03.10.09 Politika
SATIRIČNA POEZIJA
„Muzika za liftove” Zorana Panovića
Ovo je pesma koju sam specijalno za promociju sastavio od stihova različitih pesama iz zbirke „Muzika za liftove”, mada ona ne postoji u ovom obliku u knjizi Zorana Panovića:
Strategijom besomučnih napada
do konačne propasti Zapada.
Tuča i kijamet
nek bude naš amanet.
Rajska zemlja, rajski hor,
zmije vezane u čvor.
U potaji krčka se
svadbarski lonac,
bajonet je igla,
žica je konac.
Dižu li u šta Šumadiju
sem u artiljeriju i pešadiju?
Na prozorima najlon
zavese od hartije
barjaci Nove Vizantije.
Krv ti jebem!
prodera se najružniji i najgori.
Zgledaše se babe gatare,
sablje ko satare...
Da su mi one godine i pamćenje, tako rado bih, naizust, u svakoj zgodnoj prilici, govorio stihove Zorana Panovića, iz knjige „Muzika za liftove”.
Na užičkom srpskom, a to znači najboljem našem jeziku koji je kalem stare Hercegovine Vukovih krša i pitomih predela zapadne Srbije i Šumadije, Zoran Panović je i zapevao i zakukao, u isti mah, nad nama i našim vremenom. To je muzika za liftove kojih nema ili ne rade, za državu koje nema ili ne zna gde je, za narod ceo koji zaboravlja ko je i brzo nestaje, za mrak koji je svetlost, za ciljeve kojih nema, za oblakodere srpske koji su oni Disovi sutereni.
Sad će, evo, dve decenije otkako jedan narod i njegova država, njegove mnoge države, zidaju sebi Novu Vizantiju, čije su zastave od najlona i hartije na njenim prozorima. Na početku gradnje, majstori rekoše da će zgrada imati samo jedan temelj, onaj što je ukopan u pravoslavnu Rusiju. Kad nam narod izgibe od ruskog ruleta, majstori naumiše da Novoj Vizantiji dodaju još jedan noseći stub, pa još jedan, pa još jedan. Trenutno, srpska kuća, kažu, ima četiri temelja, četiri Panovićeva lifta za budućnost. Jedan je u Moskvi, drugi u Briselu, treći u Vašingtonu, a četvrti u Iranu, Libiji i Venecueli. Nijedan temelj srpske kuće nije u Srbiji.
Da je Vito Nikolić živ, sigurno bi zapevao i zakukao:
Ja te više nijesam kadar
da se zidam i survavam niz litice,
Gojkovice, mlada Gojkovice!
(Reč na promociji knjige Zorana Panovića „Muzika za liftove„Otkrovenje, 2009, u beogradskom Ateljeu 212)
Vuk Drašković
10.09.09 Vreme
Trajanje na razvalinama
Muzika za liftove, Zoran Panović
Knjigom pesama Muzika za liftove Zoran Panović (1970) pojavio se na obzorju srpskog pesništva.
Bez zadrške pesnik razotkriva bezdan traumatičnih događaja iz nedavne prošlosti našeg podneblja, pa kumulativno generisanu lirsku energiju oslobađa ogoljavajući u eksploziji slika i metafora pseudomitološku, političku i ideološku matricu utemeljenu na rasapu sistema vrednosti devedesetih godina prošlog veka, ne izostavljajući da bljeskovitim asocijacijama takne istorijsko zaleđe takozvanog "mekog socijalizma" ("pad nove klase / Milovana Đilasa / uz dve boce čivasa") koje je iznedrilo sunovrat.
Iako poetske reference Muzike nedvosmisleno upućuju na Srbiju kao istorijsko-kulturološki model čija bolna iskustva iz poslednje dve decenije dvadesetog veka (Dejton bluz, Dokaz i dr.) ispituje Panović u svom lirskom diskursu, takvo fokusiranje nužno ne ograničava simboličko polje knjige, te se ono širi i meandrira ka univerzalnom preseku pri čemu lirski subjekt ispoveda egzistencijalni strah i mučninu pred ništavilom, spoznajući da je propadanje – duhovno i fizičko – lice posuvraćenog sveta ("ubilo nas jaje s groba / gde je bilo nebo sad je katakomba / tamo gde se čula reč božanska / gubavo lice krije od bundeve maska"), u kome je "smrt kolotečina", "krv gazirana", a duša "izdata pod kiriju".
