06.11.06 Danas
Potreba kritičkog i slobodnog mišljenja
Demokratska stranka 1920-1941., Desimir Tošić
Knjiga pod naslovom "Demokratska stranka od 1929. do 1941. godine", autora Desimira Tošića, promovisana je krajem prošle nedelje u sali užičke opštine. Pored autora, o knjizi su govorili Slobodan Gavrilović, direktor Iztraživačko-izdavačkog centra DS i Dušan Obradović, član GO ove stranke. Izdavači knjige su Fond "Ljuba Davidović" i Istraživačko-izdavački centar DS, a predgovor je napisao Boris Tadić, predsednik Srbije i lider te stranke.
Navodeći za Tošića da se ceo život borio za ideje pravde, slobode, demokratije i kritičkog mišljenja, čak i kada je bio u izbeglištvu i bez egzistencije, Gavrilović je istakao da on i danas širi te plemenite ideje, te da njegova knjiga predstavlja istoriju Demokratske stranke, sa kritičkim odnosom prema njenoj istoriji. Gavrilović je podsetio da je časopis Naša reč, koji je Tošić u inostranstvu uređivao, bio zabranjivan u našoj zemlji, ali i njegove ideje i knjige. Dušan Obradović za Tošića je rekao de je prosvetitelj brilijantnog kritičkog duha, a da je njegova knjiga mala enciklopedija, koja je dragocena za one koji žele da saznaju šta se dešavalo u vreme Kraljevine Jugoslavije, odnosa stranaka, stranačkih lidera i dvora.
Zabluda o demokratiji
- Demokratija je izbor i varaju se oni koji smatraju da je to savršeno društvo. To je normalno društvo, koje argumentovano i tolerantno raspravlja o svim problemima, čija je glavna ideja da ljudi normalno i slobodno žive, ali i da iskažu solidarnost i humanost prema onima, kojima su prava zakinuta - poručio je Tošić.
Smatrajući da su apstinencija birača i nedostatak osećanja solidarnosti, oznake Srbije danas, Tošić je poručio da je posebno važno negovati kritičan stav i slobodno mišljenje. "Društvena svest nije napredovala. Na poslednjim lokalnim izborima izlašlo je oko 30 odsto birača, što znači da 70 odsto Srba smatra da ne može ništa da promeni i to je pogubno za politiku. I ranije su govorili da nisu ispunjeni svi uslovi, ali uslovi nikad nisu ispunjeni u zemlji koja počinje da se razvija i za te uslove treba da se borimo", ocenio je Tošić, navodeći da je "demokratija stalna borba, pa i u onim relativno stabilnim demokratskim društvima".
Opisujući sve važne događe iz tog perioda naše savremene istorije, Tošić u knjizi nudi pronicljivu analizu kako su ti događaji uticali na Demokratsku stranku, ali i obratno, kako su odnosi u ovoj stranci i njeni lideri uticali na politički i društveni život tog doba. Argumentovano i veoma jasno, koristeći se dokumentima i fotografijama, vešto portretišuću važne političke i stranačke ličnosti tog vremena, Tošić u stvari ukazuje na našu frustraciju, izazvanu željom da utemeljimo građanske vrednosti u društvu koje još uvek nije građansko, već, kako sam kaže "društvo predgrađa, ni seljačko, ni građansko".
Desimir Tošić rođen je 1920, član je DS od 1938. Studirao je na beogradskom Pravnom fakultetu, bio član, a kasnije i predsednik Studenstke demokratske omladine. Tokom Drugog svetskog rata hapsi ga Gestapo i deportuje u Nemačku. Posle rata emigrirao je u Francusku, a potom odlazi u Veliku Britaniju. U inostranstvu se angažovao u Savezu oslobođenja i uređivao mesečnik Naša reč. U Beograd se vratio 1990, i na prvoj skupštini DS izabran je za potpredsednika. U dva mandata bio je član Političkog saveta DS, zatim potpredsednik DC, a za člana GO DS izabran je pre dve godine. Objavio je dvanaest radova o nacionalnom pitanju, komunističkom režimu, njegovim socijalnim aspektima, kao i portrete važnih političkih ličnosti u poslednjih sto pedeset godina.
