San o Srbiji

11.09.04

Na knjižarskim štandovima nedavno se pojavila knjiga “San o Srbiji”. U njoj su sabrani intervjui koje je ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić, tokom oktobra 2000., neposredno nakon prividnog sloma Miloševićevih uporišta, dao uglednom beogradskom publicisti i novinaru Vesni Mališić.Posrijedi je vrijedan istorijski dokument, cjelovito Đinđićevo svjedočenje o zbivanjima koja su prethodila 5. oktobru, kontaktima koje je on imao sa formalnim i neformalnim centrima političke, vojne i policijske moći na dan prispjeća demonstranata u Beograd, pozicijama koje su u vrijeme nedoumica oko konačnog ishoda narodnog bunta zastupali Vojislav Koštunica, Milorad Ulemek Legija, Nebojša Pavković, sumnjama i rezignaciji koja se u njemu začinjala kada je shvatio da su lideri opozicije svoje “reformske” ambicije zadovoljili zaposijedanjem markirannih ministarskih, predsjedničkih i potpredsjedničkih mjesta u republičkoj i saveznoj administraciji i, uprkos svemu, njegovom aktivnom i optimističkom pogledu na mogućnost reformisanja Srbije.San o Srbiji je suočenje čitaoca koji zna epilog s mislima čovjeka koji je znajući da ima posla sa stoglavom aždajom totalitarističke Srbije ima hrabrosti da je mijenja i platio visoku cijenu.

* Šta vas je motivisalo da knjigu razgovora sa Zoranom Đinđićem publikujete u vrijema kada pominjanje njegovog imena u političkom životu Srbije ima isključivo funkcionalno značenje i kada se suština njegove političke vizije zamagljuje ?

-Dva su osnovna razloga zbog kojih sam ovaj nedovršeni razgovor objavila kao knjigu, gotovo četiri godine kasnije. Prvi, novine, u njima sam prvobitno i objavila ovaj razgovor, žive samo jedan dan i ovo važno svjedočanstvo ostalo bi zauvijek zatrpano u prašnjavoj novinarskoj arhivi u ćošku redakcije. A Zoran Đinđić je bio mozak petooktobarske promjene vlasti i reformskog projekta Srbije. Knjiga razgovora sa Đinđićem, u tom smislu, predstavlja istinski dokument o vremenu sloma Miloševićevog režima. Razgovor s njim sam vodila neposredno poslije oktobarskih događaja, dok su impresije bile žive, a svjedočenje bez naknadno učitanih značenja..

Drugi razlog je što se već dugo oko Zorana Đinđića prave najrazličitije interpretacije njegovih ideja i političkog djelovanja u kojima se polako gubi njegova riječ. Namnožilo se i previše mistifikacija, izmaštanih konstrukcija i naknadne pameti u kojima ti događaji dobijaju sasvim drugačije značenje. Zato sam željela da na uvid javnosti stavim upravo njegovu izvornu riječ o tim prelomnim danima za Srbiju i njenu budućnost.

*Čitajući vašu knjigu nameće se utisak da je Zoran Đinđić shvatao da je priča o 5. oktobru završena onoga trenutka kada su lideri udružene opozicije zaposjeli pozicije koje su bili markirali prije Miloševićevog sloma. Da li ga je to deprimiralo ?

- Ne, za Zorana Đinđića 5. oktobar nije iscrpljen podjelom funkcija, niti je smatrao da, sasvim evidentna, fascinacija foteljama koja se osjećala u dijelu novouspostavljene vlasti može da bude ozbiljna prepreka za promjene. Njega je deprimiralo saznanje da se već prvih dana, zbog surevnjivosti i starih animoziteta, pa ako hoćete i različitih političkih orijentacija i pristupa, stvorio prostor da tajne službe, stavljajući se kobajagi na ovu ili onu stranu nove vlasti, obave onaj najopasniji posao - da nepovratno pomiješaju žrtve i dzelate, doušnike i špijunirane, pljačkaše i opljačkane i da ponovo razapnu svoju opaku smrtonosnu mrežu. Čini mi se da je Zorana deprimiralo saznanje da su prioriteti ispali sporedni, a sporedne stvari prioriteti. I to u trenutku kad se svaka greška skupo plaća.

