Spora smrt Lusijane B.

04.04.09

"Spora smrt Lusijane B." argentinskog pisca Giljerma Martinesa je izuzetan triler o zločinima u nizu. Poslije deset godina u Lusijani nije ostalo ništa od one vesele i zavodljive djevojke kojoj je poznati pisac Kloster diktirao svoje romane. Poslije tragične smrti svog dječka, a zatim redom njenih najdražih, oca, majke i brata, Lusijana živi u strahu osvrćući se na svaku sjenku, svakog prolaznika, podozrijevajući da su te smrti metodična osveta smišljena protiv nje, krug koji će se zatvoriti tek sedmom žrtvom. U najvećem očajanju Lusijana se obraća drugom piscu koji joj je, kao i Kloster, diktirao svoje romane, sa nadom da će joj on pomoći i da će zajedno dokazati da Kloster stoji iza svih smrti njenih bližnjih. Sveske sa zapisima Henrija Džejmsa i Skofildova Biblija biće ključ za putovanje bez povratka u najizvornije područje zla. Da li bi neki ubica mogao pažljivo da imitira slučajnost, da smisli geometriju smrti i da ostane nekažnjen? Kakva je kazna za one koji su nas lišili svega i nanijeli nam najveći bol? U formi nedorečenoisti i dvosmislenosti Martines je u romanu “Spora smrt Lusijane B.” stvorio napetu atmosferu iščekivanja i prvoklasnu krimi enigmu.
Osim „Spore smrti Lusijane B.“ koju je nedavno objavila “Laguna” u prevodu Ljiljane Popović Anđić, našim čitaocima dostupni su i prevodi još tri romana Giljerma Martinesa: “Neprimjetni zločini” (nagrada „Planeta“), “Povijest o Rodereru” i “Maestrova žena”. Martines je i autor zbirke priča “Veliki pakao”, esejističkih knjiga “Borhes i matematika”, “Formula besmrtnosti” i “Gedel za sve”.

Giljermo Martines je rođen 1962. godine u Argentini, u mjestu Baija Blanha. Doktorat iz matematike, iz oblasti logike odbranio je u Buenos Ajresu, a postdoktorske studije u Oksfordu. Iz tih dana datira i njegovo prijateljstvo sa srpskim piscem Vladimirom Tasićem, dobitnikom NIN-ove nagrade, koji je, kao i Martines, doktor matematike i pisac. Martinez je preveo na španski Tasićevu knjigu “Matematika i koreni postmoderne misli”, koja je, kako nam je rekao, bila rado čitana u intelektualnim krugovima u Argentini. Martines je sada profesionalni pisac, živi u Buenos Ajresu odakle je i govorio za „Art Vijesti“. Vaš roman “Spora smrt Lusijane B.” bio je prošle godine bestseler u zemljama Latinske Amerike, a isto tako u mnogim drugim zemljama. Da li Vas je taj podatak iznenadio s obzirom na to da se u SAD i Velikoj Britaniji, odakle nam uglavnom dolaze romani ovoga tipa, njeguje u potpunosti drugačija tradicija krimi romana?
- Mnogi kritičari su ukazali da to nije “ortodoksni” krimi roman, a meni je bilo milo da oni dijele moje mišljenje o tom romanu: to je više priča o neizvjesnosti i dvosmislenosti, o naslućivanju, pa čak i priča o estetskoj tački gledišta nego što je puko gomilanje zločina.

Može li se “Spora smrt Lusijane B.” čitati i kao roman o zlu? Nije li to stara priča ispripovijedana na nov način?
- Svakako je to jedna od glavnih dimenzija romana. Još jednom, kao i u većini mojih knjiga javlja se tema iz prošlosti koja preživljava na različite načine u sadašnjem vremenu. U ovom slučaju tema je želja za osvetom, Talionska proporcija (ili Talionsko načelo koje je podrazumijevalo “oko za oko zub za zub”, prim. V. Og.) i nedostatak pravde kako bi se popravili ljudski prekršaji.

