Tijelo njenog tijela

19.12.07

Sajam knjiga u Puli (’’Sa(nj)am knjige u Istri’’) bio je dobra je prilika za razgovor sa Slavenkom Drakulić.

Slavenka Drakulić je u Srbiji poznata ne samo po knjigama koje je objavo Samizdat B92 – poznata je i po svom ranijem književnom, publicističkom i novinarskom radu.

Slavenka je na Sajmu knjiga u Puli bila učesnik na promociji knjige Antologija pisaca Jugoistočne Evrope (u srpskom izdanju ’’Drugi pored mene’’, Samizdat B92).

Ova knjiga je, pod pokroviteljstvom nemačke fondacije S. Fišer Štiftung, objavljena u sedam zemalja jugoistočne Evrope: Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Albaniji, Makedoniji. Objavljena je u prevodu s nemačkog, odnosno sa jezika na kojima govori i piše dvadeset jedan pisac iz regiona čiji su radovi uključeni u ovu antologiju. Knigu je priredio Ričard Švarc, pisac, inače suprug Slavenke Drakulić.
Kako ste doživeli svoju priču u kontekstu ove knjige i kakav su utisak na vas ostavile ostale priče odnosno eseji u Antologiji?

Slavenka Drakulić: Moram reći da nisam do sada pročitala sve tekstove u Antologiji. Naravno, pomagala sam svom suprugu više kao sekretarica nego kao neko službeno lice, ali budući da ja govorim te jezike, tih mnoštvo jezika, onda mi je zapravo bilo lako. Ono što me iznenadilo kada sam pregledala tekstove, neke od njih, jeste to što sam shvatila da je zapravo jako malo tekstova o ratu, a mislim da je izdavač, kada se odlučio za ovu temu i za taj naslov, mislio da će dobiti mnogo više tekstova o ratu.

To biste morali pitati urednika Ričarda Švarca, odnosno mog muža - to me je zapravo iznenadilo. Verovala sam da će ljudi s ovog područja govoriti o ratu, ali, vidite, to je greška.

Meni se čini da ljudi koji su prošli kroz rat zapravo ne žele ili ne mogu govoriti o tome, kada pogledate literaturu - vrlo malo je knjiga o ratu. Memoaristike ima, ali druge literature nema mnogo. Ne znam kako je u Srbiji, ali u Hrvatskoj je nema mnogo. Ustanovila sam da smo jedino Albahari i ja pisali o ratu, i mislim da je još neko treći, ali ne mogu da se setim ko....

...Nenad Veličković...

Slavenka Drakulić: ....da, Veličković je pisao o ratu. Ovi drugi su pisali o identitetu, i to mi se učinilo zanimljivim, pogotovo što je možda razlog tome to što većina tih pisaca zapravo živi vani, između nekog evropskog grada i svog grada.

Priređivač je, kada je pozivao pisce da odgovore na zadatu temu, pre svega imajući u vidu pisce iz regiona, krenuo od ideje da pisci govore iz te pozicije rata, odnosno nekada bivših jugoslovenskih republika a sada država, i susednih država - ili im je ostavio slobodu?

Slavenka Drakulić: Ostavio im je potpunu slobodu, ništa im nije bilo sugerirano. On je nekoliko provokativnih pitanja postavio, ali to zbilja morate njega pitati. Ja sam ta koja je očekivala da će ljudi više pisati o ratu. Mislim da je zapravo rat, kao i bol uostalom, teško artikulirati i zbog toga se ljudi jako teško na to odlučuju. Ja sam se osjećala drukčije, barem sve te knjige koje sam napisala o ratu - a bile su tri, ratna trilogija "Balkan ekspres", "Kao da me nema" i "Oni ne bi ni mrava zgazili", meni se to nametnulo kao normalna tema kada se govori o drugome, jer kada kažeš ’’drugi’’ to te uvijek podseti, mene barem podseti, na Židove u ratu ili prije rata...

...na drugi narod, na drugu veru?

Slavenka Drakulić: ..da, na drugo. Na to drugo koje nam je blisko, a istovremeno i nije. Vjerojatno je on mislio na tu patologiju malih razlika. Ne znam kako sam se i zašto ja odlučila za temu rata, ali meni se činilo da je to prirodna tema koja se sama nametnula.

Vi ste na Sajmu knjiga u Puli raznim povodima. Jedan od njih je i dodela nagrade Kiklop. Vaša knjiga "Frida ili o boli" je u kategoriji najboljeg romana u Hrvatskoj za 2007. godinu. Da li vas je iznenadilo to što je ova knjiga doživela toliku popularnost u Hrvatskoj? To što je u Hrvatskoj postala tako popularna knjiga o Fridi Kalo? Ona je, koliko sam mogla da vidim, bila među najčitanijim, među najprodavanijim knjigama, na samom vrhu top-lista nedeljama.

Slavenka Drakulić: Da, na samom vrhu top-lista dvadeset pet tjedana, raznih top-lista, i to je mene jako iznenadilo, a nasmejalo me je to što me vlastita kćerka izbacila sa te top-liste, tako sam ja to doživjela, sa svojom knjigom "Opsjednuta" knjigom kolumni. Naravno, za to mi nije žao. Jeste, iznenadilo me je, mislim da je to uglavnom zbog teme, jer kod nas nema nijedne knjige o Fridi Kalo a onda su ljudi možda pomislili da je to neka njezina biografija. To, naravno, nije biografija, to je roman.

To je, kao što su i neki kritičari primetili, možda više knjiga o vama nego o Fridi Kalo, o nekom sopstvenom doživljaju bola...

Slavenka Drakulić: Mislim da ljudi to zapravo i čitaju kao svoju knjigu, knjigu o sebi, zbog toga postoji taj identifikacijski momenat koji je bol, a svi smo mi doživeli neku vrstu boli. Ali ono što je začuđujuće jeste da knjiga o boli može doživjeti takav uspjeh. Nekada mi se pokolebaju te moje predrasude, ali ipak mislim da to nisu predrasude nego činjenice - da ljudi vole čitati zabavno štivo. Mislim da ovo štivo nije zabavno, ovo štivo je ozbiljno i nema heppy enda i zato me je sve to i iznenadilo. Ali ja tumačim sebi da je to, naravno, zbog toga što je ovo knjiga o Fridi Kalo i da ju je bilo ko drugi napisao vjerojatno bi doživela jednaki uspjeh – kažem to sama sebi. Nisam nijednu nagradu u Hrvatskoj dobila, i ne vjerujem, naravno, da ću dobiti ni ovu, ali mi je drago, sama koncepcija nagrade mi se sviđa, i zbog toga mi je drago da sam u konkurenciji sa odličnim piscima kao što su: Daša Drndić, Boris Dežulović, i odličnim knjigama. Ali drago mi je posebno što je to istovremeno i nagrada publike. Ne bira samo kritika knjigu, nisu to nekakvi žiriji, nego je to neka vrsta glasanja koja ide u nekoliko krugova pa na koncu ostaje tih nekoliko knjiga koje su onda u konkurenciji. I, evo, za sat vremena znati ćemo rezultate.

