10.05.08 Danas
Zoran Panović - Dozvolite da se odjavimo
Zbirka tekstova Zorana Panovića, novinara i kolumniste Danasa i Statusa, "Dozvolite da se odjavimo", promovisana je u sredu u užičkom Regionalnom centru za profesionalni razvoj zaposlenih u obrazovanju. U veoma prijatnoj i opuštenoj atmosferi, u prisustvu mnogih Panovićevih sugrađana i prijatelja, o knjizi, zajedničkom izdanju Službenog glasnika i STATUSTEAM-a, govorili su Mihal Ramač, glavni i odgovorni urednik Danasa, Sveta Raković, generalni sekretar NUNS, Branko Stanković, novinar RTS i Panović. Medijator razgovora bio je Zoran Filipović, direktor ovog užičkog centra, a odlomke iz knjige čitao je Milojko Knežević.
Osveženje
Zbog ranije preuzetih obaveza, iako najavljen, promociji nije prisustvovao književnik Svetislav Basara, ali je zapisao da "Panovićeva pojava na našoj polumrtvoj javnoj sceni predstavlja osveženje". "Panović snažno (a nenametljivo) štrči ne samo iznad proseka nego i iznad fiktivnih visina etabliranih ’veličina’ koje svoju rent-a-pismenost rado iznajmljuju svakom režimu, da ga jednostavno nije moguće skrajnuti, ukloniti i marginalizovati. A činjeni su mnogi takvi pokušaji. Gde god da ga staviš - u kulturnu rubriku, recimo - on briljira. Ne znam da li su ga slali na pijace, nije ni važno: i tamo bi bio u stanju da napravi duhovitu, a lucidnu analizu, pri tom uredno obavljajući zadati posao", napisao je Basara u pregovoru Panovićeve knjige.
Duhovoto i sociološki precizno, Panović je napisao svojevrsnu kratku hrestomatiju naših (ne)logičnosti u vremenima sa viškom istorije. U njoj se nadmudruju obični ljudi i velike ideologije, multiplikuju političke i pop-ikone, a sve to, iako na prvi pogled nema logične niti, originalno i pronicljivo, Panović uobličava u društveni kontinuitet i mentalitetske valere našeg podneblja.
Sveta Raković, nekadašnji urednik Danasa, prepoznao je u Panovićevim tekstovima duh Užica, koji je nadgradio obrazovanjem i kao mlad novinar uspeo da izgradi sopstveni stil. Raković je kao posebnost istakao "vrcav, lucidan i duhovit izraz, bez obzira na to o kojim temama piše". Autora je Branko Stanković portretisao kao "čoveka metafore, koji u svojim tekstovima ide duboko ispod površine, ali i kao jednog od najboljih kolumnista, za čije se kolumne otimaju bogradske redakcije".
Podsećajući da se kao diplomirani sociolog 1997. zaposlio u Danasu, što mu je dalo mogućnost da piše slobodno, Mihail Ramač je ocenio da je tu priliku Panović iskoristio, "spajajući dar, znanje i znatiželju". "Iako mnogi smatraju da je reportaža izašla iz mode, Panović iznova blista u tom žanru, a naredni njegov blistavi domet je televizijska kritika", rekao je Ramač, istakavši da je Panović u kolumni Pretpolitička Srbija, "egzaktni sociolog i duhoviti posmatrač, znalac vidljivih i podzemnih tokova na vetrometnoj srbijanskoj političkoj sceni". Možete se neslagati s njim, ali ne možete da ne vidite da ima duha, da nije ostrašćeni navijač, a nije ni nezainteresovani gledalac, dodao je Ramač.
Uzvrativši na komplimente da "nije baš sve tako kako se o njemu priča", Panović je svoje užičko poreklo podcrtao rečima koleginice, dramske spisateljice i užičke snahe, Sanje Domazet, koja mu je na pitanje o utiscima o Užicu, uzvratila da je to grad "teških ljudi i brutalanog humora", a potom svedočio da je u tekstovima želeo pažnju da usmeri "ne na visoku politiku, već na životne stvari, obične ljude u vremenima velikih ideologija, prepunih bizarnosti i gluposti".
