28.03.08
Beseda kazana na književnoj večeri u Kosjeriću
„Otpis“, nova pesnička knjiga Milunike Mitrović
Najnovija knjiga pesama Milunike Mitrović Otpis je produžetak njene prethodne zbirke Nesavladano u stilskom i poetičkom smislu, s tim što u njoj nesumnjivo ima izvesnih pomaka. Milunika Mitrović je jedna od onih pesnikinja koje nisu sklone, čini mi se, preovlađujućem modelu u našoj savremenoj poeziji, koji se ogleda u veristički banalnom nizanju utisaka. Ako ona i pođe od nečeg verističkog, to je ono što pripada njenom inače veoma bogatom životnom iskustvu koje je i dramatično, i suptilno, i sinestezijsko. Zahvaljujući svom specifičnom jezičkom osećanju kao i smislu za formu koja pripada strukturnom modelu oneobičavanja i izmeštanja pojedinih energetskih jedinica stiha, pesnikinja melodijski sugestivno uvlači čitaoca u taj svoj svet, za koji smatram da je mističan, i nepatvoren.
U savremenoj srpskoj poeziji ne postoji mnogo takvih pesnikinja, osim možda Ivane Milankove i još nekoliko koje na sličan način osećaju i pišu. Pozvala bih se i na jednu skorašnju misao Borisa Uspenskog, koji je na pitanje da li postoje veliki i mali jezici, odgovorio da postoje samo velike i male književnosti jer je sam jezik jedan osoben pogled na svet. Iz perspektive jednog jezika, možda ne izgleda taj svet tako složen kao što izgleda iz perspektive nekog drugog. Upravo bih rekla da je to autorska semiotička perspektiva koju je Milunika Mitrović uz pomoć i nekih drugih jezičkih sredstava i postupaka ostvarila u ove svoje dve knjige (prosto moram neprekidno da ih dovodim u vezu), i uspela da nam dočara to što čini mističko jezgro njene poezije. I po tome je ona bliska nekim našim pesnikinjama iz ranijih epoha i perioda naše poezije koje su prilično zapostavljene. Imam u vidu Jelu Spiridonović Savić, pesnikinju koju je izuzetno cenio Jovan Dučić, a ona je upravo pisala tu vrstu metafizičke poezije, veoma eliptične, vizuelno jake, a s druge strane melodijski i formalno veoma, veoma zgusnute, kao što je slučaj i kod naše autorke.
U tom smislu, ako pogledamo koje se emocionalno stanje provlači najpre u Nesavladanom, ova zbirka uvek artikuliše jednu napetu dramsku situaciju iz koje pesnikinja još nije izašla na čistinu i svetlost dana. Najnovija knjiga Otpis svedoči da je u mnogome uspela da savlada jedno breme iskustva, prošlosti, nasleđa i gubitaka, zapravo, „strasti cenu“, kako kaže. Takav doživljaj se očituje u sva četiri ciklusa ove zbirke, kako posmatrano u celini tako i na nivou pojedinačnih pesama nezavisno od konteksta, a naročito u pesmama koje sada objavljuje u periodici. Ako pažljivo čitamo mnoge pesme iz jedne i druge zbirke (preko četrdeset), kao da zapažamo neku vrstu dnevnika u stihovima, i svega što je u emotivno-refleksivnom smislu nastajalo u gradaciji, raspletu i jednoj lirski dramatskoj ravni. Svakako, M. Mitrović je time postigla naglašenu eskspresivnost, pošto kod nje nema ravnih slika, praznog hoda. I tu sada moramo pomenuti i Momčila Nastasijevića, pesnika koji je najviše uticao na pesnikinju tom sažetošću, zapravo sposobnošću da neku neiskazivu situaciju istovremeno učini ambivalentnom, polivalentnom, a od savremenih pesnika – nameće se poređenje sa Vaskom Popom. Milunika Mitrović se znači, ne usteže od nikakve hermetičnosti vlastite poezije – upravo, računa s tim da čitalac ima neku inicijalnu šifru kojom će pesmu melodijski, ritmički, a pre svega sugestivno doživeti.