Da li radite na nekoj novoj knjizi?

Slavenka Drakulić: To vam je tako nekako... radim barem na dvije. Zanima me trenutačno istočna Evropa i bivše komunističke zemlje koje su već ušle u Evropsku uniju i činjenica da se u njima sve više jačaju te desne partije i pokreti i da populizam zadobiva maha. Zanima me zašto.

Slavenka DRAKULIĆ dobila je za svoju knjigu ’’Frida ili o boli’’ nagradu Kiklop - Hit godine - na svečanoj dodeli nagrada Kiklop, 12. decembra 2007, na 13. manifestaciji Sa(n)jam knjige u Istri

17.11.07

Dvije nove knjige Slavenke Drakulić, "Tijelo njenog tijela - priče o dobroti" i "Frida ili o boli" povod su za razgovor sa ovom hrvatskom spisateljicom koja živi u Švedskoj. "Tijelo njenog tijela" je autobiografsko-dokumentaristička knjiga u kojoj je autorka sabrala iskustva američkih donatora bubrega koji su nesebično odlučili da daruju svoje organe kako bi spasili bolesne. Slavenka Drakulić je ovu knjigu napisala pošto je i njoj, 2004. godine u SAD presađen bubreg od živog nesrodnog darodavca - Kristine Svenson. Toj ženi Slavenka Drakulić je posvetila "Tijelo njenog tijela". Ova knjiga (izdanje beogradskog Samizdata B 92) je pisana za američko tržište, a sa engleskog je prevela autorkina kćerka Rujana Jeger.
Temi bolesti i fizičke boli Slavenka Drakulić se vratila i u svom posljednjem romanu "Frida ili o boli". U tom romanu koji je objavljen u ovoj jubilarnoj, 100. godini od rođenja velike meksičke slikarke Slavenka Drakulić predstavlja Fridu Kalo kroz intimni opis boli. Roman "Frida ili o boli" istovremeno je objavljen u Švedskoj, Njemačkoj i Hrvatskoj (izdanje zagrebačkog "Profila"). Frida Kalo je u ovom romanu poslužila Slavenki Drakulić da istraži najdublje i najekstremnije registre bola. Opisujući svijet bola i ljubavi Fride Kalo (koja je preživjela 32 operacije, jer joj je u saobraćajnoj nesreći u mladosti utrobu probila čelična šipka) Slavenka Drakulić je uz sopstveno iskustvo napisala fascinantan roman u kojem se prepliću i poništavaju jezik boli i jezik ljubavi.
Slavenka Drakulić je rođena u Rijeci. Završila je studije komparativne književnosti i sociologije u Zagrebu. Esejistički i feljtonistički zapisi Slavenke Drakulić prožeti su feminističkim angažmanom; autorka pripada prvom talasu modernih hrvatskih feministkinja; još od 70-ih godina prošlog vijeka ona je istaknuta aktivistkinja koja upozorava na patrijarhalne društvene stereotipe i bori se za poboljšanje društvenog statusa žena. Saradnica je listova "Suddeutsche Zeitung" (Njemačka), "Dagens Nyheter (Švedska), "The Nation" (SAD). Autorka je romana: "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Božanska glad" i "Kao da me nema" i publicističkih knjiga: "Smrtni grijesi feminizma", "Kako smo preživjeli", "Oni ne bi ni mrava zgazili".

Vaš nedavno objavljen roman "Frida ili o boli" o poznatoj meksičkoj slikarki Fridi Kalo više je fokusiran na intimni opis boli nego na život slavne slikarke. Otkud takav pristup temi?
- Frida Kalo je jedna od ikona XX stoljeća i ljudima se čini da o njoj i njenom životu znaju baš sve. Njeno je slikarstvo takvo da ih podržava u ovom uvjerenju. Jer, kako je sama rekla, slikala je samo svoj život - iako su nadrealisti tvrdili drugačije. Ja sam se odlučila za roman jer mi je ta forma omogućila ulazak u njenu psihu. To, naravno, znači da je moja Frida fikcionalna ličnost. Uzela sam nekoliko osnovnih događaja iz njenog života i na osnovu njih pokušala konstruirati odnos između tih događaja i njene umjetnosti. Svi znamo da je glavni motiv njene umjetnosti tijelo i patnja. Moglo bi se reći njeno tijelo i njena patnja, ali to je samo na prvi pogled tako. Naime, veličina Fride Kalo je u tome da njeno slikarstvo ne izražava samo njenu bol.

Frida Kalo je bila opsjednuta svojim bolom i nesrećom koja ju je u mladalačkim godinama prikovala za krevet. Sve njene slike opisuju taj bol tako žestoko vidljiv na slikama. Nije li po tome slikarstvo "zahvalniji" medijum od riječi?
- U stvari, razlog da sam uzela Fridu Kalo kao lik romana bilo je upravo njeno slikarstvo. Ono je na mene ostavilo jak dojam baš zato jer se sama, kao spisateljica, već godinama trudim da bol izrazim pisanjem, riječima. Gledajući njene slike učinilo mi se da je slikarstvo neposredniji i zato daleko moćniji medij. Zanimalo me uspostaviti vezu između izražavanja bola riječima i slikama i zato sam napisala taj roman.

Vaš roman "Frida ili o boli" objavljen je u jubilarnoj, 100. godini od rođenja velike slikarke. U Njemačkoj i SAD su ga objavili veliki izdavači. Kako Vi tumačite današnje veliko interesovanje za Fridin život?
- U SAD će biti objavljen tek iduće godina, objavit će ga Penguin. Interes za ovu slikaricu godinama ne jenjava, tamo negdje od 80-ih godina kad su je nanovo "otkrile" i posvojile feministkinje. Frida privlači slikama i životom kao i mitom koji je stvoren o njoj - a čemu je i ona sama svjesno pridonijela. Neosporno je fascinantna ličnost, osebujan je način na koji se nosila sa svojom tragedijom i bolom i kako je od svega toga stvorila umjetnost. Ljudima imponira njezina borbenost i odlučnost, osobine kojima se i sama divim.

