Što je muškarac bez brkova

02.02.06

"Razlika u pisanju knjiga i pisanju za novine ista je kao razlika između benda koji svira po klubovima i benda koji svira na stadionu. Meni se sviđa i klupska i stadionska atmosfera"

Pre nekog vremena Ante je Tomić, jedan od najzanimljivijih mlađih hrvatskih proznih pisaca, posetio Beograd kao deo "delegacije" Hrvatskog društva pisaca, i tom prilikom publici čitao svoje nove radove. Iskoristili smo njegov dolazak za kratko, "rafalno" propitivanje o raspadu famoznog FAK-a, njegovim novim knjigama, novinarskom angažmanu, ali i o filmskom iskustvu: film Hrvoja Hribara po Tomićevom prvom romanu Što je muškarac bez brkova, ovih dana ruši sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj (ovdašnja publika će premijerno moći da ga vidi na FEST-u), a i Karaula Rajka Grlića je spremna da pohara bioskopske blagajne širom virtuelne SFRJ...

"VREME": Ovdašnja publika mnogo zna o radu FAK-a. Koji su razlozi zbog kojih se FAK raspao?

ANTE TOMIĆ: Do toga je došlo kao u svakom braku. Naprosto, neki se ljudi nisu najbolje razumjeli, i počeli su jedni drugima ić" na živce. Nikakve političke niti ideološke razlike nisu bile razlog tome, već ljudske naravi. Dakle, razlog bi se najprije mogao podvesti pod "neslaganje naravi".

Kako danas gledate na nasleđe FAK-a? Koliko je on promenio stvari kada je reč o hrvatskoj književnoj sceni?

Jeste promijenio stvari. Stvorila se scena u kojoj su se javili novi prozaici, neki pisci su se opernatili i počeli raditi. Meni lično je puno pomogao.

Većina autora FAK-a je u književnost došla iz novinarstva. Ni danas vi niste jedini na toj sceni koji vodi paralelni slalom – novinarski i književni. Ali se takođe čini da vi niste novinari samo iz egzistencijalne nužde.

Istina je da smo mi u velikom dijelu novinari, ali to nije naš tegobni usud, nego nam se mahom sviđa to što radimo. Ja ne pišem za novine zato što se ne može živjeti od pisanja knjiga, kako to nekome može da izgleda, već to radim zato što obožavam pisati za novine. Neko vrijeme sam čak bio lijen uopće pisati neku knjigu, jer meni u odnosu sa društvom novine daju sve što mi tu treba. Volim što tjedno mogu napisati kolumnu koja će sutradan izići i koju će pročitati sto hiljada ljudi. To je sjajno. S druge strane, razlika u pisanju knjiga i pisanju za novine je ista kao razlika između benda koji svira po klubovima i benda koji svira na stadionu. Meni se sviđa i klupska i stadionska atmosfera.

Koliko je novinarski bekgraund fakovaca odredio i vašu književnu poetiku u pravcu takozvanog "novog realizma"?

Pisci iz generacije prije nas, koja se određuje kao postmodernistička, uglavnom su bili sveučilišni profesori, i njihova književnost je dolazila iz književnosti. Mi smo pak došli iz novinarstva, i prirodno je bilo da baš i nismo imali puno osjećaja za slične stvari.

A opet imate i drugačije, neposrednije, iskustvo rata i devedesetih godina.

Ja bih to rekao i grublje – mi smo imali različito životno iskustvo. I sve što uz to ide. Nismo sa dvadeset pet godina bili u situaciji da nam država da književni časopis unutar kojeg ćemo se formirati...

Od pisaca vaše generacije vi ponajviše insistirate na tome da ste pisac na tržištu i da volite da vas što više ljudi čita. Iz pozicije ovih starijih pisaca i njihovog odnosa prema svetom i profanom u literaturi, to mora da zvuči skoro blasfemično. Da li sami postavljate neku granicu između tržišta i populizma i da li za tu granicu uopšte marite?

Naravno, nikad ne možeš razmišljati o novcu niti o tiražima dok pišeš knjigu, to bi bilo potpuno blesavo. Knjige se pišu sa posve drugačijim motivima. Ali, moram reći da čitavo vrijeme dok pišem volim razmišljati o čitatelju, o tome hoće li se ono što pišem ljudima svidjeti.

U kritikama poslednjeg romana Ljubav, struja, voda i telefon bilo je primedbi da previše ugađate širokoj publici.

Koliko god me kritika pljuvala zbog navodnog populizma, siguran sam da radim stvar koja je dobra, i da ono što pišem može biti vrijedna književnost. Uz to, smatram da je ono što radim, kao što sam u poslednjem romanu napisao ljubavnu priču jedne frizerke, puno hrabrije i radikalnije od onoga što danas radi književna elita. Mislim da su frizerke vrijedne književnosti. Kritike su me jedino ljutile u slučajevima kad su bile strašno snobovske, kakva je bila jedna sa fašističkim prigovorom u odnosu na moj lik – da navodno ne može postojati frizerka koja sluša Aretu Frenklin!?

Kako komentarišete primedbe da je ovaj roman ljubić?

Pa, meni se ljubići sviđaju. A mogu to i ovako reći: Neki ljudi čitav život slušaju muziku koju su slušali sa dvadeset godina, a ja sam došao dotle da sve manje čitam, i da se zapravo vraćam knjigama koje sam čitao sa dvadeset, dok me muzika i dalje zanima. Zašto mi je muzika postala bitnija u posljednje vrijeme od književnosti? Zato što mi se sviđa emocionalna izravnost pop pjesme, koju literatura ne samo što rijetko ima nego se i smatra zazornim da je ima. Pisao sam ljubavnu priču u tom ključu, i ne vidim ništa strašno u tome.

Ljubav, struja, voda i telefon je, zajedno sa još osam naslova, objavljen u ediciji Premijera "Jutarnjeg lista", u kojoj se objavljuju premijerni romani pisaca mlađe i srednje generacije, što je nova praksa. Kakav je vaš odnos prema ovim kiosk-izdanjima, postoji li opasnost da ona "potroše" knjigu?

Ne. Nedavno sam baš izjavio da nemam nikakvih nelagoda u vezi s tim što sam na kioscima, budući da sam dosad imao problem objasnit zašto sam uopće u knjižari. Dakle, meni se sviđa što mi je knjiga izašla na tom neposvećenom mjestu, zajedno sa "Glorijom" i "Kosmopolitenom".

U svojoj novoj knjizi Krovna udruga i druga drama bavite se Splitom devedesetih godina, dakle gradom u vreme rata, kada su se dešavala upadanja u oficirske stanove, Lora i svi ti užasi. Prosečan konzument medija iz Srbije danas ima predstavu Splita kao mesta gde se održavaju mitinzi podrške Gotovini i slične stvari. Kako vi gledate na svoj "uži zavičaj", i kako se desilo da, gledano spolja, Dalmatinci postanu najveći i najtvrđi desničari?

Budući da tu živim meni je o tome malo bolno govoriti. Moguće da je razlog u tome što je Split po mentalitetu, po svemu, nekako radikalniji. Sve emocije koje imaš u Splitu imaš i u Zagrebu, samo što nisu tako burne. Split kao da svako svoje stanje mora proživjeti jače, i u tome, sa tim skupovima potpore ljudima optuženim za ratne zločine, grad gledano sa strane zbilja može povremeno djelovati zastrašujuće. Ali negdje ispod svega toga ipak mislim da postoji onaj Split kakav je oduvjek bio, dakle grad koji je jako ironičan prema svakoj ideologiji. Možda je Split najbolje opisao Miljenko Smoje u prvom poglavlju Velog mista, navodeći da kada je izbio rusko-japanski rat u Splitu su se tukle pristaše Japana i pristaše Rusije.

Pored novinarskog i književnog iskustva, imate i treću vrstu iskustva – filmskog. U Hrvatskoj se upravo prikazuje ekranizacija romana Što je muškarac bez brkova?