Ono što je posebno zanimljivo za njenu poetiku, to je taj fenomen povlašćenih trenutaka sećanja i način na koji ona formalizuje, zapravo tematizuje vreme. A to je nešto što je najteže u književnosti, pogotovu u poeziji, što je takođe, jedan od razloga zbog kojih je i Hegel proglasio poeziju za najvišu od duhovnih disciplina i stavio je na tron pre svih drugih umetnosti, naročito slikarstva. Baš zato što poezija zahvaljujući jezičkom mediju ima sposobnost da rekonstruiše ono što je bilo u prošlosti, ono što se dešava u sadašnjosti i ono što će biti u budućnosti. A sve te tri perspektive stavljene u ono eliotovsko sada u kome se sve sustiče, možemo pronaći kod Milunike Mitrović. Taj sakralni odnos prema fenomenu vremenske prolaznosti odnosi se na jednu konkretnu egzistencijalnu situaciju koja je za pesnički subjekt, zapravo za lirsku junakinju, prelomna.
Ali ono što iz nje proističe, to je neko stanje između u Nesavladanom, dok je u knjizi Otpis reč o nečemu što pesnikinja prepušta vremenskom nošenju, nekakvoj sili prepuštanja, odlasku „pepela minulog“, i svega onoga što vidi kako aktivno prolazi. Iz tog kvaliteta proživljavanja, Milunika Mitrović se obraća nekom neimenovanom čitaocu muškog ili ženskog pola, mada ima i dosta pesama ljubavne intonacije, ali se one mogu čitati i na drugi način. Interesantno je da se uvek pojavljuje neki lik koji nema ime, neko osećanje koje takođe nema ime. Nekada to osećanje nastaje posle veoma intenzivnog sna i buđenja, kada ono dobija svoje konture. I zbog toga sam i u recenziji istakla da je u ishodištu zbirke „Otpis“ sećanje definitivnog rastajanja, ili opraštanja sa ključnim stvarima. A opet, tu je posebna tema tih „malih svari“, i prolaznosti poput Milete Jakšića i V. P. Disa, kao i drugih pesnika. Time se veoma ubedljivo iz ženske perspektive definiše odnos prema fenomenu proticanja, što podseća i na ono što su stoici zagovarali. Sa tog aspekta se kod Milunike Mitrović može govoriti i o vezi sa pesničkim sentencama Marka Aurelija, recimo onim, kako nikada ne treba patiti za onim što je prošlo. Taj spiritualizovani doživljaj sveta, koji je bio nagovešten u prethodnoj knjizi, dobija sada u knjizi „Otpis“ i neku novu, još zreliju dimenziju.
S obzirom da sam imala prilike da vidim i pesme koje ona sada stvara i objavljuje, primećuje se jedna naglašenija komponenta čulnosti, telesnosti u onom najboljem smislu reči. Dakle telo kao princip koji je izložen fenomenu prolaznosti i osipanja. Čini mi se da je to dobar put, a posebno elementi kao što su redukcija naracije u jednoj simboličkoj funkciji, gde se opet polazi od neke konkretne situacije koja se sada izmešta u prostore oniričkog, prostore fantastičkog diskursa. Takođe, u zbirci Otpis ono nešto što lebdi nad svakom pesmom, mnogo više nego što je bio slučaj sa prethodnim zbirkama, jeste prisutna senka smrti. Znači, slutnja, predosećaj, nešto što je u jednom trenutku postalo nesumnjivi deo egzistencije same pesnikinje. U tom smislu, ovde ima mnogo antologijskih pesama. Mene lično posebno je dojmila pesma „Na oštrici“ (posvećena pesniku Petru Matoviću), isto tako je zanimljiva i pesma „Ima snova“, ili „Da li već“, „Senka vetra“, „Predvečernja, „Tihosti krila“ itd. I tu opet uočavamo neke motive karakteristične za Momčila Nastasijevića, ali svakako, prilagođene autorkinom pesničkom osećanju sveta.
Bojana Stojanović Pantović