24.04.04
Gram vlasti i oka pameti
O moći i pokoravanju: Vojislav Stanovčić
Sudbina i položaj običnog čoveka naspram moćnika, odnos između prava i sile, institucija i lične vlasti, centralna je tema nove knjige akademika Vojislava Stanovčića „Vlast i sloboda”.
Posebno izazovno poglavlje knjige (izdavač „Čigoja štampa”) objavljeno je pod naslovom „Čemu se pokoravati državnoj vlasti”, u kojem Stanovčić kaže da je „obaveza građanina prema vlasti srazmerna stepenu njene legitimnosti”.
Šta ovako shvaćen odnos podrazumeva?
- Ako vlast ne garantuje građanima ni minimalnu bezbednost, niti neka druga prava, slobode i uslove života, prestaje i obaveza građana na poslušnost takvoj vlasti i njenim zakonima. A pod određenim uslovima, politički mislioci (Džon Lok i drugi) smatrali su da građani imaju i pravo („pravo na revoluciju”) da silom smene vlast i izaberu novu u koju bi imali poverenje da će poštovati njihova prava i ostvarivati opšte dobro zajednice.
Legitimnost je obično podrazumevala: prvo, ispravan osnov sticanja vlasti (nekada nasleđe, danas izbori), a sticanje vlasti revolucijom obično se opravdavalo time da je prethodna vlast bila rđava, despotska, apsolutna i da će nova doneti „svetlu budućnost”, i drugo, ispravan način korišćenja vlasti, odnosno upravljanja.
Tiranija i tradicija
Da li se može reći kad je pravo na otpor ugnjetavanju legitimno, i postoji li „crta” do koje ugnjetavanje ne podrazumeva otpor? Da li otpor, u izuzetnim situacijama, podrazumeva i „tiranicid” (ubistvo tiranina), o čemu govorite u knjizi?
- Još su u staroj grčkoj filozofi u svojim raspravama pokazali da može biti i despotskih i drakonskih zakona, u kojima nema pravde ni razuma, i koji ne zaslužuju da ih ljudi poštuju. Platon je političke oblike razvrstao na ispravne i pokvarene, kritikovao je tiraniju, a njegovi studenti su pod uticajem predavanja ubili jednog tiranina da bi svoje zemljake oslobodili takvog oblika vlasti. Tokom vremena, značajni mislioci, među kojima i brojni hrišćanski teolozi, zahtevali su da se vlast vrši u određenim okvirima, radi opravdanih ciljeva (da služe zajednici) i primerenim sredstvima. Iz toga su izvedeni zaključci da onaj vlastodržac koji se tih pravila ne pridržava, nego vlast koristi radi ličnih ili grupnih interesa, postaje tiranin i da je takvoga opravdano ubiti ukoliko neće da se odrekne vlasti.
Utisak je, ipak, da su ljudi spremniji da budu predmet ugnjetavanja nego da pružaju otpor ugnjetavanju? Pre će, recimo, učestvovati i u ratovima nego što će pružiti otpor onome ko ih u ratove vodi?
- U knjizi pokazujem kako istoriju trajno karakterišu razne zloupotrebe, uzurpacije, oblici despotizma, tiranije, ropstva, diktature, zuluma, samodržavlja, autoritarizma, totalitarizma i drugih oblika lične ili oligarhijske moći (sile). Takva stanja su opravdavana različitim apologijama, ideologijama, „teorijama”, verskim učenjima da je svaka vlast od Boga i da joj se ljudi moraju pokoravati. Vaspitavanjem i narodnom tradicijom i shvatanjima izraženim i u narodnim poslovicama (da više vredi gram vlasti nego oka pameti, da je pred silnim uvek kriv onaj ko je bespomoćan, da se konj mora vezati tamo gde aga kaže, da se šut ne može nositi sa rogatim...) usađivana je poslušnost i strah od posledica ako se vlast ne sluša, jer „vlast je ipak vlast, a mi smo samo stoka jedna” (Jesenjin).
Ali, kad ljudima dojadi?
- Kad ljudima dojadi - dižu bune, koje su obično bivale ugušene, dok su pobunjenici, ili oni koji pružaju otpor sili, bili kažnjeni (Spartakus, Jovanka Orleanska, Stenjka Razin, Jemeljan Pugačov, Pera Segedinac, Dože Đerđ, Matija Gubec, Gaj Foks, Džon Braun i drugi), a posle gušenja pobune režim obično bivao pooštren. Pobunjenici, pa i revolucionari, samo su ponekad znali i uspevali da svoje ciljeve institucionalizuju u legitimnu javnu vlast.
Otpor koji tinja
Ljudi često trpe ugnjetavanje, pogotovo na blaže i tananije forme. Čak ga i podržavaju. Primer za to je period socijalizma koji je takođe bio period ugnjetavanja?
