Razgovori s Kafkom

21.06.04 Pobjeda

Život je neizmjerno velik i dubok kao zvjezdani bezdan nad nama. U njega se može proviriti jedino kroz malo magično oko na vrata svoje lične egzistencije. I kroz to oko se osjeća više nego što se vidi. Zato se ono mora, prije svega, održavati čisto
Marta 1920. godine, praški gimnazijalac i budući muzikolog Gustav Janoh, upoznao je u Zavodu za osiguranje radnika od nesrećnih slučajeva, očevog kolegu i pisca “Preobražaja”, “Presude”, dr.Franca Kafku. Poznanstvo nesuđenog literate i slavnog pisca, prerašće ubrzo u iskreno prijateljstvo koje će trajati sve do 1922. godine i Kafkinog ranog odlaska (zbog bolesti) u penziju. Upravo u ovom razdoblju nastali su i “Razgovori s Kafkom”, izuzetno i jedinstveno svjedočanstvo o Francu Kafki, nezaobilazno i za takve autoritete i stroge istraživače Kafkiknog djela kao što su Klaus Vagenbah, Žil Deler, Marta Rober...

Kafka ima velike sive oči ispod gustih crnih obrva. Njegov ten je taman a crte lica su mu veoma žive. Kafka govori svojim licem. Kad god je mogućno, neku riječ zamjenjuje odgovarajućim pokretom mišića na licu. Osmjeh, nabiranje vjeđa, mrštenje njegovog niskog čela, škubljenje i pućenje usana – sve su to pokreti koji zamenjuju govorne rečenice.
Franc Kafka voli gestove, i zato se njima služi štedljivo. Oni ne prate govor, podvostručavajući riječi, nego su oni sami riječi jednog bezmalo samostalnog mimičkog jezika, sredstvo su sporazumijevanja, dakle, nikakav pasivni refleks već svrsishodan izraz volje.
Sklopiti ruke, položiti dlanove na pisaću podlogu stola, zavaliti se u stolicu a da time napetost torza nije smanjena, prignuti glavu naprijed sa istovremenim izdizanjem ramena, prisloniti ruku na srce – eto malog dijela izražajnih sredstava koje on štedljivo koristi, prateći ih uvijek osmjehom izvinjenja kao da bi htio da kaže:”Istina je priznajem da se igram, ali nadam se da vam se moja igra dopada. A zatim...Zatim činim to samo zato da bih na časak zadobio vaše razumijevanje”.

Jednom prilikom, kada sam doktoru Kafki pričao o nekom slučaju mladalačke delinkvencije, u razgovoru dođosmo opet na pripovijest Ložač.
Pitao sam da li je lik šesnaestogodišnjeg Karla Rosmana imao neki realni predložak. Franc Kafka je rekao: “Imao sam mnoge predloške i nijedan. Ali, to je sve već prošlost”.
“Lik mladog Rosmana, kao i lik ložača, tako su živi”, rekoh. Kafkin izgled se smračio.
“To je samo uzgredan proizvod. Nisam ocrtavao nikakve ljude. Pričao sam povijest. To su slike, jedino slike”.
“Onda mora da je postojao neki model. Preduslov slike je gledanje”. Kafka se osmjehnuo.
“Stvari fotografišemo, da bismo ih istjerali iz duha. Moje povijesti su neka vrsta zatvaranja očiju”.

Razgovori o njegovim knjigama bili su uvijek kratki.
“Pročitao sam Presudu”.
“Da li Vam se dopala?”
“Dopala? Knjiga je strašna!!”.
“Tačno”.
“Želio bih da znam kako ste došli do nje. Posveta za F. sigurno je tek formalnost. Svakako ste s knjigom htjeli nekome nešto da kažete. Volio bih da znam kontekst”.
Kafka se zbunjeno osmjehnuo, a ja rekoh:
“Ja sam bestidan. Oprostite mi”.
“Ne morate da se izvinjavate. Čovjek čita da bi pitao. Presuda je sablast iz jedne noći”.
“Kako to?”
“To je sablast”, ponovio je on, tvrdo gledajući u daljinu.
“Ipak ste je napisali”.
“Bio je to samo način da se utvrdi prisustvo sablasti i time se odbranim od nje”.

