Moja politika

20.10.06 NIN

Bila je to revolucionarna 68. godina kada smo mi, brucoši Univerziteta u Sarajevu, tek izdaleka zapahnuti okrepljujućom svježinom opozicionih vjetrova koji su dunuli sa beogradskog Filozofskog fakulteta, netremice pratili šta će se dogoditi sa osam već legendarnih profesora, čije govore i tekstove smo iz dana u dan bukvalno gutali.

A onda je došlo poražavajuće finale i njihovo protjerivanje sa katedre, koje je za mnoge od nas bilo prvo dramatično suočavanje sa režimom koji nam se od malih nogu hvalio svojom neuporedivom neposrednom demokratijom.

Tako razočarani i deprimirani, rado smo prepričavali ohrabrujuću zgodu koja je procurila... Na maratonskom sastanku iza zatvorenih vrata, partijski tribunal najvišeg nivoa optužio je osmoricu “da manipulišu omladinom, da se bave politikom umjesto strukom, da hoće vlast”, a oni su se branili “da ne žele da im preotmu vlast, da se bore za demokratsko učešće i studenata i profesora u javnom životu, da je društvena kritika ne samo njihova profesionalna obaveza nego i moralna zadaća intelektualaca...”

A onda se u dvadeset i nekom satu rasprave, čiji ishod je bio unaprijed presuđen, ponovo za riječ javio profesor Dragoljub Mićunović i rekao: “Predomislio sam se, ja, ipak, hoću vlast!” Arogantni politbirovci, koji su sebe smatrali ekskluzivnim i nezamjenjivim predstavnicima “radničke klase, radnih ljudi i građana” bili su konsternirani priznanjem da neko i pored njih hoće da učestvuje u deklarisanoj “samoupravnoj demokratiji”, u politici, u vlasti. Mićun je optužen za neskrivenu vlastoljubivost, karijerizam, liderstvo, politikantstvo i sl.

Oni među njima, koji su na izdisaju toga režima, doživjeli rađanje opozicije u Srbiji, kada je Mićunović stao na čelo Demokratske stranke iz koje će se ispiliti više od pola kasnijeg višestranačja, vjerovatno su likovali što su još dvije decenije ranije prepoznali svoga glavnog antikomunističkog neprijatelja. Kasnije, kada su Mićuna vidjeli na političkom djelu, sigurno je da su konačno shvatili da je on među svim našim postkomunističkim političarima ponajmanje bio onaj koji se zalagao za kažnjavanje, otpuštanje, proganjanje, zabranjivanje, ili bilo kakav drugi oblik diskriminacije političkih protivnika.

Naprotiv, rijetko tolerantan i koncilijantan, uvijek otvoren za dijalog i kompromis, Mićunović se afirmisao kao za našu političku kulturu izuzetan primjer demokrate koji to nije samo po uvjerenju i ponašanju nego i po svojoj ljudskoj prirodi. Oni koji u to i dalje sumnjaju treba da pročitaju “Mićunovu politiku” objavljenu u njegovoj knjizi “Moja politika”. Među stotinjak dužih i kraćih tekstova koji su većim dijelom izgovoreni sa političkih tribina u zemlji i svijetu ili objavljeni u domaćim i stranim publikacijama, dominiraju oni već naslovom posvećeni demokratiji.

To su “O slobodi i demokratiji”, “Politika i demokratsko društvo”, “Demokratski izazov”, “Za demokratiju protiv vladavine jednog čoveka”, “Mogućnost demokratije u Srbiji”, “Ka demokratiji u Srbiji”, “Nova demokratska politika u Srbiji”, “Ujedinjenje demokrata”, “Susret demokrata u Atini”, “Namere demokratskog centra”. Prethode im izvrsni uvodni teorijski ogledi (“Idejni izvori liberalizma i socijalizma”, “Istorija i sloboda”, “Nasilje u politici”) a slijede ih i mnogi drugi svojevrsni mali eseji u kojima su različiti aspekti demokratije na direktan ili indirektan način u fokusu razmatranja.