N. Kovačević
19.05.06 NIN
Uzbudljiv životopis
Demokratska stranka 1920-1941., Desimir Tošić
Relativno kratkotrajni pluralistički, višepartijski sistemi u Srbiji i u drugim jugoslovenskim oblastima – u Srbiji 1880-1883, 1889-1897, 1903-1929 – objašnjavaju, možda, zašto naša istoriografija nije mogla da posvećuje veliku pažnju našim političkim strankama. Izuzev nekoliko uglednih istoričara i izvesnih plodnih istraživača, mi se ne možemo pohvaliti nekim značajnim delima u tom smislu. Profesor Đorđe Stanković dao je monumentalno delo o Nikoli Pašiću; dr Branislav Gligorijević je objavio vrlo dobro istraživačko delo o Demokratskoj stranci samo od 1919. do 1929; dr Milan St. Protić je pisao o prvim radikalima i, najmlađa među istoričarima te grane, dr Mira Radojević objavila je više studija o životu i radu opozicionih stranaka pre Drugog svetskog rata. Izvan naše sredine, dva hrvatska istoričara su značajna za problem stranaka: akademik Ljubo Boban i istoričar Hrvoje Matković, prvi o Hrvatskoj seljačkoj stranci a drugi o samostalnim demokratama.
Poslednja knjiga Desimira Tošića nije istorijsko istraživačko delo već analiza života i rada jedne stranke, kakva je bila Demokratska stranka Ljube Davidovića i Milana Grola između dva svetska rata među Srbima i u Jugoslaviji, ali je ta analiza načinjena na postojećim istorijskim istraživanjima i načinjena je na takav način da nije ni “partizanska” ni nametljiva. Demokratska stranka je, istina, via facti, bila posebna stranka po svom poreklu i po svojim osnovnim porukama koje su se teško provlačile kako u javnom mnjenju u izvesnim oblastima, kao što je bila Bosna i Hercegovina, tako i kod vladajućih Karađorđevića u isto vreme. Dve su osnovne ideje vladale strankom, posle njene evolucije nakon Zagrebačkog kongresa intelektualaca 1922. godine. Prva je bila parlamentarizam po svaku cenu, bez savijanja pred “drugim ustavnim faktorom”, odnosno pred kraljem koji je bio harizmatička ličnost i koji je želeo da najneposrednije učestvuje u političkom životu, odnosno da ga “rukovodi”. Druga ideja stranke je bila da načini “sporazum” između hrvatskih i srpskih predstavnika, sporazum u smislu revizije Vidovdanskog ustava od 1921, a posle državnog udara 1929 – da se načini potpuno novi ustav. Vrlo je zanimljiva teza pisca, verovatno se pojavljuje prvi put, a to je da je Narodnim sporazumom od 1937. između vođa srpske i hrvatske opozicije – Ace Stanojevića, Jovana Jovanovića, Ljube Davidovića, Vladka Mačeka i Adama Pribićevića – prvi put dobijeno od hrvatskih prvaka, da se ne uzima u obzir “hrvatsko državno pravo”, već se polazi od osnovnog prava narodne suverenosti svih naroda jugoslovenske zajednice.
Drugo i najznačajnije “otkriće” pisca jeste da Kruna, odnosno kralj Aleksandar, koji je želeo snažnu i zajedničku državu svih naroda, želi u isti mah da učestvuje u stvaranju sporazuma; ništa van njega i bez njega. Osećajući da ni na jednom planu razvoja političkog života ne može da dobije zadovoljenje, kralj Aleksandar je iskoristio sramni događaj, pucnjavu u Narodnoj skupštini i pogibiju dvojice hrvatskih poslanika juna 1928, i zaveo svoju ličnu diktaturu koja je trajala skoro tri godine, pošto je prethodno zabranio sve političke stranke, ne samo Komunističku partiju Jugoslavije još 1921. godine. Kralj Aleksandar je tim činom, zabranom političkih stranaka, izveo jedinstveni čin koji nije načinio nijedan dinast u prostoru jugoslovenske zajednice – ni Petrović u Crnoj Gori, ni Obradovići ni drugi Karađorđevići u Srbiji pre 1918. godine.
Knjiga “Demokratska stranka 1920-1941” sadrži i niz priloga i dokumenata, počev od fotografija prvaka stranke, posebno seljaka narodnih poslanika, preko spiska članova Glavnog odbora iz 1939. godine, sa mestima stanovanja i sa zanimanjima, pa do dva značajna programa koja bi kazivala, suprotno piscu, da je Demokratska stranka, istina, bila stranka centra posle 1920. ali omladinskim programom iz 1940. godine i programom demokrata Milana Grola iz 1945. godine, pod komunistima, pokazuje sasvim jasnu orijentaciju stranke “levog centra”. Pisac knjige “O ljudima” daje na kraju knjige i izvesne jednostavne portrete prvih ljudi Demokratske stranke između dva rata.
Predgovor knjizi “Demokratska stranka 1920-1941” napisao je Boris Tadić, predsednik današnje Demokratske stranke. “Pred nama je”, piše Tadić, “jedno uzbudljivo štivo koje nastoji i uspeva da konačno sintetizuje dve decenije života Demokratske stranke, u prelomnim vremenima naše nacionalne istorije, čiji su međaši rađanje i raspad Prve Jugoslavije, odnosno kraj Prvog i početak Drugog svetskog rata...”
Sava Petrov