Lepota nepoznatog

24.01.09

„Ljepota nepoznatog“, roman američko-indijske spisateljice Indu Sundaresan je sjajan spoj istorije, nezaboravnih likova, prizora, boja i mirisa Indije. Po ocjeni Dejvida Davidara, indijskog pisca i kritičara, to je najzanimljivije djelo Indu Sundaresan. Spajajući svoju američku i indijsku prošlost Sundaresan je ispričala dirljivu priču o ljubavi, mržnji i sukobu kultura u Indiji, za vrijeme četiri vrela majska dana pred početak monsunske sezone, ratne 1942. godine. Sem Hotorn, dvadesetpetogodišnji kapetan američke vojske, u potrazi za svojim nestalim bratom Majkom stiže u prinčevinu Rudrakot. Osim rana zadobijenih u Burmi, sa sobom nosi i nekoliko tajni. Međutim, Semova misija ubrzo biva ugrožena novim, potpuno neočekivanim okolnostima – on se beznadežno zaljubljuje u Milu, ćerku lokalnog političkog predstavnika. Dvadeset jednu godinu kasnije Olivija, Semova kćerka, dobija kovčeg sa dragocjenostima iz Indije, zajedno sa pismom od nepoznatog čovjeka koji konačno ispunjava sve praznine iz njenog djetinjstva – pričajući joj o strasnoj i istrajnoj ljubavi roditelja koja ih je bacila na put prepun rasnih predrasuda, nacionalističkih spletki i plahovitih prilika u zemlji i društvu na pragu nezavisnosti od britanske vlasti.
Indu Sundaresan je rođena u Indiji, gdje je živjela do odlaska na studije u SAD. Završila je ekonomiju, ali se potom posvetila pisanju. Autorka je romana “Dvadeseta supruga” i “Svetkovina ruža”. Njen novi roman „Ljepota nepoznatog“ objavila je „Laguna“ u prevodu Dragane Brajović. Za “Vijesti” Indu Sundaresan govorila je iz Amerike.

Kako je nastajao Vaš roman „Ljepota nepoznatog“?
- Izuzetno primamljiv zadatak za mene pri pisanju romana „Ljepota nepoznatog“ bio je dočarati vremenski period. Moja prethodna dva romana bila su smještena u Indiju 17. vijeka (a upravo sam završila i moj četvrti po redu roman, naslov je „Princezina sjenka“, i on se takođe dešava u Indiji u 17. vijeku) tako da sam se bila otrgnula od doba 20. vijeka. Na početku sam se borila sa tim, jer nije bio u pitanju samo vremenski period, već sve ono što se sakupilo i nataložilo – glas za priču, osobitosti u ponašanju likova, njihov jezik, moj jezik, upotreba slenga.

Istorijsku pozadinu Vašeg romana „Ljepota nepoznatog“ čini period Drugog svjetskog rata u Indiji. U centru ovog romana je jedna od najstarijih civilizacija na svijetu i njen sudar sa modernim vremenom. Zašto je to vrijeme velikih promjena, mislim na Drugi svjetski rat , bilo inspirativno za Vas?
- Indija je dobila nezavisnost od britanske vlasti 1947. godine, poslije skoro sto godina, i premda tokom Drugog svjetskog rata nijedna bitka nije vođena na tlu Indije, šest godina rata su bili kritični u indijskoj politici. Veliki dio rata, Indijci koji su se zalagali i borili za samostalnost bili su držani u zatvoru, kako se ne bi miješali u ratne pokušaje, dok su indijske trupe bile poslate da se bore u korist Britanaca – ali osobođenje od britanskog radža (britanski radž ili britanska Indija, su termini koji se odnose na perod britanske vladavine na Indijskom potkontinentu od 1858 – 1947, prim. V.Og.) bio je glavni predmet interesa. U „Ljepoti nepoznatog“ ja sam ispitala stavove Indijaca prema tim pokušajima – i to sa obje strane; i sa gledišta Indijaca koji su bili imperijalisti, poput Milinog oca koji je bio ICS oficir, ali i sa gledišta Indijaca, poput Vimala Kumara, koji je bio nacionalista.