Ovo nije prvi put da u svojim romanima pišete o tijelu i tjelesnom bolu. Zašto su Vam zanimljive teme kao što je fizički bol i bolest?
- U svih pet romana koje sam do sada napisala - od "Holograma straha", preko "Mramorne kože", "Božanske gladi" i "Kao da me nema", pa sve do "Fride" - tema mi je žensko tijelo iz različitih perspektiva i u različitim, ponekad krajnjim situacijama. U to spada i iskustvo boli. Mogla bih Vam odgovoriti da i moje osobno iskustvo boli ima veze s mojim zanimanjem za tu temu, ali kao to i sami znate, samo iskustvo je posve nedovoljno. Bitna je artikulacija tog iskustva, dakle sam tekst

Kroz život Fride Kalo prelomili su se i veliki događaji XX vijeka. Ona je u sebi nosila revolucionarni zanos, prijatelji su joj bili Lav Trocki, Breton, Pikaso, Kandinski. Iako ste Fridu sagledali kroz traumatska iskustva bolesti, koji bi to, po Vama, bio najzanimljiviji period njenog života, u ličnom i umjetničkom smislu?
- Na to Vam pitanje ne mogu odgovoriti jer nisam njezin biograf niti moj roman ima namjeru biti biografski. U mome romanu ona leži na samrtnoj postelji i prisjeća se nekih trenutaka iz svoga života. Pojavljuju se tri glasa, njezin, glas pripovjedača i glas komentatora njenih slika. Meni je bio najzanimljviji njen kompleksan odnos s Dijegom Riverom, velikim muralistom koji je bio njen muž - kao i odnos prema mlađoj sestri Kristini, kao i drama njihove dvostruke izdaje u trenutku kad njena sestra postaje ljubavnica njenog muža? A zatim, njen doživljaj vlastitog tijela. I na koncu, kako iz neke posve određene situacije nastaje slika, koja - kada je jednom naslikana - prevazilazi njeno osobno iskustvo. Što se uspjeha tiče, ona je prema uspjehu bila prilično ravnodušna.

Kažete da ste promijenili mišljenje o Americi i Amerikancima pošto ste sagledali život Kristine Svenson, žene koja Vam je donirala bubreg. Koje ste to zablude imali vezane za Ameriku?
- Iste one koji imamo svi mi, da Amerikanci žive u brutalnom i bezobzirnom društvu u kojem, na primjer, deseci miliona ljudi žive bez zdravstvene zaštite. Ukoliko im se dogodi nesreća da se ozbiljno razbole, oni se često nađu na rubu finansijske propasti. Strašno je da najbogatija zemlja na svijetu nije u stanju osigurati osnovnu zdravstvenu zaštitu svojim građanima. Međutim, postoji i druga strana medalje - upravo zbog toga Amerikanci izvanredno vrednuju altruizam i uzajamno pomaganje. Kod nas u Evropi uobičajeno je da građanin očekuje od države da riješi sve njegove probleme, na primjer od zdravstvenog sistema očekuje da mu pribavi bubreg. Tamo ga stave na nekakvu listu i on misli da je osuđen na čekanje dok se ne pojavi pogodni davalac, odnosno osoba koja je doživjela moždanu smrt. Postoji jedan pasivan odnos u svakom, pa tako i u ovom aspektu života. Nije slučajno da su upravo Amerikanci započeli s donacijom od živih, dobrovoljnih nesrodnih davatelja. Kako ni u jednoj zemlji na svijetu nema dovoljno organa za presađivanje a ljudi umiru dok čekaju da dođu na red, Amerikanci su u tom smislu uzeli stvar svoje ruke. Treba naravno reći da im je to omogućio razvoj farmacije i novih medicinskih tehnika poput laparoskopa.

U knjizi "Tijelo njenog tijela" iznijeli ste brojna iskustva donatora i primaoca bubrega u SAD. Da li biste neki primjer, osim Kristine Svenson, posebno istakli?
Možda oca Salivena, franjevačkog sveštenika ili nekog drugog?
- U knjizi sam opisala desetak davalaca i čini mi se osobito važnim naglasiti da su svi oni različiti po odgoju, obrazovanju, zanimanju, porijeklu, godinama, klasnoj pripadnosti itd. Možda me najviše impresionirala jedna vrlo mlada djevojka, imala je 21 godinu kad je odlučila darovati bubreg. Kao i čovjek koji je najprije podijelio svoje bogatstvo od 40 miliona dolara, pa je zaključio kako to nije dovoljno veliko dobročinstvo i nakon toga je poklonio i svoj bubreg.

Koji su to najčešći motivi koji neku osobu podstaknu da daruje bubreg nepoznatoj osobi?
- Često me pitaju da li to ljudi rade za novac, kao da bi to bio sasvim razumljiv motiv. Ne, ljudi o kojima sam pisala u knjizi "Tijelo njenog tijela" nisu prodali svoje bubrege, oni su ih poklonili ljudima koje nisu poznavali. I u tome je veličina njihovog čina, učinili su to za potpuno nepoznate ljude a ne, recimo, za člana svoje obitelji. Zatim obično slijedi pitanje jesu li to možda učinili iz religioznih razloga? Jer to je također razumljivo kao motiv. Ima ih nekoliko koji su naveli upravo taj razlog. Međutim, najveći broj davatelja koje sam srela ne navodi niti jedan poseban razlog za svoj čin, uključujući i moju davateljicu Kristin (koju sam upoznala tek nakon operacije). Čini mi se da je ljudima, barem u evropskoj kulturi, najteže razumjeti i prihvatiti da ovakav čin proizlazi jedino iz potrebe da se pomogne drugome u situaciji kad se čovjek da preživi ne može osloniti samo na sistem.

