20.12.04
Liza i Pjer Križanić – ispovest bivših supružnika u dijalogu
Poljsko cveće u belom bokalu, Milunika Mitrović
>>Sveske
Pred nama i vama stoji šarmantna, neobična i potrebna knjiga Milunike Mitrović, sa simboličnim naslovom, kakav je verovatno bio i naslov neke slike Lize Križanić. Knjiga ima sve elemente drame, ili ispovesti dvoje već bivših supružnika, odvija se na onom svetu gde, kako autorka kaže, više ničega nema, ni žurbe, pakosti, zavisti i patnje, već jedino večnost ili vreme za kajanje.
Dakle, pred čitaocima su Pjer i njegova bivša supruga Liza Križanić, ličnosti istorijski poznate, sada u dijalogu kao retrospektivi jednog zajedničkog života, kao i onog drugog koji se odvijao sudbinski, faktički i psihološki posebnim stazama i putevima. Oni se sastaju posle Lizine smrti osamdesetih godina prošloga veka, tamo, u onostranom svetu čistoga duha gde je Pjer odavno otišao iščekujući Lizu. Forma je neobična, ali svakako donekle i poznata, a dijalog koji sledi traje taman toliko da bi lako bilo moguće igrati ga na pozornici, u kafani, galeriji ili na bilo kojem mestu.
Fino građena i na momente balansirana radnja drame Milunike Mitrović, odvija se kao retka životna storija onih koji zaista imaju šta da kažu. Pjer Križanić odeven je u odelo iz tridesetih godina, šarmantan, popularan, zamišljen, i nadasve razočaran sobom, ili onim delom života što je proživeo odvojen od Lize, kada je i spoznao prolaznost kao onu vrstu neizbežnog dobitka, koji na kraju svima stiže. Liza Marić-Križanić je u crnoj haljini, sa biserima iz vremena kada je nastao i jedan od njenih najlepših portreta. Mada još mlad i privlačan, Pjer je ipak ideološka suprotnost otmenoj i beskrajno lepoj i očaravajućoj studentkinji Lizi. Ona je predstavnik građanske i intelektualne elite Beograda, obrazovana, mlada, moderna... Iako u istom društvenom okruženju, on ostaje udaljen od tog sveta koji nikada do kraja nije mogao razumeti. Konačno, on se protiv povlašćene klase i borio, a Liza je u vrednost toga društva verovala i ostala do kraja dosledna sebi, pa i u tuzi, siromaštvu i teškoj bolesti koja ju je kasnije zadesila. Pjer je predstavnik skorojevića, kao čovek nedosledan sebi na čiju stranu je teško stati, umetnik koji hvata sve od života ništa ne propuštajući. Vremena je uvek imao dovoljno za sebe, za druge manje, za Lizu verovatno najmanje. Križanićev profil nije teško zamisliti, ali je svakako teže slikati ga perom i pri tome ne biti zle volje, jer se ponašao kao da je pobednicima sve dozvoljeno, ili da pojednostavimo, znao je da svoju poziciju dobro proceni i iskoristi.
Autorka ove zanimljive i na momente začuđujuće uzbudljive storije, formira dijalog lako, efektno i uverljivo. Miluniki Mitrović su, bez sumnje, biografije umetnika dobro poznate, i ona ih u prvom sloju dosledno prati, gradeći dramatiku tamo gde je i bila moguća – u sudaru etičkih, emotivnih, pa i ideoloških suprotnosti. Čitalac će se, možda, i zapitati: kako je uopšte i bilo moguće da se ovako različiti ljudi sretnu, spoje i provedu zajedno značajan deo svojih života?
Priča u formi dijaloga ne prelazi u ovoj drami u patetiku, kao što je ni u stvarnom životu slikarke nije bilo. Post festum, ovaj par analizira vlastito življenje i događaje u vremenu posle Prvog svetskog rata pa sve do pred početak Drugog, a zatim i novonastalu epohu nakon njega. Tu su Pariz, Rim, Beograd, beogradski untelektualni i umetnički svet u kome je Liza zapažena po lepoti svoga neobičnog duhu, lica i figure, talenta za slikanje. Oko nje su mnogi značajni slikari i književnici sa kojima se druži i koje nadahnjuje: Dobrović, Job, MIlunović, bliska prijateljica Desanka Maksimović, zatim Dučić, Andrić, znameniti kolekcionar Pavle Beljanski, i drugi. Rečju, bila je mnogima nedosanjani san, a pripala je samo Pjeru Križaniću. I mada analiza i sećanja idu ruku pod ruku, slikarka preko pera Milunike Mitrović, pamti sve, ništa ne zaboravlja i ne kaje se, a njena vokacija nema karakter optužbe već dubokog duhovnog izravnanja sa sobom i sa svetom minulog. Tokom života, gubici su se nizali jedan za drugim ali je ona, sa dostojanstvom jednog stoika, našla utehu i smisao u slikarstvu. Nestalo je prijatelja, mnogi su već pre nje umrli, drugi raseljeni kao stranci u tuđini. Posleratni Beograd bio je grad nekih novih ljudi i običaja u kome se Pjer bolje snašao, prepustivši je samoj sebi. Međutim, ona je ipak ostala da zrači vedrinom duha i lepotom svojih brojnih slika. Autorka je, pored pomnog traganja za istinitim biografskim podacima, u dramu unela i deo svoje bogate imaginacije kojom je plastično, jezički zgusnuto i sa suptilnošću oživela svoje junake, otkrivajući anatomiju jedne ljubavi i razlaza, te ponovnog pronalaženja i smirenja...
Psihološka nijansiranja karaktera znamenitog režimskog umetnika i njegove, u mnogome tajnovite supruge, izvedena su sa odlikama dobrog dramskog pisca u kome prepoznajemo pesničke vokacije Milinike Mitrović. Ona je na strani Lize Križanić reklo bi se, ali bez gorčine. Život je jedan i jedinstven, to kažu oni koji su ga napustili. Ostaje da se evocira, žali za propuštenim, izgubljenom ljubavlju i smislom, ali i pamti – to je svakako, samo jedna od mogućih poruka što se u redovima ove drame i između nih nudi pažljivom čitaocu, a možda i budućem gledaocu.
Dragiša Milosavljević
Užice, 15. septembra 2004.