11.10.01
Poznato je da takozvana crna kutija služi razumijevanju događanja neposredno prije zrakoplovne katastrofe. Naslov Crna kutija nedavno u nas objavljenog romana izraelskog pisca Amosa Oza nije sasvim analogan predmetu koji označuje, ali kao i on donosi suptilne i skrivene podatke – o glavnim osobama u ovoj zanimljivoj i kompleksnoj pripovijesti slikovita izraza, koju je s engleskog tečno preveo Zlatko Crnković.
U središtu zbivanja je Ilana, koja ima sina Boaza s prvim mužem, Alexom, znanstvenikom koji se preselio u Ameriku, a malu kćerku Jifat sa svojim sadašnjim suprugom Michelom. Ni jedan od likova, ne računajući malo dijete, nije, pogotovo na ranim stranicama, osobito simpatičan, ali svi posjeduju neke pozitivne kvalitete unatoč svojim slabostima, zanesenosti i opsesijama. Ilana je za trajanja prvog braka spavala s brojnim prijateljima svog muža, uzimala ljubavnike iz svih društvenih slojeva, iako je strastveno doživljavala i supruga. Taj pak, Alex, junak ratova s Arapima, hladan i racionalan, ne uspijeva uspostaviti pravu intimnost ni s kim, pa niti s najbližima.
Michel i Boaz
Imućan je nasljednik danas već senilnog oca, pa preko svog vrlo lojalnog odvjetnika priskrbljuje sredstva za problematičnog Boaza i ostale koji ga se odriču. Uz Ilanu to je Michel, srdačan suprug i otac, spreman i da se brine o prgavom i svojeglavom pastorku, koji nikako da se smiri između škole, rada u kibucu, na turističkom brodu, tržnici te u svojim skitnjama čini razne izgrede. Michela pak odlikuje vjerski fanatizam, kojim se zalaže za socijalne institucije izraelskog društva. Njegov nacionalizam nije netrpljiv, ali sve što govori ili piše natopljeno je duhom Biblije i sadrži puno citata iz Svete knjige. Koliko je god dobronamjeran i požrtvovan, samozadovoljno ističe nacionalne duhovne vrijednosti, pa će ga brojni čitatelji doživjeti kao uskogrudnog i vrlo jednostranog.
Naprotiv, odrastanje neukog, a korpulentnog Boaza, kojeg iz daljine i posredno prate i potpomažu oba roditelja i očuh, predstavlja neku vertikalu, koje dugo uopće nismo svjesni. Boaz se ne uzbuđuje zbog nevažnih stvari – a nevažno je skoro sve – na šarmantan način voli svoju malu polusestru, spreman je odreći se svih odraslih koji se za njega brinu, ali i prihvatiti ih u ime nekog konstruktivnog projekta. Njegova spretnost i praktične sposobnosti vode ga do obnavljanja zapuštenog i neupotrebljavanoga očinskog doma, baveći se pritom i mehaničkim popravcima, brigom za ovce, uzgajanjem povrća i cvijeća. Pomagat će mu prijatelji i djevojke, često turistice iz svijeta; s njima i spava i radi i zabavlja se. Uz to razvija svoj sasvim ozbiljan interes za optiku i astronomiju, pa ga očuh opominje da znanost nije sve i da se zvijezde kreću prema planu Svevišnjeg.
Zanimljiva pripovjedna tehnika
Odnosi među likovima mogli bi se nazvati asimetričnima. Razvijaju se nepredvidivo, nikad uzajamno i usklađeno; krivulje ljubavi i mržnje, silno slikovito iskazane, nikad nisu takve da bi ih čitatelj u bilo kojoj fazi i sam prihvatio ili im se pak emocionalno usprotivio. Ta otvorenost, a ujedno suzdržljivost, posljedica je zanimljive autorove pripovjedne tehnike. Na prvi pogled ona predstavlja obnovu takozvanog epistolarnog romana iz 18. stoljeća, jer sav tekst tvore pisma što ih likovi međusobno upućuju, uz nekoliko kraćih serija brzojava, bilježaka iz dnevnika i slično. Ni na jednom mjestu nema objektivna pripovijedanja u 3. licu, koje bi moglo poslužiti stvaranju neke nadosobne norme vrijednosti pobuda i ponašanja. Klasični roman u pismima, međutim, iznosio je događaje i uvjerenja onako kako ih je sam autor zamišljao te predočavao iskrenim ili prijetvornim glasom svojih likova. Krajem 20. stoljeća to je prejednostavno i usko, poput naivnog opisa iz pera kakvog sasvim nepreuzetnog pripovjedača. Površina Ozova posredovanog pripovjedanja pak nije pouzdana, ali ni varljiva. Likovi iskazuju ono što osjećaju, ili što im diktira strategija prema onome kome pišu. Njihovi argumenti, naime, proizlaze iz trenutačnog odnosa pošiljatelja prema primatelju, dakle Ilane prema Alexu ili Michela prema Boazu i u drugim kombinacijama, a iskazi su im često prepuni grubosti, inventivnim uvredama, insinuacijama, neizazvanom ironijom. Kad, primjerice, Ilana piše bivšem suprugu kako