* Da li je Zapad zbog svojih preokupacija antiterorističkim akcijama na Bliskom i Srednjem istoku previdio opasnost od regeneracije kriminala i pseudo nacionalističkih demagoga u Srbiji?Da li je izostankom finansijske podrške Đinđićevim reformama Zapad nehotice pospješio njegovu demonizaciju i naposlijetku smrt ?

- Bilo je to vrijeme velikog haosa. Zoran Đinđić je imao veliki autoritet, ali nije imao instrumente da se obračuna sa starim policijskim režimom. A nije ih imao zbog podjela u vrhu nove vlasti. I danas je potpuno jasno da su tajne službe tada radile na produbljivanju tog „sukoba” na relaciji DSS– DS, jer to je bio put da taj aparat smrti preživi i da svoje usluge ponudi novoj vlasti, stvarajući tu stalnu tenziju netrpeljivosti. Pa, uostalom, do nas novinara su odmah poslije petog oktobra stizale vijesti da je jedna tajna policija pod kontrolom Đinđića, a druga pod kontrolom Koštunice. I odmah su krenula sumnjičenja da jedna tajna služba prisluškuje Koštunicu, a druga Đinđića. U takvoj atmosferi kriminalci, koji su bili čvrsto uvezani sa policijom i finansijskim bosovima, mogli su da prave strategiju za sebe. Mislim da Zapad to nije baš najbolje razumio. I mislim da nisu dovoljno pomogli Zoranu Đinđiću da ojača tu, u Srbiji uvijek krhku, proevropsku orijentaciju.

* Zbog čega um koji je bio kadar da opoziciono djelujući samostalno osmisli kompletnu strategiju oktobarskih događaja u vrijeme kada mu je na raspologanju bio cjelokupan državni aparat nije bio u stanju da spriječi vlastitu demonizaciju?

-Kako da je spriječi? Pa upravo sam rekla, nova, postoktobarska demonizacija Zorana Đinđića počela je već 5. oktobra. Pošto je tajna policija preživjela, dosijei nisu otvoreni, nismo dobili spiskove špijuna kao Česi, više se nije znalo ni ko šta radi i ko je gdje. Zoran je naslućivao da u toj službi postoji strategija da se između njega i Koštunice napravi razdor. Zato mi je i rekao:»Računaju ako mene sruše praktično će u drugoj formi zadržati kontinuitet. Osjećao sam da počinje specijalni rat protiv mene...Shvatio sam da je mašina koja sve to proizvodi ostala ista i da su centri specijalnog rata koji prave strategiju porobljavanja ostali nedirnuti...Po personalnim mrežama koje se povezuju, po posljedicama u javnom mnjenju, po pričama koje kruže, vidim da je to vrlo konzistentan sistem«.

Proizvodnja haosa, intriga, laži, sukoba, sumnji, zabluda, u kojoj je tajna policija već imala dosta uspjeha, mogla je nesmetano da se razmahne. Ako se tome dodaju i lični animoziteti unutar DOS-a, pa činjenica da ružan glas ide najbrže, onda su šanse da se spriječi demonizacija bile gotovo nikakve. Zoran Đinđić je već bio navikao na ulogu „lošeg momka” i ona mu nije smetala, bilo mu je, izgleda, samo važno da se stvari kreću naprijed. Nije bio od onih ljudi koji čeznu da ih drugi vole.

* Zoran Đinđić je znao da je cijena izlječenja Srbije od posljedica vladavine S. Miloševića i njegove represivne oligarhije visoka i , kako naglašavate u knjizi, bio je spreman da je plati. Tokom dugih razgovora koje ste vodili da li je u bilo kakvom kontekstu nagovijestio da bi cijena mogla biti čak i ona koju je na kraju platio ?

