Kazimjež Brandis rođen je 1916. u Lodu. Završio je prava na Varšavskom univerzitetu. Za vreme studija bio je član Saveza nezavisne socijalističke omladine. Rat je proveo u Varšavi. Od 1946. do 1950. bio je u redakciji čuvenog nedeljnika "Kovačnica", a pedesetih godina sarađivao je sa "Novom Kulturom". U periodu od 1977. do 1981. Brandis je bio član nelegalnog književnog časopisa "Zapis", zbog čega mu je bilo zabranjeno da bilo šta objavljuje u Poljskoj. U to vreme svoja dela je objavljivao u samizdatu "Nova" i u književnom institutu u Parizu. 1981. godine otputovao je u SAD. Predavao je Poljsku književnost na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. Posle dve godine vratio se u Evropu i nastanio u Parizu, gde i sada živi. Brandis je autor romana, pripovedaka, eseja, drama i filmskih novela. Laureat je značajnijih poljskih i stranih nagrada. Njegove knjige prevedene su na sve svetske jezike. Najznačajnija Brandisova dela su: Majka Kruljevih (1957), Pisma Gospođi Z. (1958), Romantičnost (priče, 1960), Odbrana Granade i druge priče (1966), Džoker (1966), Trg (1968), Kako biti voljena (1970), Mala knjiga (1970), Poštanske varijacije (1972), Nestvarnost (1980), Varšavske beleške (1981), Rondo (1982), Meseci (1988) - za ovo delo dobio je nagradu "Ignacio Silone", Umetnost konverzacije (1990) i Zapamćeno (1995), Karakteri i spisi. Prema romanu Samson Andzej Vajda snimio je film 1961; a a roman Majka Kruljevih ekranizovao je Janus Zaorski 1987. godine.
01.01.00
Danas
06.04.2000.
Zapamceno od Paideie
U izdanju Paideie pojavio se nov naslov, promovisan juce u Biblioteci grada Beograda. Rec je o dnevnicko-esejistickoj prozi "Zapamceno" autora Kazimjeza Brandisa, proslavljenog poljskog pisca jevrejskog porekla, koji je nedavno preminuo u Parizu. Na pocetku predstavljanja ove knjige, Petar Zivadinovic, direrktor Paideie, saopstio je novinarima da je ova kuca upravo otkupila autorska prava za objavljivanje "Rekvijema za istok" iz pera Andreja Makina (nosilac Gonkura za "Francusko zavestanje"), zatim sabrana dela Nine Berberove i tri novele Aleksandra Solzenjicina. Predstavljajuci "Zapamceno", Ljubica Rosic prevodilac ovog naslova, napomenula je da je rec o knjizi koja opisuje neocekivani tok jedne sudbine u vihoru istorije, ljubav i smrt, evropske i poljske intelektualce, poljsku sadasnjost i proslost. "Zapamceno" je jos jedno u nizu Brandisovih naslova koje je Paideia do sada objavila, trudeci se i uspevajuci da u nasu ucmalu kulturnu javnost unese dah Evrope i sveta. S. D.
01.01.00
Vreme
06.05.2000.
Knjige: Zapamćeno
Svođenje računa
Brandisovi lucidni uvidi o "tranzicijskoj" stvarnosti ovde će tek postati zaista aktuelni
U poslednjih nekoliko godina Paidea je objavila tri knjige nedavno preminulog Kazimježa Brandisa, jednog od najznačajnijih poljskih pisaca druge polovine XX veka: novo izdanje romana Rondo, Umetnost konverzacije i Karaktere i spise. Sada se pojavljuje i knjiga dnevničko-esejističke proze Zapamćeno (prevela Ljubica Rosić; Paidea, Beograd 2000), zaokružujući tako jedan izdavački ciklus.
Kazimjež Brandis je još od poznih četrdesetih dosta prevođen na srpski i hrvatski; niz njegovih dela pojavljivao se u SFRJ prateći autorove poetičke i političke mene. Neposredno posle Drugog svetskog rata autor se pročuo kao pisac manje-više socrealističkih romana i ubeđeni, tvrdokorni komunista. Neke od njegovih "žrtava" - poput Česlava Miloša, koji Brandisu nikada nije oprostio pamflet kojim ga je napao nakon objavljivanja "Zarobljenog uma", o čemu u Zapamćenom postoji zanimljivo svedočanstvo - kasnije su postajale njegovi istomišljenici i prijatelji, da bi se potom, u raznim (ne)prilikama i društvenim turbulencijama ponovo razilazili... Njegov rastanak s marksizmom bio je postepen, "oklevajući" i posut nedoumicama - ali to je, ispada, bila sudbina mnogih najvrsnijih "levih" poljskih intelektualaca sredine veka (setimo se Kolakovskog ili Andžejevskog) kao, uostalom, i mnogih drugih potonjih istaknutih disidenata uzduž i popreko "S.E.V.-skih ostrva", kako je zemlje lagera iliti sovjetskog kaveza onomad nazvao jedan nadahnuti sužanj, mađarski pesnik Đerđ Petri. Užasno egzistencijalno iskustvo surove nacističke okupacije Poljske mnoge je - bili oni jevrejskog porekla kao Brandis ili ne - bacilo u "zaštitnički" zagrljaj drugog totalitarizma, iz kojeg su se dugo i mučno izvlačili, spoznavajući da je ovaj "žestok protivotrov" ipak samo izvrnuta strana istog kaputa, manje prozirno zlo, lukavije smišljena formula za isto staro "bekstvo od slobode".