Vaš raniji roman “Maestrova žena” bio je isto tako knjiga o piscima, pisanju i ljudskim odnosima u književnim krugovima. U “Sporoj smrti Lusijane B.” takođe opisujete antagonizam i ljubomoru između pisaca. Da li je bilo i nekakvih poistovjećivanja sa argentinskom spisateljskom scenom, ili je sve shvaćeno prvenstveno kao fikcija?
- Ne možete tačno prepoznati stvarne likove iz našeg literarnog “igrališta”, ali možda možete naslutiti neke od književnih rasprava u koje sam bio uključen u toku posljednjih godina, posebno onu o tradiciji i “avangardi” književnih pokreta, kao i o uzročnosti i oponašanju prilika u književnosti. U ovom romanu narator ima mnoge tačke gledišta koje sam ja kritikovao u jednom od mojih tekstova “Un ejercicio de esgrima” (“Vježbanje mačevanja”).

Na početku romana čini se da Vaš junak po svojoj tajnovitosti pomalo podsjeća na Tomasa Pinčona, a kasnije na Stivena Kinga. Da li je to namjerno?
- Ne mislim da je to bilo ko od ovih pisaca, ja sam više na umu imao stil Patriše Hajsmit. To je bilo važno za priču u prošlosti o plivaču na dugim relacijama. To mi se dopada i u metaforičkom smislu, borba protiv samog sebe i protiv vode na dugim relacijama je nešto što romansijeri poznaju vrlo dobro.

Centralna tema u Vašem romanu “Spora smrt Lusijane B.” je ideja kažnjavanja. Sedam žrtava upućuju na Bibliju?
- Da, želio sam da naglasim ovu neobičnu činjencu o pravdi. Prva proporcija naznačena u Bibliji za kažnjavanje je ona da to zadržava za sebe i prilično je neujednačena: sedam za jednu. Naravno, broj sedam u Bibliji ima značenje ispunjenja, ali nije nužno i doslovce broj sedam. Ipak, ovo pokazuje kako je Bog u to vrijeme bio prilično okrutan sudija. Ono što sam tražio u mom romanu je da li je moguće naći nešto više od želje za navalom i opasnom dominacijom i da li je moguće naći neki trag racionalne pravde u tom nedostatku srazmjera.

Vaš roman ne nudi definitivno rješenje. “Spora smrt Lusijane B.” se temelji na hipotezama. Jedna od njih je da iza svih smrti stoji Kloster. Koje su druge pretpostavke?
- Postoje još najmanje tri mogućnosti: da je to slučajnost, da je to Lusijanina krivica i da iza toga stoji demon inspiracije koga Kloster priziva kao njegov zahtjev za osvetu.

Pomenuli ste da se “podtekst” “Spore smrti Lusijane B.” može odnositi na brutalnu vojnu diktaturu u Argentini tokom 1976-1983. Možete li to pojasniti?
- Ono što sam rekao je da za sve Argentince te diskusije o zločinu, osveti i opsegu kazne su drugi neizbježan prsten povezan sa 30 godina dugom raspravom u našem političkom životu o načinu da se kazne zločini vojne diktature. Ali u romanu (namjerno) nema ničega o našem političkom životu.

Vaš roman “Neprimjetni zločini” pojavio se i na filmskom platnu u režiji Španca Aleksa de la Iglesije. Kako Vam se svidio film? Da li je vjerno dočaran duh Vaše knjige?
- Da, puno toga mi se svidjelo. Glumci su bili vrhunski, Džon Hart je uradio veliki posao, a veoma mi se dopao i Elijah Vud. Mislim da film prati glavne linije romana, sa nekim varijacijama koje su vodile film ka suzdržavanju i pojednostavljivanju. Ali, uopšteno mislim da je prilično vjeran duhu romana.

Doktor ste matematike (matematička logika) i do nedavno ste bili profesor na Univerzitetu u Buenos Ajresu. Sada ste profesionalni pisac. Kako je došlo do te odluke?
- Bila je to veoma teška odluka, ali istovremeno nešto je o čemu sam sanjao godinama: imati vremena da se posvetim sebi, pisanju i da upotpunim svoje vrijeme čitanjem. Želio sam da se vrati vrijeme moje mladosti kada sam puno čitao, pa sada čitam puno knjiga koje se nalaze na jednoj vječnoj listi čekanja... Takođe imam u planu nekoliko izazovnih projekata za moje buduće romane.

