22.11.08 Politika
Razvejavanje stereotipa
Kritikom ka prosvećivanju, Desimir Tošić
Bistar pogled u prošlost koji tamo vidi i nevolje drugog i drukčijeg i jasna i razgovetna vizija budućnosti u kojoj se gube i te nevolje, stradanja i strahovi drugog i drugačijeg – to je, jednom reči, demokratsko, patriotsko zaveštanje Desimira Tošića
Osnovni stav na kojem počiva celokupna, šest decenija dosledna i u emigraciji i u domovini, javna, intelektualna i politička delatnost Desimira Tošića (1920–2008) jeste da je pitanje demokratije i suštinsko nacionalno pitanje, a da je „nacionalizam – osnovna smetnja za demokratsku evoluciju“.
Ovaj stav da je demokratizacija temeljno društveno i državno, srpsko i srbijansko pitanje, a ne obrnuto – da je srpsko osnova demokratskog pitanja – kako je uspešno i nesrećno propagirao Dobrica Ćosić, premisa je, decenijama zapostavljana, i za prevladavanje autoritarne prošlosti i za izgradnju slobodnog, otvorenog, solidarnijeg i srećnijeg društva. Ta premisa, ta radna teza, taj uslov bez kojeg nema napretka, u Srbiji druge polovine dvadesetog i u prvoj deceniji dvadeset prvog veka, nije imala glasnijeg, ubedljivijeg, postojanijeg i moralnijeg promotora od Desimira Tošića.
„Kritikom ka prosvećivanju“, naslov je poslednje Tošićeve knjige koju je ove godine posthumno objavila izdavačka kuća „Službeni glasnik“. I u ovoj zbirci novinskih članaka, pisanih i objavljivanih od 1941. do 2006. – pod tošićevski karakterističnim naslovom koji upozorava da osim valjanih institucija, demokratsko društvo obezbeđuju prosvećeni, nelakoverni građani koji znaju šta je to sloboda i žele da budu slobodni – jasno se ističu ključne osobine i autora, angažovanog intelektualca, i njegovog kritičkog rada: pamet, smelost i tolerancija. Tošićeva kritika, izrečena i pisana uvek brižno i dobronamerno, kao vaspitavanje, kao savet i kao savest, predstavlja ogledalo društvenih stanja srpskog društva od kneževine, preko ujedinjenja do današnjih dana. U tom ogledalu društva, jasno se odražava kao opasna karikatura i onaj konstrukt prirode srpskog nacionalnog bića – najovejaliji kliše bardova nacionalizma koji su tragično obeležili kraj prošlog veka u Srbiji.
Samo onaj sa smelom pameću i pametnom smelošću može odgovorno da pogleda u prošlost, razaznajući jasno ono u njoj zauvek propalo, što mnogi njegovi savremenici pokušavaju da restauriraju, od onoga što je u njoj potencijalno delatno, a što je uglavnom ignorisano. Bistar pogled u prošlost koji tamo vidi i nevolje drugog i drukčijeg i jasna i razgovetna vizija budućnosti u kojoj se gube i te nevolje, stradanja i strahovi drugog i drugačijeg – to je, jednom reči, demokratsko, patriotsko zaveštanje Desimira Tošića.
Razbistravanje prošlosti kao rad na budućnosti
Dugoročno loše stanje našeg društva zasniva se na nepokolebljivoj veri u istorijske neistine i na rđavim, nacionalističkim, antievropskim pretpostavkama za političku delatnost. Treba, dakle, pošteno pogledati u noviju nacionalnu istoriju i odvažno rasterati magle obmana. Tamo gde u istorijskom događaju nadmoćna većina vidi zlu, protivsrpsku nameru, Desimir Tošić je u stanju da detektuje simptom koji ukazuje na ozbiljan problem ugrožavanja ljudskih prava u zajednici. Samo na taj način, on je, u tome sasvim usamljen, mogao da napiše kako su albanski nacionalizam iz 1944. i hrvatski s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih – „dva izuzetno hrabra nacionalizma“ (str. 34), pri tom objašnjavajući da ti nacionalni pokreti ne predstavljaju pobunu zlih odmetnika od pravde, nego da odražavaju i nezadovoljstvo nepravednim rešenjem demokratskih pitanja u SFRJ.
