Vladimir Vojnovič rođen je 26. septembra 1932. godine u Staljinabadu (danas Dušanbe). Njegovi daleki preci su doseljenici iz Srbije. Vladimirov otac, novinar, uhapšen je 1938. godine, pa se porodica Vojnovič preselila u Ukrajinu. Za vreme rata, pošto mu je otac odveden na front, Vladimir je s majkom evakuisan u jedno selo na severnom Kavkazu, a kasnije u severnu Rusiju, u okolinu Vologde. Vladimirovo školovanje je neredovno, u česnaestoj godini stiče diplomu stolara, radio je i druge znaatske poslove, pa je čak stekao i diplomu aviomehaničara.
Vojnovič je počeo kao pesnik, ali je pravu slavu stekao 1961. godine svojom prvom prozompovešću Mi ovde živimo. Kasnije objavljuje zapažena prozna dela: Hoću da budem pošten, Razdaljina od pola kilometra, U kupeu spavaćih kola, Dva druga.
Godine 1980. Vojnovič emigrira na Zapad, nastanjuje se u tihom gradiću Štokdorfu, u blizini Minhena.
Od 1974. godine u emigrantskim izdanjima se pojavljuju knjige o vojniku Ivanu Čonkinu: Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina, Preterndent na presto, Nove pustolovine vojnika Ivana Čonkina. Ovim romanima, kao i nedavno objavljenim Moskva 2042. Vladimir Vojnovič je stekao svetsku slavu.
11.03.10
Život je sam po sebi groteska
VLADIMIR VOJNOVIČ
Ponosan što vodi poreklo iz Srbije i što su svi Vojnoviči potekli od kneza Vojina koji je oženio ćerku Stefana Dečanskog, radostan što je za razliku od svog dede i oca, on često uspevao da dođe u Srbiju, sa zebnjom jer su ga upravo naši carinici zadržali više od jednog sata na granici, jer im je baš on od svih putnika doletelih iz Moskve bio sumnjiv sa dva pasoša u džepu, ali i sa novom knjigom Autoportret, autobiografijom koja je u Rusiji objavljena i za samo mesec dana prodata u 15.000 primeraka, poznati ruski književnik, Vladimir Vojnovič stigao je u Novi Sad na otvaranje 16. Salona knjige na Novosadskom sajmu, kao specijalni gost manifestacije Dani Laze Kostića.
Autobiografiju na ruskom je poklonio svom izdavaču Nenadu Šaponji, koji je prošle godine objavio tri toma knjige koja je Vojnoviča i proslavila: Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina. Prva dva dela - Neprikosnoveno lice i Pretendent na presto - ponovljena su izdanja, a nastavak dogodovština Ivana Čonkina - Raseljeno lice - premijerno je objavljeno u Rusiji 2007. godine. Upravo je izdanje Agore prvi objavljeni prevod te treće knjige u svetu. Milioni čitalaca smejali su se čitajući prve knjige o dogodovštinama crvenoarmejca Čonkina, u kojima je Vojnovič blistavo i krajnje uverljivo, na satiričan način, razobličio birokratski sistem koji je počivao na doživotnom strahu i pokazao svu apsurdnost Staljinovog režima.
Odakle vam energija da se upustite u pisanje romana epopeje i to tokom druge polovine XX veka, kada su u modi bile kraće forme? I sami ste u predgovoru za „Raseljeno lice“ napisali da ste zaslužili da uđete u Ginisovu knjigu rekorda jer je ovaj roman pisan skoro pola veka?
- Radi se o tome da sam roman o Čonkinu davno zamislio, još 1958, dakle, kad mi je bilo 26 godina. Da nisam služio sovjetsku armiju nikada ne bih mogao da osmislim njegov lik. Kroz njega sam hteo da dam sliku celog sovjetskog društva i kako ono deluje na malog čoveka. Neki upoređuju Čonkina sa Švejkom. Naravno, dok sam pisao Čonkina setio sam se da postoji Švejk, ali on je sasvim drugi karakter. Švejk je čovek koji je avanturista, koji je veoma aktivan i lukav, a Čonkin je čovek na koga deluju okolnosti. On je čovek iz naroda u neprirodnim okolnostima. Dakle, želeo sam da dam sliku sovjetskog društva u opisu, kako Čonkina kao malog čoveka, njegovog konja, pa do samog vrha, do Staljina.
