27.04.14 Polja
Krvavi Diznilend
Sva je priroda divlja i surova, Ivančica Ivana Đerić
Termini „posleratni“, „postjugoslovenski“, „regionalni“ ili „jugonostalgični“ u kontekstu savremenog književnog stvaralaštva označavaju pisce iz SFRJ koji danas pišu o pokojnoj zemlji, balkanskoj Atlantidi. Za njih ne postoje granice i okviri u kojima plasiraju svoja dela, te se ona tako štampaju „bez titlova“ u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, u nepromenjenom obliku, u pismu i na jeziku u kojem su originalno nastala. Među ovim piscima su Muharem Bazdulj, Miljenko Jergović, Bekim Sejranović, Ivana Simić Bodrožić, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić i ostali, a njima treba pridodati Ivančicu Đerić i njen roman Sva je priroda divlja i surova.Pretprošlogodišnje delo ove autorke, Nesreća i stvarne potrebe, joj je donelo značajnu čitalačku publiku, mahom vrlo pozitivne kritike, pa i priznanje žirija – uz najuži izbor za NIN-ovu i regionalnu nagradu „Meša Selimović“, postala je laureat prestižne nagrade „Biljana Jovanović“. Ovaj naslov je u neku ruku kulminativan za dotadašnje stvaralaštvo Đerićeve, i na određen način obavija skoro sve bitne elemente njenih ranijih romana i pesničkih zbirki. Pisanjem o tranziciji i emigraciji, ona se približava poznatim izgnanim spisateljskim glasovima balkanskog miljea i formira priču koja spaja dva narativa – trenutni, u Kanadi, i istorijski, u Bosni, početkom rata – u momentu kada se krvava prošlost upliće u prividno srećnu sadašnjost i postavlja pitanja: kuda dalje i kako ponovo složiti raspadnuti puzzle krhotina prekinutog života? Nesreća i stvarne potrebe je roman koji na prvi pogled ne donosi mnogo novog – koliko je, uostalom, napisano o ratu, raspadu SFRJ, posleratnim mukama, psihološkim problemima i traumama, i koliko je pisaca koji nisu tome posvetili bar jedan pasus, strofu ili intervju? – ali ponavlja sve bitno na upečatljiv i intrigantan način, navodeći na dalje i dublje istraživanje spisateljice.Roman Sva je priroda divlja i surova se tematski delimično nastavlja na prethodni, ali ga bitne novine čine zasebnim, možda i uspelijim delom, a ne reciklažom ranijih radova. Prateći naraciju bračnog para Kastelić, advokatice i sudije, u danu u kojem očekuju posetu prijateljice iz mladosti, sada emigrantkinje u Kanadi, autorka formira priču čiji su glavni motivi ubistvo u zagrebačkom studentskom domu 1987. godine, počeci ratova devedesetih, (ne)mir koji tada nastaje u susretu sa zlom, i sumiranje istorije protekle tri do četiri decenije. U svim tim događajima su, očekivano, učestvovali ne samo pomenuti bračni par i najavljena došljakinja, već i njihove porodice i društvo iz mladosti; prateći preplitanje više interakcija, čitaoci simultano upoznaju nivoe priče i od njih se očekuje pažljivo praćenje teksta da bi pronikli u sve njegove rukavce. Žanrovski naginjući krimi-priči, misteriji, trileru ili detektivskom romanu, Đerićeva odlaže otkrivanje tajni koje junaci nose i u kojima se krije srž njihovog (ne)harmoničnog srećnog završetka; ona svesno zavodi čitaoce i koketira sa njima ne bi li prolongirala priznanje suštine, uz tek sporadične, ali vrlo jasne i primetne tragove koji nagoveštavaju dovoljno i pomažu u anticipiranju otkrića zagonetki. Ova tzv. tehnika napetosti (suspense) jeste ono što intrigira publiku, a nedvosmisleno autorsko oklevanje i navođenje na pogrešne tragove gradi roman, uvećava čitalački užitak i tera na identifikaciju sa istraživačkom svešću u potrazi za odgovorima ko je i zbog čega počinio ključno ubistvo u studentskom domu, i kako je ono uticalo na sve junake. Slično uključivanje čitalaca je prisutno i u romanu Nesreća i stvarne potrebe, ali ono u ovom veštije, iskusnije i