Niti sam pomagao Hrvoju Hribaru da snimi film, niti sam učestvovao u njegovom scenariju.

Kako je tekla saradnja sa Rajkom Grlićem na pisanju scenarija i snimanju filma Karaula, rađenom prema vašem drugom romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, čija se premijera očekuje?

Mene film zapravo ne zanima. Nisam ni ovaj film želio raditi, ali Grlić me prevario i uvukao u priču, tako da smo za skoro dvije godine napisali osam ruku scenarija. Ja sam s velikim zadovoljstvom radio jer mi je to u prvom redu bilo prekrasno ljudsko iskustvo, sviđalo mi se sjediti u istoj sobi sa Rajkom Grlićem i razgovarati o likovima, radnji, motivima, a usput sam i naučio puno toga o dramaturgiji, građenju priče, takvim stvarima. Rajku se izgleda zbog nečega također sviđalo radit sa mnom, pa me je svuda vukao sa sobom, tako da smo skupa gledali terene, birali glumce, prolazili čitajuće probe. Na kraju me je počeo zajebavat da ću jednom ja počet režirat a on će mi pisat scenarij. Tokom rada trudio sam se da mu ugodim i napišem najbolje što mogu, i zapravo ponovo bih pisao filmski scenarij samo pod tim uvjetom – da se pritom mogu družit sa zanimljivim čovjekom. Pogledao sam grubo izmontiran film, i, neću da ureknem, ali mislim da je film uspio.

Taj roman je vremenski lociran u "poslednje mirne godine SFRJ", u sredinu osamdesetih...

Rajko je malo pomerio radnju bliže ratu, iz 1985, kada se radnja romana dešava, u 1987. godinu, posljednju godinu kada je nošena štafeta mladosti. Daleke, nagovještaje rata koji u knjizi postoje Rajko je potencirao, a i sam kraj filma je u odnosu na knjigu promijenjen.

Karaula je prvi film snimljen nakon raspada Jugoslavije u čijoj produkciji su učestvovale sve bivše jugoslovenske republike, kao prvi "postjugoslovenski" filmski projekat, naravno, ne u ideološkom već, pretpostavljam, u senzibiltetskom ključu. Imate li neki zazor od toga?

Ne. Nemam nikakav zazor. Mene je, naprotiv, silno veselilo da smo napravili taj film. Na prošlogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu bili smo ponosni kada su se na jednom mjestu okupili ministri kulture iz svih nekadašnjih jugoslovenskih republika i počeli razmišljat o osnivanju filmskog fonda kojim bi se finansirali zajednički filmovi, i to nazvali "Ohridska inicijativa".

I kako svi ti ministri izgledaju na jednom mestu, komparativno?

Pa, kad ih vidiš sve na hrpi, izgledaju dosta ubogo (smeh). Ali, pošto sjede na parama, moraš biti ponizan prema njima.

Ako budete objavljivali novu knjigu u Srbiji, hoće li, kao i prethodne dve Što je muškarac bez brkova (Prometej, 2002) i Ništa nas ne smije iznenaditi (L.O.M, 2003), biti štampane na ćirilici?

Zašto da ne. Sviđa mi se kako to izgleda. Imam jednog prijatelja koji ima strica u Australiji, a koji nije završio fakultet u Beogradu gdje je studirao, i kad objašnjava zašto studije nije završio, kaže ""Ti gospu, svako im je slovo ka katriga" (smeh).

Teofil Pančić

29.05.04

edan od mlađih i uspješnih hrvatskih pisaca u minuloj deceniji svakako je Splićanin Ante Tomić, čiji su romani u vrhu bestseler lista, ne samo u Hrvatskoj već i okolnim zemljama. Dva Tomićva besetslera: »Što je muškarac bez brkova« (»Prometej« - Novi Sad) i »Ništa nas ne smije iznenaditi« (LOM – Beograd), dostupna su i našim čitaocima. Ovim djelima Tomić se vratio zaboravljenom humoru, realnim situacijama i pravoj priči.
Radnja romana »Što je muškarac bez brkova«, dešava se u selu Smiljevu – malom mistu u Damatinskoj Zagori, a radnja se prepliće oko dvije ljubavne priče. Prva je priča o Tatjani, mladoj i imućnoj udovici i stidljivom seoskom župniku, don Stipanu, koji na pričesti umjesto vina pije sok od jabuke, jer se liječio od alkohola. Drugi ljubavni par su Stanislav zvani Linguz, seoska zamlata, nabijeđeni pjesnik, autor ruralnih haikua i Julija, ćerka gastarbajtera Marinka. Julija je bogata nasljednica i frizerka bez radnog iskustva. Drugi roman »Ništa nas ne smije iznenaditi«, je priča sa služenja vojnog roka na jugoslovensko-albanskoj granici, u kojoj Tomić oživljava prošlo vrijeme i podsjeća na sve što se dešavalo u vojsci bivše SFRJ.
Ante Tomić rođen je 1970. godine u Splitu. Studije filozofije i sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Radi kao profesionalni novinar u “Jutarnjem listu”. Kao pisac javlja se u časopisu “Torpedo”, a prvu zbirku priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao” objavio je 1997. Knjigu feljtona “Smotra folklora” objavio je 2001. godine. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao je scenario za film “Posljednja volja”, a s Renatom Barešićem i Ivicom Ivaniševićem koscenarist je televizijske serije “Novo doba”. U splitskom HNK-u igrana je drama “Krovna udruga” koju je Tomić napisao zajedno sa Ivicom Ivaniševićem, a u zagrebačkom HNK igra se predstava “Što je muškarac bez brkova” koja je osvojila je nagradu za najbolju predstavu na Marulićevim danima 2002. godini.
Vaš novi roman “Ništa nas ne smije iznenaditi”, je tipična muška priča sa služenja vojnog roka u JNA. Koliko je u nju utkano vašeg, a koliko tuđeg iskustva?
Taj roman nema baš ništa od moga iskustva, ima malo dalekog iskustva, pošto ja uopće nemam regrutsko iskustvo, jer sam završio Vojnu gimnaziju bivše JNA u Zagrebu i kasnije sam proveo nekoliko mjeseci na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu, nakon čega sam užasnuto pobjegao zauvjek iz vojske da se nikad ne vratim. Tako da ja pojma nisam imao kako izgleda karaula, kako izgleda Ohrid i te planine u kojima se dešava priča, tako da vam mogu otkriti da sam to sve otkrio nedavno kada smo išli tražiti lokacije za film koji se snima prema toj knjizi. Zapravo u tom romanu nema ništa moje, jedan prijatelj mi je ispričao kako je to bilo služit u karauli, drugi mi je pričao kako je bilo služit kao liječnik, tako da je cijela priča zapravo izmišljena. Fabula toga romana nema ni truna istine. Ništa od toga se u stvarnosti nije dogodilo.

Mada je riječ o suprotnostima, da li ste ipak, pišući ovaj roman imali na umu i film “Vojnici” u kome je igrao Đordje Balašević i gdje se glorifikuje vojska?
Film koji pominjete bio je propagandni film, a moja knjiga je sasvim nešto suprotno od toga. Ja sam htio da se kroz tu priču o vojsci negdje daleko prepozna zašto se desio ovaj krvavi rat koji nam se dogodio. Ja sam to diskretno naznačio u knjizi, a Rajko Grlić je htio da to pojačamo u scenariju, tako da taj film ako se snimi neće biti nimalo pohvalan za tu državu i tu vojsku. Mi smo kroz priču o vojsci ispričali priču o zadnjim danima te države, o tom ratu koji je već tada bio neizbježan iako ga ne pominjemo u tom trenutku.