Moj prijatelj Alfred Kempf divio se Kafkinoj pripovijesti Preobražaj. O autoru je govorio kao o novom dubljem i otuda vrijednijem Edgaru Alanu Pou. Tokom šetnje po Starogradskom trgu pričao sam Francu Kafki o tom njegovom novom pokloniku, ali to nije naišlo na njegovo interesovanje niti razumijevanje. Naprotiv: Kafkin izraz lica očitovao je da mu razgovor o njegovoj knjizi nije prijatan. No, ja sam bio žudan otkrića i zato netaktičan.“Junak pripovijesti se zove Samsa”, rekao sam. “To zvuči kao kriptogram za Kafka. U oba slučaja su pet slova. S u riječi Samsa na istim je mjestima kao K u riječi Kafka. Slovo A...”
Kafka me je prekinuo.
“To nije nikakav kriptogram. Samsa nije čisto i prosto Kafka. Preobražaj nije nikakva ispovijest, premda je – u izvjesnom smislu – indiskrecija”.
“Preobražaj”.
“Ne znam to”.
“Da li je možda pristojno i diskretno ako govorite o stjenicama u sopstvenoj porodici?”
“Naravno, to nije uobičajeno u dobrom društvu”.
“Vidite li kako sam neučtiv?”
Kafka se smijao. Htio je da promijeni temu, ali ja to nijesam htio.
“Mislim da izrazi učtiv ili neučtiv nijesu ovdje na mjestu”, rekoh. Preobražaj je strašan san, strašna predstava”.
Kafka je zastao.
“San otkriva stvarnost za kojom predstava zaostaje. Strašno potiče od života – potresno od umjetnosti. Ali, sada moram već da se vratim”.
Kratko se pozdravio.
Jesam li ga otjerao?
Stidio sam se.

Život je neizmjerno velik i dubok kao zvjezdani bezdan nad nama. U njega se može proviriti jedino kroz malo magično oko na vrata svoje lične egzistencije. I kroz to oko se osjeća više nego što se vidi. Zato se ono mora, prije svega, održavati čisto. (Kafka)

Od rođenja do smrti

“Mi pokušavamo da naš ograničeni individualni svijet nametnemo beskonačnosti. Time remetimo kružni tok stvari. U tome je naš iskonski grijeh. Sve kosmičke i zemaljske pojave kreću se poput nebeskih tijela, u krug; one su vječno vraćanje. Jedino čovek, konkretno ljudsko biće slijedi pravolinijsku putanju od rođenja do smrti. Kada je riječ o čovjeku, ne postoji nikakvo vraćanje. On primjećuje jedino svoj pad. Time prosijeca kosmički poredak. U tome je iskonski grijeh.”

N. Knežević

01.01.00

Danas
19.10.2002.

RAZGOVORI S KAFKOM

U uglednoj biblioteci "Rec i misao", "Rad" je objavio "Oprostaj sa Kafkom", iz pera Gustava Janouha. Ovo je izuzetno i zaista jedinstveno svedocanstvo o Francu Kafki, koji je jedan od najznacajnijih pisaca naseg doba, bez obzira na to ko od onih pravih citalaca o tome odlucivao. S nesumnjivom i potvrdjenom verodostojnoscu, "Razgovori s Kafkom" donose nam zivog, svakodnevnog, a opet tajanstvenog i cudesnog doktora Kafku. Secanja Gustava Janouha su tacna, nezna i setna, a ljubav prema Kafki - piscu i Kafki - coveku, niposto nije umanjila objektivnost samog Janouha. Kafka iz njegovih secanja nepogresivo je onaj Kafka koji je autor jedinstvenog opusa. Ipak, period u kome su Janouh i Kafka prijateljevali onaj je u kome Kafku razdiru dve muke - jedna je ljubav prema Mileni Jesenskoj, druga - rad na "Zamku". Janouh u svojim secanjima to ne pominje. Ocito da Janouh o tome nista nije znao.

I po tom detalju, mozemo potvrditi jedinstvenost i autenticnost Janouhovih secanja. Kafka, naime, nije nikada otkrivao citavu sliku sebe i sopstvene licnosti. Posto je znao da je to nemoguce. "Razgovore s Kafkom" preveo je kafkijanac i kafkolog Jovica Acin.

Sanja Domazet