Tušta i tma

16.06.14

Beograd - Dva poznata pisca, Miljenko Jergović i Svetislav Basara, razmenjivali su nekoliko godina pisma i utiske o zbivanjima svako u svojoj sredini, ali i šire, i ispisali neku vrstu hrvatsko-srpskog dnevnika. Izdavačka kuća Laguna nedavno je tu prepisku „spakovala“ u knjigu pod naslovom „Tušta i tma“, čije delove je u vreme dopisivanja u dva navrata objavio i Danas u svojim sajamskim izdanjima Praznika knjige (2012. i 2013).
Ova nesvakidašnja razmena dva verovatno najznačajnija autora hrvatske i srpske književnosti dotiče se velikog broja tema i nudi jedinstvenu analizu balkanskih naravi i događaja na ovim prostorima.
- Do prepiske je došlo slučajno. Ili tačnije govoreći: inicijativnom drugih. Pred beogradski sajam knjiga 2010. predložili su nam, eto baš iz Danasa, da za vaše specijalno sajamsko izdanje izmijenimo nekoliko mailova, da se dopisujemo, svaki iz svoje specifične lične i geografske pozicije. Prihvatili smo, a onda nam se svidjelo, pa smo nastavili, s jednim podužim prekidom, u vrijeme kada smo obojica bili u nekim privatnim obavezama i stradavanjima - kaže na početku razgovora za Danas Miljenko Jergović.
Kada vam je Basara, za koga danas ističete da vam je „jedan od dražih živih pisaca“ i „lek za privatne traume i frustracije“, postao važan?
- Basara mi je postao opasno važan kada sam čitao „Famu o biciklistima“, a čitao sam taj roman čim je izašao. Bilo je to neko dobro, intenzivno vrijeme, kada su nam nove knjige značile onoliko i onako koliko i kako današnjim fudbalskim navijačima znače pobjede njihovih reprezentacija. Jednom bi trebalo i to opisati: šta nam je osamdesetih značila književnost. Danas, značaj književnosti prešao je u prvo lice jednine. Ona znači samo meni, njemu, njoj, tebi. I da, mnogo mi znači Basara.
I Basara i vi, ne samo u ovoj knjizi već i u svojim kolumnama, redovno komentarišete dnevnopolitičke teme.
- Sve više se osjećam retardiran i ponižen kada pišem o hrvatskim političarima, koji su se nakon ulaska zemlje u Europsku uniju sasvim prepustili svojim bijednim nacionalističkim, šovinističkim, lopovskim strastima. Čuvajte se svojih političara, ili većine njih, kada Srbija jednom uđe u tu uniju.
„Teško je živeti između njih, gorko je pripadati im, dijeliti s njima jezik, a opet, ne bih se toga pripadanja nikada odricao. Sa njima dijelimo ovaj jezik koji nam mnogo treba i znači nam sve“, kažete o Hrvatima i Srbima. Ove rečenice nameću se kao zaključak vaše knjige...
- Da, jednostavno govoreći: da sam mogao birati, rodio bih se u nekom drugom jeziku, a ne u ovom, iako mislim da je moj jezik najbolji i najrječitiji od svih, ali njime, nažalost, govore ljudi među kojima se teško snalazim i s kojima nalazim malo toga zajedničkog, osim jezika i svega onog što taj jezik podrazumijeva. Pritom, iako sam Hrvat, Srbi mi nisu manje važni, niti su Srbi manje moji. A nisam, eto, Jugoslaven. Zašto su mi onda važni? Pa zbog Bore Stankovića, Miloša Crnjanskog, Danila Kiša... Neki je narod moj onoliko koliko su u mom jeziku pisci toga naroda.
Jednom prilikom ste uporedili Jugoslaviju sa ferarijem koji je imao nekoliko ubistvenih fabričkih grešaka. Ako smo svi svesni njenih nedostataka, zašto toliko žalimo za tim blistavim i crvenim kolima koja jure niz auto-put?
