30.07.05
Nagrade kao podsticajna smetnja
Milan Nenadić
Ovih dana su Milana Nenadića, poznatog novosadskog pesnika, iznenadile tri književne nagrade, jedna za drugom. Dok je boravio na međunarodnom festivalu “Noći poezije” u rumunskom gradu Kurtea De Arđeš, uručena mu je Počasna diploma za doprinos književnosti, među kolegama iz tridesetak zemalja. Zatim mu je saopšteno da je izabran za člana Međunarodne akademije Istok-Zapad, sa sedištem u Bukureštu.
Na povratku kući, saznao je da treba da putuje u Republiku Srpsku, na 10. međunarodne književne susrete “Šušnjar 2005.”, da primi istoimenu nagradu za najbolju pesničku knjigu između dve manifestacije. Žiri je odabrao njegovu najnoviju zbirku “Pola kapi rose”, u izdanju novosadskog “Orfeusa”, a u obrazloženju se, između ostalog, kaže:”Poezija Milana Nenadića pripada onom punokrvnom toku srpskog pesništva koje pulsira u “svetskom bolu” stražilovskog i tzv. ukletog lirskog jezika...Podjednako uspešan kao majstor vezanog i slobodnog stiha, Nenadić se pokazuje ka vrsni autor kreativnog bdenja i visoko izražene svesti o pesmi i poeziji uopšte.”
Objavio je preko 20 pesničkih knjiga i u više navrata je nagrađivan. Posebno mu je drago priznanje koje je sa suprugom Ileanom Ursu, takođe pesnikinjom, dobio za prevodilaštvo. UNESKO je dvehiljaditu proglasio za godinu velikog rumunskog pesnika Mihaja Emineskua, a među osamdesetak prevoda na različite svetske jezike, za najbolji je proglašen onaj iz pera i duša Nenadić-Ursu.
Oni su, za prevod na srpski Emineskuovog “Pisma” i “Večernika” (“Libertatea”, Pančevo) dobili nagradu Udruženja književnika Rumunije. Malo zatim Vlada Rumunije odlikovala ih je Ordenom za doprinos kulturi.
Nedavno ste dobili tri književna priznanja, iz Rumunije i iz Republike Srpske. Sa kakvim ste ih osećanjima primili, šta vam znače nagrade?
-Izborom za redovnog člana Međunarodne akademije Istok-Zapad veoma sam počastvovan, a našao sam se i u dobrom društvu pesnika Boskorta iz Turske, Pesoe iz Španije, Sorkina iz SAD, Helsetha iz Norveške i drugih - kaže naš sagovornik.- To me je malo izdvojilo na festivalu “Noći poezije”, ali nije loše u rumunskim novinama pročitati da su izabrali našeg čoveka, Srbina. Nagradu “Šušnjar 2005.” primiću ovih dana u Oštroj Luci kod Prijedora i na poseban način mi je draga, jer je dodeljuju Krajišnici. I ja sam poreklom iz Principovog kraja.
Kao čovek i pesnik, nisam pripadao nikakvim partijama ni književnim klanovima i grupama. Sve te nagrade došle su od ljudi koji muče jednaku muku sa rečima. Za nagrade u koje je prste mešao bilo koji politički establišment i ini lobiji-nisam mario. Ako je toga i bilo, savest mi je mirna-ja ni danas ne znam ko su bivali članovi tih žirija diljem one Jugoslavije. Kao ni danas u ovoj zemlji kojoj ne znam pravo ime, mada znam kako se izgovara.
Tragedija proroka u svom selu
-Iz jedne starostavne knjige naučio sam da nema znaka blagoslova na novcima koji se daju pesniku, prevodiocu, zastupniku siromašne dece. Kao što ne verujem u dobre namere bilo kakve pomoći koja stiže iz prekomorskih zemalja. Utoliko nagrada namenjena pesniku podsticajno smeta. U tom apsurdu sadržana je sva tragedija proroka u svom selu-tvrdi Milan Nenadić.
Kako se branite od svakodnevice i letnjih žega?