upečatljivije poentira – dok se nekoliko nivoa tajne mogu lako pogoditi, oni poslednji, šokantni i krucijalni, oni od kojih sve kreće i sve se završava, ostavljeni su kulminativno na poslednjim stranicama dela.Najupečatljiviji element romana svakako jeste dvoglasna naracija koja varira i kreće se u cik-cak maniru između bračnog para Kastelić. Oboje se u danu pred dolazak došljakinje sećaju događaja iz mladosti, ali ih prezentuju na različit način: advokatica zapisujući u računar, a sudija ispovedajući se rođenom bratu najboljegi već uveliko pokojnog prijatelja Krešimira. Čak i činjenica da su im imena misteriozno bačena u drugi plan ukazuje na to da im identitete najviše određuju zanimanja i odnosi sa okolinom – supruga kao da parniči i mahom predstavlja obe strane konflikta, dok suprug rezimira proživljeno i traži kraj. Nalik prethodnom delu Đerićeve, svako poglavlje romana Sva je priroda divlja i surova ima svog određenog fokalizatora, a perspektive njih dvoje se uvek dopunjuju, i uviđa se da su naprosto potrebni jedno drugom: potpuna priča se ne bi mogla ispripovedati da je kao narator odabran samo jedan, bilo koji, od ovo dvoje. Tako autorka izjednačava njihov značaj u delu, ali i odigranu ulogu u dešavanjima iz mladosti. Oni jesu otuđeni u braku – stvari jednostavno više ne funkcionišu kao ranije, posle decenija zajednice su se nagomilali problemi, svađe i prepirke, pa je njihov intimni odnos zamenjen izolacijom, mrtvilom i prevarama – ali su spojeni u naraciji, i javlja se veći broj primera kada početak poglavlja jednog naratora ponavlja iste reči, fraze, konstrukcije ili ideje kraja prethodnog poglavlja drugog, tvoreći lanac pripovedanja. Ono što takođe povezuje supružnike jeste svest o čitaocu: dok svoje mislizapisuju ili ih usmeno izlažu, oboma je jasno da će njihove ispovesti doći do još ušiju. Stoga naracija uključuje paralelno obraćanje računaru i sagovorniku, sa jedne strane, i publici, sa druge, i pretpostavlja njihovu reakciju. Naposletku, oboje Kastelića uključuju digresije kojima odlaze u mnogobrojne dodatne tokove, sitnije priče i otkrivanje manje bitnih detalja, i oboje se, svesni njih, izvinjavaju čitaocu. Pripovedanje romana i odnos autor-narator-tekst-čitalac se može istražiti u okviru Bahtinovih ideja o polifoniji i jeziku Dostojevskog, ali on, uz to, ukazuje na određenu spisateljsku nameru o vezi forme i naracije, a to je ono što roman čini kvalitetnim. Ovoj oceni takođe doprinosi tematski okvir istraživanja divlje i surove prirode u ljudima i skorijoj istoriji čitaocima bliskog prostora.Naime, roman se bavi odrastanjem, stasavanjem i gubljenjem svake vrste mladalačke nevinosti i iluzija koje sazrevanje ubija. Na više mesta ističući ključne situacije svojih života i priča, naratori konstantno ponavljaju značaj koji nose ubistva, početak rata ili zategnuti odnosi među okolinom. Međutim, u skoro svakom od tih presudnih momenata se krije isti motiv, povezujući, nepresušni, sveprisutni i previše okupirajući da bi se mogao ignorisati, i posve jednostavan: urođeno zlo u ljudima. Bilo da se radi o ubistvima devojaka, počecima i naznakama sukoba u SFRJ na nacionalnoj osnovi ili o ratnim zločinima devedesetih, Đerićeva potencira prisustvo univerzalnog zla koje konstantno raste – jedan manijak ostavlja sve više žrtava dok broj ubica i ubijenih ne dosegne lajtmotivski upotrebljene stihove Izeta Sarajlića, „bilo ih dvadeset i osam, bilo ih je pet hiljada i dvadeset i osam“. Od ovoga se, dakle, ne može pobeći, a ljudsko zlo rađa i rat i raspad države ka čemu je stav autorke – i njenih protagonista – pacifistički i jasno kritički („Rat je kurva, čovjek koristoljubiva životinja“). Za razliku od prevelikog broja „posleratnih“ dela koja ideološki