Malo carstvo Rudrakot u pustinji Suk u zapadnoj Indiji, gdje se odvija radnja romana „Ljepota nepoznatog“ je jedinstven dio ove zemlje. Ali, to je fikcionalno mjesto. Zašto?
- Rudrakot je izmišljen, kao što je izmišljena i pustinja Suk. Oba mjesta se mogu naći na indijskoj mapi u nekoj kraljevini u sadašnjoj državi Radžastan i Tar pustinji. Ja sam oprezno koristila fikcionalno mjesto kako bih obezbijedila mjesto za odvijanje radnje „Ljepote nepoznatog“, jer nijesam željela da koristim kraljevinu koja je dio stvarne istorije koja je određena i na raspolaganju. Rudrakot je jedan amalgam, ako želite, kraljevska zemlja u britanskom radžu i Džai vladalac Rudrakota je veoma nalik princu, po svojim stavovima i po svom ponašanju.


Jedan od nivoa romana je borba za indijsku nezavisnost. Zašto je ta tema toliko značajna za Vas, a i za mnoge indijske pisce?
- Slažem se da je „Ljepota nepoznatog“ na jednom nivou i roman o borbi za indijsku nezavisnost, ali i nije samo o tome. Ta borba je upletna u jednu dužu vremensku priču koja ne poništava glavnu priču romana – to je način na koji sam ja željela da tako bude, budući da je u maju 1942. godine sloboda bila opsesija većine obrazovanih Indijaca koji su željeli da se priključe borbi, ali oni su i dalje nastavljali svoje živote, i to je ono što sam najviše željela da prikažem. Godina 1947. kada je stečena nezavisnost bila je glavni događaj u većini naših života – čak i za one od nas koji su pisali priče smještene u Indiji poslije mnogo godina. Ja sam rođena poslije sticanja nezavisnosti, i u velikom dijelu moga djetinjstva priče iz tog vremenskog perioda su bile žive u sjećanju odraslih iz porodice. Možda u posljednjim dekadama, ili nekoliko godina unazad, priče koje mi pripovijedamo okreću se ka savremenoj Indiji, modernizovanoj, Indiji pod uticajem zapada i borbi između modernizma i tradicije.
Moja sljedeća knjiga, zbirka priča, koja ima naslov „U ženskom manastiru malih cvjetova“ obrađuje te teme – klopku zapadnog svijeta u indijskom društvu.

U „Ljepoti nepoznatog“ opisali ste baš te složenosti i međusobne odnose porodičnog života Indijaca. Koliko se indijska porodica promijenila u posljednjim dekadama? Tradicija je i dalje jaka?
- Ja sam to u „Ljepoti nepoznatog“ iskoristila iz sopstvenog iskustva moje indijske porodice, jer ne mislim da se desilo mnogo promjena u tradiciji i ritualima od 1942. godine. Stvari se mijenjaju, kao što žene postaju radna snaga veća nego ikad ranije, kao što se ljudi bore da budu u sposobnosti da očuvaju svoje rituale, proslave i festivale, a fokus promjena se vremenom dešava u malom broju. Ali promjena je spora, postepena, kao što i promjena uvijek i jeste.

Žene u Vašim romanima su jake, moćne, izuzetno hrabre i daleko ispred svog vremena. Kako ste stvarali te ženske likove?
- Indijsko društvo je velikim dijelom patrijarhalno, ali istorija i mitologija u Indiji je bila bogata pričama o moćnim ženama koje su kršile tradiciju – to su žene koje su me fascinirale. Jedna od njih bila je Mehrunisa, carica Nur Džahan iz mog prvog romana “Dvadeseta supruga” i “Svetkovina ruža”. Mila Raman iz „Ljepote nepoznatog“ je spokojno moćna žena na svoj način, suzdržana zbog svog vaspitanja, odgoja i svog društva; ona donosi odluke kakve druge žene ne bi napravile i suočava se sa posljedicama uz hrabrost kakvu druge žene ne posjeduju.

Kritika kaže da je Vaš roman „Ljepota nepoznatog“ napisan u velikoj tradiciji indijskog epskog kazivanja. Slažete li se sa ovim stavovima?
- Da odgovorim na to pitanje bila bih dovoljno neskromna! Ali, volim da pišem priče koje se šire preko velikog jedra. Volim da pišem ljubavne priče, umotane u istoriju, kulturu, politiku toga vremena između ljubavne priče koja je čini takvom kakva jeste, ako hoćete u epskim proporcijama!