-Od naše svakodnevice branim se kao i ostali: nadom i strpljenjem. Nadam se da će ćerka Marija uspešno okončati studije, a sin Filip Karlovačku gimnaziju, koje su tek upisali. Za to će, zar ne, trebati mnogo strpljenja. A ja sam se tome učio pecajući na Dunavu, u večernje sate. Ako neće štuka ili neće smuđ, onda hoće čuveni smuđ-dvolitraš-to je ono “svetsko, a naše”. U tom smislu, ne strahujem mnogo od svakodnevice.
Svakom savetujem da se prvo upita, šta će to danas učiniti kako bi bio siguran da će se zbog njega jedna sunčeva zraka pojaviti sutra. Ulazim u godine, umesto u pamet. Pa opet, miran sam i spokojan. Slične su sudbine svih nas koji pišemo. I čitamo. Bar ja. Čitam patološki i to tako traje već decenijama. Brine me jedino što sam primetio da moj vid počinje da se buni.
Šta može poezija danas, u ovom surovom, globalnom svetu?
-Ne verujem da bih ukratko mogao da odgovorim na ovo pitanje. Ipak: pravi pesnik je u svojoj prirodnoj veličini samo u maternjem jeziku. To sam saznao najpreciznije kad sam, sa suprugom Ileanom Ursu prepevavao Mihaja Emineskua. Lako je prevoditi i filozofske i istorijske knjige. I prozu. Ali poeziju-ne.
Prava poezija, u to sam uveren, jeste onaj jezički stožer oko koga se okreće biće svakog naciona. Maternji jezik je prvo, onda jezik naroda, pa zatim narod. Iza toga dolazi država.
U globalnom svetu očekuje se i bukvalna smrt mnogih malih jezika. A ako se svi budemo našli “u globalu”, valja postaviti pitanje-šta će biti sa velikom francuskom, italijanskom ili nemačkom poezijom, da rusku i ne pominjem? Šta, na primer, ako kineski postane “globalni” jezik?
Već se primećuje da knjige savremenih pesnika, na bilo kojoj tački zemljine kugle, liče kao jaje jajetu. Šta da radi stvaralac, izraziti intelektualac? Šta da radi i čisti Genije u takvom okruženju? Da se utapa u opštost? Ne verujem da je to rešenje, ako pomislim da Tvorac samo kroz pesnikovu reč daje znaka o svome postojanju. Tako nekako. Ili se varam?
Radmila Lotina
22.11.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Žalosna pozorja
Pola kapi rose, Milan Nenadić
I Milan Nenadić (Grkovci kod Bosanskog Grahova, 1947) na svoj osoben i prepoznatljiv pesnički način bavi se žalos(t)nim pozorjima doba u kome beleži kalendar svoje duše. Naša crna pista za uzlet u ništa, kako glasi jedan njegov stih, rezimira svu preokupiranost zlom, beznađem kao glavnim osećanjem i prizorom veka.
Pesimizam na kub, patetika uma, juriš na svet, a pre svega samog sebe, u slučaju Milana Nenadića je pesnička vertikala, kojoj je dovoljno i pola kapi rose za nalaženje višeg zakona sklada. Pevajući visokim i odnegovanim stilom i stihom o niskom i upuštenom svetu, Nenadić je izborio pravo na pesničku reč, preciznu pesničku sliku, autentičnu i složenu misao. Uvek blizu, ili u epicentru drame i dramskog u prizoru i u osećanju , on u prosejanom, crnom vokabularu, nalazi prave reči, pogađa u živac.NJegova prividna i stvarna žestina je pesnički pokušaj odbrane poezije i sveta ulaganjem celog sebe, bez milosti i nežnog ostatka. Visoko uvažavan i bogato nagrađivan, Nenadić je nosilac gotovo svih naših najznačajnijih pesničkih priznanja, ovaj pesnik ima šta da izabere i ponudi sadašnjem i budućem čitaocu.
O tome svedoči i ovaj promišljen i najpouzdaniji izbor, nastao rukom i udelom samog autora. Ako se ne varamo...
M. Živanović