23.08.07
Propaganda demagoga i nitkova
Patrik J. Gari
Knjige profesora istorije na losanđeleskom univerzitetu (UCLA) Patrika Gerija prevedene su na skoro sve važnije jezike sveta, ali, kako je rekao saradniku „Vremena“, ništa od toga ga nije obradovalo koliko saznanje da će „Mit o nacijama“ biti objavljena u Srbiji, upravo zbog njene neposredne traumatične prošlosti koja nažalost još uvek traje. Novosadska izdavačka kuća „Cenzura“ nedavno je promovisala ovo Gerijevo delo na srpskom jeziku, u prevodu Danire Parente.Reč je o knjizi – istorijskom pregledu stvaranja evropskih nacija koja pokazuje da su nacije pre svega proizvod mašte, odnosno potrebe vladara da da zajedničke koordinate plemenu ne bi li njime lakše vladao. Franci, Goti, Vizigoti, Avari, Rimljani i raznorazni varvari, koji su prohujali evropskim tlom, nisu samo ratovali, već se spajali i dezintegisali po veoma prostim ili pak veoma neobičnim mehanizmima. Uzimali su razne idenitete i oslobađali ih se kada im je to odgovaralo. Varvari su postajali Rimljani, a Rimljani – varvari, pojedini društveni slojevi su postajali nacije...
Fenomen nacije još uvek je dominanta u celoj Evropi, posebno na Balkanu. Ima li nade da će ta pojava jednog trenutka biti skrajnuta, manje bitna, manje “državotovorna”?
- Mislim da postoji velika verovatnoća da će u budućnosti nacionalna država postati nevažna i da je to proces koji se već događa širom sveta. U većem delu Evrope, Evropska unija počela je da preuzima neke od zakonodavnih, institucionalnih, kulturnih, pa čak i emocionalnih uloga koje je u 19. veku imala nacionalna država. Drugde su realnosti kulturne i ekonomske globalizacije i međuzavisnosti de facto smanjile autonomiju i suverenitet nacionalnih država i dokazale da je nacionalna država neadekvatna kada su u pitanju ekonomska, bezbednosna i kulturna sfera. Čak je i vlada moje zemlje, SAD, shvatila, zbog fijaska u iračkom ratu, da ni najmoćnije države na planeti naprosto ne mogu da dejstvuju autonomno bez teških posledica.
Širom sveta vidimo reakcije na gubitak nacionalne autonomije koje se manifestuju u formi neo-nacionalističkih desničarskih ili levičarskih pokreta, kao i trans-nacionalnih ideoloških pokreta kao što je na primer fndamentalistički islam, ali ni jedan od ovih pokreta ne nudi pravu alternative koja može da obezbedi ekonomski prosperitet, političku stabilnost ili socijalnu zaštitu. Svet je naprosto isuviše kompleksan da bi homogene, etnički zasnovane suverene države ili ideologije mogle da zadovolje potrebe svojih građana.
Šta je što će zameniti naciju i nacionalizam kada ovi izađu iz mode ili, kako vi kažete, šta će ih zameniti na emocionalnom planu?
- Verujem da veći regionalni sistemi, poput Evropske unije, sa jedne strane, zamenjuju naciju i nacionalizam preuzimajući na sebe većinu uloga i vlasti koje imaju tradicionalne monopolizovane nacionalne države, a sa druge strane manji regionalni pokreti, prvenstveno u sferi kulture, lingvistike i religije, dovode do solidarnosti koja se razvija ispod nivoa države. Neki od ovih manjih regionalnih pokreta dobili su ustvari veću zaštitu od nad-državnih organizacija, nego što bi mogli da je ostvare unutar nacionalne države. Države će i dalje tvrditi da su nacije, a možda ćemo čak i videti da se stvara više nacionalnih država nego što je to bilo u prošlom veku, ali to će biti regionalne uprave koje će imati ograničenu vlast i neće biti u stanju da polažu pravo na suverentitet i autonomiju do onog stepena do kojeg su to mogle nacionalne države u 19. veku.
Koliko je fenomen nacije i nacionalizma, od nastanka do danas, vezan sa fenomenom infantilizma - potrebe naroda da naciju prepozna kao večnu majku? I koliko tu potrebu koriste vladari kroz istoriju da bi lakše vladali?
