28.02.13 Vreme
Princip četrnaeste
Angažovani Andrić 1944–1954, Peković i Kljakić & Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 1939–1941, Glišović & Pisac i priča, Đukić-Perišić
U toku prošle 2012. godine, pojavile su se tri nove izuzetno zanimljive knjige o Ivi Andriću. Dve je objavio Službeni glasnik: knjigu Angažovani Andrić 1944–1954 napisali su Ratko Peković i Slobodan Kljakić, dok je Dušan Glišović autor knjige Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 1939–1941. Naposletku, Akademska knjiga objavila je delo Žanete Đukić-Perišić pod naslovom Pisac i priča s podnaslovom "Stvaralačka biografija Ive Andrića". Svaka od njih je na svoj način značajna i vredna, no ako ih čitamo jednu za drugom približiće nam posebno snažno, nekom začudnom sinergijom, jednog Andrića kog ranije nismo znali
Jedna od često – da ne kažem najčešće – citiranih Andrićevih rečenica jest ona iz Znakova pored puta: "Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo." (Upravo ovu rečenicu uzima i Žaneta Đukić-Perišić za moto prvog poglavlja svoje knjige Pisac i priča.) Mogli bismo reći da Andrićeva posthumna sudbina, a na fonu ove rečenice, ilustruje i dokazuje mudrost poslovice o potrebi opreza kad nešto želimo, jer nam se to što želimo može i ostvariti. Ako je u ovdašnjoj javnosti, barem u njenoj glavnoj struji, za Andrićevog života, a naročito poslije nobelovske kanonizacije, i bilo zazora oko ispitivanja šta je Andrić bio, taj se zazor poslije njegove smrti potpuno izgubio. Silne su žurnalističke, publicističke i parapublicističke stranice ispisane o Ivi Andriću, a da se Andrić nakon njihovog čitanja često znao učiniti tajnovitijim nego ranije. Ipak, čini se da dolazi vrijeme za ozbiljnije i dublje sinteze o ovom umetniku i njegovom (životu i) delu.
DEVET MILIJARDI: Tri knjige o Andriću objavljene tokom 2012. godine: Angažovani Andrić 1944–1954 Ratka Pekovića i Slobodana Kljakića, Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 1939–1941 Dušana Glišovića te Pisac i priča: stvaralačka biografija Ive Andrića Žanete Đukić-Perišić ozbiljno doprinose svakom istraživanju i toga šta je Andrić bio i toga šta je pisao. Knjige su, naravno, u mnogo čemu različite. Već i iz naslova Pekovićeve i Kljakićeve knjige s jedne i Glišovićeve s druge strane vidi se da se one koncentrišu na različite periode u Andrićevom životu. U tom smislu su indikativni i podnaslovi ovih dviju knjiga. Podnaslov Angažovanog Andrića glasi ovako: "Društveni rad, govori, predavanja, članci, putopisi, reportaže...", dok Glišović svojoj knjizi daje sljedeći podnaslov: "Prilog proučavanju jugoslovenskih i srpskih političkih i kulturnih odnosa sa Nemačkom, Austro-Ugarskom i Austrijom". (Ovdje valja pomenuti i da je kod Glišovića zapravo riječ o samo prvom tomu, iako knjiga ima blizu devet stotina stranica.) Knjiga Žanete Đukić-Perišić jest, kako i ona podnaslovom pojašnjava, "stvaralačka biografija Ive Andrića" te se ona koncentriše na cijeli Andrićev život baveći se, između ostalog, i periodima o kojima opširnije govore Glišović odnosno Peković i Kljakić. U Piscu i priči autorica, između ostalog, referira na obe ove knjige, kao i na mnoštvo drugih radova o Andriću. Pozivajući se na Bibliografiju Ive Andrića iz 2011. godine, Đukić-Perišić informiše čitaoca da je u njoj 15.631 bibliografska jedinica, a da se oko jedanaest hiljada njih odnosi na literaturu o Andriću. Jedanaest hiljada članaka, tekstova, eseja, knjiga o jednom piscu! Ima Artur Klark onu sjajnu priču koju je volio Žan Bodrijar, a koja se zove Devet milijardi Božijih imena. U njoj neki tibetanski redovnici kupuju kompjuter da bi lakše i brže ispisali devet milijardi Božijih imena, jer kad se devet milijardi Božijih imena ispiše nastupiće smak svijeta. Zapadnjaci-inžinjeri se sprdaju s njihovom vjerom, no priča, naravno, završava time što zvijezde počinju da se gase. Ima u toj priči, čini mi se, i podtekst koji varira onu famoznu frazu o šumi od koje se ne vidi drvo. Devet milijardi može biti i metafora velikog broja, onog koji je u stanju da iscrpi svaku temu, pa i veliku, pa i najveću, pa i Boga. Ako to parafraziramo u kontekstu Ive Andrića, možemo postaviti pitanje: Može li se o njemu, poslije jedanaest hiljada bibliografskih jedinica, uopšte još kazati nešto novo i otkrivalačko. Ove tri knjige, svaka na svoj način, ubjedljivo demonstriraju da može.