- Čovek je „politička životinja”, i osećanje obaveza prema zajednici vrlo je duboko ukorenjeno u njegovoj prirodi. Sve dok su sistemi vladanja relativno podnošljivi i dok postoje makar minimalni uslovi za život, ili bar nada da će biti bolje (a socijalizam je dugo sticao podršku manipulišući takvom nadom), čovek podnosi i nepopularnu vlast. Do pobune obično dolazi kad neka vlast zaista pretera, učini uslove nepodnošljivim, izneveri očekivanja, ugrozi opstanak i povredi dignitet naroda ili uradi nešto čime prevrši meru, pa se digne kuka i motika. U svetu se od pamtiveka vode borbe između naroda zbog uspostavljanja dominacije jednih nad drugima ili, recimo, radi sticanja kontrole nad nekim putnim pravcima, izvorima, bogatstvima i teritorijama. Interesi samoodbrane rađaju patriotizam koji utiče na ljude da ispunjavaju mnoge obaveze i pod najtežim uslovima. Kad vlast deli sudbinu s narodom, narod ne negoduje protiv nje i onda se smanjuju ili se slabije primećuju neke staleške razlike, opraštaju se manje greške koje smetaju u normalnim vremenima.
A zašto se trpi ugnjetavanje?
- Ako je otpor vlastima bez izgleda na uspeh, onda veliki broj ljudi smatra da je besmisleno žrtvovati život. Tada otpor tinja, širi se neraspoloženje i čeka se da autoritarni vlastodržac bude ubijen, zbačen s vlasti ili da umre. U krutim, totalitarnim sistemima promene se češće započinju iz vrha nego pobunama odozdo, iako nekada vrh reaguje na pretnje odozdo. Kad se masa ustalasa, teško je zadržati kontrolu i ostvariti umereni režim. Masovni pokreti u 19. i 20. veku rezultirali su uglavnom autoritarnim režimima, mada ima izuzetaka kad postoji tradicija umerenosti i masovnog pasivnog otpora (gandizam).
Smisao društvene organizacije svakako nije u smenama sistema ugnjetavanja i otporima ugnjetavanju. Da li se, s tim u vezi, može reći koji je sistem organizacije društva optimalan, i kako ga uspostaviti?
- Da bi vlast stekla poštovanje onih kojima vlada, pa i njihovu dobrovoljnu poslušnost, važno je da su građani uvereni da je legitimna. Ako vlast to ne uspeva, a naročito ako je očigledno da interese vladajuće grupe stavlja iznad opštih interesa, pa se ta grupa bogati dok narod sve više osiromašuje, onda u takvoj situaciji poslušnost naroda prema zakonima i vlasti popušta, zahtevi za njenu smenu rastu i pokazuju se znaci krize legitimnosti.
To znači da je pravo na neposlušnost ,,legitimno?”
„Pravo” na neposlušnost je moralno i političko, nekada i moralno-politička obaveza, ali nikada nije zakonsko pravo (mada je i u tom pogledu bilo izuzetaka).
Utisak je da su kod nas u Srbiji, a i uopšte, na ovim prostorima u okruženju, institucije uglavnom bile samo pokriće za razne oblike lične vlasti, pa i ugnjetavanja. Gde smo u tom pogledu danas?
- Sistemi lične vlasti kakvi su se kod nas smenjivali, moraju biti zamenjeni institucijama, i mora se uspostaviti konstitucioinalizam, to jest ustavnost koja podrazumeva ograničenost svake političke volje i njeno podvrgavanje vladavini prava. Vladavina prava ili pravna država ne znače primenu svih zakona koji ne zadovoljavaju svojim kvalitetom, ali se najhitnije mora pristupiti i donošenju ustava i neophodnih zakona u skladu sa izvesnim civilizacijskim dostignućima i valjanim pravnim kriterijumima, koji su poznati, ali se ideje o vladavini prava uvek zanemaruju ili krše čim stoje na putu nekoj političkoj volji iza koje stoji dovoljno sile. Da bi se valjan ustavni sistem uspostavio neophodni su podela vlasti, uzajamna kontrola i ravnoteža njenih delova, nezavisno sudstvo, razvijena regionalna i lokalna samouprava, prihvatanje opozicije koja je lojalna državi, a kritikuje vladu i vlast, kao i nezavisna i odgovorna štampa koja interese države i naroda stavlja ispred interesa onih koji imaju vlast ili novac. Za sve to je potrebna i građanska hrabrost i moralna autonomija.
Branislav RADIVOJŠA
08.02.04 Pobjeda
Ontologija vlasti
Vojislav Stanovčić: “Vlast i sloboda”
Prava je rijetkost danas sresti se sa knjigom enciklopedijskog karaktera kakva je “Vlast i sloboda” akademika Vojislava Stanovčića.