"Živimo u vremenu sa viškom istorije, što je hendikep u egzistencijalnom smislu, ali za pisanje i umetnost to je inspiracija", zaključio je Panović. N. Kovačević
16.01.08 Popboks
Svinjokolj u gradu greha
ZORAN PANOVIĆ – Dozvolite da se odjavimo
Zbirka tekstova novinara dnevnika Danas i kolumniste mesečnika Status obuhvata teme od Draže i Tita do Korta Maltezea i Brusa Springstina, odražavajući duh epohe i generacijske lozinke. „Pečenje rakije je jedini kontinuitet u zemlji i narodu hroničnog diskontinuiteta“, kaže autor na jednom mestu
Uroš Smiljanić
Sociolog po vokaciji a novinar po pozivu, Užičanin po rođenju a Beograđanin po nuždi (jer, nažalost, to je, izgleda, jedini način da se ostavi relevantan trag u kulturnom životu ove zemlje), Zoran Panović kroz svoje zapise u magazinu Status nadmoćno demonstrira šta je to „profesionalno pisanje“ i kako se erudicija može uposliti da na skoro savršen način ulepša čoveku desetak minuta života svakog meseca. Time je čudnije videti ove tekstove sakupljene u knjigu.
U zemlji u kojoj je novinarstvo i dalje profesija koja se, s jedne strane, ne slučajno rimuje s opsenarstvom, a koja vam, s druge, može na vrat navući političare i kriminalce naoružane dugim i kratkim cevima i eksplozivom, pojava književne zbirke novinskih tekstova bilo kog novinara je razlog za obraćanje pažnje.
Dnevna politika i dinamika javnog života u Srbiji su takve da su zapisane reči i dalje samo neznatno manje jeftine od izgovorenih i da im je rok trajanja počesto veoma, veoma ograničen. Prema tome, kada se tekstovi nekog novinara pojave u formi knjige, koja sugeriše postojanost u vremenu za razliku od pomalo efemernog novinskog pisanja, uvek je pitanje je li to zbog njihovog kvaliteta, trenutne političke podobnosti ili nečeg trećeg.
Srećom, u slučaju zbirke Dozvolite da se odjavimo (Službeni glasnik, edicija Publikus), šta god da je razlog, kvalitet ni u jednom momentu nije u pitanju. Zoran Panović je dugogodišnji saradnik jednog od najozbiljnijih dnevnih listova u nas (Danas) i njegova reputacija je s razlogom veoma dobra, a brojne nagrade koje je za pisanje podobijao nisu samo esnafsko tapšanje po ramenu.
Rad u mesečniku Status je, pak, drugi deo priče, svakako zanimljiv i zbog činjenice da je u pitanju publikacija koja se pokazala kao jedna od najizdržljivijih u stalnom (tajnom?) ratu u Srbiji poniklih časopisa protiv licenciranih Behemota što kao da su zasitili svaki kutak tržišta. Status je, po sopstvenoj tvrdnji, najdugovečniji nelicencirani domaći magazin, a lako je poverovati i da delić zasluge za ovu žilavost pripada urednicima koji su ispravno zaključili da kvalitet pisanja ipak mora imati neku vrednost.
Panović kroz svoje tekstove (kolumna Eklektika, ali i drugi delovi časopisa) daje gotovo školski primer kvalitetnog pisanja, tog mitskog pojma koji je teško objasniti, ali ga svi intuitivno prepoznajemo kad se s njim sretnemo. Već nasumičnim odabirom tekstova iz ove knjige lako je videti da Panović bez ustezanja skače od globalne pop-kulture (Spajdermen, Supermen, Talični Tom, Zvezdani ratovi, Grad greha), preko (post?)modernog domaćeg folklora i visoke kulture (pečenje rakije u selu Radovci, svinjokolj u Slankamenu, Duvački orkestar Dejana Petrovića, vajar Dragan Jovićević), pa do političkih i socioloških tema koje se dotiču koliko prošlosti, toliko i sadašnjosti, pa i budućnosti (Tito, srpska udvorička poezija, rekonstrukcija poslednjeg Đinđićevog predavanja).
U svakoj od ovih inkarnacija njegovo pisanje je zavodljivo na gotovo bezobrazan način. Sveukupnost snažnog efekta koji ovi tekstovi imaju na čitaoca treba pripisati Panovićevom divljem talentu za sočno, živo, ponekad do granice bezobrazluka direktno pripovedanje iskombinovano sa surovom disciplinom pažljivog istraživanja materije.