KRALJEVE VOJSKE: Ključni period u Andrićevom životu, ključni period – rekao bi neko – u svačijem životu, bile su te takozvane formativne godine, pozne tinejdžerske i rane dvadesete, godine pred kraj gimnazijskog i s početka fakultetskog obrazovanja. U Andrićevom slučaju, te su se godine preklopile sa istorijski prelomnim godinama uoči Prvog svjetskog rata. Pisano je već da je cijela Na Drini ćuprija nastala od jednog fragmenta o višegradskim đacima koji ljetnji raspust provode u zavičaju i krate duge noći u razgovorima na mostu. Žaneta Đukić-Perišić podsjeća nas, naravno, i na to, ali se vraća i na navedeni period u Andrićevom životu. I ona i Glišović bave se Andrićevom ulogom u Mladoj Bosni i razmatraju njegovo hapšenje nakon Sarajevskog atentata. 28. juna 1914. godine. Andrić je tog dana bio u Krakovu, a ni u prethodnim mjesecima i godinama nije ga zapravo bilo u Sarajevu. On nije neposredno učestvovao u pripremama za atentat i po svoj prilici nije ni znao da se atentat sprema. Povod za njegovo hapšenje bila je, izgleda, Prva proljetna pjesma objavljena u časopisu "Vihor", u njegovom drugom broju za 1914. godinu. Pjesma se, dakle, zvala Prva proljetna pjesma, ali je i sam Andrić – u nekim kasnijem dokumentima – prekrštava i pamti zapravo po stihu koji se kroz pjesmu refrenski ponavlja Kad će doći Kraljeve vojske? U ratnoj groznici, habsburške vlasti i policija u pjesmu su učitali radosno iščekivanje srpske vojske prepoznavši u Kralju aktuelnog srpskog kralja. Ne sporeći analizu policijskih tumača poezije (uostalom, i sam je Andrić, kad je Kraljevina Jugoslavija uspostavljena, u molbi Skupštinskom odboru za priznanje nacionalnog rada kontekstualizovao svoju pjesmu u okvir vremena neposredno iza balkanskih ratova te post festum i sam dao za pravo policijskom čitanju vlastite poezije), pomenuta pjesma se može čitati i kao neka vrsta protivpjesme slavnom Kavafijevom Iščekivanju varvara, pjesme koja je napisana 1904. godine, punu deceniju prije Andrićeve Prve proljetne, no Andrić za Kavafijevu pjesmu u to doba nije mogao znati. Kod Kavafija se čekaju varvari sa strahom i sa rezignacijom, da bi se naposljetku, kad varvari ne dođu, pojavilo razočarenje jer su i varvari bili neko rješenje. Kod Andrića, čekaju su Kraljeve vojske, čekaju se sa čežnjom i nadom, čekaju se kao rješenje, ne neko, nego pravo rješenje, the rješenje, čekaju se, ali pjesma završava, a njih još nema. Neće se, dakle, pojaviti do kraja pjesme. Na istu melodiju pjevaju Kavafi i Andrić, samo s različitom intonacijom. Možda je do godina, njihovih: Kavafi dok pjeva ima više od četrdeset godina, a Andrić jedva dvadeset. Možda je do svijeta i do jezika: Kavafijev grčki svijet već je vidio svoje glory days, Andrićev jugoslovenski svoje je tek čekao.