očekuje njegovo hladno ignoriranje njezina zahtjeva da joj pomogne s Boazom ili čak izljeve mržnje, onda je to ili iskreno ili provokacija, a na čitatelju je da procijeni njezine motive, a i motive suprugove reakcije. Ukupna se priča lako drži na umu, a ono što je nosi proizlazi iz duševnog stanja svakog od likova. Svaki lik pak ima svoj prepoznatljiv ton i sebi svojstvenu inteligenciju. Vrijedi to i za one kojima je funkcija tek da prate glavna zbivanja. Podrugljivost, ali i pronicljivo, iskreno procjenjivanje posljedica tuđih odluka čini Alexova odvjetnika Zakheima možda najzanimljivijim korespondentom u mreži tih raznolikih pisama. Ona se pak međusobno razlikuju po duljini, urgentnosti, prepričavanju neposredno minulih zbivanja, analizi prošlih vremena. Iznenađuju lirski pasaži od čovjeka od kojeg se takvo raspoloženje ne bi očekivalo, opisi prirodnog okoliša u Izraelu ili u Chicagu u kojem se ono oblikuje. Međutim, opisi Alexove bolesti i njezinih surovih manifestacija, detalji o tome kako provodi dan nakon što se vratio u okrilje bivše žene – koja želi zadržati i sklonost sadašnjeg supruga – neobično su puni suhih činjenica o stanju njegova tijela i duha. Raspon zabilježenih glasova uključuje i takve, žalosne, pa fizički i odbojne aspekte postupnog, ali dostojanstvenog odlaska nekad moćne osobnosti, koja je izazivala bijes i strah. Još ranije pisma sadrže i usputna samoispitivanja, koja nagovješćuju smirivanja višegodišnje napetosti:
“Sad mi reci, zašto Ti pišem o tim davnom zaboravljenim događajima? Zato da grebem po starim krastama? Da otvorim naše rane bez ikakva razloga? Da dešifriram crnu kutiju? Da Ti opet zadam boli? Da probudim u Tebi čežnju? Možda je i to samo smicalica da Te još jednom ulovim u svoju mrežu?”
Stari i mladi
Riječi su Ilanine, ali mogao ih je napisati i Alex. Od čitatelja svako pismo zahtijeva da se prilagodi novoj perspektivi na tu pokretljivu i promjenjivu sliku odnosa, da uoči svaki put novu asimetriju, što je čine promjene raspoloženja i odluka, pomaci u odbojnosti i netrpeljivosti, koncesije koje proizlaze iz temperamenta i samospoznavanja svakog lika, bilo ono eksplicitno ili prešutno. U gibanju radnje čitatelj ne osjeća neku unutarnju nužnost zbog koje bi osobe postigle međusobnu adaptaciju; neopazice se odnosi ipak harmoniziraju, a to ima svoju višu opravdanost. Starci će umrijeti nakon što su shvatili mlađe, koji svojom energijom i spremnošću mašte ostvaruju konstruktivni potencijal, što ga nalaze u prirodi kakvu im prepušta povijest. Kroz Ilanine misli probije se, ipak, sumnja neće li Boaz jednog dana “odlutati” i više se ne... vratiti. Prijatelj će ga ovdje čekati nekoliko tjedana, a onda će sleći ramenima i razići se jedan po jedan... Kuću će ponovo naslijediti gušter, lisica i guja, i vratit će se korov... “ Unatoč tomu, posljednji je odlomak u knjizi Michelov citat iz Psalama, u kojemu se on, inače krut u svom shvaćanju ljudskosti, oslanja na dobrostivost i milost Jahveovu.
Roman je ipak vrlo svjetovan i sav temeljen na praktičnom načinu razmišljanja, ali prožet , zahvaljujući Michelovu poznavanju Biblije i jakim vjerskim osjećajima, te intenzivnošću religiozne retorike u kulturi suvremenog Izraela. I drugi motivi koji dominiraju javnim životom te zemlje ugrađeni su u razvoj priče. Cilj autorov nije bio predočiti povijesne okolnosti nego upravo problematiku ljudskih nesuglasnosti i prijepora koji nastaju u konfrontaciji različitih pojedinaca, ali u konkretnoj svakidašnjici izraelskog društva. Odatle i važnost procjene s kojeg područja židovske dijaspore i kada je tko doselio: iz Srednje Europe ili Sjeverne Afrike, još s roditeljima ili u zrelijoj dobi, nakon Holokausta ili ranije. Spominje se sudjelovanje u ratu, naglašava stav prema suživotu s Arapima, smještavanju u kibucu ili kakvoj drukčijoj radnoj i životnoj zajednici. Jednoj takvoj, spontano nastaloj, duša je i pokretač mladi Boaz, koji sa svojim smislom za svrsihodno predstavlja simbol praktičnog napretka.
Opredijeljen za aktivan razvoj svoje osebujne domovine, Amos Oz izbjegava jednostrane odluke i nenametljivo sugerira toleranciju i međusobno poštovanje izvan dnevnih političkih opcija. On to čini trijezno i sa zrelošću i mirom koji imponiraju i kad ih susrećemo u književnostima drugih podneblja.
