Vladimir Vojnovič rođen je 26. septembra 1932. godine u Staljinabadu (danas Dušanbe). Njegovi daleki preci su doseljenici iz Srbije. Vladimirov otac, novinar, uhapšen je 1938. godine, pa se porodica Vojnovič preselila u Ukrajinu. Za vreme rata, pošto mu je otac odveden na front, Vladimir je s majkom evakuisan u jedno selo na severnom Kavkazu, a kasnije u severnu Rusiju, u okolinu Vologde. Vladimirovo školovanje je neredovno, u česnaestoj godini stiče diplomu stolara, radio je i druge znaatske poslove, pa je čak stekao i diplomu aviomehaničara.
Vojnovič je počeo kao pesnik, ali je pravu slavu stekao 1961. godine svojom prvom prozompovešću Mi ovde živimo. Kasnije objavljuje zapažena prozna dela: Hoću da budem pošten, Razdaljina od pola kilometra, U kupeu spavaćih kola, Dva druga.
Godine 1980. Vojnovič emigrira na Zapad, nastanjuje se u tihom gradiću Štokdorfu, u blizini Minhena.
Od 1974. godine u emigrantskim izdanjima se pojavljuju knjige o vojniku Ivanu Čonkinu: Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina, Preterndent na presto, Nove pustolovine vojnika Ivana Čonkina. Ovim romanima, kao i nedavno objavljenim Moskva 2042. Vladimir Vojnovič je stekao svetsku slavu.
18.07.09 Vijesti
Protiv gluposti totalitarnog režima
Života i priključenija vojnika Ivana Čonkina, Vladimir Vojnovič
Početkom osamdesetih kod beogradskog “Nolita” pojavila su se dva nastavka knjige o životu i priključenijama vojnika Ivana Čonkina: “Neprikosnoveno lice” i “Pretendent na prijesto”. Bili su to klasici istočnoevropske socijalističke satire i postigli su ogromnu popularnost na prostorima bivše SFRJ. Prvu knjigu Vojnovič je pisao u periodu 1963. do 1974. kada je i objavljena, dok je druga svjetlost dana ugledala 1979. godine. Obje knjige su zbog tada vladajućeg socijalizma u SSSR objavljene u samizdatu, a potom i kao emigrantska izdanja, a piscu donijele status disidenta. Vojnoviču su bile potrebne decenije da napiše i treći dio Čonkinovih doživljaja. Ta knjiga pod naslovom “Raseljeno lice” 2007. godine je štampana u Rusiji, a nedavno je i zrenjaninska “Agora” objavila prvi svjetski prevod ove knjige sa ruskog (koji je uradila Zvezdana Subu). Uz treći dio štampana su i prva dva nastavka “Neprikosnoveno lice” i “Pretendent na prijesto” (za koji je korišćen raniji prevod Lole Vlatković, supruge poznatog pisca Bore Ćosića), tako da su mlađim čitaocima dostupne uvijek aktuelne i nevjerovatno duhovite avanture prostodušnog ruskog vojnika.
Prvi dio romana “Neprikosnoveno lice” otpočinje bizarnom situacijom, u čijoj je srži komedija zabune: na početku Drugog svjetskog rata vojnik Crvene armije, konjušar, Ivan Čonkin dobija zadatak da čuva olupinu aviona koji je prinudno sletio u zabačeno malo rusko selo Krasovo. Rat počinje, komanda na Čonkina zaboravlja, a on se odlično snalazi među seoskim življem ne znajući da Evropom bijesni rat: privjenčava se sa poštarkom Njurom, druži se sa njenim prascem Borkom, seoskim zamlatama (jedan od njih, samouki naučnik Kuzma Gladišev Matvejevič želi da stvori hibrid krompira i paradajza). Međutim, sticajem okolnosti i zabune remeti se čitava oblasna birokratska hijerarhija – Čonkin dospijeva u situaciju da sam hapsi i zarobljava četu bezbjednjaka, dok čitava jedinica biva povučena sa fronta da njega uhapsi. Ovo je knjiga čiji genijalni humor ruši jedan čitav sistem. U njemu se ogleda pojedinac i kolektiv u hiperbirokratizovanom sistemu koji počiva na doživotnom strahu, a njegova stvarnost je oblikovana potrebama birokratije.