- Ljudi su nostalgični za svojom privatnom prošlošću. Žal za mladost! Ništa drugo. Ne žalim za Jugoslavijom, a mislim da, zapravo, ne žali nitko. Kako je Jugoslavija završila? Vukovarom, Srebrenicom, opsadom Sarajeva, cijelim jednim narodom koji se ukrcao na traktore, jadom i nesrećom, koji su nepopravljivi i neće ih, nažalost, do kraja opričati nijedna naša književnost. Za time se ne može žaliti. Ako žalimo, mi žalimo za nečim što je moglo biti, a eto nije bilo, ili čak žalimo za nekom idealnom, nestvorenom i nestvorivom Jugoslavijom iz snova i slutnji đakovačkoga biskupa Štrosmajera, Gavrila Principa, Krleže i Ujevića... No, i to je, možda, samo bolesna - žal za mladost. Mimo toga, ja pokušavam i danas u svom privatnom životu imati sve ono što sam imao prije jugoslavenskih ratova, u ono vrijeme za kojim, kao, žalimo. Ako mi je do Beograda, idem u Beograd, ako mi je do Ljubljane, idem u Ljubljanu. Recimo, u Beogradu sam mnogo češće nego prije rata. Ali ne mislim ni da je to za nekoga drugog važno.
Mladobosance je vodila ideja o ujedinjenju južnoslovenskih zemlja i Srbima i Hrvatima kao braći. Kao neko ko je odrastao u Sarajevu i merio dužinu svojih stopala po Principovim, vi ističete da je pucanj u Ferdinanda bio pucanj u Volta Vitmana. Zašto mislite da Princip ne bi opet ubio Ferdinanda i njegovu trudnu ženu?
- Bio je to pucanj u štošta, a ponajmanje u ono u što je Gavrilo Princip htio pucati. Ne bi ponovo pucao jer su se, ali munjevito, raspršili njegovi ideali. Umro je kao mučenik, i kao netko tko je svoje ideale nadživio. Sve je ispalo krivo, i taj Veliki rat, i ta strašna tamnica. Htio je umrijeti za ono u što je vjerovao, a umirao je četiri duge godine, mimo svakog vjerovanja, uludo. Kada ga zamišljam, s njegovom vjerom, u različita vremena, na kraju prve, na kraju druge i na kraju treće Jugoslavije, svaki put mi se učini da on ne bi ponovo pucao na nadvojvodu i vojvotkinju. Možda nisam u pravu, ali moje je da tako mislim. Blizak mi je taj mladić, a nisu mi strane ni njegove žrtve. Da nije bilo francjozefovske vlasti u Bosni, moji pradjedovi nikada ne bi sreli moje prababe, i ja se ne bih rodio. Ja sam, ipak, habsburško dijete, ili dijete one Kišove Srednje Europe. Ali sam i ludi Gavrilov Bosanac.
Kako se u Hrvatskoj obeležava početak Prvog svetskog rata? Šta za nju znači Principov pucanj, a šta za BiH i Srbiju, ako imamo u vidu da Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić neće biti u Sarajevu 28. juna, već u Andrićgradu?
- Nikako se to u Hrvatskoj ne obilježava. Političkoj i kulturnoj eliti Principov pucanj ne znači ništa. U tom je smislu ovo je neka strašna izvaneuropska provincija. A što se tiče Nikolića i Vučića, ne razumijem najbolje zašto idu baš u Višegrad, to jest u Andrićgrad. Ako neće u Sarajevo, jer se u Sarajevu odvija politička manipulacija Sarajevskim atentatom, zašto toj političkoj manipulaciji suprotstavljaju drugu političku manipulaciju? Mogli su poći u Zlatnu morunu, na Zelenom vencu, gdje su se okupljali mladobosanci. Čujem da je taj lokal ponovo otvoren. Ili su mogli ići u Terezin, da obiđu Gavrilovu tamnicu. Glupo mi je, s obje strane, to simboličko ratovanje kostima davno nestalih ljudi i čitavih generacija stradalih u Velikom ratu. Nije na nama da budemo na jednoj ili drugoj strani, nego bismo trebali razumjeti historijski kontekst jednoga davno prošlog vremena. Onako kako ga razumiju civilizirani ljudi u Francuskoj, Njemačkoj, bilo gdje...
Nedavno ste izjavili da je hrvatsko društvo u gorem stanju nego u subotu, 5. aprila 1941. godine. Zašto tako mislite i gde vidite Srbiju iz te perspektive?
