Zagrebačke kronike

JUTARNJE PITANJE

Šta ćemo sad? - pomislio sam kada sam, kao i svakoga drugog jutra, u utorak, 11. septembra 2001. uključio televizor i na prvome programu HTV-a ugledao CNN-ov Breaking News. Takvo pitanje čovjek si postavi svih onih dana, koji će zatim postati datumi od historijske važnosti, za koje cijeloga života pamti gdje je tada bio i što je radio.
Prvi od takvih datuma u mome je životu bio, gle čuda, opet 11. septembar, godine 1973, kada sam, kao sedmogodišnjak, na televiziji gledao prizore Pinochetovog vojnog udara iz Santiago de Chilea. I naravno, već tada sam se upitao: Šta ćemo sad?
Vjerujem da novine služe tome, ili uglavnom tome, da svojim čitateljima odgovaraju na takva pitanja. Odgovor je obično zbrzan, katkad se više tiče naravi i temperamenta onoga koji piše, zna biti temeljen na krivim podacima, manipuliran od političkih vlasti, vojske ili policije, krupnih oglašivača, uredništva ili vlasnika novina, ali čak i ako je u njemu sve krivo, u naše vrijeme, bilo gdje na svijetu, osim, možda, još uvijek u Sjevernoj Koreji, ne postoji nitko, osim novinara, tko bi bio imao društvene ovlasti odgovarati na ta pitanja.
U naše vrijeme - koje je naše, otprilike, od Gutenbergova otkrića - historiografsko verificiranje nekoga dana u datum od povijesnoga značaja, počinje člankom objavljenim u sutrašnjim novinama. Na njega se nadovezuju nalazi svih društvenih znanosti. I što je, možda, i najvažnije, od toga članka započinje književnost.
To je još uvijek razlog zbog kojega svakog jutra kupujem većinu hrvatskih - i ono malo regionalnih - dnevnih novina koje se mogu naći u Zagrebu.
I jedan je od dva razloga zbog kojih pišem za novine. Drugi razlog je što od pisanja za novine zarađujem za život.
Ova je knjiga, kao čvrsta cjelina, nastajala puno prije nego što sam imao svijest o njezinom konceptu.
Događaji od jedanaestog septembra 2001. njezina su paradigma.
U desetak dana, koliko je prošlo prije nego što sam u dnevnim novinama objavio članak „Može li čovjek biti musliman", koji je zatim okolo preštampavan, a u jednom zeničkom listu je, čak, uz minimalne izmjene, u cijelosti autorski „prisvojen" od jednoga, meni nepoznatog pisca, inače muslimanskoga imena i prezimena, dogodila se cijela jedna povijest, ispunjena novonastalom planetarnom mržnjom i strategijom nerazumijevanja islama i muslimana, koja će po rubovima Europe biti uspješno korištena za bujanje i pothranjivanje naših lokalnim fašizama, a u Hrvatskoj za konačnu građansku i kulturalnu legitimizaciju tekovina ustaškoga pokreta i NDH, kada se i Marko Perković Thompson ustoličio kao kulturna ikona Crkve u Hrvata i političke desnice, neka vrsta njihovoga Krleže.
I tako je, sama od sebe, nastala tema knjige, koja će, samu sebe, generirati sljedećih pet godina, sve do nove faze u razvoju, koja će, također, započeti pitanjem: Šta ćemo sad?
Svaka kronika ima, naravno, i svoju smiješnu stranu, koja ju ironizira i dovodi u pitanje njezin smisao.
Tako, recimo, pišući o romanu s ključem „Ambra", jednome od skandaloznijih dijela u povijesti hrvatske književnosti, u kojemu je autor Ivan Aralica, nekada vrlo hvaljeni prozaist, od kojega su zagrebački književni kritičari osamdesetih pokušavali načiniti hrvatskoga Dobricu Ćosića, argumentima i fantazmagorijama koji kao da su prepisani s vrata javnih nužnika, diskvalificirao pojedine političarke i političare iz tada vladajuće lijevo-liberalne koalicije, zgroženo sam se zapitao što li će Ivan Aralica sljedeće napisati. Odgovor je vrlo brzo stigao: roman „Fukara" je, u istome stilskom i političkom ključu, posvetio meni osobno i mojim bližnjima, uključujući i roditelje. Naravno, o toj knjizi više nisam imao razloga pisati, ali je sad spominjem zbog vlastite naivnosti pri postavljanju retoričkih pitanja u svrhu efektnog završetka članka.
Većinu tekstova, koji sada čine knjigu, pisao sam mimo onoga što je bio prevladavajući stav novina u kojima sam ih objavljivao. U njima su, uglavnom, igrali ulogu iritantnog pravorijeka đavoljeg advokata, drukčijega i suprotnog mišljenja ili demokratskoga ukrasa. Tako je bilo već s prvim, paradigmatskim člankom o Jedanaestom septembru. Da nije bilo tako, njihova bi intonacija sigurno bila drukčija. A možda bih i pisao o drugim temama. Ove knjige ne bi bilo, ali bila bi neka druga. Dakle, postoji neko nevidljivo, ali važno, koautorstvo sviju onih koji su stvarali koncepciju i pretežit stav novina u kojima sam pisao, jer su u oponiranju njima nastajale teze mojih članaka.
Dok bude novina, ljudi će ih sljedeće jutro kupovati, tražeći u njima odgovor na pitanje: Šta ćemo sad? Oni koji odgovor pokušavaju dati, u svojim boljim trenucima odgovaraju sebi, a ne očekivanjima svojih čitatelja. I uvijek pišu iz vlastitog iskustva, svoje životne pozicije, te napokon, iz svoga prebivališta. To je ono što, na žalost, nije znao anonimni plagijator iz Zenice, kada je prisvojio tekst s kojim počinje ova knjiga. Da je shvatio, valjda bi pokušao napisati članak s naslovom „Može li čovjek biti kršćanin".
Ali to je moj, a ne njegov poraz. Oni koji te ne žele shvatiti, uvijek će naći načina da te krivo shvate - pa čak i onda kada se s tobom do u riječ slažu - dok te oni drugi razumiju i prije nego što si ispisao prvu rečenicu, pa te ne bi trebali ni čitati ako već znaju ono što ti znaš.
Ali svejedno svakoga jutra počinješ ispočetka, i kao novinski pisac i kao novinski čitatelj, s istim pitanjem na početku dnevne kronike.