Svakom knjigom potvrđujete da ste majstor humora. Da li je to urođena sklonost ili učenjaštvo?
Ja to nikada nisam naučio i to je nekakav talenat kojim sam blagosloven i svaki put kada se trudim biti smješniji obično mi to ne uspije. To nekako lako i prirodno izlazi iz mene, ponekad je teško to napisat, ali humor je nešto što mi prirodno pripada i to je dar za koji sam neizmjerno zahvalan Svevišnjem, prirodi, kome već bi trebalo biti zahvalan. Drago mi je da se ljudi smiju, to mi je veliki kompliment kad čujem.

U novom romanu jedan od likova je i Ljuba Vrapče, istoimeni junak romana “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihailovića. Zašto ste pozajmili ime, a i manire ovoga lika i kako je Mihailović reagovao na ponovno književno oživljavnje istoimenog junaka?
Pozajmio sam ime zato što ja jako volim taj roman. Taj roman sam silno volio kad sam bio klinac od 17-18 godina i taj roman me je odredio kao osobu, kao pisca u svakom smislu i kad sam počeo slagati fabulu romana Ništa nas ne smije iznenaditi, shvatio sam da ću imati jdan takav lik koji će biti vrlo nalik liku iz Mihailovićevog romana Kad su cvetale tikve naprosto sam ga posudio kao svoju intimnu posvetu Dragoslavu Mihailoviću. Ja sam ga pitao za dopuštenje i on mi je odobrio. Mislim da mu je i laskalo što sam to napravio. To je bio jedini kontakt između nas, taj jedan telefonski razgovor, ja ne znam da li je on vidio taj roman i da li mu se sviđa. Volio bih da mu se sviđa.

Na prvi pogled roman “Ništa nas ne smije iznenaditi” je humorna priča o služenju vojske, ali iza tog prvog sloja krije se kompleksnija priča – kriza posljednjih godina SFRJ. Da li ste iz tih razloga tu priču smjestili u 1985. godinu?
Ja sam htio ispričati svoju priču zašto se država raspala. Najprije sam htio ispričati priču koja se događa u 80-tim u Jugoslaviji, ali ovdje u Hrvatskoj to je bilo strašno zazorno, ljudi su sa nekom nelagodom progovarali o tom razdoblju provedenom u Jugoslaviji. Odjedanput ljudi kao da su se trebali ispričavati zbog toga što su zajedno živjeli u zemlji koja se zvala Jugoslavija, a kamoli da bi neko od njih smio reći da mu je tada bilo dobro. Ja hoću reći da smo bili izgubili prava na uspomene. Ja ne govorim o državi, o političkom sistemu, već o vremenima kad sam bio klinac i bilo mi je lijepo i nisam se puno obazirao šta se dešava u državi, jer me država nije zanimala, mene je zanimao život, kao što je život inače veći od politike. Htio sam vratiti ljudima pravo na uspomene na nekakvo razdoblje. Druga stvar koju sam htio uraditi s tom knjigom je da ispričam priču u kojoj neće biti nacionalizma. Bojao sam se da ne upadnem u nekakve klišee o Hrvatima i Srbima, jer to zapravo nije priča o Hrvatima i Srbima. Mislim da razlog raspada Jugoslavije nije bio u tom što je bila federativna, već što je bila socijalistička. Mi smo živjeli u diktaturi; nisu krivi Srbi Hrvatima, niti Hrvati Srbima i neznam više ko kome bi mogao biti kriv, već naprosto što smo živjeli u lošoj državi. Htio sam ispričati antikomunističku priču, koja neće pričati ko je koga pokrao, ko je koga terorizirao, nego priču o tome koliko je to bio loš sistem.

U doba kada ste objavili roman “Što je muškarac bez brkova” da li je bilo i glasova “protiv”, obzirom da ste se na neugodan način dotakli novije hrvatske istorije, i da ste ironično govorili o sveštenstvu, političkim mitovima, intelektualcima, bojovnicima, generalima...?
Ne, nije bilo ozbiljnijih priogovora. “Muškarac bez brkova” ima jedan humor koji je rugalački, ali nije jako zločest. Ja inače nisam jako zločest čovjek i trudio sam se da budem dobar u ovoj knjizi prema svojim junacima i knjiga nikako nije proizvela ozbiljnije prigovore od političke desnice.

Pored djela čeških pisaca, renesansne komedije zabune, Iva Brešana, da li ste pišući ovaj roman imali literarne uzore?
Ja puno toga volim u literaturi i odsvagde uzmem pomalo, tako da se ne bih mogao ni sjetiti svih svojih uzora. Ali pored svih tih koje ste nabrojaili dodao bih i Marka Tvena, mog najdražeg pisca svih vremena. Ja sam na tragu svojih uzora i ne sramim se reći da sam ja volio kopirati velike majstore literature, zato što mislim da stare majstore treba kopirati.

Piscima Vaše generacije, bliža je postmodernistička poetika. Ipak, Vi ste se odlučili za realistično-regionalno pripovijedanje, humor. Zašto?
Mislim da su postmodernističke knjige same sebi svrha. Tu knjige pričaju o knjigama i obraćaju se samo ljudima koji se bave samo knjigom i ostaju u zatvorenom krugu udaljne od čitatelja, stvanosti. Meni se to činilo dosta loše. Ja ne mrzim svu postmodernu, ali postmoderna kad je dobra zna biti izvanredna i užasno smiješna, dobra i pametna literatura. Međutim, ja moram priznati da neznam dosta dobrih postmodernističkih pisaca u nas, mislim tu na okruženje. Smatram da su postmodernistički pisci uglavnom gnjavatori. Ja sam htio izaći iz tog njihovog kruga literature koja je samodopadna, tašta, dopadna ljudima koji su, ja mislim, već i zaboravili kako je to čitati knjigu.

Kakav “život živi” predstava “Što je muškarac bez brkova” Hrvatskog Narodnog Kazališta ?
“Što je muškarac bez brkova” se igrao 80 i nešto puta u tri godine, to je veliki hit Hrvatskog narodnog kazališta, gdje se rijetko koja predstava igra toliko puta. Ova predstava se još igra i vjerujem da će se još dugo igrati. Moram priznati da ja nemam puno veze sa životom te predstave, nisam je ni dramatizirao, dao sam Aidi Bukvić, darovitoj zagebačkoj redateljici da to dramatizira i postavi i ona je to sjajno napravila. Sve zasluge za uspjeh te predstave velikodušno prepuštam njoj.

Obzirom da kod nas nije objavljena Vaša knjiga priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, šta nam možete reći o njoj. Koje vrste priča su u njoj zastupljene?
To je moja početnička knjiga, koja je kad je izišla 1997, imala krasne kritike. Ali, takođe imala je nesreću da je skoro niko nije pročitao. Onda mi se dogodio uspjeh sa romanom i moj izdavač je poželio ponovo objaviti knjigu priča i ja sam za novo izdanje dodao 10 novih priča, tako da sa prvobitnih 14, knjiga sada ima 24 priče. One su strašno raznorodne, tu skoro da nema dvije priče ispričane istim jezikom. Tu sam se igrao različitih modela pripovijedanja i iskušavao različitu vrstu rečenica različitim pričama. Tada sam htio pisati neke malo čudne ljubavne priče.

Da li je bio znatan uticaj FAK-a na Vašu afirmaciju kao pisca?
Jeste svakako. To je bilo krasno razdoblje kada su se čudnom igrom ljudi zainteresirali za domaću prozu i ja sam u tome, vjerujem, dosta profitirao.

Vjerujete li u mogućnost kulturne reintegracije na prostorima ex Jugoslavije?
To se već događa, kada govorimo o Crnoj Gori i Podgorici, tu se već i dešavaju koprodukcije u kazalištu: znam da je Mađeli režirao. To mora naprosto funkcionirati, mi govorimo jezicima koji su veoma slični, ako već nećmo da ih zovemo istima, moramo biti ponosni na njihove sitne različitosti. Korisna je činjenica da ljudi iz Crne Gore i Hrvatske ne moraju prevoditi kada razgovaraju, i vrijeme je da se obnove suradnje. Pa, vidite i moje knjige se objavljuju i kod hrvatskih i kod izdavača iz Srbije i Crne Gore, jer postoji problem distribucije knjiga. Drugi problem je cijena. Hrvatske knjige su dosta skuplje u odnosu na vaše. Moja oba romana su objavljena kod srpskih izdavača, i cijena im je po komadu oko pet evra, dok u Hrvatskoj koštaju po 12 evra. I zato sam s odlučio objaviti u Srbiji, gdje su moje knjige skoro 3 puta jeftinije nego u Hrvatskoj. I dok se ne ujednačimo u cijenama mislim da je to jedino rješenje. Bilo bi dobro da to profunkcionira na obje strane.