- Zato što je klarikalni, revizionistički i ustašo-nostalgični udar koji se dogodio dan nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju sasvim razorio ovo društvo. A Srbiji neka je Bog na pomoći nakon što uđe u Europsku uniju. Bilo bi lijepo vjerovati da Srbija neće učiniti što i Hrvatska i da neće, čim nestane stroge briselske kontrole, pokazati svoje najružnije lice.
Vaš poslednji roman „Rod“ nedavno se našao u konkurenciji za nagradu „Meša Selimović“. Ovo je prvi put da ste se dotakli svoje porodične istorije, govoreći o folksdojčerima u SFRJ.
- U više knjiga sam se bavio i svojim porodičnim historijama, i onim dijelom svoga porijekla koji je folksdojčerski. O tome pišem jer je to jedino što imam, što me muči, traumatizira, žulja... Okolnosti su se, još prije mog rođenja, tako pokrenule da je sav moj svjesni život obilježen tim složenim identitetima, o kojima bih mogao do sutra govoriti, i o kojima bih mogao zauvijek pisati.
Grozim se timova koji igraju kao da ratuju
Na pitanje povodom aktuelnog Svetskog prvenstva za koga će navijati ako budu igrali BiH i Hrvatska i za koga uopšte navija, Jergović kaže:
- Navijam za strance i za autsajdere. Navijam za one kojima je fudbal umjetnost, a ne rat. Grozim se timova koji igraju kao da ratuju, reprezentacija koje su postrojene po vojničkom principu, u kojima svi kao jedan prinose desnice srcu i glasno pjevaju svoje ratničke pjesme. Što se reprezentacije Bosne i Hercegovine tiče, ona mi je, ipak, bliska. Ali to se u mom slučaju ne može nazvati navijanjem, nego nekom dubokom i neutješnom tugom.
Promocija u Delfima
Promocija knjige „Tušta i tma“ Miljenka Jergovića i Svetislava Basare zakazana je za večeras u 18 sati u Delfi kafeu u Studentskom kulturnom centru. Pored autora, o knjizi će govoriti i novinar i pisac Muharem Bazdulj.
AUTOR: MARIJA KRTINIĆ

27.05.14 Vreme

U ona drevna vremena (kojih verovatno nikada nije bilo) kada je svet još delovao nekako ozbiljno, pa je otuda i književnost u njemu delovala nekako ozbiljno, te i književni opusi u njoj, znalo se kako to ide sa korešpodencijom znamenitih pisaca: u Sabranim su delima svesci njihove prepiske obično zapremali onaj "poslednji" tom ili dva (eno vam Čehova, na primer), kao nešto rubno i dodatno, kao pomoćno sredstvo za dočaravanje, možda, više života nego dela piščevog. Slično beše i sa dnevničkim zapisima velikih pisaca, bar dok neki od velikana XX veka, Gombrovič na prvom mestu, ali i Kafka, Žid, Marai, Friš i toliki drugi, nisu upravo od dnevnika napravili jednu od glavnih, ili baš centralnu tačku svojih opusa, uzdigavši "žanr" na ravan koja načelno ni po čemu ne mora biti "pomoćna" i sporedna, niti mora da ikako zaostaje za romanima i pesmama. Bila je čak, sećam se, i emisija koja se zvala Dnevnici i pisma, na Trećem programu Radio Zagreba, ponekad bih je slušao u puste večeri na svom besmrtnom crvenom JVC radiokasetofonu; emisija, gle, mislim da još postoji, samo se frekvencija sada zove Treći program Hrvatskog radija...

U ona drevna vremena, pisci su bar po tome bili kao i ostala čeljad što pisma nisu pisali i slali s namerom kasnijeg objavljivanja, nego ‘nako, ponajčešće zarad kakvih finansijskih ili ljubavnih muka, ili naprosto zarad ćeretanja o Smislu Života s fizički udaljenim prijateljima, u vreme kada su i obični, kamoli mobilni telefoni, elektronska pošta i m.f. društvene mreže bili ne samo nepostojeći, nego i baš sasvim nezamislivi. A onda se i to nekako promenilo, pa je i prepiska spisateljska sve češće postajala unapred zamišljeni sastavni deo budućih Sabranih dela... Među južnim Slovenima, rekao bih, prevratnu je ulogu tu odigrao Borislav Pekić, koji kanda nije video smisla u bilo kakvom ostavljanju traga tinte na papiru ako to, možda ne odmah, ali svakako Jednog Lepog Dana, ne bude dostupno i "normalnim" čitaocima... U ona, pak, tmurna i grda ratna vremena lepo je odjeknula razmena pisama – tada još pravih, papirnih! – preko linija fronta "među zavađenim narodima" (M. Stojić) između Mirka Kovača u Rovinju i Filipa Davida u Beogradu.