Rođeni ste i odrasli u Indiji, a kasnije ste prešli da živite u SAD. Možete li uporediti život u Indiji i SAD?
- Ja živim u SAD već devetnaest godina, i mogu reći da onoliko koliko sam Amerikanka, toliko sam i Indijka. Kako moja spisateljska karijera napreduje, mnogo mi je lakše biti objavljivan pisac ovdje u SAD, gdje imam na raspolaganju časove pisanja, konferencije, grupe kritičara. Čak iako mi je bilo potrebno pet godina da pronađem agenta kako bih predstavila svoju prvu knjigu (i naredne romane) „Dvadeseta supruga“, bilo je gotovo nemoguće najprije ovu knjigu objaviti u Indiji i potom nastaviti sa pisanjem.

Slava carstva postoji i danas

Romani “Dvadeseta supruga” i “Svetkovina ruža” Indu Sundaresan su egzotične, epske storije o mogulskom caru Džahangiru i njegovoj velikoj ljubavi Mehrunisi. Car Džahangir, vladar Mogulskog carstva u Indiji iz 17. vijeka oženio se Mehrunisom koja je postala carica Nur Džahan (Svjetlost svijeta) najmoćnija žena u Mogulskoj carevini. Za vrijeme šesnaestogodišnje vladavine cara Džahangira, ona je polagano preuzimala vođstvo carstvom, sve dok se nije razboljela i umrla 1628. godine. Mehrunisa je imala ogroman prihod i koristila ga je u milosrđe, obezbjeđivala je miraz za sirote djevojke, ali i za gradnju znatnog broja spomenika. Tako je za svog oca sagradila grobnicu u Agri (Indija), dok je njena i muževljeva grobnica u gradu Lahore, u današnjem Pakistanu. Mehrunisa je potpisivala edikte i naredbe, njeno ime je bilo kovano na novcu, koji je bio u legalnoj upotrebi širom carstva. Imala je na dvoru posla i sa strancima, Portugalcima, Holanđanima, britan skim ambasadorom sa dvora kralja Džejmsa I. Sve je to činila žena, iako je živjela iza zidova harema i njeno lice bilo uvijek pokriveno velom.- Mogulsko carstvo je bilo imućniji dio Indije; postojalo je u istorijskom periodu od 1526. do 1858. godine. To su zvanične godine koje bilježi istorija, ali slava carstva, zdanja koja i danas postoje u Indiji, uključujući i Tadž Mahal, nastajala su i u ranijem periodu sve do sredine 17. vijeka. Poslije toga carstvo opstaje još 200 godina, carevi bivaju slabiji, granice se urušavaju, sve do 1858, kada se carstvo smanjilo na posjed oko grada Delhija. Za vrijeme vladavine Mehrunise i njenog muža (1611-1628) carstvo je bilo najvećeg opsega - uključivalo je veliki dio sjeverne Indije kao i predjele današnjeg Avganistana, Pakistana i Bangladeša. Zapadni svijet zna puno toga o ovom carstvu, i to samo zbog Tadž Mahala, ali nije bilo puno književnih djela o moći i slavi carstva, naročito ne o životu žena iz tog perioda. To je bio i primaran razlog što sam napisala “Dvadesetu suprugu” i “Svetkovinu ruža” - jer ima toliko neiskorišćenog, dragocjenog materijala o carstvu, ističe Indu Sundaresan.

Zavještanje britanske vladavine u Indiji

Salman Ruždi je nedavno rekao da je najbolja književnost na svijetu indijska književnost pisana na engleskom jeziku. Slažete li se sa ovom Ruždijevom tvrdnjom?
- Indijsko pisanje na engleskom jeziku se širi iznad svačijih očekivanja. Ima puno pisaca koji su preuzeli medijum tog jezika, što je zavještanje britanske vladavine u Indiji, da ispričaju svoje priče. Ali ima, takođe, i uvijek ih je bilo, mnogo pisaca na dijalektima koji pripovijedaju moćne priče. Od dva jezika, pisanje na engleskom je u većini slučajeva prihvatljivije za većinu Indijaca (koji ne govore sve indijske jezike) i za ostatak svijeta - koji vjerovatno počinje da razmišlja na njemu.

Vujica OGNJENOVIĆ