Da li Vas je uspjeh u Srbiji i Crnoj Gori iznenadio?
Moram priznati da ta informacija puno ne dolazi do mene. Ali, svakako da me taj podatak raduje.

Šta je danas najzanimljivije na književnoj sceni u Hrvatskoj? Posmatrano iz našeg ugla, čini se da je došlo do smjene generacija, promjene tema, poetike...?
Najzanimljiviji je svakako Miljenko Jergović. On je veliki, izvanredan pisac. Ima još značajnih imena: Edo Popović, Zoran Ferić. U svakom slučaju ima još dosta dobrih pisaca koji su se pojavili u posljednjih deset godina.

Šta trenutno pišete?
Pokušavam sada napisati jedan ljubavni roman o tri frizerke. Ne bih puno govorio o tome, jer ni sam nisam baš sve osmislio. Uglavnom to je fikcija i nije iz ličnog iskustva.

Vujica OGNJENOVIĆ

01.01.00

Roman Sto je muskarac bez brkova beskrajno je citljivo i urnebesno zabavno ostvarenje cije ce se sekvence prepricavati i prepricavati, i kao takvo, ono je istinska propaganda - hrvatske - literature. Ono sto bas fascinira jest da Tomic unatoc popularistickom tonu niti u jednom momentu nije odsklizavao u trivijalu. Dapace!
Nenad Rizvanovic Slobodna Dalmacija

Napokon se opet pojavio jedan veliki pripovjedacki talenat u hrvatskoj knizevnosti. Nakon izvrsen knjige Zaboravio sam gdje sam parkirao, mladi se autor prvi put okusao i u romanu. I to, sudeci po odzivima kritike i citateljstva, vrlo uspjesno. Mislim da je Ante Tomic veliki potencijal pred kojim je, ako bog da, velika spisateljska buducnost.
Zlatko Crnkovic Globus

Osim sto je, zalosno ali istinito, rijec o u nas rijetkom humoristickom romanu, Tomic se odlucio i na hrabar odmak od preovladavajuce urbane i hiperurbane proze... No, njegov "odlazak na selo" zapravo je povratak pripovjedaca s gradske ulice, koji se na taj korak odlucuje naoruzan jos prepoznatljivim inventarom urbaniteta, filma, literature, pa i ceskog humor.
Jagna Pogacnik
Jutarnji List

Danas
04-06.2002.
Ante Tomic, knjizevnik novijeg hrvatskog vala o svojoj "cirilicnoj" knjizi
K vragu pare, vazno mi je da me citaju

ALEKSANDRA MILETIC

Negde na izbrisanoj liniji izmedju dva nepostojeca sela, jednog u delu Stevana Sremca u vojvodjanskoj prasini i Smiljeva negde u dalmatinskoj Zagori nastalog u imaginaciji Ante Tomica, dakle na toj nepostojecoj sponi i mogucoj pripovedackoj slucajnosti, bez onog popularnog folklornog jugonostalgicarenja, nastala je ideja da najprodavanija knjiga u Hrvatskoj dozivi svoj cirilicni izgled u izdanju novosadskog IKA "Prometej". I upravo to podsecanje na "Pop Ciru i pop Spiru" dao je Splicanin Ante, knjizevnik mladje knjizevne hrvatske generacije, kad smo ga pitali kako mu se cini njegova "Sto je muskarac bez brkova" stampana u cirilicnom fontu.
- Knjiga mi, u onako staromodnom dizajnu izgleda kao knjige koje su cesto stampane pedesetih godina, kao "Pop Cira i pop Spira". Inace "Sto je covek bez brkova" ima neki naivni humor, gotovo infantilne, i mislim da joj ovaj novi, cirilicni izgled strasno pase. Dok sam u Novom Sadu citao "Smotru folklora", jer ovaj roman ne mogu vise citat posto gotovo napamet znam svaku recenicu, krasno sam se osijecao. Ljudi su je odlicno prihvatili. Mozda ce uskoro i ona biti stampana ovdje, ipak necu ja nikome gurat knjigu na stol i molit da je objave.
Cuvenom knjizevniku i novinaru bilo je drago cuti da su njegove knjige ovde prilicno trazene, kaze "koliko cujem ovde se moje knjige prodaju kao deterdzent".
- Iskreno receno, ja cijelo vrijeme pisem da bi me ljudi voljeli. Trudim se bit vrlo komunikativan i imam u sebi neku strasnu potrebu da se ljudima svidim i da im se dopadne ono sto pisem. Bude mi strasno drago kad, recimo, u gradskom prevozu kad nekom virnem preko ramena i skuzim da cita "mene", i zapazim kako mu se tresu ramena jer je naisao na nesto smijesno. To je najbolje sto mi se moze dogodit. To je jedini motiv zasto pisem, k vragu i pare, to mi je najvaznije.