- Skeptičan sam prema primeni psiholoških i psihoanalitičkih kategorija, koje su se razvile kako bi shvatili ponašanje pojedinaca u okviru specifičnih kulturnih i istorijskih okolnosti, na cela društva. Uopšteno, međutim, složio bih se da su ideologije odavno prepoznale emotivnu snagu koja deluje na ljude da svoje duboko ukorenjeno osećanje ljubavi i dužnosti prenose sa svojih roditelja na državu. Nacionalni lideri, bez obzira koliko se razlikuju po svom pravom poreklu, redovno se pozivaju na zajedničko poreklo, ponekad od zajedničke vladajuće porodice ili mitskog pretka. Štaviše, korak od autokrate ili tiranina do njegove tvrdnje da je on sam “otac” nacije je vrlo mali. Kada se nacija predstavlja kao “otadžbina” ili kao “domovina” (fatherland/motherland), takvi pozivi često uspevaju. Naravno, ovo pozivanje na državu kao porodični sistem sam po sebi je mit i sadrži u sebi duboke kontradikcije koje ga čine vrlo opasnim.
Koliko su fenomeni nacije i nacionalizma bliski, a koliko različiti?
- Istorijski, ove dve kategorije nikada nisu bile direktno povezane. Kroz istoriju, grupe koje su verovale da dele zajedničko poreklo, istoriju, jezik, kulturu itd., nisu nužno verovale da je to osnov za političke zahteve. Takve “nacije” često su postojale pod različitim političkim upravama, kao što je to bilo u novijoj modernoj Nemačkoj, i nad mnogim takvim “nacijama” mogao je da vlada jedan politički entitet. Kao što su to bile rimska, habsburška ili otomanska imperija. Polaganje prava na politički suverenitet na ovakvim identitetima (a to bismo mogli nazvati nacionalizmom) relativno je novija pojava a, s obzirom na krvavu istoriju 20. veka, ne bi se moglo reći da se to pokazalo uspešnim.
Pojedini savremeni filozofi smatraju međutim da “nema dobrog patriotizma” i da se svaki patriotizam pre ili kasnije pretvori u “šovinizam sa perspektivom masovnih grobnica i rušenja, ekonomske i svake druge zaostalosti”. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
- Patriotizam, kao i svaki emotivni apel, može da postane šovinistički i da bude destruktivan. Često ponavljani patriotski slogan, recimo “Amerika, u pravu ili u krivu”, upravo je primer ovakve pogrešne vrste patriotizma, jer slepu odanost pretpostavlja moralu i pravednosti. Biti ponosan (na poreklo) i biti spreman na borbu za ostvarenje nekog višeg cilja može da bude pozitivno, ali ovakav patriotizam mora da bude okrenut pozitivnim vrednostima koje takav cilj sadrži, a to ne smeju da budu puki slučajevi rođenja ili polaganja prava na urođenu superiornost ili drevna prava. Tvrdnja da neko mora da podržava nacionalnu politiku zato što taj neko pripada nekoj “naciji” propaganda je demagoga i nitkova.
Američka etičarka Marta Nusbaum opet tvrdi da svaki oblik patriotizma u sebi nosi “emotivnu grešku”. Ona patriotizmu suprotstavlja kosmopolitizam - neku vrstu izgnanstva iz udobnosti lokalnih istina, iz toplog gnezda patriotskih osećanja. Da li je Evropa sa nasleđem o kojem ste pisali u knjizi “Mit o nacijama”, Evropa sa krizom identiteta, spremna za kosmopolitizam?
- Kosmopolitizam, spoznaja da nismo samo građani različitih nacija nego da nas vezuju zajedničke spone čovečanstva i da kao takvi imamo moralne i političke obaveze koje prevazilaze zahteve naših pojedinačnih država, važan je kritički pristup koji moramo da razvijamo s obzirom na realnosti našeg kompleksnog savremenog sveta. Mi moramo da shvatimo da postoje druge vrednosti i drugačiji načini života nego što su naši sopstveni i da zato što su različiti nisu time nužno inferiorni. Mi imamo moralne obaveze koje prevazilaze obaveze određene države u kojoj živimo. To međutim ne znači da čovek nužno prihvata apsolutno relativistički pogled na svet u kojem vrednosti jednog društva nisu ni bolje ni gore od onih u nekom drugom.
