20.03.10 Danas
„Ralem“ ili pohvala poeziji
Razlika (pesme) Maje Daković
Prošlo je pet godina od kada je Petru Krdu objavio ovu knjigu pesama, doista izuzetnu knjigu a da naša književna javnost, opsednuta lažnim pesnicima - nije pohvalila ovu pesnikinju, iako ja, njen otac verujem da ona to zaslužuje. Doduše, Jovica Aćin je u recenziji upozorio one koji ne čuju, čitaju i pišu a da ne čitaju i ne pišu: „Pre nego što sam počeo, pomislih biće to pesme mladalačke, pune obećanja, od darovite devojke. A onda - dobih udarac posred grudi.
Bol od pokušaja da nam srce postane kotva kojom ćemo se držati za zemlju, obuze me i postadoh svedokom takoreći bezgraničnog zanosa, posvećenosti do poslednje ćelije i traganja za rečima da se izrazi neizrecivo. Ukratko, ovo je autentičan primer mističke poezije, valjda jedini u skorašnjim naraštajima kod nas“, napisao je iskusni Jovica Aćin.
Naravno, u Razlici postoji i ta pesma o Isusu, ili o Jezusu, ili o Hristu, ili o Hristosu, i vi ćete je uskoro pročitati, ali postoji i pesma Razlika i neke druge. I njih će te uskoro pročitati. Hoću da kažem da je Maja doista napisala pesmu o Hristu, kao i o muškarcu ili parfemu... ima tu nešto mistično, ali i jasne sekularne razlike, pošto je ovde Hrist metafora za poeziju i tajna je, u stvari - u poeziji. Kakva je to tajna - to je moje pitanje? Koje ime ima poezija? Poezija ima jedino ovo ime. I možda jedino ovu boju, koja sve slika sivo na sivom, kao i sama Minervina sova koja izleće u suton. Kao i sama filozofija. Jer, u poeziji nema razlike između grame ili pisma i stvarnosti, i to je ono mistično.
Još juče mi je iz knjige Tišina (KOV, 2008) Maja čitala pesmu u prozi Crtica koja pokazuje da je njeno pismo pripitomljeno u pesmi, kao zver u kavezu. Jer, njeno biće ili psiha je narativno, pesničko biće. Uvek kada je slušam postoji onaj prelomni trenutak u kome je priča ili pesma preplavljuje a ona sama više ne zna gde počinje stvarnost a počinje pismo ili pesma. To je tako i u najjednostavnijim životnim situacijama. I ako je tu nešto mistično, to je potpuno odsustvo razlike u ovoj razlici. Pesma nikada ne laže. Pismo ili pesma je istina. To je razlika u odnosu na one koji ne pišu kao ona. To je njen znak. Ona je mistik koji piše i govori istinu. Ovu istinu o tajni, ona koja govori iz tajne je zato izuzetzna.
Tako se može reći da pesnikinja ne živi u realnosti nego u pesmi ili pismu. Ali, kako nastaje ovo pismo ili trag?
Kao da u njenoj poeziji ne postoji naš problem reprezentacije. Postoji samo ova poetska stvarnost koja predstavlja i reprezentuje samu sebe. Da li je to apsolutna poetska stvarnost? Da li je to apsolutno zdravlje ili apsolutna bolest? Kako to?
Zar su pesnici ova bolesna bića bez reprezentacije i stvarnosti? Zar je Platon bio u pravu? Ili su to i filozofija i poezija i same bolesne, kao i ova siva boja ili noć u koju se zaleće pesnik ili filozof, svejedno? Noć u kojoj su sve krave crne!
Uostalom, zar to nije široko prihvaćeno shvatanje filozofije? Filozofije koje više i nema posle Hegela! Zar Maja Daković nije - post-pesnik razlike? Pesnik reprezentacije koja ne postoji bez razlike? Kako nastaju metafore, „razlike-odgode“, reprezentacije i predstave?
Ko govori i ko piše?
Kakav aparat treba stvoriti da bi se predstavilo psičko pismo i šta znači u odnosu na ovaj aparat i na psihu reprezentacija pesme i pisanja? Kako bi se reklo u „gramatologiji“ ne da li je psiha doista neka vrsta teksta već: šta je to tekst i šta mora da bude ono psihičko da bi bilo predstavljeno nekim tekstom? Da li je to „tajna u Isusu“?
„I nekako u meni on umre svako jutro, svaki dan, svaku noć. On za mene nije nikakva tajna. Samo sećanje. Lepi Prijatelj je za svaku lep, u krevetu, ali ne i za onog ko vidi sve. Nije tajna u poroku. Nije tajna u slabosti. Tajna je samo u Isusu“ (iz pesme u prozi Jedno jutro).
„Utirući svoj jezik, snatrći od ružnog glasa/ Posmatrajući svoju unutrašnjost,/ Sve više sam sama./ I dok moje telo drhti, / dok mi se pluća mrve, / Sitan zračak nade izbija na površinu - to je nada u završeni rad.
I tamno naše gnezdo ne poznaje bolest, / samo mi se srce širi i želi neki novi život.
Neki novi dan“ (pesma Razlika).
„Iz.
Izvan,
Iza,
Između, iz bilo kog razloga, iznad bilo čega,
Ispod moje sumnje“ (pesma Ralem).
Ralem
„Iz
Izvan,
Iza,
Između, iz bilo kog razloga, iznad bilo čega,
Ispod moje sumnje“.
Šta je „ralem“ ako nije pismo i pesma? Transcendental i transcendencija istovremeno.
Ko piše i ko govori?
Pročitano na književnoj večeri
u Vršcu
februara 2010.
Nenad Daković