Knjiga žanrovski neodredivih, "hibridnih" zapisa Zapamćeno, strukturirana kao niz esejističko-memoarskih fragmenata prošaranih "upadima" svih vrsta naracije, sećanja i "svođenja računa" ("poslova, sumnji i snova", kako bi rekao Bora Ćosić), nastajala je u prvoj polovini devedesetih, i u neku je ruku nastavak obimnog dela Meseci (originalno objavljenog 1988), koje, nažalost, (još) nije izdato na srpskom. Ovdašnjem čitaocu su, međutim, dostupne Varšavske beležnice (objavljene u Beogradu u vreme kada je to bila najslobodnija prestonica Istočne Evrope, a ne Crna Rupa na kontinentu!), Zapamćenom srodna dnevničko-esejistička knjiga izvorno objavljena 1981, u onim uzbudljivom, prevratnim vremenima kada se i ovde pevalo "Poljska u mom srcu", i kada je usred onog betona kojim je Staljin zalio pola Evrope volšebno nikao "korov" koji će ga uništiti, da od njega ne ostane ništa osim poneke cigle iz Zida, kao otužnog suvenira sa same margine jednog transkontinentalnog logora na otvorenom... Dok se u Mesecima uglavnom radilo o vremenu autorovog angažmana u i oko Solidarnosti, Zapamćeno se bavi fragmentima poljske postkomunističke stvarnosti (gledane očima domaćeg "stranca", pošto je Brandis živeo u kratkom američkom, a zatim dugom pariskom izgnanstvu još od 1981), ali ništa manje i bezbrojnim reminiscencijama i "flešbekovima", susretima i konfliktima sa ljudima koji su nešto značili u političko-intelektualnom okružju preratne, ratne, komunističke i postkomunističke Poljske. Kao da vremešni pisac želi da ovom, ne osobito obimnom knjigom razjasni neke nedoumice, istera na čistac neke nedojašnjene događaje i postupke iz vlastitog spisateljskog i društvenog života, da neke odnose postavi na ono mesto na koje misli da treba, da o nekim ljudima - od savremenika, prijatelja i neprijatelja do istorijskih ličnosti - izrekne sud na način koji neće ostaviti mesta posthumnim špekulacijama. Ako je, dakle, testamentarno "svođenje računa" u pitanju, onda se mora biti iskren onoliko koliko to pisac može da bude a da ne otklizne ili u narcističko samoopravdavanje i autobeatifikaciju onog-koji-je-uvek-u-pravu-a-naročito-kada-plemenito-greši (najgora i najopasnija sorta čovekolikih bića) ili u sluzavo samooptuživanje "progledalog grešnika" koji javno očekuje milost, a tajno se nada počasti...
Smestivši tekst Zapamćenog u neobavezujuću međužanrovsku formu kao telo u udoban, širok džemper (formu kojoj je jedan drugi Poljak, Vitold Gombrovič, svojim višetomnim Dnevnikom podigao impresivan spomenik), Brandis na manje od dve stotine strana niže minijaturne prozne dragulje, uglavnom od svojih uspomena na život Jevrejina-ilegalca u okupiranoj Varšavi, staložene, pomalo rezignirane dispute sa poljskom istorijom i savremenošću, sa današnjim Zapadom, sa okamenjenim komunistima i jalovim klerikalcima, s mitomanima "poljskosti" i samozaljubljenim emigrantima, sa naprasno namnoženim moralnim krstašima koji danas, u slobodnoj Poljskoj, optužuju sve i svakoga za "kolaboraciju" i šerlokholmsovskim lupama traže "mrlje u biografijama" boljih i dostojnijih od sebe mada su se sami onomad dosledno čuvali građanskog rizika i "mešanja u politiku", sa ukorenjenim antisemitizmom koji je u Poljskoj, kako kaže Mihnjik, opstao duže od poljskih Jevreja etc.; opisujući rane, prirodno i najkonfuznije godine poljskog postkomunizma, Brandis u svojim povremenim izletima u Varšavu
pokušava da prepozna pozitivne promene, ali kao da ne uspeva u tome: ne zato što ih nema - one su isuviše uočljive, i pisac ih registruje s prividno reporterskom ravnodušnošću - nego zato što je piščeva pažnja fokusirana na sve ono što mu je već dobro poznato, na onu strancu teško shvatljivu/uhvatljivu istočnoevropsku tromost, na onaj turobni spleen tipičan za sve što je ikada bilo kontaminirano bilo čime "sovjetskim", a koji tako tromo (sic!) iščezava... Zapamćeno je takođe ispunjeno kratkim, upečatljivim potretima mnogih ličnosti značajnih ne samo za poljsku stvarnost: od spomenutih Miloša i Mihnjika do Valense, Havela, Pape, i u njima Brandis demonstrira svoje opservatorske moći, dobro poznate čitaocima njegove proze.
Svako ko misli da je ovdašnji čitalac "apsolvirao" tranzicijsku esejistiku i literaturu bivših istočnoevropskih disidenata - ne može biti više u krivu: ona će, zapravo, ovde tek biti u punom smislu aktuelna. Brandisovi odmereni a nesmiljeno lucidni uvidi biće u tom smislu i te kako korisni i svakom radoznalom duhu u jednoj zemlji koja već punu deceniju zadihano trčkara za onim famoznim Vozom Istorije (dok je i puževi-golaći nonšalantno prestižu), sve vreme samozaljubljeno misleći da je zapravo njegova lokomotiva.
Teofil Panči