Lakoća citiranja i pronalaženja pravih referenci u Panovićevim tekstovima je u direktnoj disproporciji s mukotrpnim, decenijskim radom na opštem obrazovanju i sticanju znanja nužnom da bi se pisalo lakonski a sadržajno, zajebantski a ozbiljno. Jedan od najvećih komplimenata koje možete dati kolumnisti ili novinaru je kad shvatate da čitate tekst na temu koja vas uopšte ne interesuje i uživate u njemu jer vas je na prevaru, ispod stola, zaveo stilom, jezikom i snagom.
Međutim, prikupljanje ovih tekstova u knjigu – je li to zapravo dobra ideja? Kao mesečni fiksevi prečišćene energije, kao pilule za dobro raspoloženje, Panovićevi tekstovi su savršeni u svom odnosu forme i sadržine. Kao delovi knjige od dvestotinak strana, oni otkrivaju da (pre)dobro vladanje formom često znači potiranje svih iznetih teza međusobno, dok je finalni rezultat nekako zgodno lišen svrhe.
Da, zabavili smo se, ali pa šta? Da li smo promenjeni ovim tekstovima? Da li je, sem zaista izvanredne igre jezikom, išta u ovim tekstovima vredno pamćenja?
Verovatno jeste, ali kumulativni efekat koji ova knjiga ostavlja je da imamo posla pre svega s vrhunskim primerom mladim novinarima i kolumnistima kako se vlada formom teksta, jezikom i tonom. Ni to nije rđavo, ali nemoguće je u svom tom uživanju u lepoti ne poželeti da se ode samo malo dublje.
29.12.07 Vreme
Trio kolumnisticus
Nove knjige trojice ovdašnjih novinskih autora dokazi su stare istine: lako je napisati odličnu kolumnu; teško je to činiti stalno. Srećom, ni to nije nemoguće
piše: Teofil Pančić
Kolumne je veoma lako pisati – kao što dobro zna svako ko nikad nije prob"o. Sedneš, brate, za mašinu, staviš prst na čelo, i sinteza Reči & Misli samo pokulja – prsti jedva postizavaju da je sustignu. Ma da, sve je to baš tako, znadem iz najličnijeg iskustva, ali uz dva sitna preduslova: da uopšte imaš nekakvu razrade dostojnu misao, i da je uopšte umeš pretočiti u nekakav suvisao, pa još i zanimljiv, niz reči i rečenica. To je, hm, onaj malo teži deo posla. Da toga nema, bilo bi baš veselo i fensi zvati se kolumnistom...
Gledao sam ne jedan slučaj slavne propasti pokušaja zasnivanja ozbiljnog i relevantnog kolumnističkog serijala: imaš autora/ku kojem ne nedostaje ni pameti, ni znanja, ni talenta, ni elokvencije, obaška je i eminentna Javna Ličnost: kud ćeš bolje?! Napiše prvi tekst: čista genijalnost, a star is born; onda drugi tekst: izvanredno; pa treći: sasvim dobro; četvrti: hm, može da prođe; kod petog se svi već zgledate, neprijatno vam, ali neko bi morao obazrivo da obavesti Genija da su mu i glava i ruka odlutale ko-zna-kud... Hoću da kažem: nije problem napisati dobru, čak briljantnu kolumnu. Problem je raditi to kontinuirano (to se meri godinama, po mogućnosti i dekadama). E, to je ono što deli istinske kolumniste – bilo to njihovo osnovno zanimanje ili ne – od onih koji u tom fahu samo gostuju, s manje ili više uspeha i smisla. Srećom po ove potonje, sada na svetu postoji i blog: diletantski neobavezno, terminom pojavljivanja, prostorom i gramatičko-zanatsko-uređivačkim standardima posve neuslovljeno privatno ćeretanje u javnom prostoru, fri-džez raščešavanje napadaja mentalnog svraba, od kojeg autoru posle valjda bude bolje, a čitaoci, bah, neka sami vide šta će i kako će.