Trenutno na Balkanu, pogotovo između srpskih i albanskih istoričara traje prepirka ko je „stariji na Balkanu“ i ko poreklo vodi ili ne vodi od Ilira. Koliko ovakvo licitiranje ima uopšte smisla i da li je uopšte moguće istorijski relevantno utvrditi takve činjenice?
- Cela poenta „Mita o nacijama“ je da se narodi menjaju i da su rasprave o pitanjima kao što je “ko je stariji na Balkanu” potpuno anahrone i besmislene. Takvi pokušaji da se identifikuje suštinski, vanistorijski identitet savremenih naroda u prošlosti nije samo loša istorija nego je suprotnost istoriji, jer istorija je u svojoj suštini proučavanje promena u ljudskom društvu koje se vremenom događaju. Niti su Albanci niti su Srbi Iliri. Poenta moje knjige je da je celi ovaj stav ili argumentacija i rasprava samo zatrovana ideologija i da joj nije mesto u razmišljanjima savremenog Evropljanina. Možda postoje mnogi načini da se govori o pravima Srba i Albanaca, ali rasprava o tome “ko je stariji na Balkanu” sigurno nije jedan od njih.
Kakva je vaša poruka balkanskim istoričarima koji veoma teško izlaze iz kovitlaca mita i nacije?
- Moja jednostavna poruka je da su svi pokušaji da se ovi mitovi utemelje na istorijskim argumentima propali i da su ovi neuspeli pokušaji tokom dva veka Balkanu doneli neizmerne tragedije i katastrofe. Istorija nije otkrivanje ko smo bili u prošlosti: ona otkriva kako smo postali toliko drugačiji nego što smo bili u prošlosti.
Koliko vam je pomogla činjenica da sa distance, iz SAD-a, tumačite istoriju, upotrebu i zloupotrebu istorije u Evropi?
- Ponekad je korisno kada se stvari gledaju spolja, kako bi se jasnije sagledale. Štaviše, kratka ali složena istorija Amerike može da nam pomogne da shvatimo društvene procese koji su se dogodili u Evropi tokom dužeg vremenskog perioda. Na drugoj strani, veliki deo evropske istorije neko ko je Evropljanin može da razume bolje od Amerikanca ili Japanca, na primer. Nadam se, da će moj širi pogled na istoriju Evrope, deo sveta koji volim i koji često posećujem već 40 godina, pomoći Evropljanima da bolje shvate sopstvenu istoriju.
Na kraju pitanje - da li se iz vaše knjige može iščitati da su Evropljani - zarobljenici vlastite istorije?
- Nema potrebe da Evropljani budu zatočenici prošlosti ukoliko to ne žele, iako neki jesu zatočenici ideologija koje izdaju istoriju zbog toga što slede sopstvene ciljeve. Svrha proučavanja istorije nije da se napravi nekakav zatvor u kojem Evropljanin mora da živi, nego da se Evropljanima pomogne da shvate u kojoj se meri prošlost razlikuje od sadašnjosti, a time i koliko će se razlikovati budućnost. Ono što je bilo u prošlosti ne znači nužno da to isto mora biti i u budućnosti.
Nedim Sejdinović
17.11.07 Danas
Apsurdi i zverstva
Patrik Giri, Mit o nacijama
Patrik Giri, Mit o nacijama; Cenzura, 2007
Apsurdi i zverstva
Aleksej Kišjuhas
Malo se koja teorijska studija čini aktuelnija za političku svakodnevicu Srbije od nedavno objavljenog Mita o nacijama Patrika Girija (Cenzura, 2007), upravo u kontekstu trenutnih pregovora o statusu Kosova, ali i sveukupnog nacionalizma, te etničkih i/ili istorijskih legitimacija zverstava koje krvavo crvenom farbaju poslednju deceniju 20. veka u Srbiji. Poznato delo istaknutog istoričara sa UCLA pogađa u samo središte ovdašnjih nadripolitičkih diskursića, koji manipulišu fenomenima nacije, teritorije i istorije.