Upravo ste zbog te dve prve knjige i sami doživeli torture i represije vlasti osetili na sopstvenoj koži?
- Dok sam pisao prvu knjigu sve je bilo u redu, živeo sam spokojno. Već sam drugu knjigu pisao pod velikim pritiskom i vlasti i KGB. Taj pritisak je bio toliko velik da nisam mogao da nastavim dalje. Otišao sam iz Sovjetskog Saveza, ali nisam odmah mogao da nastavim priču o Čonkinu. Pisao sam druge knjige. Nisam mogao da nađem tu nit koja je povezivala knjige od početka. Pronašao sam je posle trideset godina i brzo seo da pišem treću knjigu.
Da li ćemo, kada vaša autobiografija bude prevedena na srpski, saznati koliko je i u trilogiji o Čonkinu bilo autobiografskog?
- Naravno da je bilo. Rusi imaju običaj da kažu: „Ko je služio armiju, taj se ni u cirkusu ne smeje“. Radi se o tome da je naš život sam po sebi groteska. Ti diktatorski, totalitarni režimi, što su strašniji - to su apsurdniji. Apsurdno je čak i zamisliti takav svet a kamoli živeti u njemu. Mi, koji smo živeli u Sovjetskom Savezu, nismo morali ništa da izmišljamo. Kada sam tek počinjao da pišem, u jednoj od prvih pripovedaka sam i napisao: Vojnovič se pridržava pisanja o životu baš kakav život jeste. Dakle, pokušao sam da pišem realistično, a ispalo je da je to apsurdno i satirično.
Bili ste isključeni iz Saveza pisaca 1974, a šest godina kasnije ste emigrirali na Zapad, u Nemačku. Od tog vremena ste se zalagali za ljudska prava. Da li ste i danas aktivni borac na tom polju?
- Period posle Staljina zvao se otopljavanje i on je trajao deset godina. Međutim, onda su neki ljudi odlučili da to sve baš i nije dobro i da treba da bude kao za vreme Staljina. Odmah su uhapsili dvojicu pisaca da bi demonstrirali šta žele i kako bi pokazali kako će od sada biti. Bio sam zabrinut, nisam želeo da se takve stvari dešavaju i odmah sam stao u odbranu pisaca. Mnogi drugi, koji su, takođe stali u njihovu odbranu uplašili su se i povukli, a ja sam i dalje agitovao za njihovo oslobađanje, nastavio da se borim i postao disident. U to vreme borba za ljudska prava bila je opasna delatnost. Danas se brojna udruženja bave tim problemom i nije tako opasno, a ja sam se umorio.
Svojevremeno su vam mnogi zamerili što ste o Solženjicinu pisali iskreno, da vam se neka njegova dela ne dopadaju, dok su drugi imali prema njemu odnos nedodirljivog?
- Solženjicin se pojavio u vreme kada se u SSSR nije smelo pisati o represiji Staljinovog režima. Njegova knjiga, koju i dan danas smatram remek delom - Jedan dan Ivana Denisoviča - bila je prva koja o tome govori. Svi su od tada govorili o Solženjicinu kao o živom klasiku. Meni se izuzetno dopala i ta, kao i neke druge njegove knjige. Ali, posle mi se neke knjige nisu dopadale i to sam rekao, na šta sam dobio odgovor: „Kako možeš to da kažeš, pa to je Solženjicin!“ Naravno, ako mogu da kažem da mi se neka Tolstojeva dela ne sviđaju, zašto ne bih mogao reći to i za Solženjicinove knjige. Pokazalo se da našem društvu uvek treba neki idol kome se treba klanjati. Solženjicin je postao upravo to. I sam Solženjicin se uvredio kada se prepoznao u jednom junaku u mom romanu Moskva 2042, a ja sam mu rekao da su to karakteristike mog junaka a ne njegove. I tada su mi drugi rekli: „Možete pisati satirično o bilo kome, samo nemojte o Solženjicinu“.
Koga od pisaca iz Srbije volite da čitate?
- Nušića, naravno. Žao mi je što od savremenih pisaca nije mnogo prevedeno na ruski, ali čitao sam dela mog prijatelj Bore Ćosića, pokojnog Mome Dimića i drugih.
Koga bi istakli od ruskih savremenika?