Zoran Panović (1970), stalni autor Danasa i magazina Status, te gostujući pisac koekude po srpsko-balkanskom medijskom prostoru, jedan je od onih tipova kojima (zavidan) kvantitet objavljivanja ne škodi, naprotiv. Da piše manje, pisao bi slabije, garant. Kako to? Ta, prosto: Panović je jedan od one posve retke sorte (u)rođenih (novinskih) pisaca, ali ne u onom odvratnom "barbarogenijskom" smislu, dakle, ne od onih koji su danom rođenja usisali svu pamet sveta, pa je u ostatku života samo krčme, što na komad, što na kilo; jok, Panović je svoj nesumnjiv spisateljski dar mudro kontekstualizovao, oplemenio ga permanentnim (vidljivim, ali ne i nametljivim) radom na sebi. Drugim rečima, Zoran P. je od onih kolumnista koji svakoj temi – od trivijalnosti ovdašnjeg te-ve programa, preko mitologije Josipa Broza, pečenja rakije ili svinjokolja u Sremu, pa do strip-superheroja ili Brusa Springstina, pristupa sa čudnom, ali gotovo uvek funkcionalnom mešavinom strasti, light ironijske blagonaklonosti prema "slabostima ljudskim" i mentalitetskim odlikama Potkontinenta, te izvanredne obaveštenosti o Temi i njenoj široj okolini, koju će pak (obaveštenost) rado i spretno nadograditi ličnim reminiscencijama, to jest sećanjima na sitnice i krupnice iz nekog cvajgovskog "jučerašnjeg sveta" koji nas je zapravo napravio ovakvima kakvi smo, bilo to na dobro ili na zlo. A taj čovek, bogme, pamti kao slon! Dobro, sigurno i "obnavlja gradivo", ali utoliko bolje.
Sve je ovo vrlo vidljivo u prvoj Panovićevoj knjizi Dozvolite da se odjavimo (Službeni glasnik i Statusteam, Beograd 2007), a na čijih se dvestotinak stranica nalaze izabrani tekstovi iz magazina Status. Zašto baš Status, kada je i u Danasu i drugde imao napretek vrlo lepih zgoditaka? Kanda zato što magazinski format – ta izazovna kombinacija ekstenzivnosti i šarenila – možda ipak ponajviše odgovara Panovićevom raspisivačkom nervu. A Panović boluje od retke vrline u ovdašnjem (ne samo novinskom) spisateljstvu, a to je da ume da bude opširan, a da ne bude smarač (baš kao što može da bude sažet, a da ne bude kus). Sve te odlike, sav taj eklektički šarm Panovićevog pisma, nipošto se ne gube u repriznom čitanju, među koricama knjige. Naprotiv, iščitavajući ove tekstove ovako "na gomili", još bolje uočavaš razloge zbog kojih si i premijerno voleo da ih čitaš.
Zbirku Dozvolite da se odjavimo Panović je logično i dosledno komponovao iz tri stavka: u prvom se nalaze tekstovi, štono bi se reklo, "društveno-fenomenološke" naravi, to jest kolumnističko-esejističke "bombonice" kakve je najteže i najizazovnije pisati, a najslađe čitati; to su, dakle, svojevrsni izveštaji iz (post)apokalipse, tekstualni niz u kojem Panović vešto isprepliće duhovito i lucidno prikazanu eks-YU memorabiliju kao i speleološke uvide o mračnoj pećini devedesetih sa "direktnim prenosom" sve ove konfuzije-kontuzije, sve ove pojmovno-vrednosne pometnje i posvemašnjeg glavinjanja iz dvehiljaditih, vremena u kojem znamo da smo iz nečega izašli, ali nam nikako nije jasno da li i u šta uopšte ulazimo. Drugo je poglavlje niz reportaža iz Duboke Srbije, i tu Panović (baš poput Todorovića) pokazuje da novinska reportaža ili je duboko autorski, kreativni čin, ili nije ništa doli suhoparno, činovničko inventarisanje Ljudi i Događaja, u kojem ni jedni ni drugi nemaju nikakvog smisla. Treći je deo knjige posvećen supkulturnim fenomenima, "ikonama" globalne pop-kulture, ali ni one Panovića ne zanimaju kao puke sličice za nostalgični spomenar: nema tog ne-znam-koliko "egzotičnog" fenomena kojem autor neće pronaći link sa čitaočevim Ovde i Sada. Primer? Ako i nije teško dokonati šta u tekstu o Supermenu radi Umberto Eko, malko je teže poverovati da u njega može da stane i jedan Vlajko Senić! E, kod Panovića može, i takve eskapade gotovo nikada nisu same sebi svrha. Što će reći da se Panović ovom knjigom nikako ne odjavljuje, nego samo objavljuje jednu dragocenu autorsku prisutnost koja će u budućnosti biti možda još potrebnija, da ne potonemo svi ili u japijevsko "informisanje" ili u blogerajsku raspričanost bez duha, reda i smisla.
