ođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjizi Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek, 2011)Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014).
27.12.08 Politika
Pucanje od kulture
Balkan, teror kulture, Ivan Čolović
Eseji Ivana Čolovića govore o onoj kulturi koja je detonator mržnje i ratova na Balkanu i o posleratnom „patriotskom” diskursu
Dvanaest eseja, jedan intervju i jedna polemika čine najnoviju knjigu Ivana Čolovića sa naslovom Balkan – teror kulture i podnaslovom Ogledi o političkoj antropologiji 2 čime se sugeriše da je nova knjiga neka vrsta nastavka Politike simbola. Već u predgovoru Ivan Čolović napominje da je Balkan – teror kulture njegova „poljska knjiga“, sklopljena na podstrek Andžeja Stasjuka i Monike Snajderman iz izdavačke kuće Čarne, uz recenzije Adama Mihnjika i Konstantija Geberta. No, srpskom izdanju dodata su još tri sjajna teksta. Jedan je posvećen guslama kao političkom simbolu, drugi govori o političkim hodočašćima Hilandaru i nacionalizmu kao religiji, dok je treći dodatak zapravo intervju koji je Čolović dao Katarini Luketić za zagrebački časopis Zarez.
Tako je u julu 2008. godine sklopljena nova knjiga jednog od najpoznatijih intelektualaca u regionu, pronicljivog esejiste, oštrog ali pre svega vrlo duhovitog kritičara i prevodioca sa francuskog, te osnivača i urednika prestižne Biblioteke XX vek, čiji su ogledi o problemima književnosti, etnolingvistike, političke antropologije ili urbane etnologije, između ostalog, sakupljeni u knjigama Književnost na groblju, Divlja književnost, Vreme znakova ili Bordel ratnika – vremenom postali neka vrsta obavezne lektire za sve one koji su se bavili/ili će se tek baviti ovim disciplinama.
U predgovoru knjige koja nosi vrlo provokativan naslov koji već sam po sebi otvara polemiku koju će Ivan Čolović rasplamsavati do poslednje tačke, pisac dovodi u pitanje tezu, naročito raširenu na Zapadu, da se Balkan često zamišlja kao prostor koji pati od manjka kulture, te s tim u vezi pominje knjigu Imaginarni Balkan Marije Todorove koja je vrlo temeljno istražila ovakve stereotipne slike Balkana. Ali razume se da to nije bio cilj Čolovićevog istraživanja.
„Želja da se izbegne stigma stereotipa o Balkanu kao prostoru kome kultura nedostaje – a da se on ne dovede u pitanje, kako bi se upotrebio u obračunu sa nekim susedom“, zapisuje Ivan Čolović, „podstakla je predstavnike balkanskih nacionalnih elita da svojim zemljama i narodima pripišu toliko kulture da se stiče utisak da je oni imaju i više nego što im treba, u svakom slučaju više od nekih drugih stvari, kao što su posao, mir, ili pravda“.
Tu dolazimo do esencije većine ogleda koji zaključuju da u diskursu balkanskih elita „kultura često dobija svojstva pravog božanstva“. Da: božanstva kome se potom svi klanjaju, ali se pravi problem javlja tek kada dođe do trenutka u kome elite postaju spremne da se za tu istu kulturu, koja bi se morala omeđiti navodnicima kao lisicama, bukvalno žrtvuju i za nju bore, kako u miru, tako i u ratu.
Zbog toga bismo kao ključ za otvaranje Čolovićeve zbirke ogleda mogli koristiti upravo onu rečenicu koja kaže da tekstovi u knjizi govore o onoj kulturi koja je detonator mržnje i ratova na Balkanu, s tim da će se Ivan Čolović pozabaviti i posleratnim, kako će zabeležiti: „patriotskim“ diskursom u kulturi u Srbiji i susedstvu, pokušavajući i uspevajući da ponudi odgovor na pitanje kakve su to zapravo retoričke strategije koje pomenuti diskurs neprestano održavaju kao tempirnu bombu.
No, kada smo već kod toga, treba napomenuti da suština Čolovićeve knjige nije „da u balkanističkom diskursu, stereotip ’divljeg Balkana’ zameni stereotipom Balkana kao ’terora kulture’, što bi značilo samo jedan esencijalizam zameniti drugim. Kao što smo videli i kao što ćemo tek videti, problematika će biti obuhvaćena mnogo kompleksnije.