Znate li kakve su reakcije u Hrvatskoj sto vam je ovde izasla knjiga stampana na cirilici?
- Jutarnji list, moja novina, danas je to lijepo "razvalio". Mislim da ce to biti vrlo neobicno, nekom pozitivno, nekom ne. Ne opterecujem se time. Znam da ce bit puno ljudi kojima se to izrazito nece svidjet ali to su ljudi kojima se ja i odprije izrazito ne svidjam, tako da mi uopce nije stalo. Svidja mi se imat cirilicnu knjigu i ne mislim da je to vazno politicki, da je to promicanje kulturne tolerancije, nego mi je to naprosto fora. Bas mi je velika fora. Ako ovde bude negativnih reakcija? Fucka mi se.
U Hrvatskom narodnom kazalistu u Splitu postavljena je pozorisna predstava "Krovna udruga" za koju je scenario pisao novinarsko-knjizevni dvojac Ante Tomic - Ivica Ivanisevic. Crnu komediju, koja otvoreno kritikuje desavanja u Splitu tokom 1991. godine, publika je odlicno primila. Na hrvatskoj nacionalnoj televiziji upravo je okoncano emitovanje serije "Novo doba" koju je takodje potpisao pomenuti duet, a vec i u nasim bioskopima gledamo film "Poslednja volja" s istim autorima u kome igra, pored onih oprobanih doajena kao sto je Boris Dvornik i holivudsko-hrvatska zvezda Goran Visnjic. Uprkos tome, Tomic, za razliku od svog kolege iz knjizevnog karavana "Festival A knjizevnosti" Bore Radakovica, koji je pre par meseci za nas list izjavio da ima dramu za Sterijino pozorje i da je ozbiljan u nameri da ona bude igrana na nasim scenama, nije zainteresovan za pozoriste.
- Mene kazaliste ne zanima. Interesuje me kao povremeni izlet, ali ja sebe ne dozivljavam kao dramskog pisca. Boro Radakovic je mnogo vise u tom kazalisnom svijetu od mene, ali mene vise zanimaju filmski scenariji. Jedan znameniti hrvatski, nekoc jugoslavenski redatelj, koga ne bih imenovao, jako je zainteresiran da snimi film po mojim pricama. Moj prvi interes je zaista proza, sad bih opet pisao nov roman ili price.
Mikrokosmos Tomiceve literature je svet "malih ljudi". U romanu "Sto je muskarac bez brkova" upoznajemo gotovo cehovljevski naslikane svecenika don Stipana, mladu udovicu Tatjanu, gastarbejtera Marinka vlasnika praonice "Kroatia" u Njemackoj, spanskim serijama inspirisanog bakalina Josipa u selu zvanog Miguel, seosku "ludu" invalida Ivica, udavacu Juliju koja zivi zarobljena u svojim devojackim fantazijama u neznanju maternjeg jezika potpuno izgubljena u stvarnom svetu... O inspiraciji u takvoj galeriji likova, Tomic za Danas kaze:
- Volim zapazati neke male stvari iz zivota obicnih ljudi. Ne bih mogao napisati pricu koja bi se dogadjala u nekom miljeu politicke elite. Ne zanima me pisati o moci, o novcima, vlasti. Zanimaju me svakodnevne radosti nekih obicnih ljudi, njihove tjeskobe i ljubavi.
Sa "Festivalom A knjizevnosti" Tomic je prosle godine bio u Novom Sadu, a zatim i u Beogradu. Cuveni FAK kritikovan u hrvatskim medijima kao olicenja svega onog sto nije knjizevnost, pobrao je neverovatne uspehe po inostranstvu i zemljama bivse Jugoslavije. Uz desetak knjizevnika iz Hrvatske, BiH i Srbije, tu je i par stranih pisaca, pristup je potpuno otvoren, princip ovog karavana je neuobicajeno citanje proze i poezije u javnosti. Tomic o svom ucescu u FAK-u kaze:
- Volim vjerovati da sam jos u FAK-u. Nisam sa Borom Radakovicem isao u London, gde je on inace cesti gost kod svojih priajtelja pisaca. Ne znam engleski toliko dobro kao Boro, mada mislim da i mnogi Englezi ne znaju engleski kao on. Mi smo za hrvatske medije, banda ili zlocinacka organizacija koju treba unistiti i izdvojiti. Buduci da sam ja u Splitu, manje se vidjam s njima. Uglavnom se nalazim sa Cicom Senjanovicem i Juricom Pavicicem, mi smo dalmatinsko-autonomaska splitska enklavica FAK-a. Fak nije stvar koja bi trebalo da napreduje u smislu da sto vise putuje, mi napredujemo profesionalno. Od FAK-a nista nedobijamo, ne materijalno, jedini honorar koji dobijam je veselje i druzenje sa publikom i jako dobrim piscima. Radimo to za smijesno male pare, za hranu i spavanje. Lijepo je, strasno mi se svidja ta prijateljska dimenzija svega toga i volio bi da nikad ne prestane.
Okupili smo se u FAK-u kao neka generacija pisaca kojima je prvi kriterij dobra knjizevnost. Drugi, ali nepisani kriterij je da niko od nas nije promicao nacionalnu ili vjersku nesnosljivost. Mi ne mislimo da je dobro silovati zene druge nacionalnosti. Druzimo se sa svojim istomisljjenicima, a svojim prijateljima smatramo sve dobre pisce iz bilo koje zemlje koja je nastala nakon raspada Jugoslavije. Sa nama su Arsenijevic, Teofil Pancic, Pero Lukovic, Zvone Karanovic i mogu slobodno reci da ih sve jako volim.
Loncarski

01.01.00

Vreme
28.06.2002.
Ante Tomić: "Što je muškarac bez brkova"

Rešenje za osveženje

U kužinici
dime se četiri pršuta
vijenac kobasica

Da li je ovo što ste pročitali pesma? O, svakako. Kakva pesma? Haiku pesma... Njen je nevoljni autor stanoviti Stanislav, stihoklepac, "katolički intelektualac", aktivista turbodomoljubne stranke, etnolog-amater i, uopšte, rasna seoska zamlata iz Smiljeva, mestašceta u Dalmatinskoj Zagori koje je Ante Tomić "stvorio" ne bi li u njega smestio svoju šarmantnu i neodoljivo duhovitu priču, recimo, "češkog" literarnog senzibiliteta, ali kojom frcaju strasti dostojne balkanskog podneblja i gromke dinarske teatralnosti, kombinovane sa bezbrojnim spletkama i zabunama mediteranskog ugođaja, kao da je neko preneo kalem italijanske renesansne komedije na škrto, kamenito tlo pod užarenim zvizdanom koji i "normalnim" meštanima ? a takvih zapravo i nema: ta, kakva bi to Priča bila da njome takvi paradiraju? ? pomućuje pamet, tlo na kojem Vlaji, kao u kakvom etnoparku, u paralelnom, "arhaičnom" svetu o kojem Blaziranost ništa ne sluti, negde potkraj devedesetih pretrajavaju svoje dane... Uhvaćen u stupicu, Stanislav ? koji osvaja svoju naivnu draganu Juliju recitujući joj stihove iz Ne daj se, Ines, samo što je Ines zamenjena Julijinim imenom kao da se radi o njegovoj pesmi... ? improvizuje onaj dinarski haiku ne bi li dokazao opasnom nevernom Tomi da je Poeta, što mu bezmalo i uspeva. Ovakvih urnebesnih i nadrealnih situacija, neretko na granici endemskog ruralnog montipajtonizma, ima u izobilju u romanu Što je muškarac bez brkova, kojeg Tomić podnaslovljuje pomalo "staromodnom" odrednicom "humoristički roman", držeći se uporno, a sasvim lako i više nego umešno tog samonametnutog žanrovskog okvira, tako da se zapravo ni u jednom trenutku spisateljeva duhovitost ne prometne u grčevito paradiranje forama & fazonima, ili već kakvo drugo nametljivo kerebečenje kakvo lukavo računa s glupošću ili duhovnom lenjošću potencijalnog čitaoca. Naprotiv, kako je primetio Nenad Rizvanović, Ante Tomić "unatoč populističkom tonu niti u jednom momentu nije odsklizao u "trivijalu". Dapače!". I zaista, Tomić je ovim romanom učinio najnetrivijalniju moguću stvar: portretirajući, sa surovom "insajderskom" ljubavlju u kojoj ima tako mnogo dobrohotne podrugljivosti prema onom "odviše ljudskom", jedan bez sumnje pritiskajuće Skučeni Svet čiji se kodeksi, rituali i verovanja nisu mnogo promenili još otkad su Napoleonovi vojnici harali Dalmacijom, pisac je uspeo da se superiorno poigra svojim junacima ? ali ne da bi dokazao da je "bolji" od njih; naprotiv, ne bi li pokazao kako svi delimo iste strasti, dok je sve drugo tek oholost! ? i da naizgled prpošno i bez muke, kao za kafanskim stolom u Smiljevu, isprede priču "savremeniju" od mnogih Pompezno Urbanih Žvaka, upravo zato što je Što je muškarac bez brkova možda ponad svega priča o laganom izumiranju ? ali i žilavom batrganju i džilitanju ? jednog Muškog Sveta, koji je valjda baš u dinarskim predelima "brdovitog Balkana" doživeo apoteozu. Ako Zoran Ćirić za svoj Hobo kaže da su njegovi junaci žrtve (popkulturnih, podzemnih i nekih drugih) kodeksa kojih se pridržavaju ne pitajući za cenu, onda su Tomićevi Smiljevčani ? seoski župnik u opasnom "putenom" iskušenju, raspusna udovica kao Iskušenje in person, bogati gastarbajter iliti "hrvatski emigrant" koji je, jelte, krvario da bi se u slobodnoj domovini slobodno naždrao vruće jagnjetine, lokalni bakalin "Miguel", zablesavljen meksičkim TV-sapunicama, gostioničar koji je "navučen" na novinsku crnu hroniku, etc. ? žarki zagovornici, pokolebani sprovodioci, "progledale" žrtve i(li) nezgrapni buntovnici protiv kodeksa koji su im zadani rođenjem, gušećih Pravila Igre jednog sveta koji je zapravo prestao da postoji, ali svi i dalje moraju da se pretvaraju kako on bitiše i funkcioniše, i kako nikako drugačije ne bi ni moglo ni smelo biti. Čuvajući svu svoju gotovo detinje iskrenu, ali i te kako promišljenu pakosnost za briljantne novinske kolumne, romanopisac Tomić ne trsi se posebno da svojoj knjizi podari navalentni "satiričarski" i "društvenokritički" štih; naprotiv, on isuviše voli svoje junake da bi od njih napravio nekakve vrištave lutke koje bi imale pokorno služiti ilustrovanju piščevih veleumnih Teza, njegovog, mož" misliti, "stava prema svetu"... Ipak, Što je muškarac bez brkova između ostalog je i naizgled vedri karusel u kojem se ogleda grotesknost, represivna "lažnost" jednog Polutanskog Sveta, urakljenog između patrijarhata, kulta ja(g)njetine, popovskih pridika, pregrejanog "domoljublja" i ostalih kerefeka jedne Mrtve Kulture, odavno izopačene usled "rodoskvrne" samoreprodukcije, te preteće koliko i zamamne vizije Velikog Sveta koji postoji Tamo Negde, sa druge strane brda, a koji Smiljevčani mahom gledaju na televiziji sve cokćući od zgroženosti, a od čijih im je vrednosti nekako najdraži i najrazumljiviji ? mercedes... I banknota od već mitskih sto maraka, jakako.