JEDINI ČOVEK: Kad mu je poslije Prvog svjetskog rata priznat nacionalni rad i kad se nakon kratkog službovanja u Ministarstvu vera (u takozvanom katoličkom odeljenju) kod svog nekadašnjeg gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, zaposlio u Ministarstvu inostranih dela, kao diplomata, Andrić među tadašnjim jugoslovenskim piscima nije bio izuzetak. U diplomatiji su, između ostalih, radili i Milan Rakić i Jovan Dučić i Branko Lazarević i Rastko Petrović i Sibe Miličić i Miloš Crnjanski. U Kraljevini Jugoslaviji je, na neki način, diplomatija služila i kao zgodna književna sinekura, naročito ako bi pisci ostali na relativno niskom položaju unutar diplomatske hijerarhije. Pojednostavljeno govoreći, bio je to posao sa ne previše obaveza, a sa dovoljno vremena za pisanje. Ipak, Andrić je u tom smislu bio izuzetak jer je u diplomatiji sjajno napredovao te je 1939. godine postavljen za "opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika" Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Devetnaestog aprila te godine, Andrića je u audijenciju, prilikom predaje akreditiva primio Adolf Hitler. Komentarišući taj susret, Dušan Glišović piše: "Iako je Hitler svojim odlukama krojio istoriju i sudbinu miliona ljudi, a Andrić bio samo izvršilac odluka svoje vlade, oni su svojim funkcijama bili delovi istorijskog toka u kome je, prema hirovitoj logici istorije, najverovatnije ono što se najmanje može pretpostaviti. Tada niko od njih dvojice nije mogao da pretpostavi kako će odlični jugoslovensko-nemački odnosi završiti, na kakav ponižavajući način okončati Andrićeva diplomatska misija u Berlinu, niti da će neprikosnoveni nemački vođa skončati u bunkeru upravo ispod prostorija u kojima je primio Andrića. Pucanj Principa u nadvojvodu Ferdinanda 28. juna 1914. označen je povod za početak Prvog svetskog rata, čiji su nerešeni sporovi zaraćenih strana doveli do izbijanja njegovog nastavka, Drugog svetskog rata, koji je okončan Hitlerovim pucnjem 30. aprila 1945. sebi u glavu. Andrić je bio jedini čovek koji je lično upoznao obojicu." Ima nečeg moćnog, nečeg otkrivalačkog u posljednjoj citiranoj rečenici. Glišović od nje ne pravi statement, ne piše je kurzivom, ne završava je uskličnikom, ali je to rečenica od koje se čovjek smrzne. Andrić je bio jedini čovjek, jedini na svijetu i u istoriji, koji je lično poznavao i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera. Ta rečenica, jedna jedina, jedinstvena kao život jedinog čovjeka koji je upoznao i Principa i Hitlera, stvara filter kroz koji se Andrić može gledati na posve novi način. Njegova zatvorenost i samozatajnost, taj bijeg od "strašne reči ja" poslije Ex ponta, sve te toliko puta varirane fraze o tome kako je sve u djelu, ukažu se kao bijeg i kao skrivanje. Kod Andrića su, naime, koliko i kod Kiša, izmiješani život i literatura.
PREŽALJENA MLADOST: Puno je toga u Andrićevom životu što vrijedi gledati kroz taj filter. Njegov odnos sa Karlom Šmitom o kojem Glišović piše i istraživački i sugestivno, Šmitovo oduševljenje Andrićem, dokumentovano i u pismu ženi Ernesta Jingera, pa Biblija koju mu je poklonio, s posvetom, ali bez potpisa, to je sve Andrićev život, literarniji od literature. Pa podatak da je prvi muž Milice Babić, kasnije Andrićeve žene, Nenad Jovanović bio unuk Miška Jovanovića, jednog od zavjerenika koji je poslije Sarajevskog atentata osuđen na smrt. Jovanović je u februaru 1915. godine pogubljen zajedno sa Veljkom Čubrilovićem i Danilom Ilićem, o kojem je Andrić pisao. Miško Jovanović i počiva zajedno s Principom i Ilićem; na grobnici Vidovdanskih heroja u Sarajevu, njegovo ime je u sredini centralne kolone, na čijem vrhu je Princip, a dnu Bogdan Žerajić. Pa podatak relativno malo poznat, a o kojem opširno pišu Peković i Kljakić, da je u posljednjem broju Đilasove "Nove misli", onom koji je zabranjen zbog Anatomije jednog morala, onom s kojim je službeno započela jedina prava disidentska priča u socijalističkoj Jugoslaviji i jedna od slavnijih takvih priča uopšte, po prvi put objavljen jedan odlomak, i to opširan, iz Andrićeve Proklete avlije. Sve su to primjeri za Andrićevu jedinstvenost. Direktni i nedvosmisleni Andrićevi iskazi o onom šta je za njega značilo mladobosanstvo nisu prečesti te jedan od njih, koji navode i Dušan Glišović i Žaneta Đukić-Perišić vrijedi široko citirati. U novembru 1934. godine, dok je u intervalu između dviju diplomatskih misija, živio u beogradskom hotelu "Ekscelsior" Andrić je dao intervju za časopis "Ideje". Intervju je objavljen pod naslovom Ponekad se pitam da li je to neka vrsta mistične kazne za nas koji smo preživeli?, a u njemu je i ovaj fragment: "Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ONO NAŠE IZ 1914. GODINE, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori. Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914, žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina."