TERENSKI KOLUMNIZAM: U redu za Panovića, ali otkud Dragan Todorović u ovom tekstu, ta on nije kolumnjara?! Hm, kako se uzme. Istina je da njegovi tekstovi nemaju ni formu ni format (pa ni nekakav pretpostavljeni "diskurs") kolumne, istina je i to da je Todorović rasni reporter opšte prakse, ali nisu to baš sve istine o njegovom pisanju... Šta su, naime, odlike vanserijskog novinskog kolumniste? Autorska/tekstualna osebujnost, sposobnost markiranja Prave Teme (a Todor ih mahom sebi traži sam, baš poput nekog kolumnističkog "mislioca"), eruptivna jezička strast, prepoznatljivost i inokosnost (to je ono kad nečiji tekst nepogrešivo prepoznate i bez gledanja u potpis...), obožavanost od jednog dela publike i omraženost od drugog... E sad, ima li išta od toga, a da nije i svojstvo Todorovićevog pisanja? Naravski da nema. Utoliko Todorović i jeste neka vrsta terenskog kolumniste, lutajućeg fenomenologa "duboke Srbije" čijem opservatorskom daru ništa ne promiče, a prema čijoj je energiji jezičkog uobličenja malo ko ravnodušan, nego je čitaoci ili upravo fanovski upijaju i prate, ili je odbacuju kao strano telo, kao nekakav šifrirani izričaj koji ne umeju otključati, čak ih zamara svojom naizgled nesvrhovitom repetitivnošću. Todorovićeva druga knjiga Živela naša Srbija (Vreme, Beograd 2007) u tom je smislu razrada i produbljivanje onih reportersko-(para)kolumnističkih veština u koje su se čitaoci ovog nedeljnika, a i knjige Čevapčiči su bili otlični već dobro osvedočili, s tim da je u ovoj knjizi ceo taj todorovićevski svet već sasvim zrelo uobličen i zaokružen; ovo, opet, ne znači da iznenađenja nisu moguća, kako stilski, jer je prvo poglavlje knjige posvećeno izvanrednim, "ispovednim" Valjevčevim medaljonima iz rubrike Vreme uživanja, tako i tematski, jer putujući autor sve više, češće i dalje iskoračuje izvan onog inicijalnog ravnogorsko-gučanskog mikrosveta na kojem je "doktorirao", i utoliko sve univerzalnije po(t)kazuje duboku socrealističku potku svih naših tobož’ "nacionalno-pravoslavnih" polit-svetkovina, svu bedu jedne amaterske lakirovke, sav panađurluk našeg nabeđenog "tradicionalizma", inače tradicionalnog poput onih drvenih čaplji koje su se kadgod prodavale kao dežurni SRFJ suveniri, baš kao da su Južni Sloveni vekovima samo pravili čaplje od drveta, valjda ne imajući drugog, pametnijeg posla. U svim tim petparačkim ritualima, u kojima trenutna Moć, Vlast i Novac neumorno slave sami sebe, nimalo različito od onoga kako su to radile zloglasne komunističke "jagnjeće brigade", Todorović se ne podsmehuje "puku" – kako mu insinuiraju neuki ili ideološki isfrustrirani kritičari – nego bahatosti i ispraznosti Elite, dok se jadnim i neretko beslovesnim statistima tu posvećuje ona vrsta, količina i kakvoća pažnje kakva je neophodna zarad adekvatne "ambijentalizacije" unikatnog Todorovićevog reporterskog kolumnizma.