Politička angažovanost tih tekstova i, istovremeno, njihov teorijski nivo svjedoče da se Mićunović, za razliku od većine tranzicionih intelektualaca u Istočnoj Evropi, ni poslije 90. ni poslije 2000, nije se potpuno vratio nauci, niti je, pak, sa obje noge ostao u politici. Većina se, kako veli Ralf Darendorf, sa gradskih trgova preselila ili ponovo za pisaće stolove ili prvi put u kabinete i rezidencije. On je, međutim, ostao i istraživač istorije političkih teorija i demokratski političar. Sa istim entuzijazmom je nastupao i u Evropskom parlamentu u Strazburu i pred američkim Kongresom u Vašingtonu i među liderima balkanskih zemalja u Atini, kao i na studentskoj tribini u Nišu i među kolegama filozofima u Kruševcu. Predsjednik saveznog parlamenta i lider velike stranke nastavio je sa jednakim poletom da djeluje na čelu nevelikog i nestranačkog Demokratskog foruma u koji su ga bili otjerali njegovi nezahvalni politički učenici.

Sijedi profesor je, naprosto, dobro znao da je demokratija uvijek i starija i mlađa od svojih nadobudnih i nestrpljivih savremenika i da njeni odani sljedbenici ne mogu ostati bez posla ili otići u penziju, ni kao teoretičari ni kao političari. Podsjećao je na Herodotovu demokratsku legendu o Otanu, Megbizu i Dariju u koju nisu vjerovali ni sami Heleni, na rezerve koje su prema Solonovoj i Periklovoj demokratiji iskazivali neprevaziđeni Platon i Aristotel, na antidemokratsku čovjekovu prirodu koju su prepoznali Makijaveli i Hobs. Ali, i na to da je demokratija, uprkos svemu, preživjela 2000 godina i nastavila sve do našeg vremena da živi barem kao posredna, predstavnička, liberalna. Čak i kada se svodi na podjelu vlasti, na njenu parlamentarnu kontrolu, na budno kritičko oko javnosti i nezavisnih medija, na jačanje civilnog sektora i afirmaciju ljudskih prava, umjesto građana koji sami o svemu odlučuju na atinskoj Agori ili rimskom Forumu, demokratija nije zamrla nego samo promijenila svoje istorijske oblike. Vječito razapeta između poretka i slobode koji prijete da završe u krajnostima diktature i anarhije, uvijek više zadata nego data, kako na brdovitom Balkanu tako i na svojim zapadnoevropskim i sjevernoameričkim modernim izvorima.

“Da li je demokratija moguća u Srbiji?” – retorički se pita Mićunović i odgovara: “Moj odgovor je pozitivan i ne treba ga mnogo potkrepljivati. Dovoljno je podsetiti se da je to, nametnuti ili ne, svejedno, planetarni politički oblik. Zato je malo verovatno da ga možemo izbeći. Pored toga demokratija je isprobavana forma vladavine u raznim delovima sveta i u različitim vremenima i pokazivala se mogućom. Najzad i istorijski i geografski i ekonomski i kulturno moguće je aktivirati demokratske resurse u Srbiji, samo prethodno treba savladati mnoge prepreke.” Tako je pisao Mićunović još podaleke 1977.

Danas možemo reći da su mnoge prepreke zaista savladane i da su mnogi resursi zaista aktivirani Ali, rekli bismo, ipak ne zato što je demokratija bila neizbježna, nego zato što ju je većina ovdje htjela i što je u tome, na čelu sa Mićunom i ostalim saborcima, oktobra 2000. i uspjela. Ispostavilo se, naime, da i nije bilo svejedno da li je bila nametnuta ili ne, jer pokušaji izvoza demokratije u Avganistan i Irak ne samo da su se pokazali neuspjeli nego i kontraproduktivni. Lokalne stabilne diktature pretvorile su se u poprišta još mnogo gorih građanskih ratova, a “nasilje u ime uvođenja demokratije” primijenjeno u trećem svijetu kao bumerang se vratilo u zapadne metropole u obliku terorizma. Napokon, odbrana od terorizma dovela je do orvelovske policijske kontrole i dramatično redukovala demokratiju upravo u zemljama koje su krajem prošlog i početkom ovog vijeka postale njeni agresivni globalni eksporteri.

Sfinga demokratije je tako postavila nove zagonetke koje će sasvim sigurno biti tema Mićunovićevih daljih neumornih istraživanja koja je u kratkom napisu pod naslovom “Terorizam” već najavio. Biće to sigurno nova svjedočanstva o autorovoj nesvakidašnjoj vitalnosti i kreativnosti, te o intelektualnoj i moralnoj dosljednosti u, kako bi rekao Nikolas Tenze, poimanju demokratije kao jedine autentične politike.

Nenad Kecmanović