Etnicitet je stvoren, i to je osnovna Girijeva premisa. Takva (za nacionalistički duh vremena, jeretička) pozicija nije usamljena u korpusu teorijske misli o nacijama. Ona je izdanak škole koje personifikuju (prevođeni) istoričari poput Erika Hobsbauma (Nacije i nacionalizam od 1780. ) i Benedikt Anderson (Nacija: zamišljena zajednica), koji raščaravaju mit o naciji i nacionalnom kao homogenom, monolitnom i nadistorijskom. To međutim ne znači da je etnicitet puka fikcija. Rečima vrsnog sociologa Vilijama Tomasa - ukoliko ljudi definišu situacije kao realne, one su realne po svojim posledicama. Dakle, i društveno iskomunicirane stvari postaju brutalno realne u konsekvencama. Međutim, spoznaja da su današnji uobičajeni stavovi o naciji više mitologija no realna istorijska istina, duboko je oslobađajuća.
Girijeva studija bavi se procesom etnogeneze. Ovaj proces, mitologizovan i zamagljen nacionalističkim interpretacijama, teorijska je podloga nacionalizama dvadesetog veka. Standardno tumačenje pretpostavlja da su «narodi Evrope određene, postojane i objektivno prepoznatljive kulturne jedinice, i da se međusobno razlikuju po veri, običajima i nacionalnom karakteru, koji su nedvosmisleni i nepromenljivi». Ovu premisu Giri vešto razbija kao pseudoistoriju - i to minucioznim dokazima i istorijskim analizama. Autorov argument glasi da nema ničeg posebno «drevnog» kod naroda Evrope - istorijsko pravo na suverenitet po etničkom ključu tvorevina je 19. veka. Međutim, osim istorijske/naučne istine, ulog je još veći. Jer, ova je pseudonaučna ideja u 20. veku milione ljudi oterala u smrt.Još jednu značajnu tvrdnju razara snaga Girijevog argumenta: mit o postojanju tzv. vremena primarne akvizicije, tj. vremena kada su jednom za svagda utvrđene geografske granice legitimnog posedovanja zemlje, dok su sve potonje seobe ili osvajanja nelegitimne. I danas je taj pseudomomenat temeljni princip rešavanja savremenih etničkih problema - od kosovskog nadalje. Zatim, Giri svedoči o činjenici da je podudarnost ranih srednjevekovnih i današnjih naroda takođe još jedan mit. Demonstracijom odsustva identifikacije elite i seljaka sa istim (etničkim) entitetom u srednjem veku, ukazuje na činjenicu da se porast nacionalizma po prvi put dešava tek u Pruskoj, kao odgovor na Napoleonova osvajanja.
S tim u vezi, eksplicitan je Giri: «Srbi koji su se pojavili na raspadnutim ostacima avarskog carstva nisu narod koji je poražen u bici na Kosovu 1389. godine, niti su to Srbi koje je Slobodan Milošević pozvao na nacionalno širenje». Linearna storija o narodima Evrope mitološka je poput priče o Prometeju ili Adamu. Ideja istorije savremenih nacionalista je statična: čvrsto se hvata za (jednako mitološki) trenutak prvobitne akvizicije - kada njihov narod pristiže među ruševine Rimskog carstva - i odatle se crpe legitimacije teritorijalnih agresija i nacionalni identiteti. Ovo je antiteza istorije, veli Giri. Nije reč o jednom primordijalnom trenu, već trajnom procesu i nepovratnim diskontinuitetima. Istina je puno kompleksnija, ali i realnija: međusobno veoma različite društvene i političke grupe prihvatale su i prihvataju pravo jednog pobednika da za njih stvori uverljivu zajedničku istoriju. I ovaj se scenario ponavlja. A adaptacije i manipulacije nasleđenim imenima (npr. Germani, Franci, Anglosaksonci) stvar su politike a ne realne društvene istorije.
Sama pretpostavka da su narodi homogen i objektivan fenomen je sociološki netačna, međutim, pred nama je sad i istorijska studija koja polazi od te činjenice. Moderna društva isuviše su heterogena - klasno, (sub)kulturno, profesionalno, regionalno, dobno, rodno - da bi se o njima, čiste savesti i iz dobre namere, govorilo kao o entitetu realnijem od lingvističkog. Girijeva studija svedoči da je (od)uvek tako bilo. Narodi su umnogome kompleksniji, fluidniji i dinamičniji entiteti. Njihova politička konstrukcija odigrana je nametanjem jedinstvenog književnog jezika, projektovanjem zajedničke istorije i sličnim političkim odlukama.
