Slavenka Drakulić je rođena 1949.u Rijeci, Hrvatska. Završila je studije komparativne književnosti i sociologije na zagrebačkom univerzitetu 1976. Od 1982. to 1992. je stalna novinarka za magazine Start i nedeljnik Danas (oba u Zagrebu), pišući uglavnom o feminističkim temama.Drakulićkini prvi poznatiji radovi su bili novinski članci, roman (Hologrami straha 1987.) i dokumentarni film o dijabetesu i transplantaciji bubrega, stanju koje i sama živi od 80-ih.Bila je redovan saradnik više novina i magazina na raznim jezicima, uključujući The Nation, La Stampa, švedski Dagens Nyheter, Frankfurter Allgemeine Zeitung i danski Politiken.Njeni poznatiji radovi u posljednje vrijeme se bave sukobima u biv[oj Jugoslaviji tokom 1990-tih godina. U romanu Kao da me nema se radi o zločinima protiv žena tokom agresije na BiH, dok je Oni ne bi ni mrava zgazili knjiga u kojoj analizira svoja iskustva tokom posmatranja procesa i zatvorenika pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu.Slavenka Drakulić je udata i sa mužem živi u Stokholmu. Njena ćerka Rujana Jeger je takođe uspešna spisateljica i kolumnistkinja u Hrvatskoj.
01.01.16
Potresna priča o prvoj Ajnštajnovoj ženi Milevi
Jutarnji list
Kuhinja, vlak, bolnica, balkon i sanatorij, pet su indikativnih mjesta na kojima Mileva Ajnštajn zastaje i promišlja o sebi, svome braku, djeci, propuštenim prilikama i poniženjima koja su joj priuštili drugi. Mileva, kojoj je Slavenka Drakulić posvetila treći (i završni) dio svoga romanesknog ciklusa o talentiranim ženama i njihovim odnosima s uspješnim muškarcima, možda nije toliko šire poznata poput Fride Kalo i Dore Mar, kojima su posvećeni prethodni romani, jer njezina je sudbina doista sazdana od „nevidljivosti“ i duboke tuge kojom je pripovjedačica već naslovno obilježila samu bit njezine životne priče.
Prva žena genijalnog Alberta Ajnštajna od svojih je mladih dana i upoznavanja budućeg nobelovca i autora teorije relativnosti nastojala da njih dvoje budu „ein-stein“ (jedna stijena), no pri tome je zanemarila da veliki geniji često sa sobom nose i veliku dozu egoizma koja se u „običnom“ životu manifestira nepodnošljivom hladnoćom i bešćutnošću za sve oko sebe, čak i članove najuže obitelji. Posebno ako se njihova priča zbiva u vrijeme na svim razinama patrijarhalnog i konzervativnog društva, s naglaskom na sveučilišni i znanstveni milje, tada gotovo potpuno nepropustan za žene. Pisan na temelju dokumentarne građe (Milevinih biografja i sačuvanih pisama), roman dodaje činjenicama onaj prijeko potreban dodir fikcionalnosti koji ga uzdiže iznad puke faktografije ili onoga kako je nešto bilo, i zadire u uzroke, psihička stanja, čineći na taj način Milevu živim i uvjerljivim književnim likom, metaforom žene žrtve, koja je talent morala predati na oltar braka s uspješnim muškarcem i pretvoriti svoj život u nakupinu tuge, usamljenosti i depresije.
Od djetinjstva navikla na poniženja, zbog fizičke mane koja ju je svodila na „šepavu provincijalku s Balkana“, djevojka rođena u bogatoj vojvođanskoj obitelji od najmlađih je dana iskazivala veliki matematički talent. Uz veliku podršku svoga oca (koji je sjajan kada se ta podrška tiče profesionalnog života, ali tipična kukavica kad se prijeđe na privatni teren kćerina braka i izvanbračnog djeteta), ona je uspjela završiti mušku gimnaziju u Zagrebu i upisati se na Politehniku u Cirihu, kao jedina žena studentica teorijske fizike. Briljantnog uma, navodno zaslužna i za neka od najvećih Ajnštajnovih postignuća, Mileva studij nikada ne uspijeva završiti, slomivši se pod teretom svih onih uloga koje joj nameće brak s nekoliko godina mlađim Ajnštajnom. Kolegica, suradnica, ljubavnica, supruga i majka, sve je to trebala biti svome suprugu koji u ključnim trenucima njezina života, kao što je smrt njihove kćeri, nije uz nju, nego uz vlastitu karijeru.
Roman počinje strašnim Albertovim pismom u kojem on, tada već u vezi s drugom ženom, traži od nje da svim tim ulogama doda i onu sluškinje, tražeći da mu se čak i ne obraća dok on to od nje ne traži, stoje okidač potpunog Milevina sloma. Sa zrncem ponosa ona sa sinovima odluči napustiti Berlin i u predvečerje Prvog svjetskog rata vratiti se u Cirih, potpisavši si presudu uzdržavane žene bez vlastitih prihoda. Pokošena grižnjom savjesti zbog kćeri koju je, na Albertov nagovor, prikrila od društva i dala na brigu drugim ljudima u vojvođanskom selu, kao i osjećajem krivnje zbog njezine kasnije smrti, Mileva se potpuno psihički i fizički slama, svjesna kako je sve svoje najbliže „nosila na svojim leđima“ i pri tome izgubila sebe. I dok se stariji sin sve više udaljava od nje, njezina briga za mlađeg koji odmalena pokazuje naznake psihičke bolesti, nekakvo je uporište u kojem pronalazi smisao.
Jednostavno su sjajni u ovome romanu oni dijelovi u kojima Mileva do kraja ogoljuje samu sebe i vezu s Albertom, odnos dominacije i ovisnosti dvoje ljudi koji su na početnoj točki bili posve intelektualno ravnopravni. Bolni su oni dijelovi u kojima tematizira vlastito majčinstvo, sve nepravde i izdaje koje je proživjela, kao i širenje koncentričnih krugova tuge od Alberta, prema vlastitoj djeci i bolesnoj sestri. Dakako, „teorija tuge“ u ovom je romanu najjača jer fikcionalnost samo dodaje nijanse nečemu što je bio stvarni život iznimno talentirane žene koja je podčinila svoj identitet drugome, muškarcu. Uvijek ostaje ono pitanje – kako bi izgledala povijest umjetnosti i znanosti da žene predugo nisu bile bačene na sporedni kolosijek vlastite tuge?
Jagna Pogačnik