Vaša nova knjiga “Gedel (za sve)” u koautorstvu sa Gustavom Pinjeirom je o slavnom matematičaru Kurtu Gedelu. Je li to teorijska knjiga?
- To je knjiga koja kreće od nule i poslije svakog poglavlja postaje sve dublja. Prva četiri poglavlja ne sadrže matematičke dokaze, ali su objašnjeni detaljno Gedelovi nepotpuni stavovi i njihove filozofske posljedice. Mi smo takođe raspravljali o analogiji (i iskrivljenosti) nekoliko pokušaja da se primijene Gedelovi rezultati u društvenim naukama. Druga polovina knjige predstavalja dokazivanje teorema, obrađena je na što je moguće lakši način, bez ikakvih matematičkih tehnikalija. Ali, pored toga one su u potpunosti tačne. Opšta zamisao je bila da svako sa dovoljno strpljenja može pročitati cijelu knjigu bez ikakve prethodne matematičke obuke.

Borhes prijatelj

Na Martinesovo pisanje uticali su mnogi pisci, ali on posebno ističe Henrija Džejmsa, Tomasa Mana, Horhea Luisa Borhesa, Hulija Kortasara, Vitolda Gombroviča, Žan Pol Sartra, ali i marksistički način posmatranja istorije i društvenih pokreta. “Borhes je”, kaže Martines, “za argentinske pisce važna referenca i postoje oni koji misle da se književne struje u mojoj zemlji dijele za i protiv Borhesa. Ne bih se složio sa tim dvostrukim pojednostavljivanjem. Borhes je bio književni vodič kroz književnosti širom svijeta i majstor stila, ali ne smatram da uopšte postoji neka vrsta estetske tiranije od koje je neophodno osloboditi se. Za mene je on prijatelj, svojim pisanjem uspostavio je visok nivo, poput kolosa koji daje nadahnuće piscima koji dolaze”.
Giljermo Martines je autor knjige “Borhes i matematika”. O matematičkim tragovima u Borhesovom djelu, Martines kaže:
- To su različite vrste beskonačnosti, Paskalove sfere, Raselovi paradoksi, nizovi koji mogu biti beskonačno prekinuti, poput racionalnih brojeva, Ahilov paradoks sa kornjačom i mnogi drugi primjeri... Ali, u mojoj knjizi nijesam pokušao da privučem pažnju na te različite matematičke elemente koji se pojavljuju na jednom mjestu ili drugom, već da razumijem način na koji apstraktno mišljenje i korišćenje matematičkih primjera ima udjela u njegovom stilu i način na koji on gradi priče.

Kako je uspio da ponovo uspije

U svakom slučaju iako još nije “buknuo” za široku publiku, već odavno se šuskalo da je Kloster pisac koga treba ubiti. Sa svojom prvom knjigom postao je isuviše veliki, suviše istaknut, suviše poznat. Ćutanje u koje se povlačio između dva romana zbunjivalo nas je i uznemiravalo kao neka prijetnja: to je bilo ćutanje mačke dok miševi objavljuju. Na svaku novost o Klosteru više se nijesmo pitali kako je to uspio, nego kako je uspio da ponovo uspije. Da nam muka bude veća, čak i nije bio toliko star, toliko udaljen od naše generacije koliko bismo željeli. Tješili smo se zaključkom da Kloster sigurno pripada nekom drugom soju, da je zli izrod koga ljudska vrsta odbacuje, povučen na ostrvo ogorčene samoće, tako užasnog izgleda kao i njegovi likovi. Zamišljali smo da je, prije nego što je postao pisac, bio patolog, ili preparirao životinje u muzeju ili bio šofer pogrebnog preduzeća. Na kraju krajeva on je sam, kao moto jedne od svojih knjiga izabrao prezrivu rečenicu Kafkinog fakira: “Ne jedem zato što nijesam našao jelo koje mi se sviđa: zasitio bih se isto kao i vi kad bih ga našao”.

(Iz romana “Spora smrt Lusijane B.” Giljerma Martinesa, “Laguna”, 2008)

Vujica OGNJENOVIĆ