Nacije jesu politički izmišljene zajednice (a istorija je ružno poslužila toj svrsi), ali ih zbog toga ne treba smatrati nebitnim i fiktivnim danas. Međutim, istorijske istine su i snažna odbrana od nacionalističkih propagandi i mitova. Svaki naredni put kada političar posegne za argumentom nacije, valja mu podmetnuti Girijevo delo pod nos. Uostalom, zdrav razum takođe lako razotkriva nacionalna trabunjanja kao mitologije: Srbinu iz Bačke kulturološki je bliskiji njegov komšija Mađar od Srbina iz Pirota - isto kao što je dotičnom Piroćancu bliži njegov komšija Bugarin. Slično tome, panker iz Novog Sada lakše pronalazi zajednički jezik sa pankerom iz Londona nego sa (su)narodnjakom. Analognih primera je bezbroj. Mitovi, a ne istorijska istina, onaj su prevarni fluid koji nas vezuje za maglovite (id)entitete poput nacije. Realno, pojedinci i društvene grupe su dinamičnije i fluidnije od jedne uspešne fikcije devetnaestog veka. Ako želimo saznati genezu ove fikcije, valja potražiti ovu studiju.
Pred nama je dinamična nenacionalistička istorija perioda od kraja Rimskog carstva do kraja Srednjeg veka. Istorija etnogeneze koja nije opterećena konstrukcijom zajedničke tradicije, već realnošću mnoštva heterogenih društvenih grupa. Volteru se pripisuje sentenca - ukoliko verujemo apsurdima, činićemo zverstva. Girijeva knjiga razotkriva mitove i apsurde. Zverstva su se nažalost već dogodila u našem komšiluku i dvorištu.
29.06.07
Prepoznati razliku između prošlosti i sadašnjosti
Mit o nacijama, Patrik J. Gari
Dani
Knjiga Mit o nacijama jednog od vodećih američkih povjesničara "živi" na relaciji Princeton - Frankfurt - Novi Sad. Nakon originalnog američkog izdanja, te njemačkog prijevoda, ova je iznimno zanimljiva knjiga napokon dostupna i ovdašnjoj čitateljskoj publici. Iako podnaslov sugerira da se knjiga bavi "srednjevjekovnim porijeklom Evrope", radi se o iznimno aktualnom štivu, naročito za naše krajeve
Prije nekoliko mjeseci u Novom Sadu je osnovana izdavačka kuća Cenzura. Prvo djelo objavljeno u izdanju Cenzure jeste knjiga američkog povjesničara Patricka Gearyja Mit o nacijama. Patrick Geary je profesor povijesti na čuvenom sveučilištu UCLA u Los Angelesu. Autor je desetak knjiga i nekoliko desetina članaka objavljenih u različitim zbornicima i najuglednijim znanstvenim časopisima. Njegov Mit o nacijama originalno je objavljen 2002. godine u izdanju Princeton University Pressa, a odmah zatim je uslijedio prijevod na njemački jezik. Skorašnji srpski prijevod (iz pera Danire Parente) učinio je ovu knjigu dostupnom i ovdašnjem širem čitateljstvu.
Kriza evropskog identiteta Patrick Geary stručnjak je za evropski srednji vijek, a među ostalim je i gostujući profesor na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti. Kad u uvodnom poglavlju govori o "krizi evropskog identiteta", Geary je u stanju spojiti diskurs insajdera sa "hladnim" registrom eksperta koji, na tragu poznate Veblenove teorije, izvrsno razumije suvremenu evropsku atmosferu, baš zato što nije njezin dio i što prema njoj ne osjeća pretjeranu privrženost. Već na početku, dakle, Geary kritizira pseudopovijest koja pretpostavlja "da su narodi Evrope određene, postojane i objektivno prepoznatljive društvene i kulturne jedinice". Poslije uvoda, Geary se prvo bavi porijeklom suvremenog etničkog nacionalizma koji smješta u osamnaesto i devetnaesto stoljeće. Iako je priča o pojavi nacionalizama ispričana riječima samog Gearyja bezbroj puta, način na koji je ova tematika obrađena u Mitu o nacijama uspjeva tu staru priču prikazati iz nove perspektive. Geary, naravno, priznaje vrijednost glasovitim postavkama Benedicta Andersona i Erica Hobsbawma o "zamišljenim zajednicama", odnosno o "izmišljanju tradicije", iako ne želi potcjenivati moć nacionalizma kao snažne političke ideologije. U nastavku ovog poglavlja Geary analizira forme grupnog identiteta prije osamnaestog i devetnaestog stoljeća te ulogu filologije u rađanju nacionalizama, prvenstveno njemačkog, ali, putem "izvoza", i drugih.