Zagledajući se dalje u prošlost, Desimir Tošić razvejava još jedan izuzetno poguban stereotip. Kraljevina SHS, tvrdi on, ne nastaje kao izraz benevolentnosti, nego kao hegemonistička težnja srpskog nacionalizma. Ujedinjenje ne predstavlja oslobađanje braće od austro-ugarskog jarma, kako se uobičajeno proklamuje, jer „Hrvatska nije bila država, ali nije bila okupirana teritorija koju je trebalo "oslobađati"“ (str. 48).
Kad pogled usmerava na događaje iz osamdesetih godina prošlog veka, kada se raspiruju slovenački i srpski nacionalizam, kada se začinje poslednje seme raspada zajedničke nedemokratske države, Desimir Tošić, upoređujući „Priloge za slovenački nacionalni program“ i „Nacrt memoranduma SANU“, otkriva suštinske razlike u ovim nacionalizmima i patriotizmima koje će imati i suštinski različite posledice za svoje narode i domovine: „Slovenački nacionalizam, iako otvoreno separatistički nasuprot nacrtu SANU iz Beograda, ipak nosi sve odlike jednog odbrambenog nacionalizma koji žudi za Evropom. Slovenački nacionalni program bio je u osnovi i daleko progresivniji u političkom smislu, jer je potencijalno predviđao klasičnu demokratsku državu s građanskim društvom i odbranom ljudskih prava (...) Nacrt, pak, Memoranduma iz Beograda pokazuje jednu autoritarnu tendenciju, daleko je od ljudskih prava i demokratizacije SFRJ u evropskom smislu“ (str. 37). „Srbi, posebno kritička inteligencija, došli su do kolektivnog stava da treba prvo "rešiti" nacionalno pitanje, pa onda ići u demokratizaciju. Evropa je trebalo da čeka... Srbiju!?“ (str. 41). „Dok su Srbi odbacivali i tada Evropu u dovoljnoj meri, Slovencima je Evropa pomogla da budu ono što su danas“ (str. 45).
Kad na ovaj način, bez strasti, pogledamo činjenicama u oči, kad, naime, najpre identifikujemo istorijske činjenice, tek smo onda u situaciji da produktivno mislimo i delamo. Kad shvatimo da smo sami počinili ozbiljne greške i da smo sami proizveli sopstvenu situaciju, tek tada smo u stanju sami da je rešimo. Kad pouzdano znamo da je „priča o Londonskom ugovoru iz 1915. koji je "davao" Srbiji Bosnu i deo Dalmacije... još jedan falsifikat koji je u upotrebi kao deo naših "srpskih istina". Takozvani Londonski ugovor nije ništa "davao" Srbima već Italijanima“ (str. 63); kad znamo da na pojavu satanizacije Srbije devedesetih godina „treba da odgovorimo poštenim analizama onoga što se nama upućuje u vezi sa trogodišnjim bombardovanjem Sarajeva, rušenjem Vukovara, pljačkanjem i rušenjem dubrovačkog predgrađa, šta nam se prebacuje u vezi sa Kosovom, pored onog početnog koje se sastojalo u potpunom poništenju svake ozbiljne autonomije Kosova?“ (str. 59); kad znamo da je „ideja o ljubavi i mržnji kao o nekakvoj kolektivnoj konstantnoj supstanci naša velika politička i kulturna greška“ (str. 59) i da su „nemoćni da dobiju Veliku Srbiju u prostorima nekadašnje Jugoslavije, besednici krenuli u rat protiv globalizma“ (str. 69-70) – kad sve to dobro znamo, onda neminovno moramo znati i to da „kad propovedamo mržnju, treba da se pogledamo u ogledalu“ i da „moramo da nađemo novi put. Ali ne sa starim idejama i istrošenim ljudima“, da „moramo da okrenemo novi list u svojoj istoriji. Bez ljubavi i mržnje, ali sa vizijom prema budućnosti!“ (str. 60). „A upravo nam je budućnost neophodna – kako bismo se izvukli iz sadašnje idejne i opštedruštvene učmalosti. Možemo računati na pomoć Evrope, ali samo ako i sami uložimo izuzetan trud menjajući ne samo ustanove nego i – sebe same“ (str. 125).
Jasan, desupstancijalizovan, pogled u sopstvenu prošlost uslov je za jasnu viziju slobodne budućnosti. Domovina se, naime – to je bitno shvatiti – manje zatiče, a kudikamo više izgrađuje; ona se u manjoj meri nasleđuje nego što se bira, jer je, u ključnom demokratskom smislu, moja domovina (ili otadžbina) ono na šta nisam prisiljen svojim poreklom ili tradicijom, nego to prisvajam iz razloga moje i tvoje slobode.
Zlatko Paković