Najduhovitiji FAK-ovac izabrao je da se baš ovim romanom ? megahitom u Hrvatskoj ? predstavi srpskoj publici, mada su Tomićeve pripovetke možda bliže ukusu njegove potencijalne publike; ipak, ovaj izbor ima rezona utoliko što na najbolji mogući način demonstrira raskošni, hedonistički pripovedački dar ovog Splićanina, njegovu na momente upravo urnebesnu i raskalašnu duhovitost, i istovremeno tako dragu, tako nesnobovsku toplinu koja nijednog trenutka ne proklijava, ne prelazi u gnjecavost. A sve će ovo reći da je Muškarac pravo rešenje za osveženje u ovdašnjoj knjigoprodukciji: ko proba, moliće za još!

Teofil Pančić

Dnevnik
04.09.2002.

SAVREMENA PROZA
Satiričke bravure
Ante Tomić: ŠTO JE MUŠKARAC BEZ BRKOVA; ?Prometej?, Novi Sad 2002.

Piše: Svetozar Poštić

Pred Okružnim sudom u Splitu jučer je počelo suđenje M.P.-u (38) iz Prološca Donjeg pokraj Imotskog, koji je, prema optužnici u veljači ove godine preko graničnog prijelaza Vinjani Donji htio prošvercati šest kineskih građana. Zanimljivost je da je M.P. već osuđivan zbog istog prijestupa, kada je prije dvije godine, preko istog graničnog prijelaza, pokušao ilegalno prevesti nekolicinu Iranaca. Upitan zašto je s Iranaca prešao na Kineze, M.P. je, ekskluzivno za naš list, kazao: ?Kinezi su sitniji. Više ih stane u gepek.? Ovakve neverovatne, ali sasvim moguće izvode iz novinske ?crne hronike? svakodnevno svojim gostima čita Markan, jedan od protagonista humorističkog romana Što je muškarac bez brkova i vlasnik kafane u malom mestu dalmatinske Zagore, Smiljevu. Meštani, stalni posetioci te kafane vode razgovore kojima Ante Tomić na šaljiv način slika tipičnog seljaka iz Dalmacije i ismeva svu našu zavist, glupost i primitivizam.
Ante Tomić (Split, 1970) našoj publici prvi put se predstavio kao član putujućeg Festivala alternativne književnosti održanog aprila prošle godine u prostorijama izdavačke kuće ?Prometej? u Novom Sadu. Sličan događaj, ovog puta i sa učesnicima iz Jugoslavije, ponovljen je prošlog oktobra u Beogradu. Kao rezime zajedničkog okupljanja hrvatskih i srpskih pisaca, beogradska izdavačka kuća ?Rende? Vladimira Arsenijevića izdala je antologiju sa kratkim proznim delima svih književnika koji su tom prilikom čitali svoje radove. U toj knjizi, sa dve duhovite priče, Tomić se ističe kao jedan od najautentičnijih mladih pisaca na ovim prostorima. U Hrvatskoj, roman Što je muškarac bez brkova (posle zbirke priča Zaboravio sam gdje sam parkirao, i zbirke feljtona Smotra folklora, treća Tomićeva knjiga) doživeo je već pet izdanja. NJegovo srpsko izdanje, na autorovo insistiranje, objavljeno je na ćirilici. Posle oduševljenja hrvatske publike, koje najrečitije pokazuje broj prodatih primeraka ove knjige, i ambivalentne reakcije kritičara, Ante Tomić je izjavio da on piše za čitatelja, ne za kritičara. Tomićev jezik je jednostavan, pun je dalmatinskog slenga, i svoju privlačnost najviše bazira na komičnim događajima i dosetkama, i neočekivanim obrtima. Literarno nepretenciozan, ovaj roman ipak se može pohvaliti odličnom kompozicijom i preciznom, detaljnom razradom ličnosti, naročito njihovih grotesknih, neskladnih i protivurečnih osobina. Sarkastičnih udaraca Tomić u romanu nije poštedeo ni katoličke svećenike, ni hrvatske nacionaliste, ni umišljene literate. Pisac se u jednom trenutku sprda čak i sa samim sobom.
Smiljevo je malo mesto. Tamo se svi znaju i nijedna romansa, tuča ili prevara ne može ostati dugo tajna. Plahe i ponosite naravi, Dalmatinci, ipak, često ne dočekaju da se istina razjasni. Oni burno reaguju već posle prvih, netačnih glasina o novoj ljubavnoj vezi, time još više komplikujući već ionako neprijatnu situaciju. Tomić je majstor u kreiranju nesporazuma koji zamalo rezultiraju kobnim završetkom. Jedna od najvećih njegovih veština leži i u savesnoj obradi psiholoških tipova pomoću reči i gestova. Po sopstvenoj priznanju dugo nevičan društvenom kontaktu, bio je dugo osuđen na posmatranje i upijanje sveta i ljudi oko sebe. Sada Tomić komunicira ono godinama upijano. I to čini đavolski vešto. I u usmenom razgovoru je duhovit. Kada smo proletos sedeli i ?ćakulali? u ?Izbi? ispričao mi je skandal oko porno video kaseta koji je nedavno uzburkao Split. Zainteresovan za groteskne nastranosti, podsetio me je na njegovog junaka Markana koji ne obraća pažnju na reakciju okoline, već sam uživa u svakoj vrsti bizarnosti. Može se slobodno tvrditi da su Ivo Brešan i dalmatinska satira u Anti Tomiću već stekli više nego dostojnog naslednika.

Nin
05.09.2002.

Naše malo misto

Naslov: Što je muškarac bez brkova

Autor: Ante Tomić

Izdavač: Prometej, Novi Sad, 2001.

Splićanin Ante Tomić, prozni pisac i feljtonista i, po rečima novosadskog izdavača, u ovom trenutku jedna od najvećih hrvatskih književnih i novinarskih zvezda, našim čitaocima je poznat kao autor kratkih priča i učesnik Festivala alternativne književnosti, održanog prošle jeseni u Beogradu. Uz Miljenka Jergovića i Zorana Ferića, Tomić je najistaknutiji predstavnik novog talasa u hrvatskoj prozi, koji odlikuju raskid s postmodernističkim eksperimentom, povratak fabuliranju i temama iz savremene stvarnosti, kolokvijalni stil pripovedanja i, iznad svega, širok spektar humorističkih efekata.

Pripovedajući nepretenciozno i duhovito, ovi pisci nas podsećaju na činjenicu koju smo ovde, u Srbiji, reklo bi se, zaboravili: da književnost može biti inteligentna i ubedljiva čak i kada nije namrgođena i smrtno ozbiljna.