Radnja trećeg romana “Raseljeno lice” odvija se od pred kraj Drugog svjetskog rata do 1991. godine. Sticajem okolnosti Čonkin se nađe u Njemačkoj između ruske i američke okupacione zone. Njura je i dalje u svom selu Krasnom, a pošto nema vijesti od Čonkina, ona sama sebi piše pisma od Čonkina i svake subote ih čita pred seoskim radoznalcima. Čonkin je u njenoj viziji postao junak, pilot koji jednom raketom ruši četiri njemačka aviona, a kada ga Njemci pogode on uspijeva da iskoči iz aviona i ode sam do prve bolnice. No, kao i svaka laž, pa i ova traje kratko. Čonkin je, zapravo i dalje konjušar (prilikom pokušaja da se potpiše na zgradu Rajhstaga, penje se na konja, koji mu se izmakne ispod nogu pa se pri padu povr- ijedi i samo od potpisa ostaje Čo!), a jedan od seljana iz sela Krasno mu javlja kako Njura ima nekakvog pilota. Tada Čonkin odlučuje da je zauvijek zaboravi, ne zanjući da je on taj “pilot”, a pošto se rat završio, Njura gubi nadu da će joj se on vratiti te pred selom čita zvanično obaveštenje da je Čonkin poginuo.
Nevjerovatnim slučajem Čonkin prelazi sa ruske u američku okupacionu zonu, biva osumnjičen da je prepredeni špijun, pa se za njegovu sudbinu počinje interesovati i sam Staljin. Međutim, Čonkin se odlučuje na korak više i odlazak u SAD. Za vrijeme hladnog rata on će u Ohaju postati uspješan farmer, a padom komunizma doći će u Rusiju i sresti svoju ljubav iz rata – Njuru. U roman “Raseljeno lice” vješto je upletena i priča o Staljinu, koga je, prema Vojnovičevoj imaginaciji rodila kobila, a odgajio siromašni gruzijski obućar. Sudbina Staljina biva totalno drugačija nego ona iz udžbenika istorije.
Vojnovičeva trilogija, posmatrana kao cjelina je knjiga protiv totalitarnog režima, gluposti, licemerja i surovosti. Književno uvjerljivo, gogoljevski satirično, pisac je razobličio sovjetski birokratski sistem koji je počivao na doživotnom strahu. Vojnovičev Čonkin je savremeni pandan Ivanu Budalini iz narodnog predanja, ali i dobrom vojniku Švejku iz Hašekovog djela. Po romanu o Čonkinu 1994. godine češki režiser Jirži Mencel snimio je istoimeni film.
Zamisao za knjigu “Raseljeno lice” stvorena je davno. O tome Vladimir Vojnovič u opsežnom predgovoru za ovu knjigu kaže: “Neki čitaoci ubjeđivali su me da je Čonkin tako dobar, da bi nastavak djela na tu temu bio izlišan, ali ja sam osjećao da napisavši dvije knjige o Čonkinu, ne mogu umrijeti a da ne završim i treću. Stanje moga duha moglo se uporediti sa ženom, koja noseći trojke, na svijet donosi samo dvoje djece, a treće u njoj ostaje na neodređeno vrijeme... Dozvoliću sebi da se pozovem na emocije čitalaca i iznesem neke sitnice iz moga života. Iako sam pristalica braka za cio život, moram priznati da sam donedavno bio dva puta oženjen. Moja prva žena i ja razišli smo se nakon osam godina zajedničkog života, a sa drugom sam živio 40 godina u braku, sve dok nas njena smrt nije zauvijek razdvojila. I eto, tako je nekako ispalo da sam prvu knjigu o Čonkinu napisao u braku sa prvom ženom, a drugu u braku sa drugom ženom. Prisustvo tih žena u mom životu uticalo je na ovaj ili onaj način na moje književno stvaralaštvo, koje je isto tako, s vremenom otežavalo naš zajednički život, jer su moje žene dijelile sa mnom posljedice mojih zamisli i postupaka.