-Pa, više puta je ponavljao da je sudbina reformatora u Srbiji tragična. On je ostavljao mogućnost da se i tada, a mi smo razgovarali tokom oktobra i novembra 2000. konsoliduju neke Miloševićeve snage i da pokušaju puč ili likvidacije lidera. Imao je snažan osjećaj da iako je opozicija pobijedila - ništa nije završeno, da je, još uvijek, sve samo »fasada bez supstance«, da nova vlast nema stvarne vlasti i da se, poput drugih »bezubih« građanskih revolucija, i ova može završiti krvavim preokretom. Tih dana je doznavao i da su bili pripremljeni planovi da se on ubije. »Nije isključeno, rekao mi je, da se konsoliduju eskadroni smrti i da opet pronađu nekoliko ubica koji će obaviti još po neki posao«. Ali još je sve bilo vruće, svi su živjeli u adrenalinskoj groznici i o smrti se mislilo i govorilo kao i o životu. Bez straha.

* U poznu jesen godine dvijehiljadite Zoran Đinđić je vjerovao da je reformisana Srbija moguća. Da li vi kao njegov ondašnji sabesjednik danas vjerujete da je reformisana Srbija realnost. Da li su putevi njene demokratizacije četiri godine nakon 5. okobra zakrčeniji nego što je to bio slučaj u vrijeme kriminalnog režima čiji je kolaps osmislio Zoran Đinđić?

-Reformisana Srbija još uvijek je san, a snage koje bi trebalo da je iznesu - krhke su. I uvijek je to bila manjina. Između krajnosti tradicionalnog i modernog, između stalnih težnji ka promjenama i čvrste ruke, između ekstremnih polova obožavanja i osporavanja vođa i lidera, ljulja se Srbija i danas, željna ipak da predahne, da se smiri, da napusti mjesto vječite stražarnice i puškarnice, da se skloni sa prvih stranica svjetske štampe, da pobjegne iz udarnih vijesti svjetskih agencija.

Srbija je danas zemlja za koju se još uvijek može reći da je ispala iz razvoja i koja tek treba da se vrati u evropske i svjetske integracije. Njene antireformističke i antimoderne snage uvijek su bile prepreka njenoj evropeizaciji. Putevi su još uvijek zakrčeni. Ali, na sreću, jedan period istorije zauvijek je za nama. Koliko će dugo trajati agonija tranzicije, teško je reći.Što se naših života tiče, ona već predugo traje za jedan dostojanstven život.

Priča koja neće biti ispričana

* U kriminalnom miljeu agresija usmjerena ka čovjeku na mjestu na kom se on osjeća najzaštićenijim, smatra se dodatnim znakom poruge žrtvi. Da li ataci na Specijalni sud i sav spektakl vezan za Legijino hapšenje i svjedočenje predstavljaju novu porugu zdravom razumu, pravdi i mrtvom Zoranu Đinđiću? Ko se to u Srbiji osjeća dovoljno moćnim da to sebi smije dati za pravo?

-Da, baš porugu i pravdi i mrtvom Zoranu. Toliko odsustvo pijeteta prosto je zapanjujuće. I kao da istina nija najvažnija. Od suđenja se pravi spektakl, nekim pričama se vrijeđa čak i zdrav razum. Bojim se da kompletna priča o svim okolnostima pod kojima je ubijen Zoran Đinđić nikada neće biti ispričana, jer mnogima istina ne ide u prilog. I to je dijagnoza vremena u kome živimo.

Stid od progona

- Ne znam da li su pripreme za njegovo ubistvo bile javna tajna, ali znam da su, u to vrijeme, o Zoranu Đinđiću govorili loše svi i svuda. Mrzim teorije zavjere, ali sam uvjerena da je to bilo programirano. Glasine, glasine, glasine... Na televiziji, u novinama, na tribinama, u diskusijama, na pijaci, u prodavnici... Nije bilo teme tih posljednjih mjesec dana da u njoj negativnu ulogu nije igrao Zoran.Poslije njegovog ubistva mnogi ljudi su, zbog toga, osjećali stid. Činilo mi se da se taj stid osjećao naročito onog dana kada je sahranjivan.

Vlatko Simunović