ONO NAŠE: Ono što nastane poslije svakog prevrata, poslije svake revolucije, njenim preživjelim prvoborcima izgleda kao neka vrsta mistične kazne. Znao je to Andrić od početka, pokazuje to i Priča iz Japana objavljena u Nemirima, priča koja je – kako bi rekao Vladimir Dedijer – duhovni testament mladobosanaca. A ipak, mada pjesnici jesu, za razliku od svih drugih ljudi, vjerni samo u nevolji i mada poslije pobjede ne uživaju u njenim plodovima nego idu da potraže ima li gdjegod koja težnja što nije izvojevana, i mada su pjesnici i urotnici svoju mladost unaprijed prežalili, nešto iz te pjesničke i urotničke mladosti ostane zauvijek, kao talog i kao suština. Na to Andrić misli kad kaže ONO NAŠE IZ 1914. GODINE. I važno je kad kaže da će se za njega, i ne samo za njega, svijet zauvijek dijeliti po tome "na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine". I mada je navedeni intervju dao časopisu "Ideje", časopisu desničarskom hoću reći, u citiranim rečenicama je sukus Andrićeve lojalnosti socijalističkoj Jugoslaviji, pa nije zapravo slučajno da je u SFRJ Andrić postao ono što je u Kraljevini Jugoslaviji bio Meštrović, globalno najreprezentativniji predstavnik jugoslovenske zajedničke kulture. (Ima to veze sa onim što je Andriću u jednom pismu poručio Crnjanski još 1937. godine: "Ja, bez ironije, iskreno verujem da ste Vi jedini među nama ni Srbin ni Hrvat, nego oboje".) Ima toga i u Andrićevoj književnosti, u Smrti u Sinanovoj tekiji, recimo, ima tragova te ideje da se ključne stvari u životu (a valjda i u istoriji) dešavaju u jednom trenutku, a da se sve prije i sve poslije mjeri po tome gdje si i šta si bio u tom trenutku, na čijoj si strani bio. Ivo Andrić je znao kad je njegovom naraštaju pao taj trenutak i on se cijelog života ravnao po principu (hiljadudevetsto)četrnaeste. Veličina nekog naraštaja, neke generacije, a ne samo pojedinca, mjeri se i po sposobnosti da se prepozna taj trenutak, jedini koji je važan. I tu je možda tragedija sadašnjosti, danas, dok nas valjda tek tristotinjak dana dijeli od jedne nove četrnaeste, to što danas nema ni principa po kojem se svijet dijeli, niti ima strasti u zaklinjanju. Jedino čega u izobilju ima su horde telala i činovnika spremnih da se bez zaklanjanja iza pjesničkih sloboda i bilo kakve metaforike ufaju u prizivanje dolaska okupatorskih vojski, NATO-vih ili bilo čijih drugih.
Muharem Bazdulj
09.10.12 Danas
Angažovani Andrić
Angažovani Andrić 1944-1954, Ratko Peković, Slobodan Kljakić
„Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo“, zapisao je Ivo Andrić u „Znakovima pored puta“. Nimalo slučajno baš ovom rečenicom svoju knjigu „Angažovani Andrić“, u izdanju Službenog glasnika, započinju autori Ratko Peković i Slobodan Kljakić. Knjiga obuhvata osvrt na društveni rad, govore, predavanja, članke, putopise i reportaže našeg nobelovca u, prema mišljenju mnogih, najprelomnijem razdoblju dvadesetog veka na ovim prostorima.
Obuhvaćen je period od 1944. do 1945. godine. Na ovaj način popunjava se ogromna praznina kada je reč o istraživanju Andrićevog života i dela, budući da je bilo mnogo onih koji su iz političkih ili nekih drugih razloga ovo razdoblje života Ive Andrića elegantno zaobilazili ili prećutkivali.
Kljakić i Peković ovu knjigu objavljuju u pravom trenutku kada se, čini se na prvi pogled, delo ovog neospornog klasika banalizuje. Počele su da se pojavljuju raznovrsne kompilacije njegovih dela sa nesumnjivo dobrom namerom da se Andrićeva književna zaostavština približi onima koji su ga zaboravili, ali i otkrije novim naraštajima koji, nažalost, sve manje čitaju. Izvesno je, međutim, da će uskoro Andrićev lik početi da nam se smeši sa šolja za kafu ili magneta za frižider.