Bivalo je poslednjih godina i decenija slavnih belosvetskih primera oknjiženih korespondencija "u četiri ruke" (recimo, Muharem je Bazdulj u Vremenu br. 1160 pisao o knjizi prepiske Oster-Kuci), a evo nam sad i jedne "naše", one između Miljenka Jergovića i Svetislava Basare, u oko 480 strana debeloj, ali lepo i s užitkom prohodnoj knjizi Tušta i tma (Laguna 2014).
Jergović se na to korespondentsko uže već penjao, objavivši knjigu pisama sa Semezdinom Mehmedinovićem Transatlantik mail(VBZ 2009). Ipak, nije nevažna jedna razlika između ove dve prepiske: mada ih fizički deli ceo jedan okean i dosta kopna pride, Jergović i Mehmedinović bliski su prijatelji dugi niz godina (iz sarajevskih i postsarajevskih dana), među njima postoji suptilna privatna relacija, i u njihovoj prepisci nužno će biti nečega "intimnog" čak i onda kada je namenjena tome da je čitaju i Treća lica. Ako ništa drugo, korespondenti su nekako opušteniji... Ovo sa Jergovićem i Basarom krenulo je, ako se ne varam, inicijativom sa strane, tj. od malog "projekta" za potrebe nekog sajamskog dodatka dnevnika Danas, ali se obojici dopalo, pa su posle nekog vremena obnovili stvar i... evo rezultata, na blizu 500 strana!
Dopisivanje se, s jednim dužim prekidom, odvijalo od 2010. do 2013; stvar je, dakle, sasvim "sveža", gotovo pa vruća. U "stvarnom" životu tek poznanici (ako nije odveć preuzetno što olako sudim o stepenu međusobne bliskosti drugih ljudi; neka mi bude ne zamereno), Basara i Jergović ipak su ljudi koje povezuju brojna interesovanja, sklonosti i idiosinkrazije a, na kraju krajeva, i ceo niz malih i velikih zajedničkih istorija: književnih, političkih, kulturnih, intergeneracijskih... I te kako se tu, dakle, ima o čemu razgovarati. Istovremeno, svako ko je makar odškrinuo njihove beletrističke, ali bogme i publicističke svetove, dobro zna i da su to dvojica pisaca veoma različitog temperamenta i stila, pri čemu pod stilom ne podrazumevam samo "banalni" način raspoređivanja reči, nego ako hoćete i izvesne svetonazorno-senzibilitetske osnove. Kao i različite formativne lektire i štošta drugo. Drugim rečima, B. i J. su kao stanovnici istog sveta kojeg pak gledaju sa posve različitih strana, ali jedan uvek odlično zna o čemu to ovaj drugi govori.
Najteža je zamka kod ovakvih prepiski u četiri ruke velika mogućnost da se pretvore u nizanje međusobnih monologa u kojima svako veze svoju priču bez suštinske komunikacije sa dopisnikom: zdravo Basara, daj da ti opričam šta mi je na duši, živeo Miljenko, ajd sad ja tebi da rečem... Ima li toga u ovoj knjizi? Moguće, ali zapravo sasvim malo, jer reklo bi se da se pisci pažljivo međusobno osluškuju i da su nehinjeno radoznali prema "motrištu" onog drugog, koji neretko pokrenutoj temi prilazi na način koji partneru otkriva nešto bitno, a što je zanemario ili nije mogao da zna.
Teme? Razume se da u ovako obimnoj prepisci "nema čega nema", ali najviše se (sigurno da niko neće biti iznenađen) razmatra sva ona večita hrvatsko-srpska (i bosanska) "ljepljiva smjesa upitnika", ali i naše bedne političke scene sadašnjosti i nedavne prošlosti, slavne naše književne branše, postjugoslovensko stanje u raznim segmentima, duh vremena prelomljen kroz potkontinentalnu mikroklimu, floru i faunu, ali i svakodnevica ne samo građana M. J. i S. B, nego i svih nas, sa svim nevremenima i olujama (a bogme i Olujama!), žegama, mrazevima i poplavama, zakrčenim ulicama i putevima.