staju na ovu ili onu stranu i time iskaču iz okvira umetnosti, junaci Đerićeve ne žele da troše previše reči na rat jer bi najradije izbegli taj sukob ili bi želeli da se on nije ni desio. Advokatica Kastelić je tako svesna da rat bez rezona i smisla nepovratno briše ljude („kao što gumica za brisanje grafitne olovke briše nekakav pogrešan odgovor u dječjoj zadaći“) i shvata njegovu tragičnost, ali ipak ostaje fokusirana na ličnu priču prve ubijene devojke: „Dogodilo se mnogo loših stvari, koje neću objašnjavati, koje smo svi osjetili, i čiji ishod je isti, jer niti za njih, kao ni za smaknuće nesretne djevojke, nije nitko odgovarao.“ Sa druge strane, naizgled autoritativna figura policajca koji istražuje slučaj masovnog ubice takođe ističe intiman stav, što ima dodatnu vrednost pošto dolazi iz redova državne službe: „A onda je došao rat, gospodična, o kojemu neću mnogo, jer smo svi bili tu, oni su tukli nas, mi smo uzvraćali njima, iako osobno jamislim da je sve to bilo jedno traćenje mladih života.“ Mada se ispostavlja da ubistva jesu delimično bila nacionalno obojena, autorka se više posvećuje univerzalnom zlu i njegovim manifestacijama, a ne optužbama za ratne zločine i brojčanim izražavanjima ko je kome ugasio više života. Jasno je da su čitaoci romana upoznati sa detaljima rata i njih zaista nije potrebno još jednom isticati, te je stoga promena perspektive na priču o globalnom zlu – pošto je o ovoj temi prošle godine napisano više romana među kojima su Mi, izbrisani Slobodana Vladušića, Šum beogradskogmora Dragana Jovanovića Danilova ili Devojčice, budite dobre Bojana Babića, ovaj „trend“ se ne može smatrati potpuno slučajnim – dobrodošla.Tromuk, izmišljeni bosanski grad iz ranijih dela Đerićeve, mesto trostrukog muka i muke, epitom bilo kod grada SFRJ, prisutan je i ovde kao zavičaj nekolicine junaka i moguće je da opet nosi prizvuk trostrukog uticaja zla u romanu – na pojedince, njihovu okolinu i istoriju – i čini još jednu snažnu vezu sa opusom autorke. Intertekstualnost se ogleda i u eksplicitnim i mučnim slikama ubistava i opisima rat(obor)nih događaja, a posebno u emigraciji junaka, ostanku i povratku u domovinu, i opet je susret dva sveta inicijator događaja („Ali sada se [prijateljica] vraćala, i time sve mijenjala, i tako se sve mijenjalo, i od toga ne može da nas zaštiti niti ovo vatreno oružje“). Ovde, međutim, figuriraju junaci koji su ostali u Zagrebu, ne bežeći, i zapravo se došljakinja iz Kanade ne sreće u sadašnjosti – čitaoci je videsamo u sećanjima dvoje Kastelića. Stoga se ovaj naslov, za razliku od autorkinog prethodnog, bavi problemima Onih koji su ostali sa jednakom mukom koju su Oni koji su otišli poneli sa sobom; otud se on može čitati kao dopuna romanu Nesreća i stvarne potrebe, tj. perspektiva Drugih koji grade nov svet i svoj život posle pada jugoslovenske utopije, u stanju prividne, mada krhke sreće iza koje čuči tajna. Frazu samog naslova kao eho ponavlja i ističe više junaka u različitim periodima života i svi kao da se slažu oko jednog: sva i svačija priroda (dvostrukog značenja: oko pojedinaca i u njima) zaista jeste divlja i surova i tim saznanjem se treba voditi. Međutim, to se od spoljne prirode donekle i očekuje; od ljudi se, pak, očekuju altruizam i poštovanje prema drugome, ali to najčešće nedostaje u svetu ovog romana, te ostaje pitanje i začarani krug: da li je čovek podivljao od surove prirode ili je ona postala manje pitoma zbog čovečanstva? Ova dvoglasna bračna polemika Ivančice Đerić očekivano ne pruža potpun odgovor već tera čitaoce na potragu za njim, što, uz ranije navedene tematsko-motivsko-naratološke elemente, daje romanu Sva je priroda divlja i surova odlike kvalitetne proze vredne istraživanja.