MOTIVACIJA DONATORA

"Razgovarajući i s drugim davateljima osim Kristine, razumjela sam da je to zapravo samo pitanje artikulacije, a nisu svi jednako jaki na riječima. Osim toga, neki od njih drže da nemaju potrebe išta objašnjavati ili opravdati se, oni su jednostavno dali bubreg i to je sve. Naravno da nijedna motivacija ne dolazi u čistom obliku, suosjećanje i vjerski motivi se često isprepliću. Želja za iskupljenjem pomiješana sa suosjećanjem, a potraga za smislom s osjećajem moći ili željom za samoostvarenjem. Iako svoju motivaciju nikada nije potpuno uobličila, već je samo opisala kako je došla do odluke, Kristine je vrlo suosjećajna osoba. I to je razlog koji je također lako shvatiti, ali ljudima ne pada na pamet tako brzo kao dva "očita" razloga poput novca ili vjere. Kroz razgovor sa Kristine, Kerti, Eilen, Pat Ozga, Kristi Olivet i nekim drugim davateljima, uvjerila sam se da ima i takvih ljudi koji su doživjeli nesreću ili bolest bliske osobe. Budući da te ljude nisu mogli spasiti, odlučili su pomoći nekome drugome. Ili su već prije imali takvu namjeru, a onda im je naišla prilika da je realiziraju, poput Kristine koja je godinama davala krv i bila upisana u registar kao davateljica koštane srži. Čini mi se da je davanje krvi i koštane srži logičan slijed za davanje organa - za njih je to samo još jedno dobro djelo. Suosjećanje jest racionalan i razuman motiv poklanjanja, ali je ipak nekako apstraktan. Je li moguće da čovjek s drugima suosjeća u tolikoj mjeri da je u stanju dati i dio svog tijela? Da bismo bolje shvatili motivaciju tih davatelja i više cijenili njihovo dobročinstvo, moramo biti svjesni da je, na primjer u SAD-u, samo polovici ljudi s liste čekanja bubreg ponudio netko od članova obitelji."
(Iz knjige "Tijelo njenog tijela" Slevenke Drakulić, Samizdat B 92, 2007)

ČOVJEK U SEBI NOSI OBJE MOGUĆNOSTI

I donatori bubrega koje ste opisali u knjizi "Tijelo njenog tijela" su, na prvi pogled obični ljudi, baš kao i oni iz "Oni ne bi ni mrava zgazili". Ove Vaše dvije knjige kao da su antipodi, zar ne?
- Učinilo mi se izvanrednim da sam u svom životu svjedočila krajnjem zlu, kao što je rat, i krajnjem dobru, kao što je dobrovoljno darivanje bubrega nepoznatoj osobi. Morala sam o tome pisati. Da, knjige jesu antipodi jer opisuju dva fenomena na suprotnim stranama. Međutim, bitno je da iz mog iskustva proizlazi kako su obični ljudi ti koji su sposobni i za zlo i za velika djela. Naprosto, čovjek u sebi nosi obje mogućnosti. Najgore je što ne znamo o čemu sve ovisi koja će strana prevagnuti i da ne možemo garantirati ni za same sebe da ćemo, u određenim okolnostima, odabrati dobro a ne zlo.

Vujica OGNJENOVIĆ

03.08.07

Kako opisati bol? Bol koja je neopisiva. Upravo u tih nekoliko reči mogla bi stati tema najnovije knjige Slavenke Drakulić "Frida ili o boli" - Slavenke Drakulić, jedne od najpoznatijih evropskih spisateljica, čiju poetiku krase blistav stil, mešanje fikcije i realnog, a pre svega oštroumna analitičnost koja opštem problemu uvek prilazi iz jednog ličnog ugla i rasvetljava ga sa svih mogućih strana.

Mića Vujičić (Rez): Gospođo Drakulić, zagrebački "Profil" je objavio Vašu novu knjigu "Frida ili o boli". Da li biste čitaocima "Reza" otkrili ko je Frida iz naslova?
Slavenka Drakulić: - Riječ je o novom romanu koji objavljujem nakon sedam godina. U međuvremenu sam, doduše, objavila dvije knjige eseja, tako da nisam sjedila skrštenih ruku. Glavna junakinja romana je historijska ličnost, meksička slikarica koja je umrla 1954. sa 47 godina života , ostavila iza sebe neveliki ali snažan opus ali i veliki mit . U međuvremenu je postala jedna od umjetničkih ikona 20 stoljeća. Imala je izuzetno težak i zanimljiv život, pa iako je o njoj napisano mnoštvo knjiga, preko stotinu - to su mahom biografije ili knjige o njenom slikarstvu. Roman je nešto drugo, Frida iz romana je stvarna i fikcionalna Frida; slijedim njenu biografiju u osnovnim crtama. Kao i u ranijim mojim romanima, osnovna tema je tijelo, bol, nemogućnost komunikacije. Frida Kahlo činila mi se kao idealni medij za takvu vrstu proze.

Čini se, bar po naslovu, da je Frida metafora boli. U jednom intervjuu kažete da pišete o Fridi jer pokušavate da opišete neopisivo?
- Pokušati opisati bol znači opisati neopisivo. Bolest i bol pretvara tijelo u zatvor. Svi smo iskusili takve situacije u životu, kad jedino što preostaje je krik, urlik. Nema više riječi, one kao da su presušile, jer u dramatičnim situacijama jezik kao da presuši. Neizrecivo je ona riječ koju upotrebljavamo kad nešto ne možemo izreći, jedna dosta precizna riječ... Moj izazov kao spisateljice je upravo to - govoriti o stvarima o kojima je gotovo nemoguće govoriti. Kao Frida, Frida je također činila upravo to i mene je zaintrigirao problem jezika, tog neizrecivog u govoru, za razliku od slikarstva.

Bilo je dosta i literarnih i filmskih opisivanja Fridinog života. Da li Vi u knjizi opisujete njen život ili vam ona služi tek kao početna stanica na putu do nekih ličnijih, sasvim svojih, priča glavnih junaka?
- Naravno, ima dosta knjiga, čak i nekoliko romana i u tom smislu odabrati Fridu Kahlo kao temu čini se dosta riskantnim potezom. Ali kako je moj ugao gledanja na posve specifičan, ja se nisam previše osvrtala ni na knjige ni na film. Uvjerena sam da je moja perspektiva drugačija, da je moja Frida nova i da će čitateljicama biti znaimljiva. Mislim da će posve lako razlučiti biografske elemente od fikcionalnih, ako to uopće žele. Meni je najvažnije roman Frida djeluje uvjerljivo.

Koliko je autobiografskog u "Fridi ili o bolu"?
-To je teško odrediti. Naime, ja sam i sama imala dosta zdravstvenih problema pa mi se čini da sam možda imala "prednost" jer sam mogla uvjerljivije opisati neke osjećaje... Međutim, ni to nije sasvim točno, jer iskustvo nije nešto što presudno za literarno stvaralaštvo. Inače bi svi koji su iskusili nešto dramatično postali - pisci! Sigurno je da sam se djelomično identificirala s Fridom, jer kako bih inače ušla u njenu psihu i njene osjećaje? Ali to je samnom uvijek slučaj, po tome ovaj roman nije izuzetak.

