20.12.03 Politika
Impresionistička paleta
Stanislav Živković: "Kosta Miličević"
Izdavačka kuća "Zlatousti" u okviru edicije – "Dveri", objavila je nedavno monografiju o Kosti Miličeviću, jednom od naših pionira i najvećih majstora impresionističke palete. Autor ove knjige je dr Stanislav Živković, istoričar umetnosti, likovni kritičar, teoretičar i pedagog, a ovo je drugo izdanje monografije o Kosti Miličeviću. Prvo, u okviru doktorske disertacije Stanislava Živkovića (odbranjene 1967. godine), objavila je "Matica srpska" iz Novog Sada još 1969. godine. Međutim, u novom izdanju pridodato je još šest Miličevićevih reprodukovanih slika. Naime, između 1990. i 2003. godine otkriveno je i to upravo najviše zaslugom Stanislava Živkovića deset umetnikovih zagubljenih slika.
Po već ustaljenoj shemi, prvi deo svakog monografskog tkiva trebalo bi da nam predoči sve uticaje koji su bili od suštinskog značaja prilikom formiranja umetnikovog stilskog i tematskog vokabulara. U ovoj studiji, ova problematika tretirana je nešto drugačije. Zapravo, autor ove knjige je kroz gotovo celi njen tok bio prinuđen da ukazuje na razne okolnosti koje su Miličeviću usporavale ili unapređivale kvalitet komunikacije sa njegovom paletom. Dakle, jasno je, Kosta Miličević je dugo lutao – dugo bio žrtva vlastite potrebe neumornog traganja za perfekcijom. Stoga nije naodmet što je Stanislav Živković posvetio toliko pažnje periodu slikarevog angažovanja u okviru njegovog dugog i raznovrsnog školovanja. I zaista, od školovanja u prvoj beogradskoj školi crtanja i slikanja Kirila Kutlika, zatim školovanja u Beču, Pragu, pa do pohađanja Ažbeove škole u Minhenu, Miličević dugo radi na usavršavanju svog likovnog izraza, kao i na iznalaženju novih tehnika. Uvek u senci nekih slikara – njegovih savremenika koji su se već izborili za svoj status, on jedino u potpunosti uvažava način kojim je davno slikao Velaskez. Ipak, ovako isključiv i prestrog prema drugim slikarima, Miličević je bio u pravu – u fazi postklasičnog tretiranja boje velikog Španca očituju se rešenja koja su prethodila budućem impresionističkom konceptu slike.
Kosta Miličević je odlično vladao crtežom, što se najbolje uočava na njegovim portretima, koji su uz pre svega slikanje pejzaža njemu bili osnovne tematske preokupacije. Međutim, Stanislav Živković je još u uvodnom delu ove studije ukazao na to da je Miličević, radeći na svojim pejzažima, linearno tkivo podredio boji, odnosno koloritnim masama, čime je na lucidan način rešavao i problem trodimenzionalnog i problem perspektive. Ukidanjem detalja u slici, on prema Živkovićevim rečima, suštinski i determiniše svoje delo, koje će svoj zenit dosegnuti kroz seriju slika načinjenih u periodu njegovog boravka u Velesu i posebno na Krfu.
U regijama kakve su bile Veles i Krf, Miličević se percepcirajući okolinu, suočava sa obiljem likovnih elemenata koje će hitrim i sve širim namazima četke unositi na svoja platna nevelikog formata. Dakle, bliski sudari površina (neba, kopna i mora) omogućili su mu da se domogne koloritne orkestracije, odnosno ritma, čime će se umnogome izdvojiti od gotovo svih naših slikara impresionista.
Međutim, prema mišljenju autora ove monografije, transformacija na Miličevićevim platnima bilo bi još. Naime, na poslednjoj (nedovršenoj) slici iz 1919. godine – "Pogled na Beograd" – sve ukazuje na to da je Miličević počeo da ulazi i u sferu izvesnog tipa lirske apstrakcije. Kosta Miličević bi, znači, da nije umro tako mlad, svakako kroz razne vidove koloritnog eksperimentisanja nastavio da svoju paletu bogati posebnošću kojom bi, po senzibilnosti, još više iskoračio u odnosu na mnoge najbolje slikare naše moderne.
Dragoslav PAUNESKU