HODO POD BOMBAH: Gorčin Stojanović je čovek od teatra, a ne od novina, ali njegova je kolumnistička produkcija, u već više-nego-desetletnom kontinuitetu, količinom i vrsnoćom takva da bi joj morala pozavideti dobra većina onih koji pisanjem za novine zarađuju koricu hleba. Tu je svoju društveno korisnu veštinu Gorčin S. dostojno "razradio" koncem devedesetih upravo u Vremenu, rekao bih na "obostrano" zadovoljstvo; deo tih tekstova sada je pred čitaocima u knjizi Apocalypso (Geopoetika, Beograd 2007). Zanimljivo je da je Stojanović odlučio da u svoju prvu knjigu uvrsti baš tekstove iz ovog perioda, i ne samo zanimljivo nego i znakovito: bilo je to, naime, istovremeno i postapokaliptično i predapokaliptično vreme (nije li, avaj, možda i ovo takvo?!), ono u kojem smo pokušavali artikulisati, situirati u jezik apokalipsu ranih i srednjih devedesetih, onu koja je iz korena poremetila, uzdrmala, redefinisala naše živote, da bismo istovremeno pratili narastanje novih tamnih oblaka, ovaj put direktno nad našim glavama, u vidu onoga što će u proleće 1999. nahrupiti kao "NATO intervencija", tj. kao pedagoški (i dramaturški!) logičan, ali zbog toga nimalo manje težak povratak jugoslovenskog rata u postojbinu, moglo bi se reći. Najveći deo ove knjige, tj. serijal tekstova iz Vremena (pisanih u mesecima "pred bombardovanje") kao i opširan, do sada neobjavljivan esej/dnevnik/izveštaj (hm, kome? možda sopstvenoj budućnosti, ako je bude) nazvan Rasplet, a koji je nastajao tokom tog "samrtnog proleća", upravo je neprestano kreativno ogledanje, opetovani pokušaj da se dokuče uzroci i izvori našeg temeljitog i sveobuhvatog Pada od konca osamdesetih, a čega je konac devedesetih samo logična posledica, pravi ili lažni "vrhunac dramske radnje", radnje sa otvorenim krajem, ako ćemo pravo. Biće da ta predstava s mnogo lošeg pevanja i previše pucanja još nije završena, mada smo se tome ponadali, čak smo poustajali sa stolica da zapljeskamo, ali ono Petog oktobra ipak beše samo pauza...
Stojanović je rafiniran pisac, rekao bih i eruditski kad ta reč ne bi bila obesmišljena prečestim pogrešnim, jalovo "odlikaškim" korišćenjem; on spada među autore kojima je svaki populizam stran, s pravom zahtevajući čitaoce koji će umeti prepoznati njegove reference, skrivene i neskrivene citate/parafraze, njegove "linkove" koji vode na sve strane, od filozofije do pank-muzike. Što i nije ništa čudno: čudno je samo to da je mnogima ovde to i dalje čudno. Zato mi ovdašnji i jesmo nekako "čudni", onako globalno... Kako god bilo, Apocalypso se nije uopšte ubajatio u ovih desetak godina: to govori dobro o Tekstu, a loše o Svetu u kojem živimo. Ali, šta da se radi, autor ionako – dok je rezignirano hodo pod bombah – sugeriše da ga ovaj i ovakav svet zanima samo onoliko koliko se mora, i da ne smatra da mu nešto duguje; više od toga stvarno i nije za izdurat’, kako god okreneš.
24.11.07 Danas
Panovićeva šarenica
Zoran Panović - "Dozvolite da se odjavimo"
Knjiga novinara Danasa i kolumniste Statusa Zorana Panovića - "Dozvolite da se odjavimo", u izdanju Službenog glasnika, predstavljena je juče u beogradskoj Galeriji O3one u prisustvu brojnih Zoranovih kolega i prijatelja. Knjiga je nastala od tekstova pisanih za Status u protekle tri, četiri godine. Njen naslov, rekao je Panović, parodija je čuvene emisije državne televizije "Dozvolite da se obratimo", s prizorima iz vojničkog života. Sastoji se od tri dela - prvi se odnosi na mitologeme nekadašnje SFRJ, drugi na srpski mentalitet i običaje, a treći na fenomene popularne kulture. Tako knjiga, prema Panovićevim rečima, obuhvata teme od Draže i Tita do Korta Maltezea i Brusa Springstina, odražavajući duh epohe i generacijske lozinke. Manja je u obimu nego što je bilo zamišljeno, rekao je još, dodavši da će to biti popravljeno u drugom izdanju.