Filozofsko-antropološki, politikološki i sociološki pristup u razumijevanju, tumačenju i objašnjavanju tako krucijalnih fenomena, kao što su vlast i sloboda, operacionalizovani su sa punom etikom ubjeđenja i etikom odgovornosti autora. Od najstarijih vremena do savremenih zbivanja, u svijetu i u nas, Stanovčić prati razvoj ideje slobode i vlasti, konceptualne dimenzije sa karakteristikama izvora, uzroka, te posljedica, sistematizujući sve to u istorijskom presjeku najznačajnijih društvenih kretanja.
Za naučnika i obična čovjeka, Stanovčić jasno i precizno, ubjedljivo i egzaktno, teorijskim saznanjima i istorijskom praksom, argumentovano rasvjetljava sudbinu čovjeka naspram moćnika. Pri tom, neprestano traga za odgovorom na dvostruku uslovljenost čovjekovog položaja: dobrim i lošim stranama čovjekove prirode, karakterom vlasti. Pitanje veoma aktuelno za savremeno društvo, posebno za postsocijalističke zemlje.
Stavljajući u centar posmatranja položaj građanina i u vezi s tim fenomen vladavine prava Stanovčić izvodi osnove ograničenja vlasti: položaj vlasti da mora prihvatiti osnovna prava i slobode građana: politička institucionalizacija vlasti, podjela vlasti (horizontalna i vertikalna), socijalno-politička i prostorna distribucija ili disperzija (vlasti) moći. U tom sklopu autor analizira istorijske odgovore koje daju razne revolucije (prije svega američka i francuska) i najznačajnija dokumenta (deklaracije o pravima i nezavisnosti) i zaključuje da se, pored svih napredaka „odgovori još traže”.
Svoje stavove Stanovčić zasniva na mislima najvećih filozofa, naučnika, književnika od Sokrata do današnjih dana. Na jednom mjestu imati takve mislioce, i to ne jednog pored drugog, već i međusobnoj komunikaciji i modernoj interpretaciji, pravo je ne samo naučno nego i duhovno bogatstvo. Konstatuje se tu napredovanje ideje o slobodi, ali i eksplicitno ukazuje na to da se „slobodno društvo ne može uspostaviti samo ako se ukine vlast, kako misle anarhisti”.
Tako knjiga „Vlast i sloboda” akademika Vojislava Stanovčića predstavlja izvanrednu osnovu za razumijevanje našeg puta do sada, ali i teorijsko-metodološki fundament za ozbiljna istraživanja naše sadašnjosti i trasiranje puta u budućnost.
Slobodan Vukićević
21.07.03 Politika
Novo u knjižarskim izlozima
Pisac u milosti jezika
Šta je drugo mogao Rajko Petrov Nogo, kad je pred sobom imao najlepše priče jednog od naših najdarovitijih proznih pisaca – Radoslava Bratića, nego da napiše jedan od svojih najlepših i najboljih eseja. Taj Nogov esej otvara "Najlepše priče" Radoslava Bratića objavljene u već glasovitoj biblioteci beogradske "Prosvete" – "Naj"!
Dvadesetak priča Bratićevih (rođeni Hercegovac, Bilećanin, 1948) "uzete" su iz njegovog već bogatog opusa – desetak knjiga za koje je podobijao sve književne nagrade koje nose imena velikana srpske kulture, kao što su Isidora Sekulić, Petar Kočić, Ivo Andrić, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Lazar Vučković... Rajko Nogo, autor izbora, o Bratiću piše kao o piscu koji je u milosti jezika:
"Ne znam kako tu jezičku milost drugi stiču, ali za Radoslava Bratića kanda srodnički znam: on prvo ništa nije imao, a onda je i to ništa, zajedno s krovom nad glavom, u jednom više puta opisivanom požaru izgubio. Jedva da su mu bila tri meseca kada je otac, teško bolestan, iz puške "pucao u ranu, u bolest samu"... U svijetu bez oca, u svijetu "gdje se i mrtvi upisuju u knjigu rođenja", Majka je, i kada se to odmah ne vidi, i kada je njen lik zastrt, ono svevideće oko kroz koje Dječak progleduje i na čije se viđenje oslanja..".
Vlast i sloboda
Udruženje za političke nauke i Čigoja štampa objavili su studiju prof. dr Vojislava Stanovčića (1930) "Vlast i sloboda" (urednik prof. dr Čedomir Čupić). Ugledni stručnjak za pitanje federalizma, političke teorije, etničke grupe... za moto svoje knjige uzeo je jedan rečiti Njegošev stih iz "Gorskog vijenca": "Vuk na ovcu svoje pravo ima, /Kža tirjanin na slaba čovjeka;/Al" tirjanstvu stati nogom za vrat,/Dovesti ga k poznaniju prava,/To je ljudska dužnost najsvetija!"