Tomićev prvi roman Što je muškarac bez brkova (2000) dosad je imao šest izdanja i na top-listama najčitanijih knjiga u Hrvatskoj odlično se nosi s Harijem Poterom i Dnevnikom Bridžet Džons, a i kritičari ga listom zasipaju pohvalama. Muškarac bez brkova je pravi humoristički roman, pisan u najboljoj evropskoj tradiciji ovog žanra, u kojoj se iza šale i komike kriju ozbiljno posmatranje naravi i društva i pronicljiva kritika gluposti, predrasuda, licemerja i ideoloških mitova. Oslanjajući se na klasike komediografske literature, od Bokača do Hašeka i Hrabala, Tomiću polazi za rukom da tradicionalni repertoar humorističkog romana stavi u službu pripovedanja o aktuelnoj hrvatskoj stvarnosti. Zasićen sočnim i šarmantnim dalmatinskim žargonom i brojnim aluzijama na noviju hrvatsku istoriju, Tomićev stil ni u jednom trenutku ne klizi u trivijalno niti prelazi granice dobrog ukusa.

Radnja romana je smeštena u sadašnje vreme, u Dalmatinsku Zagoru, a njegovi junaci su žitelji izmišljenog "malog mista", Smiljeva. Siže je građen po jednostavnom principu ljubavne intrige, a čine ga dva, do pred sam kraj romana, zasebna fabularna toka. Prvi je priča o Tatjani, mladoj, lepuškastoj i imućnoj udovici i "markantnom", ali stidljivom seoskom župniku, don Stipanu, koji na pričesti umesto vina pije sok od jabuke, jer se lečio od alkohola i, kao nekad Puškinov Onjegin, naizgled hladno odbija Tatjanine vatrene ljubavne izjave.

Protagonisti druge priče su Stanislav zvani Linguz, seoska zamlata, nabeđeni pesnik, autor ruralnih haikua i "katolički intelektualac", i "Švabica" Julija, ćerka gastarbajtera povratnika, bogata naslednica i "frizerka bez radnog iskustva". Priča o Stanislavu i Juliji građena je po modelu renesansne komedije zabune. Nezadovoljan ćerkinim izborom, Julijin otac Marinko, stari škrtac i razvratnik, "materijalist i sirovina" bez smisla za romantiku, na svaki način pokušava da Juliji nađe povoljniju priliku. Ta prilika se ukazuje u liku "velikog budžovana" - župnikovog brata, "visokog časnika" hrvatske vojske, "general-bojnika", Ivice Markića. Ovaj "u borbi kaljeni", "višekratno odlikovani" i uz gusle "opevani ratni junak" u Smiljevu, na vojnoj vežbi, oslobađa "Kilavu glavicu". Ali, nešto zahvaljujući slučaju a nešto seoskim spletkama, dolazi do niza zabuna u kojima se sentimentalne peripetije junaka veoma zakomplikuju, da bi se u urnebesnom finišu situacija rasplela onako kako se niko od Smiljevčana nije nadao. Roman se ipak završava kako to komediji i priliči - srećno, dvostrukim venčanjem i velikom seoskom feštom s pevanjem i pucanjem.

Uz glavne junake, koji su i sami tipizirani, tu je još čitava galerija komičnih tipova, karakterističnih predstavnika provincijskog mentaliteta: dućandžija Migel, redovni gledalac meksičkih serija, i njegov pijani sagovornik, "invalid Ivić"; kafedžija Markan, dobro obavešten o zbivanjima u "velikom" svetu, a najviše o onima iz rubrike crne hronike; društvance seoskih džabalebaroša koji po čitav dan, uz bevandu, "briškulu i trešete", raspravljaju o raznim etičkim dilemama i "drugim moralnim nastranostima suvremenoga svijeta" i ogovaraju ostale seljane. Osim junacima iz provincije, Tomić zna da se podsmehne i nekim opštijim tipovima. Tako je, na primer, izuzetno uspela groteskna karikatura bivšeg ustaškog emigranta, a sada "ministra obrane Republike Hrvatske", vojničine pantagruelovskog apetita, pred kojim strepe svi jaganjci smiljevačkog atara. Oslanjajući se uglavnom na duhovite i dinamične dijaloge, Tomić svoje likove dočarava izuzetno vešto, živopisno i ubedljivo.

Tomićevo pripovedanje odlikuje veoma širok spektar različitih humorističkih efekata koji se kreću u rasponu od dobronamernog humora i vedrog smeha punog simpatije za romantično zaljubljene junake, preko "narodske", opscene šale i grube karikature, do apsurda, ironije i jetkog satiričnog razobličavanja ljudskih i društvenih mana. S najviše satiričnog žara Tomić se podsmeva oficijelnoj tuđmanovskoj ideologiji, hipokriziji Katoličke crkve, političkim mitovima i tabuima savremene Hrvatske. Istovremeno, on pokazuje nepogrešiv osećaj za smešnu stranu sveta i istorije, nemilosrdno ismevajući lažne autoritete, uobraženost i glupost uopšte. Kako je već u svom prvom romanu pokazao sasvim zreo i izgrađen humoristički i književni talenat, čitaoci s pravom mogu da očekuju da će im Tomić prirediti još mnogo slične zabave, gromkog smeha i intelektualnog uživanja.

Adrijana Marčetić

Večernje novosti
27.10.2002.

Zatvorenike privoleo čitanju
ANTE Tomić, jedan od najčitanijih pisaca u Hrvatskoj, uspeo je da natera, čak i ?pritvorenike? po hrvatskim zatvorima da se ?otimaju? za knjigu. Kolumnista ?Jutarnjeg lista? među novinarima je poznat po svom ?urednike treba zlostavljati kašnjenjem?. Za sebe kaže da je valjda jedini novinar na svetu koji nikad nije doneo tekst na vreme.
Na beogradski Sajam knjiga došao je kao izveštač, ali i zbog svog romana ?Što je muškarac bez brkova?, koji je objavila novosadska kuća ?Prometej?. Jedini uslov koji je dao srpskom izdavaču je da njegova knjiga bude pisana ćirilicom.
- Objavio sam tri knjige, ?Što je muškarac bez brkova? je moj jedini roman. Imam knjigu feljtona, ?Smotra folklora? i zbirku priča ?Zaboravio sam gde sam parkirao? ? kaže Tomić u razgovoru za ?Večernje novosti?. ? Sve tri su doživele veliki uspeh kod hrvatske publike. Roman je doživeo sedmo izdanje i do sada je prodato oko 10.500 primeraka.
Da li to znači da je vaš roman najčitaniji u Hrvatskoj?
- Ima knjiga koje se bolje prodaju ? kaže Tomić. ? Glumica Arijana Čulina objavila je knjigu ?Što svaka žena treba da zna o onim stvarima? koja je u poslednjih deset meseci prodata u 20 hiljada primeraka. I ona i ja smo, posebno ona, svetle iznimke u jednoj turobnoj situaciji hrvatskog izdavaštva.
Kakve su bile reakcije u vašoj zemlji posle objavljivanja ove knjige?
- Knjiga je imala sreće da se dopadne i kritici i publici, jako široko čitateljstvo ju je prihvatilo ? kaže. ? Meni je već postalo normalno da uđem da se podšišam, pa da frizerka kaže kako je pročitala moj roman. Mislim da pisci moraju biti susretljiviji prema svojim čitateljima, da treba da probijaju barijere, jer su knjige koje se prodaju u knjižarama namenjene njima.
?Što je muškarac bez brkova??
- To je humoristički roman koji sam napisao u tradiciji humora koji strašno volim ? rekao je. ? Trudio sam se da taj humor bude blag i dobroćudan, da ne bude podrugljiv, a ako je podrugljiv, da ne bude zao. Pokušao sam da u romanu budem bolji čovek nego što sam u stvarnosti. To je knjiga o mom zavičaju, dalmatinskoj Zagori.
Da li će čitaoci ovde razumeti i na isti način protumačiti ovaj roman, kao i u Hrvatskoj?
- Čitao sam knjigu mojim prijateljima u Beogradu i Novom Sadu. Oni su se jednako smejali kao i u Hrvatskoj. Humor je jedan, a mi smo užasno slični ljudi. I dok sam to čitao govorili su mi to je isto kao kod nas. Sve je to zapravo isto.
Kako vam se dopada ovde u Beogradu i na sajmu?
- Sviđa mi se mnoštvo knjiga, zaprepašćen sam ko je sve u Srbiji registrovan kao izdavač - Tomić. ? Nemam para da kupim sve što mi se dopada, pa ću morati da budem racionalan. Osećam se opušteno, na ulici, u restoranima. Sa Sajma ću poslati jednu veliku reportažu za ?Jutarnji list? o onome što sam video.
Koje knjige su najčitanije u Hrvatskoj?
- Koelja, Hari Poter... S druge strane pojavilo se veliko interesovanje za domaće pisce, Zorana Predića, Miljenka Jergovića i mene.