Upravo ovom knjigom autori nas vraćaju ključu za bolje razumevanje prelomnih okolnosti u kojima je Andrić delovao ne samo kao pisac već kao društveno angažovani intelektualac. Knjiga je napisana stručno i ozbiljno, ali se, iako to autorima zasigurno nije bila namera, ovaj rukopis može čitati kao vrhunski politički triler u najboljem smislu te reči. Knjiga se, naprosto ne ispušta iz ruku od prve do poslednje stranice.
Peković i Kljakić otvaraju brojna pitanja, ali ne daju konačne odgovore već pozivaju na razmišljanje. Prvi put se pred javnost iznosi da je jedini srpski nobelovac, „koji je bio poznat kao antinedićevac“ i kome je bila „bliska ideja nacionalne borbe oličene u Ravnogorskom pokretu“, svojom voljom ušao u Savez komunista Jugoslavije. „Posebna zanimljivost knjige jeste dokument, faksimil partijskog dosijea koji se prvi put objavljuje i iz koga se vidi da je Ivo Andrić svojom voljom ušao u Savez komunista Jugoslavije“, rekao je Slobodan Kljakić na nedavno održanoj konferenciji za novinare. Andrić je upravo zbog ideje jugoslovenstva i obnavljanja života jugoslovenske zajednice, misli Kljakić, svu svoju intelektualnu snagu i znanje stavio na uslugu posleratnim vlastima u Beogradu, ispunjavajući na taj način svoje mladalačke snove. Iz tog dokumenta se, prema Kljakićevim riječima, jasno vidi da je pisac imao garancije priznatih intelektualaca Milorada Panića - Surepa, Marka Ristića i Dušana Kostića, kao i da je, pošto je to zahtevala procedura za članstvo u Savez komunista Jugoslavije, Andrić napisao autobiografiju, takođe prvi put dostupnu široj javnosti. Ovaj dokument iz 1952. godine donosi izjave Marka Ristića i Aleksandra Vuča o Andriću u vreme okupacije u Beogradu i njegovoj dobrovoljnoj izolaciji.
Andrić je u posleratnom periodu ulagao veliku energiju i savesno obavljao dužnosti člana Uprave Udruženja književnika Srbije, predsednika Saveza književnika Jugoslavije, narodnog poslanika, potpredsednika Društva za kulturnu saradnju Jugoslavija - SSSR, člana Upravnog odbora Društva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska i mnoge druge društvene funkcije.
Autori u predgovoru knjige čitaocima poručuju da su svesni činjenice da uprkos uloženom trudu „nisu uspeli da obrade sve Andrićeve tekstove, kao ni različite izvore o njemu i njegovom delu, pošto je reč o vrlo razuđenoj i bogatoj građi“. Prema njihovim rečima „potrebno je zbog mlađih naraštaja predočiti i nešto širi prikaz društvene, političke, ideološke i kulturne scene onog vremena, pošto se tako jasnije sagledavaju burno i protivrečno posleratno vreme i Andrićev desetogodišnji angažman“. Zato je, dodaju oni, bilo potrebno da ukrste hronološki i tematski pristup istraživačkoj građi. Kljakić i Peković su kazali i to da je ovo njihovo istraživanje poziv mladim istraživačima da se posvete budućim izučavanjima Ive Andrića, njegove ličnosti i dela. „Angažovani Andrić“ koga su nam autori predstavili poduhvat je vredan poštovanja i obaveznog čitanja.
Vladimir Matković
01.10.12 Večernje novosti
Društvena uloga velikog pisca
Angažovani Andrić 1944-1954, Ratko Peković, Slobodan Kljakić
U knjizi “Angažovani Andrić 1944 - 1954”, Pekovića i Kljajića, predstavljeni malo ili potpuno nepoznati tekstovi koji bi trebalo da osvetle deo života našeg nobelovca
BIOGRAFI i kritičari Ive Andrića do sada su posvećivali malo pažnje temi društvenog angažmana velikog pisca, ili su je sasvim zaobilazili. Knjiga Ratka Pekovića i Slobodana Kljakića "Angažovani Andrić, 1944-1954", u izdanju "Službenog glasnika" trebalo bi da osvetli život i delo srpskog nobelovca i iz tog ugla.