Zbog toga sam riješio da, ako već želim da posvetim treću knjigu nekome, onda prvu knjigu posvetim Valentini, drugu Irini. U život me je vratila Svetlana koja je kao i ja izgubila dragu osobu prije izvjesnog vremena. Čini mi se da smo jedno drugo našli u pravom trenutku. Svetlana je unijela osvježenje u cio moj život i meni nije preostalo ništa drugo nego da se podignem iz pepela. Shvatio sam da opet želim da živim, da pišem, a najbolje od svega je što sam konačno dobio volju da uopšte nešto radim. Dolje, na dnu bunara, ipak je preostala neka kapljica. Obrisao sam prašinu sa kompjutera, mahnito počeo da udaram po tastaturi, osjećajući neobično i davno zaboravljeno nadahnuće. I onda, u sedamdesetpetoj godini života, postao sam poletan kao nekada u mladosti. Zamijenio sam dan za noć, hitajući u susret junacima koji su, kao nekada, sami sebe odlikovali. Slobodno mogu da kažem da se bez Svetlane ova knjiga ne bi ni desila. Zbog toga, treću knjigu opravdano i sa ljubavlju posvećujem upravo njoj“.
Vladimir Vojnovič rođen je 1932. godine u Staljinabadu (danas Dušanbe). Vladimirov otac, novinar, uhapšen je 1938. godine, pa se porodica Vojnovič preselila u Ukrajinu. Za vrijeme rata, pošto mu je otac odveden na front, Vladimir je s majkom evakuisan u jedno selo na sjevernom Kavkazu, a kasnije u sjevernu Rusiju, u okolinu Vologde. Vladimirovo školovanje je neredovno, u česnaestoj godini stiče diplomu stolara, radio je i druge zanatske poslove, pa je čak stekao i diplomu aviomehaničara. Vojnovič je počeo kao pjesnik, ali je pravu slavu stekao 1961. godine svojom prvom prozom poviješću „Mi ovdje živimo“. Kasnije objavljuje zapažena prozna djela: „Hoću da budem pošten“, „Razdaljina od pola kilometra“, „U kupeu spavaćih kola“, „Dva druga“, „Moskva 2042“, „Monumentalna propagnda“. Godine 1980. Brežnjev mu je oduzeo državljanstvo, pa Vojnovič emigrira na Zapad, nastanjuje se u gradiću Štokdorfu, u blizini Minhena. Godine 1989. vratio se u Rusiju kada mu je Gorbačov vratio državljanstvo. Vojnovič živi u Moskvi i Njemačkoj.
Preci iz Herceg Novog
U razgovoru sa potpisnikom ovih redova 2003. godine, Vojnovič je govorio i o tome kako zna da njegovi preci vode porijeklo sa naših prostora:
„Naše porijeklo vodi od Vojina, kneza i vojvode cara Stefana Dečanskog, koji je živio u 14. vijeku. Na početku njegovi su potomci živjeli u Užicu, ali poslije se nekoliko njih preselilo u Crnu Goru i mnogi od njih su postali mornari u Bokeljskoj mornarici. Djed moga čukundjeda Aleksandar je bio kapetan i gradonačelnik Herceg Novog. Njegov sin Špiro je imao svoju flotu u Bokokotorskom zalivu i više je puta dolazio u Rusiju Špirov sin Nikola i petorica njegove braće sredinom 19. vijeka su došli u Rusiju i tamo ostali. Dva moja rođaka, Jovan i Marko Vojinović takođe su bili rodom s bregova Bokokotorskog zaliva i obojica su u Rusiji postali admirali. Jovan je učestvovao u znamenitoj Česmenskoj bici, a Marko je bio osnivač i prvi zapovjednik Crnomorske flote. Poslije odlaska iz Crnomorske flote jedno je vrijeme živio u Herceg Novom, ali se kasnije ponovo vratio u Rusiju, zapovijedao Dunavskom flotom i umro u Vitebsku 1807. U Herceg Novom i danas postoji kuća Marka Vojinovića u ulici koja nosi njegovo ime, zapravo je bolje reći da ne postoji kuća, već ruševina u koju se nakon potresa pretvorila ta njegova nekadašnja kuća“.
Po riječima ovog pisca, godine 1989. gradske vlasti u Herceg Novom su namjeravale da mu predaju kuću Marka Vojinovića, s tim da bi je pretvorio u muzej. O tome je Vojnovič rekao: „Mislio sam da bi otvaranje tog muzeja doprinijelo uspostavljanju zajedništva i saradnje između ruske, srpske i crnogorske kulture. No, do te predaje tada nije došlo (o tome bolje od mene znaju žitelji Herceg Novog i moji prijatelji Lidija i Đorđe Budeč), a sada imam već 70 godina i moja se želja za tim ohladila.“
Vujica OGNJENOVIĆ