Sudeći po Vašim odgovorima koje ste dali Igoru Lasiću u intervjuu "Feralu", problem sažaljenja će se nametnuti kao jedan od glavnih nakon čitanja Vaše nove knjige.
- Pa ne slažem se baš s tim, nisam sigurna da će čitanje ovog romana izazvati prvenstveno sažaljenje nad Fridinom teškom sudbinom. Istina, imala je ogormne poteškoće u životu, dobar dio života provela je u krevetu, tako je i slikala (i zato je većina njenih slika malog formata) ali ona je i osoba kojoj se morate diviti. Frida Kahlo bila je borbena, odlučna, snažna ličnost koja nije dopustila da joj bolest do kraja odredi život. Svojim slikarstvom težila je komunikaciji i razumijevanju. U vezi nje prvo mi pada na pamet divljenje a ne sažaljenje.

Kako se Vaša nova knjiga nastavlja na prethodne? I knjiga "Oni ne bi ni mrava zgazili" puna je boli. Da li je na neki način ona neka vrsta uvoda u priču o Fridi? Ili je bol stalna tema?
- "Oni ne bi ni mrava zgazili" je, nadam se, moja posljednja knjiga u trilogiji o ratu - prve dvije su "Balkan Expres" i "Kao da me nema". U tom smislu, Frida se prije nastavlja na romane nego na knjige eseja. Rat, ratni užasi i ratni zločini su posebna tema, također o boli, ali prije svega o zlu. Sve tri knjige, iako žanrovski različite postavljaju pitanje: kako je moguće da ljudi čine toliko zla jedni drugima? Odakle dolazi zlo, jesu li ti ratni zločinci neki monstrumi ili obični ljudi?

Ako dozvolite, primetio bih da su Vaše knjige žanrovski vrlo širolike, ali i nekako žanrovski neodredive. Dok sam čitao knjigu "Oni ne bi ni mrava zgazili" - čitao sam je kao zbirku pripovedaka, iako po nekim strogim pravilima ona to nije. Da li uopšte razmišljate dok pišete o žanru ili je to manje bitna stvar? Kakav stav imate prema žanru "dokumentarna proza"? Kom "žanru" pripada "Frida ili o boli"?
- Za mene je "Frida" roman i tako ga treba čitati. "Kao da me nema", na primjer, dokumantarni je roman, temelji se na opsežnom istraživanju dokumenata o silovanjima, na intervjuima sa silovanim ženama - ali priča kao i glavni lik su izmišljeni utoliko što se opisani događaji nisu dogodili samo jednoj ženi, nego više njih. Eseji su nešto treće, oni su posve dokumentarni. Žanr je bitna stvar utoliko što su eseji angažirano novinarstvo, dok u romanima propitujem neke stvari koje u esejima ne mogu...

Da li biste čitaocima "Reza" otkrili šta je ono na čemu trenutno radite?
- Trenutačno ne radim ozbiljno na nekom većem tekstu. Roman sam završila prije svega nekoliko mjeseci, pa sada razmišljam o novoj knjizi eseja.

Biografija
Slavenka Drakulić je rođena u Rijeci 1949. godine. Završila je studije komparativne literature i sociologije u Zagrebu. Objavila je romane: "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Božanska glad", "Kao da me nema", kao i pet nonfikcionalnih knjiga: "Smrtni grijesi feminizma", "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Balkan ekspres", "Kafe Europa" i "Oni ne bi ni mrava zgazili". "Knjige u kojima amalgamira sociološke metode istraživanja i beletrizirane primere ličnog iskustva doživele su velik internacionalni uspeh i dospele na liste bestselera u svetu", beleži zagrebački izdavač "Profil" koji objavljuje sabrana dela ove spisateljice. "U knjigama koje je objavila devedesetih i u ovoj deceniji dominira tematika vezana za raspad Jugoslavije, problematizovanje ratne krivice, te analiza društvenih i političkih prilika u novonastalim zemljama.Nonfikcionalne knjige Slavenke Drakulić izvanredan su primer politološke i sociološke analitičnosti, feminističkog angažmana, savremenog promišljanja društvenih problema, ali i vrsnog književnog stila."

Glosa:
Svi smo iskusili takve situacije u životu, kad jedino što preostaje je krik, urlik. Nema više riječi, one kao da su presušile, jer u dramatičnim situacijama jezik kao da presuši. Neizrecivo je ona riječ koju upotrebljavamo kad nešto ne možemo izreći, jedna dosta precizna riječ... Moj izazov kao spisateljice je upravo to - govoriti o stvarima o kojima je gotovo nemoguće govoriti.