U vremenu omeđenom godinama 1944. i 1954, Andrić je ulagao veliku energiju i savesno ispunjavao dužnosti člana uprave Udruženja književnika Srbije, predsednika Saveza književnika Jugoslavije, narodnog poslanika, potpredsednika Društva za kulturnu saradnju Jugoslavija - SSSR, člana upravnog odbora Društva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska, Savezne komisije za upis narodnog zajma, Komiteta intelektualaca za odbranu mira, Odbora za inostrane poslove, Umetničkog saveta za kinematografiju, Nacionalne komisije FNRJ za UNESKO...
Posebnu dragocenost ovog istraživanja predstavlja i otkriće brojnih Andrićevih tekstova do sada nepoznatih javnosti - beležaka, skica, zapisa, govora, referata, predavanja, diskusija...
Sami naslovi početnih poglavlja ove istraživačke knjige dočaravaju koliko je tema zanimljiva: "Mason i saradnik filozofskog društva", "Pod okupacijom", "Nedoumice oko ravnogorstva", "Antinedićevac od prvog dana", "Privrženost ideji jugoslovenstva", "Od čega je nastala Na Drini ćuprija"...
VELIKA DELA
AUTORI su se bavili jednim od najplodnijih perioda Andrićevog literarnog stvaralaštva. U toj deceniji objavio je dela napisana tokom Drugog svetskog rata, između 1941. i 1945. godine, uključujući i ona najznamenitija, "Travničku hroniku" i "Na Drini ćupriju", novelu "Zeko" i "Prokletu avliju", za koju je ispise i verzije počeo da beleži i pre 1941. godine.
U poglavlju "Nedoumice oko ravnogorstva", autori navode tekst o Andriću iz pera Koste St. Pavlovića, poznatog pripadnika poratne jugoslovenske političke emigracije iz Londona, koji je objavio 1977. godine:
"Njegova je povučenost bila, po pričanju nekih zajedničkih prijatelja, samo prividna, jer se bio prilično upleo u pokret otpora, i to na strani generala Dragoljuba Mihailovića, kao što, uostalom, i priliči nekadašnjem istaknutom učesniku u radu revolucionarne narodne omladine. Iako ovo tvrđenje ne mogu da potkrepim nikakvim dokazima, moram da verujem prijateljima koji su to tvrdili."
Zatim u poglavlju "Antinedićevac od prvog dana" čitamo:
- Zasada, naizgled pomalo paradoksalno takav dokument o Andrićevim izvesnim doticajima sa ravnogorstvom nalazimo u njegovom partijskom dosijeu iz Kartoteke CK SKJ, što znači da to nije bila nepoznanica za neke ugledne i uticajne predstavnike nove vlasti posle 1944. godine, a verovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni.
Reč je o nekoj vrsti karakteristike, koju su tri meseca pošto je Andrić primljen u redove Saveza komunista Jugoslavije 13. decembra 1954. godine, potpisali njegovi prijatelji, književnici Marko Ristić i Aleksandar Vučo. U tom do sada javnosti malo poznatom dokumentu, ova dvojica pisaca navode sledeće:
"Antinedićevac od prvog dana, Andrić je s odobravanjem i divljenjem primio prve vesti o ustanku u Srbiji, i pobijao je tvrđenje nedićevaca, kapitulanata, i kukavica, da je taj ustanak "preuranjen". Iskren rodoljub, čovek koji je u toku Prvog svetskog rata ležao tri godine u austriskim zatvorima, Andrić je verovao da su tzv. nacionalističke snage one koje se nalaze na čelu oružanog ustanka, ali ne ostajući slep pred činjenicama, on postepeno uviđa da su te snage, sa Dražom Mihailovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvesne svoje zablude i iluzije. Posle jedne iskrene moralno-političke krize, Andrić se u trenutku oslobođenja našao spreman da obnovi i napretku svoje domovine lojalno pomogne...
DIPLOMATSKA VEŠTINA
ANDRIĆEV angažman autori su sagledali iz šireg političkog, ideološkog, kulturnog i sociološkog ugla, kroz prizmu burnih zbivanja na jugoslovenskom književnom i kulturnom poprištu tokom prve poratne decenije. Kao jedan od retkih takozvanih građanskih pisaca voljno integrisanih u izgradnju novog poretka, za sobom je ostavio duboke, veoma osobene tragove društvenog angažmana, u kojima se prepoznaju i niti vrhunski odnegovane diplomatske veštine.
B. Đ.