Temeljno secirajući društveno-kulturološke fenomene i praveći sociološki inventar među tim gotovo nerazumljivim konglomeratom (malo je reći) uvrnutih pojava u „svetu kulture“, pišući na primer eseje o tome zašto se i kako pojavljuje toliko štancovanje termina „nacionalnog, duhovnog i kulturnog prostora“, ali i esejizirajući o kultovima nacionalnog jezika, „pesnika i njihovih grobova i spomenika, epske tradicije i njenog glavnog simbola – gusala“ – Ivan Čolović uspeva da sasvim zaokruži polje svog proučavanja i pažljivom čitaocu na kraju jasno pokaže kako se pojedine reči i fraze, poput duhovnog prostora, recimo – koje često slušamo kao prave poštapalice nacionalista, zapravo opasno zloupotrebljavaju i koriste kao veoma moćno oružje u igri kulturom koja, kako će autor na jednom mestu napomenuti, ume opasno da potpali vatru.
Ako bi se zbog svega toga Čolovićeva knjiga Balkan – teror kulture mogla čitati kao udžbenik, knjiga Vesti iz kulture mogla bi postati praktikumom. Knjiga čiji bi naslov mogao biti najbolja veza sa drugim delom ogleda o političkoj antropologiji – naizgled obična fraza koja ovde ironično upućuje na sekunde u dnevniku namenjene za vesti iz kulture – sakuplja među koricama osamnaest tekstova koje je Ivan Čolović pročitao u emisiji Peščanik od decembra 2006. do juna 2008. godine. Jednako duhoviti, precizni, oštri i pronicljivi Ivan Čolović u osamnaest vešto komponovanih eseja zapravo čita vesti iz kulture, ali na svoj način, uz kritičku distancu koje su se ostali čitači vesti najčešće odrekli. Čolović ne pušta da vest sasvim površno sklizne niz TV ili radio u usta konzumenta, korisnika našeg „duhovnog prostora“, nego primenjuje sasvim suprotan postupak. Autor se ovde udubljuje u vest iz kulture koju čita, zamišljen nad svakom rečju, a potom pasus po pasus izvršava dekonstrukciju vesti, ne dozvoljavajući da se tek tako olako preko te poruke pređe, jer će takva površnost zaista biti u službi terora kulture i dovesti do onih opasnih sociološko-kulturoloških problema o kojima smo čitali u zbirci Čolovićevih ogleda.
Mića Vujičić
04.12.08 Vreme
Balkan u mome srcu
Balkan, teror kulture, Ivan Čolović
Čolović polemiše sa stereotipom o Balkanu kao prostoru koji pati od manjka kulture, duhovito poentirajući: ako je Balkan uopšte "bure baruta", kako se on često opisuje, onda funkciju detonatora koji izaziva eksploziju tog famoznog bureta ima upravo kultura
U kratkom predgovoru koji otvara Balkan – teror kulture Ivan Čolović kaže kako je to njegova "poljska" knjiga. Ona je "poljska" jer je izvorno izišla u Poljskoj, na poljskom jeziku (u prevodu Magde Petrinjski), i jer je "sklopljena" na poticaj Andžeja Stasjuka i Monike Snajderman iz poljske izdavačke kuće Čarne, koja je knjigu i objavila. (Usput rečeno, trademark Čarnea na poljskoj izdavačkoj sceni je, među ostalim, upravo objavljivanje knjiga balkanskih pisaca.) "Poljskost" ove knjige, međutim, Čolović prepoznaje i u recenziji Adama Mihnjika koji je čitajući Čolovićeve eseje primijetio da ni Poljska nije imuna na balkanski antidemokratski virus "terora kulture".
Beogradsko izdanje knjige Balkan – teror kulture šire je od poljskog. Pridodana su mu dva eseja (i kratka polemika koja funkcionira kao suplement jednom od njih) te jedan intervju. Knjiga nosi podnaslov "Ogledi o političkoj antropologiji, 2" te u tom smislu funkcionira i kao neka vrsta nastavka Čolovićeve Politike simbola, koja je podnaslovom također bila određena kao zbirka ogleda o političkoj antropologiji.
U predgovoru se Čolović poziva na Mariju Todorovu i polemizira sa stereotipom o Balkanu kao prostoru koji pati od manjka kulture duhovito poentirajući: ako je Balkan uopšte "bure baruta", kako se on često opisuje, onda funkciju detonatora koji izaziva eksploziju tog famoznog bureta ima upravo kultura. Valja, međutim, napomenuti da ni to nesretno "bure baruta" ni kultura u funkciji detonatora nisu unikatno balkanski; Čolović zato izričito tvrdi: "Moj cilj nije da u balkanističkom diskursu stereotip ‘divljeg Balkana’ zamenim stereotipom Balkana kao ‘terora kulture’, jedan esencijalizam drugim." Kad smo kod buradi, zgodno je citirati duhovitu frazu sa samog kraja knjige, iz intervjua koji je unutar knjige – riječima samog Čolovića – neka vrsta rezimea i zaključka: "Balkan je sada manje ‘bure baruta’, a više ‘bure piva’, koje ispijaju gosti Sabora trubača u Guči."