Mića Vujičić

29.08.07 Vijesti

"Tijelo njenog tijela - priče o dobroti" autobiografsko-dokumentaristička knjiga iz pera vrsne hrvatske spisateljice Slavenke Drakulić objavljena je u izdanju beogradskog Samizdata B 92. U njoj je autorka sabrala iskustva američkih donatora bubrega koji su nesebično odlučili da daruju svoj organ kako bi spasili bolesne. Slavenka Drakulić je ovu knjigu napisala pošto je i njoj presađen bubreg od živog nesrodnog darodavca - Kristine Svenson. Toj ženi Slavenka Drakulić je posvetila "Tijelo njenog tijela".
Ova knjiga je pisana za američko tržište, a sa engleskog je prevela autorkina kćerka Rujana Jeger. Godine 2004, u Sjedinjenim Američkim Državama, Slavenki Drakulić je uspješno presađen bubreg. Nije ga dobila od umrle osobe, niti od bliskog rođaka, kako to obično biva, već od anonimne žive osobe, dobrovoljne donatorke organa - Kristine Svenson. Ovaj plemeniti gest kod Slavenke Drakulić je pokrenuo lavinu pitanja: zašto se neko odlučuje za takav korak? Šta je to što čovjeka pokreće da potpunom strancu da svoj tako važan organ bez ikakve novčane nadoknade? Kakva je osoba koja je u stanju darovati svoj život drugima? Jesu li to "ljudi anđeli", kako ih često nazivaju u američkim medijima, ili obični ljudi poput nas? Kako se ponašaju oni kojima je na takav način produžen život? Pored zahvalnosti, kakve se sve emocije bude? Tražeći odgovore na ova pitanja, Slavenka Drakulić se širom SAD-a susrela sa brojnim ljudima koji su svoj bubreg poklonili bolesnima i iz mnogih uglova osvijetlila ovaj gest. Od Adama Novickog, koji je želio pokloniti bubreg, Slavenka je dobila odgovor da bi donacija bubrega u njegov život donijela smisao, te da pošto muškarci ne mogu rađati djecu, poklanjanje bubrega je donekle ravno rađanju.
Ono što knjiga "Tijelo njenog tijela" otkriva je sasvim drugo lice Amerike, gdje se i možda kriju pravi razlozi za dobročinstvo. To Slavenka Drakulić i sama naglašava: "Amerika ima dugu tradiciju solidarnosti, koja se izražava dobrotvornim djelima pojedinaca, altruista i filantropa. To je nacija pionira, ljudi koji su, naseljavajući se, živjeli bez legalnog poretka, bez zakonskih institucija, takoreći bez države u ratu s prirodom i autohtonim stanovništvom. Da nisu jedni drugima pomagali, vjerovatno ne bi ni preživjeli, a kamoli osvojili jedan cijeli kontinent. Čak i kada su osnovali državu, solidarnost nije bila ugrađena u javne institucije kao što je to bio slučaj u Evropi".
Pored Kristine Svenson, ostali donatori bubrega, čije je odluke, motivacije i pobude Slavenka Drakulić iznijela u ovoj knjizi su: Kristi Olivet, Keti, Rana Simunović, otac Saliven, Tom i Džojs Felsi, Pat Ozga, Bob Mekol, Zel Kravinski, Suniana Grif, Eilin. Ovi ljudi svjedoče da je solidarnost, dobrotvorni rad, filantropija i altruizam u SAD-u uglavnom prepuštena pojedincima i njihovoj savjesti. Ovi ljudi su svjedoci da američko društvo, u kojem je novac najviše mjerilo, ima i drugu stranu, a to je nesebičnost.
Među donatorima bubrega iz knjige "Tijelo njenog tijela" posebno ističem primjer Zela Kravinskog i franjevačkog oca Sulivana. Kravinski je bogat čovjek, sa dva doktorata, ali bilo mu je stalo da svojim činom privuče pažnju na sebe. Najprije je u dobrotvorne svrhe poklonio novac i nekretnine u vrijednosti 45 miliona dolara. Slučaj Zela Kravinskog je uzburkao Ameriku, jer je javno saopštavao: da životi njegove djece nijesu vredniji od bilo kod drugog života, da niko u Americi ne bi trebalo da ima vikendicu dok svi ne budu imali dom, ili drugi automobil dok svi ne budu imali po jedan. Otac Saliven je poklonio svoj bubreg, ali svoju primateljicu nije upoznao ni prije ni poslije operacije, dobio je samo pismo zahvalnosti, bez potpisa. Sulivan je svoj organ poklonio iz vjerskih pobuda, a svoje iskustvo je izrazio riječima: "Bog je ljubav, a darivanje organa je prekrasan način na koji nam je moderna nauka omogućila da tu ljubav izrazimo i ostvarimo".
"Tijelo njenog tijela" je knjiga o životu, smrti, moralnim dilemama u kojoj je autorka pokušala da objasni dobrotu u ljudima. Ova knjiga je antipod dokumentarističkim knjigama Slavenke Drakulić, nastalim u minuloj deceniji: "Oni ne bi ni mrava zgazili", "Balkan Expres" i "Kao da me nema". To je trilogija o ratu, monstruoznim ubistvima, ratnim zločinima i silovanjima, koja pokreće pitanje kako je moguće da ljudi čine toliko zla jedni drugima?
Inače, o transplataciji bubrega Slavenka Drakulić piše već dvije decenije, kroz reportaže, pa i u romanu "Hologrami straha". Temi bolesti i fizičke boli Slavenka Drakulić se vratila i u svom posljednjem romanu "Frida ili o boli". U tom romanu (koji je objavljen u ovoj jubilarnoj, 100. godini od rođenja velike slikarke) Slavenka Drakulić opisuje slikarsku Fridu Kalo kroz intimni opis boli. Ovaj roman u Njemačkoj i SAD su objavili veliki izdavači, a u Hrvatskoj "Profil".

FEMINISTIČKI ANGAŽMAN

Slavenka Drakulić je rođena u Rijeci, a trenutno živi u Švedskoj. Završila je studije komparativne literature i sociologije u Zagrebu. Esejistički i feljtonistički zapisi Slavenke Drakulić prožeti su feminističkim angažmanom; autorka pripada prvom talasu modernih hrvatskih feministkinja; još od 70-ih godina prošlog vijeka ona je istaknuta aktivistkinja koja upozorava na patrijarhalne društvene stereotipe i bori se za poboljšanje društvenog statusa žena. Njene knjige izvanredan su primjer politološke i sociološke analitičnosti, feminističkog angažmana, savremenog pristupa društvenim problemima, ali i izuzetnog književnog stila.