Kao da bi da opravdaju stanovita zlurada očekivanja, drže se ponekad i Basara i Jergović nekih svojih, hm, opsesija, na primer Vuka Karadžića, Dobrice Ć. i Koštunice, ili pak toga kako su manje-više svi savremeni hrvatski pisci, je li, gola govna (pa još i ustaška), ali toga srećom ovde nema mnogo, zaboli na tren i brzo prođe, te se krene u nešto svežije i s više smisla, pa tretiraš to samo kao besmislenu uzrečicu ili verbalni tik (poput ono, kao ilikakosezove) kakvog inače pametnog i darovitog pripovedača... Jer je glavnina ovih stranica, svem tom naizglednom namćorstvu uprkos, čitaocu podsticajna razmena dva ekstraordinarna duha, kakvih u našim svračijim zakucima (a zapravo, po prirodi stvari, ni bilo gde drugo) nikada nije bilo u izobilju.
Basara i Jergović su među najvećim živim proznim piscima ovog našeg mučenog jezika, a njihov pažljiv čitalac (među kakve neskromno ubrajam svoju malenkost) dobro zna i da su sjajni esejisti, naročito kad se udalje od tih svojih verbalnih tikova, koje im opet ni ne treba strogo zameriti, jer teško da smo ih i sami lišeni, samo ih usebe teže prepoznajemo. U celini & celosti, Tušta i tma je odličan dezert za ljubitelje njihove književnosti, prava drum’n’Bas(s) vožnja za ove žege!

Teofil Pančić

26.05.14 TANJUG

Izdavačka kuća "Laguna" štampala je nesvakidašnju knjigu dvojice poznatih domaćih pisaca Miljenka Jergovića i Svetislava Basare "Tušta i tma" priređenu njihovom prepiskom vođenom tokom nekoliko godina.
Epistolarna književnost stara je koliko i umeće pisanja, ali u našoj sredini su retke knjige te vrste a pogotovo kada se radi o dvojici književnika koji se bave i pisanjem novinskih kolumni u kojima iznose svoje stavove o raznim aktulenim događanjima u svom okruženju.
Jergović je dugogodišnji kolumnista najtiražnijih hrvatskih dnevnih novina "Jutarnji list", a Svetislav Basara je kolumnista beogradskog dnevnog lista "Danas".
"Ova knjiga nije izbor njihovih kolumni već lična prepiska i u tim pismima su pisali o zbivanjima svako u svojoj sredini, ali i šire i ispisali neku vrstu hrvatsko-srpskog dnevnika", ocena je urednika Dejana Mihajlovića.
Prema njegovim rečima u svojoj nesvakidašnjoj prepisci Jergović i Basara ponudili su čitaocima jedinstvenu analizu balkanskih naravi i događaja do kojih je došlo nakon ratova na prostorima bivše Jugoslavije, pokrećući i teme od književnog i šireg kulturnog značaja.
Ono što pleni u prepisci Jergovića i Basare jeste, prerma rečima Mihajlovića,"pre svega, kultura njihovog dijaloga i kritičnost prema pojavama u njihovim sredinama".
Širok je raspon tema koje su u svojoj prepisci dotakli ovi "državni neprijatelji" u svojim nacionalnim književnostima: fundamentalizam, feminizam, nacionalizam, služenje vojske u bivšoj zajedničkoj domovini, odnosi Srba i Hrvata, portreti Tuđmana i Miloševića, kao i barda ovdašnjih nacionalizama, domaća i svetska književnost i njihove teme, nekadašnji običaji u zajedničkoj zemlji i današnji u posebnim zemljama...
"Kao osvedočeni kritičari drušva, ""bez dlake na jeziku"" naravi i glavnih književnih tokova u svojim sredinama, Jergović i Basara u svojoj duhovitoj i pronicljivoj igri dopisivanja razotkrivaju sve sličnosti u negativnim karakterološkim crtama svojih nacija, potvrđujući time još jednom tačnost Frojdove misli da se, preneto na slučaj Srba i Hrvata, njihova uzajamna netrpeljivost javljala najčešće usled ""patologije malih razlika""", ocenio je Mihajlović.