Na nekoliko mjesta, a najizrazitije u eseju "Zašto se dičimo Balkanom?", Čolović detektira još jedan tip zamjene stereotipa, odnosno odbacivanje satanizacije Balkana samo zarad njegove jeftine komercijalne adorizacije. Rečeni esej je i omaž pokojnoj hrvatskoj antropologinji Dunji Rihtman-Auguštin te neka vrsta prijateljske replike na njezin esej pod naslovom "Zašto i otkad se grozimo Balkana?"
Prvi dio knjige, onaj koji je identičan poljskom premijernom izdanju, sastoji se od deset relativno kratkih eseja o političkoj antropologiji Balkana. Poznavaoci Čolovićevog opusa prepoznat će četiri eseja ranije objavljena u knjizi Dubina te jedan iz knjige Kad kažem novine. U novom kontekstu, međutim, gotovo da se ima dojam da ih se čita prvi put. U svom prepoznatljivom stilu Čolović secira ovdašnju "lingvistiku laži" (Harald Vajnrih) i njezine omiljene mantre, poput one o "duhovnom prostoru". Dva izvrsna eseja ("Mit o duhovnom prostoru nacije" i "Duhovni prostor na Internetu") savršeno se nadopunjuju. U prvom Čolović analizira ulazak (odnosno povratak) termina "duhovnost" u javnost na velika vrata, prepoznaje atraktivnost ovog pojma u njegovoj supstitucionoj snazi, u sposobnosti da uspješno zamijeni pojmove poput "idejnosti" te nabraja četiri ključne varijante mita o "duhovnom prostoru nacije". U potonjem, koji formalno pomalo podsjeća na najavu za knjigu Etno u smislu koncentriranja na online istraživanje, Čolović se bavi prisustvom fraze "duhovni prostor" na Internetu. Na sajtovima na južnoslovenskim jezicima, za razliku od, recimo, francuskih sajtova, spomenuta fraza gotovo nikad nema religijsku konotaciju. Međusobno suprotstavljeni nacionalizmi malih balkanskih naroda s jednakom se strašću odaju litanijama o "duhovnom prostoru".
Ubjedljivo najduži esej u knjizi, jedan od onih kojih nije bilo u poljskom izdanju, također u sukobljenim nacionalnim balkanskim pričama (raz)otkriva iznenađujuće jedinstvo. Radi se o eseju "Sve te gusle" s podnaslovom "Prilog proučavanju političke istorije jednog muzičkog instrumenta". Naslanjajući se donekle na teze Ive Žanića iz knjige Prevarena povijest, Čolović prati političku istoriju gusala od devetnaestog vijeka sve do naših dana (u jednoj fusnoti spominje se čak i kafana "Luda kuća" i njezin najpoznatiji gost Dragan David Dabić alias Radovan Karadžić). Dominantan doživljaj gusala u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Albaniji, mijenja se na sličan način na koji se mijenja i dominantan doživljaj Balkana. Objavljivanje rane verzije ovog teksta u formi feljtona u dnevnom listu Danas potaknulo je polemiku koja je uvrštena u knjigu, a ta je polemika, sama po sebi, također prilog proučavanju političke istorije jednog muzičkog instrumenta.
Polemizirajući sa stavom da "gusle ubijaju", Čolović na kraju kaže: "Slažem se s tim. I dodajem: ne ubijaju samo gusle, ubija jezik, ubija poezija, ubija istorija, ubija mitologija, ubija religija, ubija takozvana nacionalno-rodoljubiva kultura u celini." Ako bismo se mutatis mutandis vratili na uvodnu priču o "buretu baruta", mogli bismo kazati da Balkan možda jest takvo bure, ali je to i cijela Evropa, i Kavkaz, i Indijski potkontinent, i Bliski istok, i čitav svijet uostalom. Na jednom mjestu u knjizi Čolović citira Štulićevu pjesmu Balkan i onaj famozni refren: "Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj". U kontekstu "zamjenivosti" regionalnih identiteta, prisjetimo se druge Štulićeve pjesme, one posvećene zemlji u kojoj je ova knjiga premijerno publicirana, i varirajmo njezin naslov: Balkan u mome srcu! Ova bi se knjiga mogla zvati i tako.
Muharem Bazdulj