V. OGNJENOVIĆ

25.08.07 Politika

U hrabroj i odlično napisanoj knjizi „Oni ne bi ni mrava zgazili“ Slavenka Drakulić je uspela je da pronikne u srce ratnih zločina, pažljivo prateći haška suđenja iz jednog sasvim ličnog i posebnog ugla. Negde u toj knjizi ona je glasno upitala i sebe i čitaoce: „Čitate što su činili i pitate se je li to što ste upravo pročitali moguće. Mogu li se obični muškarci tako ponašati? Vaši susjedi? Rođaci?“, da bi potom dala odgovor koji se zapravo svakome prvo nametne. „Ne, to nije moguće.“ Ali, već nakon njega, nakon svakog od petnaest poglavlja te knjige, bilo je jasno da taj odgovor nije tačan, da je sasvim suprotan. To je vrlo bitna stvar koje se treba setiti pre nego što otvorimo novu dokumentarsitičku knjigu ove poznate evropske spisateljice. Zašto?
Pre svega zato što Slavenka Drakulić u njoj sprovodi jedno slično „istraživanje“, ali polazeći sa sasvim suprotne tačke ljudskog bića. Ovoga puta, baš kako i u podnaslovu jasno stoji, Slavenka Drakulić piše „priče o dobroti“, čime se nova knjiga nastavlja na prethodnu, na izvestan način nas podsećajući na stari dualitet. Priče o dobru u „Tijelu njenog tijela“ nude odgovor na pitanje gde se to nalazi i odakle iz čoveka krene to - dobro, tačno onda kada je najpotrebnije, baš kao što su priče iz knjige „Oni ne bi ni mrava zgazili“ ponudile odgovor na pitanje gde se to u istom tom čoveku budi - zlo. Zbog toga ne bi bilo loše ove dve knjige ćitati „odjednom“. Pored izvesne tematske kontrast bliskosti, one su i „poetički“ vrlo bliske. Pre svega napisane su bez ustezanja, vrlo hrabro i bez autocenzure, sasvim lično ali tako da se to lično uvek završava u opštem, uz jedan do kraja analitičan pristup problemu. Dramaturško iskustvo koje je stekla pišući fikciju, spisateljica obilato koristi i dok na planu forme organizuje svoju neizmišljenu knjigu, ali se to iskustvo vidi i na planu samog jezika, što uz teme koje je odabrala obe knjige čini publicističkim biserima.
No, kada se već o temi govori, treba istaći da se „Tijelo njenog tijela“ u tom paketu ipak nečim više ističe. Dok je za lično u „Oni ne bi ni mrava zgazili“ bilo manje mesta, taman onoliko da začini celu stvar, učini je bližom, da bismo je mogli videti „iz susjedstva“, „Tijelo njenog tijela“ jeste (malo je reći:) mnogo ličnija priča, u kojoj Slavenka Drakulić, kao i svi veliki pisci, nimalo ne štedi svoju privatnost. Štaviše, u prvim rečenicama knjige kaže: „U rujnu 2004. u Sjedinjenim Američkim Državama uspješno mi je presađen bubreg. Nisam ga dobila od umrle osobe, niti od bliskog rođaka, kao što je to uglavnom običaj – već od anonimne žive osobe, dobrovoljne davateljice. Ne znajući da takva mogućnost postoji, bila sam zadivljena njenim krajnje nesebičnim činom. Ne događa se često da se čovjek suoči s takvim dobročinstvom“. Iza tog prvog pasusa kreću sabrana iskustva američkih donatora bubrega, koji, bez ikakve novčane nadoknade i iz sasvim posebnih (čitalac će videti: filozofskih) razloga odlučuju da učine dobro, da nesebičnim činom spasu nekome život - a spasiti nekome život znači spasiti čitav svet – kaže jevrejska poslovica koju Slavenka Drakulić uzima za citat pre nego što otvori svoju hrabru priču. Ova rečenica vraća nam se od početka kao refren, uz takođe citirane reči Louise, „spasiteljice Židova za vreme Drugog svetskog rata u Amsterdamu“, koja je, verovatno pokušavši da otkrije blistavost altruističke ličnosti, iskreno rekla: „Ne mogu vam dati nikakav razlog. Ne radi se o razlozima. Uzmimo da je bilo ljudi kojima je trebalo pomoći i mi smo im pomogli“.
Ne treba preskočiti ni autorkinu posvetu Kristini Svenson, hrabroj mladoj ženi koja joj je podarila bubreg i život. Prva dva poglavlja knjige naročito su dramatična i zanimljiva, jer opisuju susret Slavenke Drakulić i Kristin Svenson nakon operacije. Taj susret otvara niz životnih pitanja koje operacija presađivanja bubrega sa sobom donosi. Spisateljica, koja je prošla kroz ovakvo iskustvo, iskreno ređa čitav niz složenih i pomešanih osećanja koje susret u njoj budi. Zapravo, Slavenka Drakulić temeljno i sa svih strana otvara problem darovanja organa, iznoseći sva pitanja koje buđenje nakon operacije donosi. Najveća vrednost njene knjige jeste što tu temu, putem analitičnosti, temeljnog, ličnog pristupa i veličanstvene iskrenosti, postupno, korak po korak, nebanalno i nenametljivo, dovodi do same filozofije, životne i ljudske, koja bi možda mogla objasniti ono dobro koja se teško može objasniti. Zaintrigirana dobrotom donatora organa spisateljica kreće na avanturistički put po Americi, tragajući za ovim dobročiniteljima i za odogovorima. Ukoliko odogovori uopšte postoje i ukoliko su isti uopšte bitni. Sama Kristin Svenson reći će Slavenki Drakulić da je to veliko delo učinila „Samo tako!“. Da, samo tako.

Mića Vujičić

18.08.07 Danas

Slavenka Drakulić
Tijelo njenog tijela
Samizdat B92, 2007.
prevela Rujana Jeger

Podnaslov ovog dela je - priče o dobroti., a tema više nego intrigantna. Naime, godine 2000, Slavenki Drakulić je presađen bubreg, a donator je bila živa, anonimna darovateljka. Već u bolnici, spisateljica je poželela da upozna donatorku, želela je da upozna nekoga ko je odlučio da daruje deo svog tela nepoznatoj osobi i to bez ikakve novčane naknade. Ovo je knjiga o susretima Slevenke Drakulić ne samo sa osobom koja je njoj pomogla, već i sa nizom američkih donatora, koji su odlučili da nesebično poklone svoje organe, kako bi pomogli nekome ko je bolestan. U svetu u kome se najmanje i najređe očekuje dobrota, spisateljica Slavenka Drakulić napisala je, na osnovu svog i iskustva drugih ljudi, delo posvećeno upravo dobrim ljudima i dobrim delima, analizirajući pri tom sebe, sopstvene emocije i reakcije na činjenicu da joj je takvim, specifičnim poklonom, proudužen život i vraćena nada. Tijelo njenog tijela prva je knjiga na ovu osetljivu temu objavljena kod nas. Ovo je literarna studija koja baca novo svetlu i na fenomen bolesti, nade, ozdravljenja, dobrote, pomoći, o kojima se i govori i piše tako retko.

Istraživačko novinarstvo
priredio Hjugo de Berg
Clio, 2007.
preveli Đorđe Trajković, Jelena Petrović i Lazar Pašćanović

Istraživačko novinarstvo je novinarstvo koje se smatra elitnim i najcenjenijim u žurnalističkoj profesiji. "Novinar je osoba koja se, bez obzira na medij u kome deluje, bavi otkrivanjem istine i utvrđivanjem koliko se od nje odstupa. Opšti naziv za takvo novinarstvo je istraživačko novinarstvo, i ono se od naizgled sličnih aktivnosti kojima se bavi policija, advokati, revizori i nadzorni organi, razlikuje u tome što nije ograničeno predmetom istraživanja, ne temelji se na zakonu i u bliskoj je vezi sa publicitetom", kaže priređivač ovog dela, Hjugo de Berg. Ovo delo namenjeno je svima koji žele da o suštini novinarske profesije saznaju više, ali će prevashodno koristiti studentima žutnaslistike, izučavaocima medija i čitalačkoj publici koju zanima budućnost istraživačkog žurnalizma. Hjugo de Berg, priređivač ovog dela, grupiše materiju o kojoj govori u više poglavlja, a autori, univerzitetski profesori u Britaniji, govore o istraživačkom novinarstvu kao pouzdanosti više vrste, o nastanku istraživačkog novinarstva, promeni njegovog konteksta, globalizaciji medijskih programa, zakonskim i etičkim okvirima istraživačkog novinarstva, odnosu novinarastva i interneta. No, drugi deo knjige odnosi se na primere iz prakse: istraživanje korupcije u korporacijama, odnosu lokalne vlasti i javne odgovornosti, razotkrivanju sudskih grešaka koju je radio BBC, odnosu visoke politike i niskog ponašanja.