30.12.10

Hrvatskom književniku Miljenku Jergoviću nedavno je, zajedno s Vladislavom Bajcem, uručena nagrada „Kočićeva knjiga”, koju Zadužbina „Petar Kočić“ već 15 godina dodeljuje za ukupno stvaralaštvo i visoka dostignuća u savremenoj književnosti. Jergoviću nagrade za romane, priče i pesme nisu nepoznate, ali uprkos tome malo je savremenih pisaca koji privlače toliki odijum naročito hrvatskih nacionalista kao on.

Kada se pogleda njegova najnovija knjiga „Otac” (izdavač „Rende”), stvari postaju jasnije: Reč je o oštroj i beskompromisnoj analizi ustaškog nasleđa na koju ga je pokrenula vest o smrti oca. Sam Jergović kaže da je ova knjiga lišena literarnih pretenzija, koja, uz minimalnu stilizaciju, donosi jednu ličnu priču. Ono što je hrvatske nacionaliste toliko naljutilo jeste osnovna teza „Oca”: Odgovornost za genocid počinjen u NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima deo je društvene, kolektivne odgovornosti Hrvatske.

Kako tumačite činjenicu da teme iz Drugog svetskog rata, makar ispričane iz krajnje intimnog porodičnog ugla (kao u slučaju „Oca”), i dalje izazivaju toliko kontroverzi?

- Moram priznati da je i mene iznenadilo kada su u „Večernjem listu” i „Nacionalnu” izašle potjernice za mnom, a u povodu jedne tako lične i intimne knjige, koja se ne bi trebala ticati tuđih nacionalnih sentimenata. U „Večernjaku” su čak napisali kako tom knjigom pucam iz Beograda po Zagrebu. A znate, pucanje iz Beograda ovdje nije samo papirna metafora nego i nešto puno više od toga. Ali nije tu pitanje nikakvih kontroverzi. Radilo se o prostoj činjenici da je, nažalost prevlađujućem, dijelu hrvatskoga političkog mejnstrima neprihvatljivo, recimo, što smatram da bi građani Hrvatske, ili Hrvati, prema nacionalnosti trebali osjećati odgovornost, kolektivnu odgovornost za ustaške zločine. Što se mene tiče, ljudi, društva i narodi trebaju biti kolektivno odgovorni za ono što se činilo u njihovo ime. Ako to nisu, tada su kolektivno neodgovorni.