Banalnost bivstvovanja dočarava ironijskim razglobljavanjem isečaka stvarnosti i sugestivnim naturalističkim slikama koje u poetskom totalu hvataju pustoš neoduhovljene svakodnevice. Valpurgijanska noć u Panovićevom pesništvu objavljuje se kolovratom – "košmarnim grohotom što kroz san leluja" gutajući "oborene heroje oborenih pogleda", "proroka zbunjenog, nedorečenog", "besnog što sirotinju kolje" "princa koji je i posle čarolije / ostao krastača žaba", "nudiste s gelerom u stomaku", sveštenika što umesto mantije nosi "pancir pidžamu" i druge pojave grotesknog kolopleta, koji vapeći za spas mole: "bar mesiju dajte na veresiju!"
Panovićeva poezija objavljuje se aforistički zbijenim izrazom koji predstavlja generacijsku (u ime svih nas iz sedamdeset i neke) i kulturološku šifru, čije dekodiranje počiva na poznavanju mrkline tamnog vilajeta koji je bivao naše stanište u poslednje dve decenije i, često, jedina mera života. Prepoznaje se u jezičkim i metaforičkim spregovima Muzike Panovićev fini dosluh sa pesnicima svoga zavičaja (Ljubomir Simović, Milosav Tešić) i to kovibriranje daje blagotvornu nijansiranost Panovićevoj poeziji.
Ono što u određenoj meri predstavlja balast u knjizi Zorana Panovića odnosi se na njenu kompoziciju. Namere da među korice bude sabrana poezija nastala u rasponu od 1990. do 2009. godine, donela je kompozicionu (pre)razuđenost Muzike (sastoji se od 238 pesama), odatle i stilsko-estetsku disperziju, tako da Panovićevo stvaralaštvo u knjizi koja bi trebalo da predstavi izabrane pesme možda nepotrebno osciluje od kozersko-duhovite igre (Vinjeta, Kraj dinastije Obrenović, Demokratska pesma, Noć i dr.) do utančanih uzleta stvaralačke imaginacije (Šećerna vuna, Istinozborac, Put svile, Zora i dr.). Strukturna nekoherentnost ipak ne prigušuje – što je u krajnjoj liniji i teško moguće kada se radi o autentičnom pesničkom instinktu kakav poseduje autor Muzike – snažan i sugestivan poetski glas kojim Panović obznanjuje svoju pojavu u savremenom srpskom pesništvu.
slavko petaković
08.08.09 Blic
Knjiga poezije Zorana Panovića
„Muzika za liftove”
„Pojeo me mrak/dok sam novo doba objavljivao/ubice vremena izmisliše me/dok sam guje čuvarkuće hranio/uhode sačekaše me...”, napisao je Zoran Panović u pesmi „Pustinjska noć”, sadržanoj u nedavno objavljenoj zbirci „Muzika za liftove” („Otkrovenje”).
Poznat kao vrsno novinarsko pero i sociolog, „oklevetan” od kolega da „ jasno razaznaje stvari i ubojito ih vivisekcira čak i u društvu i vremenu kakvo je naše”, Panović je ovom svojom prvom zbirkom poezije, ističu upućeni, „nebesa spustio na zemlju, a zemlju digao u nebo” i iznedrio stihove koji se nameću budućim antologičarima.
Pitkim i britkim stihom Panović čitaoca vodi kroz spoznaje koje žežu, kroz duboku dirljivost i nežnost, zanosnu emotivnost, socijalne ponore, kroz duhovite uzlete...
Zbirka se završava kratkom pesmom „Ajmo, ajde”: „U zablude/pa šta bude/U ideale nove/zar može/da bude gore”.