D. MATOVIĆ

Blic
29.10.2002.

Knjiga Ante Tomića ?Što je muškaraca bez brkova? osvojila čitaoce
Teološka rasprava o silikonima

Na sajmu knjiga je bio i, ovde, sve popularniji hrvatski autor Ante Tomić, kome je izdavačka kuća "Prometej" objavila izrazito duhovito sročenu knjigu "Što je muškarac bez brkova" koja je već uveliko osvojila simpatije čitalaca. Pa, što je muškarac bez brkova?

- Muškarac bez brkova je, naravno, ništa! To je neko koga bi trebalo automatski proglašavati nesposobnim za vojsku, zabraniti mu da se ženi, razmnožava, ne bi smio da radi u državnoj upravi...

Ali ni vi nemate brkove?

- Nemam. Dakle, sve se to odnosi i na mene (smeh). Napisali ste vrlo duhovitu knjigu koja prati događaje u jednom malom mestu u Hravatskoj poslednjih godina. Odakle vam ideja da, između ostalog, u njoj napišete teološku raspravu o silikonskim sisama?

- To je pitanje s kojim sam ja svojevremeno izbezumio jednog svog prijatelja, bivšeg kolegu novinara, koji je raspop. Pitao sam ga kako crkva prihvata silikonske sise, i on se zbunio. Jer, ako se silikoni biološki ne mogu razgraditi kako se može ostvariti ono biblijsko "prah si bio u prah ćeš se pretvoriti"? I rekao sam da bi se tu trebalo oštro postaviti i naprosto zabraniti silikone (smeh). Bio je šokiran i svako malo mi je dolazio pitajući me da li se ipak silikoni razgrađuju. Nikako mu se, izgleda, nije svidjela ideja da žene ne smeju ugrađivati silikone. I eto, posle sam to sve doradio i stavio u knjigu.

Vi ste kolega novinar, kako doživljavate Beograd?

- U Beogradu sam relativno često, 2 doo 3 puta godišnje. Moram priznati da mi se čini da stvari kreću na bolje. Dobro mi je, izlozi mi lepo izgledaju, a o devojkama da nepričamo... Nesviđa mi se, kako što mi se ne sviđa ni u Republici Hrvatskoj, to što se dešava u tom nekom društveno političkom smislu. Družim se ovde sa puno novinara, i kada oni počnu da besne zbog nekih poteza političara tačno mogu prepoznati isti gnev koji ja osećam za iste takve kretene u Hrvatskoj. Pišem o politici na svoj način, trudim se da o toga napravim grotesku, ali je istina da me to veoma uzrujava. Često puta dolazim pred kompjuter da istresem svoj gnev izazvan time.

T. Nježić

Glas javnosti
30.04-02.05.2002.
Najčitaniji hrvatski pisac Ante Tomić na novosadskom Salonu knjiga promovisao svoj bestseler
Brkovi na ćirilici
Zbog priče "Pomoću trikova", koja govori o nestanku Srba iz Like i Krajine, imao neprijatnosti u zavičaju. Ne bih želeo da me neko za deset godina smatra kretenom

On je jedan od onih ludih Splićana koga su more i sunce "pukli u glavu na pogrešnu stranu". Umesto da ka cili normalan Split stoji na kantunu s glavom u balunu, škriba verse i note ili baca punte u taverni, ovaj je skroz poludija, uzeja kemijsku u ruke i počeja pisat...
Ante Tomić, najčitaniji pisac u Hrvata (čak i onih po zatvorima), duhovito zločesto pero FaK-a, meštar je da "na križ" stavi ono čega se normalan stidi i hoće da sakrije. Čini to tako šarmantno ubojito da čitalac nije posve načisto, sprda ili se on to baš njemu u lice ili još ponekome takvom. Kolumnista "Jutarnjeg lista", među urednicima je poznat po svom "svetom principu" da "urednike treba zlostavljati kašnjenjem"! U "Jutarnjem" tvrde da je Tomić valjda jedini novinar na svetu koji nikad u životu nije doneo tekst na vreme.

Da bi na novosadskom Salonu knjiga promovisao ćirilično izdanje "nežne posvete svom detinjstvu", bestseler "Što je muškarac bez brkova" (šest izdanja u Hrvatskoj, u Srbiji izašao u izdanju "Prometeja"), Tomić je nakratko prekinuo pisanje četvrte knjige "Drava, Terezino polje" a onda se po pozivu iz uredništva "Glorije" hitno sjurio doma jer je hot, dead and bad line za intervju sa udovicom Miljenka Smoje povodom prekida rada na predstavi "Velo misto". Nakon susreta za "Glas", u Tomićevu biografiju trebalo bi upisati i "popravlja diktafone", jer je ovaj intervju urađen samo zahvaljujući Antinoj spretnosti u "otrežnjenju" diktafona koji se na subotnjem Fruškogorskom maratonu sit napio kiše!

Roman - najbolja predstava
- Dok sam pisao roman, imao sam jasnu predstavu kako bi to izgledalo na filmu, a onda me po izlasku romana zvala mlada rediteljka Aida Bukvić, i rekla da bi dramatizovala roman i postavila ga na novoj sceni HNK. Kako nisam pozorišni čovek, s predstave obično odem posle pauze, dao sam joj odrešene ruke. Sa premijere sam izašao vrlo srećan i ushićen jer je od mog razlivenog romana, s mnogo likova, napravljena mobilna predstava sa 11 glumaca i dinamičnom izmenom prizora. Za pet meseci izvedena je 30 puta, što je mnogo jer se u HNK-u komadi igraju 6-8 puta. Predstava je na nedavnim Marulovim danima u Splitu dobila nagradu za predstavu u celini i dramatizaciju, a onda su počeli da izviruju strahoviti animoziteti. Planula su pozorišna neprijateljstva koja su dugo tinjala, a sve sam po leđima dobio ja, jer je pozorišni establišment "otkrio" da se radi o "vulgarnom populističkom komadu, dnu dna naše kulture".

U etabliranim krugovima
- Stvarno sam mislio da je FaK postao kulturni mejnstrim, ali nije! Hrvatski kulturni establišment, koji se našom pojavom osetio ugrožen, uzvratio je niskim udarcima. To sam doživeo opet nedavno kada sam sa Ivicom Ivaniševićem i Renatom Baretićem uradio scenario za seriju "Novo doba", koja je sigurno nešto najbolje što je HRT emitovala otkako je Hrvatska samostalna država. Doživeli smo užasan napad, kritika nas je pokopala. Potvrdu da smo i dalje andergraund dobio sam i nakon što sam ušao među barokne štukature HNK, među ljude koji su imali sinakure, uzimali novac iz budžeta i plivali sa svojim glupim predstavama 30 godina i koji osećaju da ih naša pojava strašno ugrožava. Zato grizu da to nešto sačuvaju... Ali, ja ne želim to što oni imaju. Loše bih se osećao da klinci koji se spremaju da sutra budu neko o meni misle ono što ja mislim o tom establišmentu. Ne bih želeo da me neko za deset godina smatra kretenom!

S. Miletić