U pitanju su zapravo eseji koji su zadržali komunikaciju za medij u kojem izlaze, značajniji nego što se na prvi pogled čini i ne za jednokratnu upotrebu kao novine, rekao je na promociji književnik Svetislav Basara. U zemlji i narodu kratkog ili nikakvog pamćenja važni su tekstovi koji se osvrću na kulturne i političke matrice iz prošlosti jer one utiču na našu sadašnjost i budućnost, dodao je. Osim što ovim tekstovima, ali ne kao veći deo javnosti poput "pokondirene tikve", već na vlastiti način, pripada evropskom, naspram populističkog modela u ovdašnjoj intelektualnoj i kulturnoj čaršiji, Panović, prema Basarinim rečima, svedoči da je u onoj kulturi pre već postojao dominantan kulturni model u kojem je bio zametak ovog evropskog. Basara je na kraju uputio na ponovno čitanje Panovićevih tekstova u knjizi.
Rekavši da nije naknadno intervenisano na tekstovima objavljenim u knjizi, urednik Statusa Zoran Pavić nazvao ih je, postavljajući ih takođe naspram one populističke - "Žikine", "Panovićevom šarenicom". Knjiga je, dodao je još u sličnom ključu, u prodaji u knjižarama koje to zaslužuju. I. M.
17.11.07 Danas
Razglednice iz Kafkani
Zoran Panović, Dozvolite da se odjavimo
Ne tako davno u jednom televizijskom studiju razgovarali su Ginter Gras i Pjer Burdije., Govoreći panegiričnim tonom o poznatoj knjizi francuskog sociologa Beda sveta, koja kroz intervjue sa ljudima sa društvene margine pruža zabrinjavajuću sliku o društvenim prilikama u Francuskoj, nemački književnik primetio je da u Burdijeovoj studiji nema humora, te da joj nedostaje komika neuspeha, apsurdnosti koje nastaju iz određenih sukobljavanja. Pisac Limenog doboša pod komičnim je podrazumevao da granice tragedije i komedije budu protočne, prožimajuće. Burdije će pak odgovoriti da pred ljudskim dramama često dolazimo u iskušenje da pišemo lepo, ali da su umesto toga on i njegovi saradnici pokušali da budu bespoštedni koliko je god bilo moguće, da bi zbilji vratili njeno nasilničko lice.
Da li su, ruku pod ruku, uopšte mogući bespoštedna kritika i humor apsurda, u ozbiljnom javnom diksursu? Ili je to možda spisateljski ideal bilo koje žanrovske provenijencije?
Mnogo je lica i na srpskoj medijskoj sceni koja se traže u ulozi takvog pisca, ali je zasigurno malo onih poput Zorana Panovića, za koje možemo reći da u svojim tekstovima sa analitičkom doslednošću i stilskom lakoćom, zadovoljavaju imperative temeljnosti i kritičnosti, dakako, sa ironičnom distancom spram smrtno ozbiljnih ovdašnjih i inih fenomena.
Odabrane Panovićeve tekstove iz magazina Status, ukoričene u knjigu kriptomaslinastog naziva - Dozvolite da se odjavimo, možemo čitati kao uzbudljiv putopis kroz lavirint karakteroloških uzoraka homo balcanicusa, kao lucidne komentare mitomanskog rečnika novije istorije Srbije, ili pouzdan bedeker imaginarnog muzeja ikona popularne kulture. O čemu god da piše, u širokom imaginativnom luku, Panović za disparatne pojave i raznorodne probleme nalazi najmanji zajednički sadržalac, bilo da je reč o gladi za distribucijom društvene moći ili o osvetljavanju ulica unutrašnjeg grada u kome harmonično žive likovi iz kultnih strip serijala i rokenrol karijatide. On zapravo formalno sociološko obrazovanje nadograđuje svojim kreativnim rukopisom, jer kako drugačije objasniti faktografiju knjige u kojoj se, po nekom ćudljivom redu vožnje, mešaju generacijske mitologeme i rituali sa bezobalne socijalne margine, poetika Brusa Springstina i svinjokolj u Slankamenu.
Panović je dete Danasa, od prvog broja. To nije slučajno, jer je, za srpske uslove, reč o idealnoj mikro klimi za kultivisano pripitomljavanje jeretičkih misli, profesionalizam bez mrgodnih komesara i merkantilnih tutora. Pa ipak, Panović se u novinarsku avanturu upustio izvan utabanih staza, jer se u svaku istinsku pustolovinu duha drugačije i ne može poći. Kratak retrospektivni pogled na sivo žurnalističko nebo nad Srbijom, obavezuje nas da kažemo da iako su podsećali na eskapističke izlete u zonu povlašćenih mesta kinematografske i rokenrol scene, njegovi tekstovi su odmah prepoznati kao apartni zapisi iz svakodnevice, u državi kojoj je, ako ćemo pošteno, i pored brojnih imena najbolje pristajalo samo jedno - Kafkanija.