Etnoarheologija Nakon što filologija "utemelji" nacionalizam, na scenu stupa ono što Geary naziva etnoarheologijom: pripisivanje "nacionalne" specifičnosti pronađenim artefaktima. Ova etnička arheologija igrala je ključnu ulogu u isticanju prava na pojedine teritorije. Geary jasno i nedvosmisleno kaže kako je podudarnost srednjevjekovnih i suvremenih "naroda" samo mit. Tu će svoju tezu autor dokazati u narednim poglavljima, koja se upravo i bave periodom u kojem se Geary najsuverenije snalazi - ranim srednjim vijekom. Autor ističe činjenicu da evropska etnografska razmišljanja počinju još s Herodotom te da je Herodotov panoramski opis naroda postao osnova za cjelokupnu buduću evropsku etnologiju. U nastavku slijedi uzbudljiva priča o "barbarima i Rimljanima", o samoidentifikaciji stanovnika Rimskog carstva i društvenim identitetima u barbarskom svijetu. Kroz brojne primjere, autor nam prikazuje fundamentalne promjene koje su se dogodile u evropskom društvenom i političkom tkivu nakon nestanka Zapadnog rimskog carstva i raspadom velikih konfederacija poput Gotske. Stvari se dodatno usložnjavaju naseljavanjem "novih" barbara u Galiju, Italiju, Španiju i na Balkan.
Imena Evropska se stvarnost, dakle, u svakom smislu mijenjala, no imena su, usprkos tome, ostajala ista. Geary doslovce kaže: "(...) Izgleda da su od svega ostala samo imena, a ona su mogla da dobiju različit sadržaj u različito vrijeme. Imena su izvori koji se mogu obnavljati; ona imaju potencijal da uvjere ljude u kontinuitet, čak i kada je očigledno da realno postoji radikalni diskontinuitet." Na osnovu imena post festum su stvarani mitovi o porijeklu i povijesti, a u cilju prikrivanja radikalnog diskontinuiteta. Negdje pri kraju svoje briljantne knjige, Patrick Geary kaže ovako: "Povijest evropskih naroda u kasnom starom i na početku srednjeg vijeka nije priča o primordijalnom času nego o trajnom procesu. To je priča o političkom prilagođavanju i manipuliranju sa naslijeđenim imenima i predstavama prošlosti da bi se stvorila sadašnjost i budućnost. To je povijest stalne promjene, radikalnih diskontinuiteta i političkih i kulturnih krivudanja, maskiranih nanovo ponovljenim prilagođavanjima starih riječi da bi se definirale nove realnosti. Franci "rođeni pokrštavanjem Klovisa" nisu Franci Karla Velikog ili onog francuskog naroda za koji se Jean Le Pen nadao da će ga okupiti oko svog političkog pokreta. Srbi koji su se pojavili na raspadnutim ostacima avarskog carstva nisu narod koji je poražen u bici na Kosovu 1389. godine niti su to Srbi koje je Slobodan Milošević pozvao na nacionalno širenje. Albanske žrtve Miloševićeve Srbije nisu Iliri Balkana iz šestog vijeka."
Na samom pak kraju Geary pravi neku vrstu komparativne analize etnogeneze naroda Zulu (iz južne Afrike) sa evropskim etnogenezama, te iznosi vrlo zanimljiv zaključak o sličnosti "mitskih povijesti" evropskih naroda i Zulua. Kazano je već da dobre knjige nemaju po(r)uku, no posljednja rečenica Mita o nacijama ipak zvuči kao svojevrsno naravoučenije: Evropljani moraju da prepoznaju razliku između prošlosti i sadašnjosti da bi gradili budućnost.