Profesor Enver Kazaz je rekao da očekuje da će najbolju knjigu o Srebrenici napisati Srbin. Da li delite njegovo mišljenje?

- Da, tako bi to moralo biti. I ja se nadam da će biti. Zločin u Srebrenici danas je dio srpske nacionalne frustracije, pa bi se moglo reći da se Srebrenica zapravo najviše tiče Srba i da je baš Srbi moraju raspraviti između sebe. To je način da se pomire sa žrtvama, ali i više od toga – sa samima sobom. To je ta famozna kolektivna odgovornost, koja je neprolazna i koja nikada ne zastarijeva. Po njoj smo svi mi i ljudi i pripadnici određenih društvenih zajednica.

Kako vam izgleda Hrvatska posle Sanadera?

- Izgleda zloslutno. S jedne strane, navodno, provodi se borba protiv korupcije, ali istovremeno premijerka stanuje u stanu iz kojega su prethodno pod prijetnjom smrti deložirana braća Drobac, Srbi, djeca pokojnog oficira JNA. S jedne strane, predsjednik Josipović se miri i voli s predsednikom Tadićem, ali istovremeno Jadranka Kosor javno rehabilitira Franju Tuđmana i njegovo političko i civilizacijsko nasljeđe. S jedne strane se dovršavaju pregovori o ulasku u Europsku uniju, a ministar policije Tomislav Karamarko zabranjuje novinske tekstove i privatno tužaka novinare. S jedne strane, na državnoj televiziji normalno igraju srpski filmovi, ali istovremeno ministar obrazovanja Radovan Fuhs drži ustaškoga doglavnika Milu Budaka u obaveznoj školskoj lektiri za srednje škole. Rekao bih da se Hrvatska istovremeno europeizira i nacificira.

Za Beograd ste rekli da je nešto poput Njujorka Balkana. Evo jedne pomalo bizarne vesti: Gradske vlasti u Beogradu nameravaju da zabrane lokalima da rade posle ponoći, a čak ni kiosci brze hrane neće smeti da rade noću. Može li se jedan grad provincijalizovati takvim i sličnim merama?

- Kao da su beogradske gradske vlasti odlučile da od Beograda načine Zagreb. U Zagrebu zaista gotovo ništa ne radi poslije ponoći, što ni za koga nije dobro i što u čovjeku, kada nakon ponoći prošeta gradom, stvara utisak da se zatekao na ulici u vrijeme policijskog sata. Godinama će Zagrebu trebati da izađe iz tog mrtvila. Ne razumijem zašto bi u Beogradu ponavljali istu grešku.

Šta najviše čitate, slušate i gledate u poslednje vreme? Neki novi balkanski pisac, bend, reditelj...?

- Što se tiče bendova, neki dan sam u Beogradu bio na novogodišnjem koncertu Beogradske filharmonije. A što se tiče knjiga i filmova, čitam ih i gledam ne vodeći previše računa o tome šta je od svega toga novo, a šta staro. Vodite računa da ja ipak živim u Zagrebu, gradu u kojem više ne postoje dnevne novine s rubrikom kulture, pa si svakodnevno pomalo stvaram i privid kulturnoga života. I kako oko mene nema književnih novina i časopisa, na vlastitom sam sajtu (www.jergovic.com) za sebe, rodbinu i prijatelje pokrenuo mali književni časopis, nazvao ga „Ajfelov most“, i sad uživam u svojoj iluziji.
Kec iz Miljenka Jergovića
U Beogradu vam je nedavno uručena nagrada „Kočićeva knjiga”. Na uručenju ste rekli da je Kočić je jedan od retkih pisaca iz eks-Ju lektire koji se čitao bez prisile... Možete li sebe da zamislite kao pisca obavezne školske lektire?
- Da, iz prostog razloga što moja „Mama Leone” već jest u školskoj lektiri u Bosni i Hercegovini. Ali ne bih baš rekao da me to ispunjava nekim naročitim zadovoljstvom. Recimo, ne bih volio saznati kako je neki klinac dobio jedinicu iz mene.
M. Vukelić