01.01.00
Politika
06.10.2001.
Kobni duh paradoksa
Šarl Nodije: "Jovan Zbogar", "Klio", Beograd 2000. Prevod sa francuskog Veljko Nikitović i Gorica Dedović
Posvećen događajima iz naše istorije, kratak roman (ili novela) "Jovan Zbogar" francuskog pisca Šarla Nodijea (1780-1844) prvo izdanje doživeo je 1918, a našoj čitalačkoj publici dostupan je tek sada. Činjenica da se "bavi" nama, međutim, jeste potreban ali ne i dovoljan razlog za preporuku, a vaša kritičarka se, uprkos uvodnom kuriozitetu, za njega opredeljuje prevashodno zato što je reč o odličnom književnom delu koje, pored toga, može da dotakne neka žarišna pitanja ove, destrukcijom obezglavljene, epohe.
Zanimanje za naše oslobodilačke napore, uostalom, nije odmaklo dalje od miljea zgodnog za projektovanje bajronovske čežnje udobnog života za pobunjeničkom egzotikom, kao i za idealizaciju prosvetiteljske ideje o plemenitom divljaku. U živopisne istarske predele što odišu sećanjima kulture, opisane sa puno tananosti i upotrebljene kao okvir pogodan za posredovanje ustreptalih duševnih stanja junaka, te razvoj misaonog plana teksta, autor smešta idealnu romantičnu ljubav koja razdire grudi Jovana Zbogara, tajanstvenog a surovog borca za slobodu albanskog porekla, i čedne mlade plemkinje Antonije de Monteleone.
Sanjarije duše
Bitanga i princeza, izgladneli vuk i nevinost bez zaštite na ovoj ravni dela zastupaju princip duhovnih uzleta. Prirodom potpuno oslobođena čulnost otvara prostor za nesmetane sanjarije duše koja prevazilazi skučene granice života, dok je srce puno bura okrenuto - veli autor - za nemirna i snažna osećanja spoznaje, katkad za blaženstvo dubokog mira. Kao što je Nodijeov verizam tek pseudočinjeničnost u službi njegovih ideja, tako i uzavrele strasti, na ivici banalnosti (barem sa stanovišta današnje svesti o književnosti) ostvaruju pseudotrivijalni roman.
"Jovan Zbogar" je uistinu vanredno napisano ostvarenje dubokih refleksivnih uvida, posvećeno pre svega pitanjima društvenog uređenja i problemima etike. Nodije vešto vodi priču bez ijednog suvišnog detalja, kao što je jednako briljantan u karakterizaciji likova, koji bi trebalo da su klišetirani. Funkcionalan opisni sloj dobro je ukomponovan u filozofsku mrežu, dodajući i začin atmosfere. Visoki, ali ne i preciozan stil (koji zahteva veoma spretnog prevodioca) upotpunjuje ukupni povoljan utisak. Posebno izdvajam momente nagoveštaja, koji unapred sugerišu dalji razvoj događaja i slutnjama bude napetost čitalaca.
Glavni Nodijeov adut je princip kontrasta, na kojem simbolički posredno razvija složenu psihologiju likova, nosilaca određenih ideja i celinu svog misaonog kompleksa. Osnovni polaritet proteže se između romantičarske strasti za istraživanjem tame i prosvetiteljskog poverenja u nadmoć kulture, u umetnost kao pobednika zemlje. Misaono raslojavanje donosi Zbogarova pobuna protiv društvenog uređenja kao takvog, i zagovaranje života saobraženog zakonima prirode. Društvo je pogrešno i ne proniče u zakone stvaranja. Pod njima se podrazumeva, dabome, božje delo, tako da roman u osnovi počiva na religijskom prepuštanju njegovoj volji (i njenim hirovima podjednako).
Tvorački čin
Nodije, međutim, ne poseže za tezom o teodiceji, nego za svrhom delovanja čoveka, pokazujući kako najčistije pobude mogu olako da skliznu u anarhiju a časni oslobodioci postanu "ljudi krvi i užasa". Zbogar, najkrvožedniji, daje nedvosmislen odgovor na čuveno pitanje da li jedna prolivena dečja suza vredi više od velike ideje. Vredi zato što ideja koja počne da ubija, ukida i svoju prvobitnu uzvišenost.
No, ovo delo nudi sve samo ne okoštale i nepomerive tvrdnje. Suprotnosti na kojima se gradi usađene su i u duše junaka, što se neminovno odražava na njihove sudbine. Životima, ipak, ne upravlja prosvećeno nadvladavanje i oplemenjivanje prirode, već sile koje huje negde daleko iznad nas. Gospođa Alberti nosilac je teze da je zlo proizvod božjeg nauma, nužno da bi potvrdilo njegovo veličanstvo i sklad njegovog tvoračkog čina. Sva lepota i sreća mogu se očas preokrenuti, neznano kada i neznano zašto. Izrastao iz "kobnog duha paradoksa", "Jovan Zbogar" je pisan da zadovolji pripovedne konvencije svog vremena, ali se, prevazišavši šematizovanost od koje je pošao, nošen boljim usudom, umnogome približio dobu mlađem dve stotine godina.
Dušica POTIĆ