Balkan i Evropa U pogovoru Cenzurinom izdanju Mita o nacijama Milenko Perović sa Novosadskog univerziteta naglašava kako nas Gearyjeva knjiga uvjerava da nijedan balkanski nacionalizam nije originalan ni u jednom svom elementu te da su svi naši nacionalizmi kopije davno proživljenih evropskih nacionalnih i nacionalističkih mantri, a da je to u isto vrijeme i utješno i frustrirajuće. Perovićeva tvrdnja dobro zvuči, no pitanje je koliko je tu utješnog. Taj "fazni pomak", zbog kojeg nas danas bombardiraju i nacionalizmom i tlapnjama o kontinuitetu, dok su slične mantre u ostatku Evrope potisnute daleko na marginu, mnogo je više razlog za frustraciju, nego za bilo kakvu utjehu. Baš zato je i Gearyjeva gore citirana posljednja rečenica primjenjivija na Balkance (da ovo dodatno ne sužavamo, iako možda ne bi bilo zgoreg) nego na ostale Evropljane. Jer, iako se Geary, kako se i vidi iz nekih citata, pozivao i na balkanske primjere, porazno je zapravo da bi se na tragu njegovih teza i uz pomoć njegove argumentacije mogla napisati knjiga o današnjoj Bosni i Hercegovini, a da naslov uopće ne bi trebalo mijenjati.
05.06.07 Dnevnik - Novine i časopisi
Traganje za novim idejama
Mit o nacijama, Patrik J. Gari
U srpskom izdavačkom prostoru pojavio se novi član – novosadska “Cenzura”, koji pretenduje da nađe neku specifičnost i izdvoji se od standardne izdavačke produkcije. Glavni urednik “Cenzure” Nedim Sejdinović rekao je Tanjugu da sam naziv izdavačke kuće ukazuje na neku vrstu provokacije i podrazumeva traganje za novim izdavačkim idejama. Prema njegovom mišljenju, u našoj zemlji su retki izdavači koji objavljuju knjige koje se uklapaju u “dominantnu etičku, ideološku, pa i estetičku matricu, koja vlada u našem društvu, od vrha piramide moći pa do najnižih socijalnih slojeva”.
“Cenzura” je kao prvu knjigu u svojoj ediciji “Ogledalo” objavila “Mit o nacijama” Patrika Gerija, što je Sejdinović obrazložio potrebom da se podsete čitaoci na korene “tema nacije i nacionalizma”, jer takve knjige nisu česte u našem izdavaštvu.
“Takođe, bilo je potrebno da se ukaže na činjenicu da nacionalizam nije samo naš, balkanski specijalitet, već da je čitava Evropa postavljena na klimavim stubovima nacionalizma”. Gerijeva kritika nacionalizma govori o tome da je nacija “neuhvatljiva” i da “sve ideologije zasnovane na nacionalizmu pate od iste boleste, jer barataju pojmovima koji su u potpunosti imaginarni, neracionalni”, rekao je Sejdinović.
On smatra da je “nacionalizam u svojim korenima imao samo jednu funkciju – da učvrsti vlast i moć, i do danas se kreće u tim determinantama”. Geri to dobro i istorijski utemeljeno pokazuje, rekao je Sejdinović i podvukao da je “nacionalizam uvek bio priča koja se pričala da bi se zatomile, bacile u drugi plan stvarne životne nevolje, stvarnost uopšte”.
Ova knjiga daje efektne odgovore na jedno od bitnih pitanja modernog društva, i to je svakako jedna od putanja kom će se kretati edicija “Ogledalo”, zaključio je novi izdavač.
04.04.07
Mit o nacijama
Mit o nacijama, Patrik J. Gari
FHM
Američki istoričar Patrick Geary, profesor na kalifornijskom univerzitetu(UCLA), u ovoj sjajnoj knjizi pravi istorijski pregled stvaranja evropskihnacija, dokazujući da su one zapravo proizvod mašte, posledica potrebevladara da da zajedničke koordinate svom plemenu ne bi li njime lakše vladaoa sebe pokazao naslednikom plemenskog trona. Svi ti Franci, Goti, Vizigoti,Avari, Rimljani i raznorazni varvari, koji su prohujali evropskim tlom, nisusamo ratovali, već se i spajali i dezintegisali po veoma prostim ili pakveoma čudnim mehanizmima. Uzimali su razne identitete i oslobađali ih sekada bi im to odgovaralo. Varvari su postajali Rimljani, a Rimljani –varvari, pojedini društveni slojevi su postajali nacije. Interesantno je daGeary u ovoj knjizi iskazuje ozbiljnu sumnju da su Srbi i Hrvati –slovenskog porekla! Ali, u tome nema ništa čudno, ni Francuzi uglavnom nisuFranci. Sva ta tirada o svetom poreklu, o važnosti vlastite nacije – sve suto izmišljotine, mitovi kojima "plebs" popunjava vlastitu prazninu ipronalazi razlog da "makne" one druge.