Profesor Stanovčić već na samom početku knjige veli: "Sudbina i položaj čoveka naspram moćnika i velikaša... predstavlja jednu od središnjih tema ne samo u raspravama iz političke i pravne filozofije, nego i u mitologiji, usmenom narodnom stvaralaštvu (posebno u poslovicama i zagonetkama), pisanoj književnosti od prvih početaka do danas, u učenjima utemeljivača velikih svetskih religija, porukama značajnih političkih vođa i zakonodavaca..".
U prvom poglavlju prof. Stanovčić razmatra oblike autoriteta i autoritarizma, potom govori o kritici real-politike i apologiji moći, a zatim razmatra problem ograničavanja vlasti, čovekova prava i slobode, zatim o institucionalizaciji i konstitucionalizmu, vladavini prava i u trećem, poslednjem poglavlju, razmatra veoma zanimljivo pitanje: "Čemu se pokoravati državnoj vlasti?"
Slavni engleski pisac Oskar Vajld (1854–1900), pripovedač, pesnik, dramski pisac i romansijer, vazda je izazivao interesovanje čitalaca, ne samo po romanu "Slika Dorijana Greja" i dramom "Saloma", već i knjigama poput ovih dana objavljene balade, objavljene davne 1898. godine i dočekana je sa najvećim pohvalama i prevedena na niz jezika. Ovih dana ova balada objavljena je u Beogradu, u prevodu vrsnog znalca svetske književnosti Eriha Koša, pisca od ugleda i dela, a zove se "Balada o tamnici u Rendingu". Koš za ovu baladu veli da je "pisana kao protest protiv nehumanih postupaka i smrtne kazne" i, kako kaže, da predstavlja najbolju baladu jedne literature. Ovu baladu u nas je pre šest decenija prevodio Svetislav Stefanović i taj prevod danas deluje anahrono. (Izdavač – prevodilac.)
Nove pesničke knjige
Dimitrije Milenković (1935) objavio je kod "Zografa" izabrane i nove ljubavne pesme (1953–2003) "Ushit i san". Mirjana Mihajlović u pogovoru "Veliko jutro ljubavi" kaže da je Milenković pesnik izuzetnog dara i dela – preko dvanaest knjiga pesama punih začarane igre svetlosti, emanacije ljubavi, tananih misli, snova, dubokih emocija... tako retke u našem pesništvu danas.
Bratislav Jevtović (1947) je jedan od darovitih pripovedača, esejista i aforističara koji žive i rade u Čačku – ovih dana objavio je zbirku stihova "Pridevski pesmovnik" ("Narodna knjiga" Beograd). Urednik biblioteke "Alfa" Mileta Aćimović Ivkov za Jevtovićevu knjigu tvrdi da je probrano poetsko štivo.
Mladen Stajić (1976), apsolvent etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, objavio je svoju prvu knjigu pesama "Pepeo sa varoške kapije". Milosav Mirković smatra da je ovo "borbeni i fajterski" rukopis pesnika izuzetnog dara. (Izdavač "Cicero", Beograd).
Dragan Nikić (1956) štampao je treću zbirku svojih stihova i izazovno je nazvao "Eros zavičaja", a zavičaj ovog profesora književnosti i jezika je Bosanski Petrovac, ali i Beograd, gde živi i radi.
Miodrag D. Ignjatović (1937) poslednju od dvadesetak knjiga stihova nazvao je "Nebom opčinjen kao gnezdom". Ove stihovane beleške Ignjatovićeve (doktor književnih nauka, prozni pisac i esejista) objavio je beogradski izdavač "Partenon".
Književna zajednica "Veljko Vidaković" iz Niša objavila je poetske zapise Ljubiše Mitrovića (1943) "Iz vrta Nikete Remesijanskog". Ovaj doktor socioloških nauka, redovni profesor (jedno vreme i dekan Filozofskog fakulteta), autor je mnogih knjiga iz svoje struke, ali se sa strašću bavi i poezijom – ovo je njegova četvrta knjiga stihova.
Riga Velestinac i balkanski narodi
Filološki fakultet u Beogradu je objavio zbornik "Riga Velestinac i balkanski narodi" u kojem se nalaze radovi sa međunarodnog simpozijuma održanog pre neku godinu o životu i radu velikog balkanskog revolucionara i grčkog pesnika i prosvetitelja Rige od Fere (1757–1798), koji se potpisivao kao Riga Velestinac. Pored naših stručnjaka (Čedomir Popov, Dušan Bataković, Miodrag Stojanović, Dimitrije E. Stefanović, Predrag Mutavdžić i Branko Nadoveza), u zborniku su i radovi uglednih grčkih naučnika. Radovi su štampani na srpskom i grčkom jeziku.
Urednik je prof. dr Miodrag Stojanović.
R. Popović