Laš Fr. H. Svenson
Filozofija zla
Geopoetika, 2006.
prevela Nataša Ristivojević-Rajković

Zlo je sveprisutan fenomen o kome se malo piše. Upravo zbog toga ovo Svensonovo delo jeste dragocenije. Ovo delo nije istorija zla, iako se poziva na istorijske izvore. Autor , Laš Svenson, ograničio se da u knjizi piše o pojedinim i najvažnijim aspektima zla. Centralno mesto u ovom filozofskom pristupu fenomenu zla pripada čoveku. Cilj ove knjige nije da otkrije koren zla, niti da nađe izvor iz koga ističu sva zla, već pre svega da opiše neke karakteristike ljudskog delovanja., pozitvne i negativne mogućnosti koje se u njemu nalaze. Za Svensona, osnovno pitanje nije: "Šta je zlo?", već: "Zbog čega činimo zlo?", kao i postulat da najveći problem čovečanstva nije višak agresije, koliko nedostatak razmišljanja. Svensonova teza je da egoizam u osnovi uzrokuje daleko manje ubistava i napada nego nepromišljeno, nesebično predavanje "višim" ciljevima. A ravnodušnost je, po mišljenju autora, zaslužna za još više žrtava - naročito u odnosu na ljude koji se ne nalaze u našoj neposrednoj blizini. Filozofija zla studiozno je razmatranje fenomena zla. Ovo delo poziva na promišljanje ljudskog delovanja i promenu postupaka i ponašanja. Svensona naši čitaoci znaju po knjigama Filozofija mode i Filozofija dosade, koje je , takođe, na srpskom objavila Geopoetika.


Andrea Levi
Malo ostrvo
Laguna, 2007.
preveo Goran Kapetanović

Andrea Levi engleska je spisateljica, rođena u porodici Jamajkanaca. Do sada je dobila nagradu Orindž za prozu, Vitbredovu nagradu za roman, kao i Književnu nagradu Komonvelta. Malo ostrvo je njen najčitaniji roman u Engleskoj, ocenjen od kritike kao "štivo koje veoma živo dočarava atmosferu četrdesetih godina dvadesetog veka, a kroz živote četvoro protagonista slikovito prikazuje sukobe i rasističke stavove toga doba". Radnja romana događa se u Engleskoj. Godina je 1948. i ova zemlja tek pokušava da prevaziđe posledice nedavno završenog rata. Susedi Kvini Blaj negoduju zbog toga što je primila Jamajkance kao podstanare, ali ona ne zna ni kada će se ni da li će se njen muž Bernard vratiti iz Indije, gde je tokom rata dospeo. Gilbert Džozef, jedan od glavnih junaka romana, jedan je od nekoliko hiljada Jamajkanaca koji su stupili u RAF da bi se borili protiv Hitlera. Kada se u Englesku vratio kao civil, otkrio je da se ljudi prema njemu ponašaju sasvim drugačije od onoga kako je očekivao. Gilbertova žena Hortens, takođe se iznenadila prilikama koje su je dočekale u Londonu. Ona se nadala novom životu, a naišla je na - zidove nerazumevanja. Andrea Levi vešto meša humor, blagu ironiju, laki sarkazam, ali ni u jednom trenutku romana ne gubi nepristrasnost, a njeno pripovedanje ritam i napetost.

Sanja Domazet

19.07.07 B92

U izdanju Samizdata B92 upravo je objaljena knjiga priznate hrvatske književnice Slavenke Drakulić - "Tijelo njenog tijela".

’’U rujnu 2004, u Sjedinjenim Američkim Državama uspješno mi je presađen bubreg. Nisam ga dobila od umrle osobe, niti od bliskog rođaka, kao što je to uglavnom običaj - već od anonimne žive osobe, dobrovoljne davateljice. Naravno da mi je na pamet palo mnogo pitanja, a prvo od njih bilo je - zašto? Zašto bi netko odlučio darovati dio svog tijela potpuno nepoznatoj osobi, i to bez ikakve novčane naknade? Ovo su priče o susretima s njima i o tome kako su ljudi voljni činiti dobro, iako nam često čini da je upravo obrnuto.’’

Slavenka Drakulić sabrala je iskustva američkih donatora bubrega koji su nesebično odlučili da poklone svoje organe kako bi pomogli nekom ko je bolestan. Knjigu je napisala pošto je i njoj presađen bubreg od živog nesrodnog darodavca 2004. godine.

‘’Željela sam razumjeti svog donora. Morala sam je pitati zašto je odlučila donirati bubreg potpunom strancu. Obećala sam si to. Ali drugo pitanje na koje sam morala odgovoriti samoj sebi bilo je kako se nositi sa strancem koji mi je darovao novi život.’’

Slavenka Drakulić priznata je hrvatska književnica i publicistkinja. Rođena je u Rijeci, u Hrvatskoj, a trenutno živi u Švedskoj. Završila je studije komparativne literature i sociologije na zagrebačkom univerzitetu. Bila je novinar magazina Start i nedeljnika Danas, pišući uglavnom o feminističkim temama.

Pisala je za više novina i magazina na raznim jezicima, uključujući The Nation, La Stampa, švedski Dagens Nyheter, Frankfurter Allgemeine Zeitung i danski Politiken.

Esejistički i feljtonistički zapisi Slavenke Drakulić prožeti su feminističkim angažmanom; autorka pripada prvom talasu modernih hrvatskih feministkinja; još od 70-ih godina prošlog veka ona je istaknuta aktivistkinja koja upozorava na patrijarhalne društvene stereotipe i bori se za poboljšanje društvenog statusa žena.

Krajem 80-ih fokus esejističke aktivnosti Slavenke Drakulić pomera se ka analizi društvenih previranja u zemljama tranzicije.

Njene knjige doživele su velik internacionalni uspeh i dospele na liste bestselera u svetu.

U knjigama koje je objavila 90-ih godina i posle toga dominira tematika vezana za raspad Jugoslavije, problematizovanje ratne krivice, kao i analiza društvenih i političkih prilika u novonastalim zemljama.

Knjige Slavenke Drakulić izvanredan su primer politološke i sociološke analitičnosti, feminističkog angažmana, savremenog pristupa društvenim problemima, ali i izuzetnog književnog stila.

Samizdat B92 objavio je 2004. godine njenu knjigu "Oni ne bi ni mrava zgazili", u kojoj ona analizira svoja iskustva sa posmatranja procesa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.