Da, u toj zemlji perfidnih preobražaja, moralne eutanazije i besprizorne mimikrije političkih kukaca, valjalo je biti reporter i izveštavati pod plaštom fenomena zrele mladalačke pasije. Tako, recimo, dok u njegovoj knjizi čitamo briljantan tekst o melanholiji Korta Maltezea ili filmskoj epopeji Džordža Lukasa, Ratovi zvezda, istovremeno nam pažnju okupira munjevito skeniranje konformizma jugoslovenske komunističke oligarhije, ili mesto pisca Godina raspleta u NATO demonologiji. Nagla promena tematskog rakursa, citatnost, osećaj za detalj u pejzažu naše loše režirane svakodnevice, nakarakterističnije su odlike Panovićevog novinskog pisma.
Rafale oduševljenja smenjuju silogizmi jetkosti; uzlete fascinacije nekim gitarskim rifom dok sluša R.E.M. kao maljem poklopi rečenica: "Ono što je za Marksa bio Hegel, a za Slobodana Miloševića Nikola Ljubičić, za R. E. M. su Peti Smit i Velevet Andergraund".
Takav je dakle Zoran Panović: eklektik razorne kritičke energije, postmodernistički rovokopač i usamljeni lovac u šumskom sajber gazdinstvu. U trijumfu beznačajnosti i uniformisanosti, njegove tekstove čitamo i kao pojmovnik jedne pozitivne utopije, uvek spremni da ispijemo i diskretno doziranu čašu žuči, jer Panovićeve analogije su neumoljive, i posle takvih opažajnih aperkata jedva da smo isti.
Kažu, međutim, da u uslovima tržišno ultimativnog senzacionalizma, u novinarstvu nije lako odoleti zamkama ciničnog uma, pa valjda zato, da izvinete, u Srbiji nikad dosta analitičara koji svoj minorni intelektualni kapital darežljivo nude na polzu naroda. Upravo Panovićeva knjiga, bez zadnjih misli, demistifikuje domaće zadatke tih velemajstora naknadne pameti, trošne medijske konstrukcije stvarnosti i tihe novinarske kolaboracije sa mogulima političke moći. Reinterpretirajući u humornom i anegdotskom ključu opšta ideološka mesta, ispraznu skupštinsku retoriku ili samoproklamovane elite, Panović se ne odriče zavidnog kulturnog kapitala, kojim otvara polemički prostor na kome ima mesta samo za one koji teže normativnom idealu intelektualne autonomije - koji, opet, Pjer Burdije opisuje kao situaciju u kojoj i autor i čitaoci jednog teksta pripadaju istoj grupi, makar, kao u slučaju autora knjige Dozvolite da se odjavimo, katkad sebi izgledali i kao pridruženi članovi Rolingstuonsa.
Sociolozi valjda najbolje znaju da ima u istoriji trenutaka kada ništa drugo ne možemo da činimo osim sporog i dugotrajnog pripremnog rada; kada niko ne može da zna da li prolazimo kroz kratkotrajnu fazu košmarnog dremeža društva, ili ulazimo u dugo razdoblje istorijske regresije. Iako u Srbiji ništa nije nemoguće, vreme je da se odjavimo recikliranim reliktima prošlosti, čija imaginarna moć još uvek sputava funkcionisanje Srbije kao modernog društva. Panoviću se žuri, jer dobro zna da oni od kojih tražimo dozvolu stanuju ne samo oko nas, nego i u nama.
Složili su se Ginter Gras i Pjer Burdije u onom pomenutom razgovoru, da je uloga sociologa i književnika podjednaka - da u pitanje dovode sve ono što se proglašava neprikosnovenim, da drže gubicu otvorenom koristeći se, pri tom, simboličkim kapitalom oličenom u njihovom delu. Pošten kapitalista? Jeste da to u tranzicionoj Srbiji zvuči kao oksimoron, ali Zoran Panović je dokaz da je i to moguće.