- U romanu Moskva 2042 glavni lik, kada njega pitaju ko je najbolji pisac na svetu, odgovara: „Ako kažem da sam ja, zvučaće neskromno, a ako kažem da nisam ja, onda to neće biti u redu“.
Čonkin kao uspešan američki farmer
Čitaoci širom sveta već nekoliko decenija pitaju se - šta se dalje dešavalo sa Čonkinom? Krajem 2007. konačno se pojavio i taj dugoočekivani treći deo trilogije - Raseljeno lice, u kome se Čonkin u periodu „hladnog rata“, od 1946. našao u Americi, nakon niza ratnih i poratnih avantura. Usput, sudbina staljinizma i samog Staljina, jednog od junaka ove knjige, biva malo „drugačije“ osvetljena nego u udžbenicima istorije.
U predgovoru za treći tom Vojnovič, u svom neodoljivo duhovitom maniru, „otkriva“ kako su boljševičke vlasti nastojale da ga odvrate da ne nastavi sa pisanjem Čonkinovog žitija, nakon što su se prve dve knjige pojavile na Zapadu i postale svetski hit . „Najuži državni vrh objavio je rat mom književnom radu pokušavajući da otupi, kako se kaže, moje pero... KGB me je uporno molio služeći se vrlo uverljivim metodama kao što su otrovane cigarete“.
Roman Raseljeno lice prevela je Zvezdana Subu, a prošle godine objavila ga je zrenjaninska izdavačka kuća Agora.
Gordana Draganić Nonin
24.09.09 NIN
Povratak otpisanih
Raseljeno lice, Vladimir Vojnovič
Da, zaista, Vladimir Vojnovič i njegov takoreći nerazdvojni pratilac, Ivan Čonkin, donedavno gotovo da bejahu zaboravljeni i otpisani. Prošlo je, naime, ravno pola veka od početka pisanja, a tridesetak ili nešto više godina od publikovanja prvih dveju knjiga (Neprikosnoveno lice i Pretendent na presto) iz proslavljenog serijala pod zajedničkim naslovom Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina. I kad su već svi digli ruke, uključujući i samog pisca, koji to u izvesnom smislu i priznaje u prigodnom „Predgovoru“, pre dve godine se, skoro volšebno, ipak pojavila ova knjiga koja zaokružuje planiranu trilogiju i okončava izvanredne i unerbesne dogodovštine „sovjetskog Švejka“.
Sâm Vojnovič, nekadašnji disident, a onda i povratnik, za sve to vreme je, doduše, pisao i objavljivao ponešto, skrećući pažnju ruske i međunarodne javnosti ponajviše novim „prilozima“ za više nego kritički nastrojenu biografiju drugog i najvećeg ruskog disidenta, Aleksandra Solženjicina. Ipak, njegovo ime je trajno ostalo povezano s likom njegovog najpoznatijeg književnog junaka i stoga ne čudi što mu se na kraju ipak vratio. I to tačno tamo gde ga je dosta davno i ostavio.
Raseljeno lice otpočinje, drugim rečima, baš na onom mestu i u ono vreme, potkraj Drugog svetskog rata, kojim se okončava prethodni „nastavak“ ove nekad veoma čitane sage. A to znači da Vojnovič ni za jotu, reklo bi se, nije odstupio od kritike militarizma i staljinizma koja mu je i donela globalnu slavu. U međuvremenu je, međutim, nestalo hladnoratovske podele, srušen je i Berlinski zid, pa se finalna povest o Čonkinovom nespretnom i nehotičnom „prebegu“ na Zapad, iz kojega proizilazi i glavni zaplet romana, povezan sa Staljinovim paranoičnim strahom od ovoga kao mogućeg uzurpatora vlasti, danas neminovno prihvata i čita drugačije nego što bi to bio slučaj da je obelodanjena pre dvadesetak godina, recimo.
Čonkinov duhovni „otac“ imao je pred sobom, dakle, nimalo lak zadatak – da u sasvim izmenjenim političko-istorijskim okolnostima na neki način održi živim „plamen“ aktuelnosti i angažovanosti a da pri tom udovolji podrazumevanim zahtevima trilogijskog pisanja koji pretpostavljaju „vertikalno“ usmereno kretanje prema završnici kao prema svojevrsnom vrhuncu. O kakvom se iskušenju radi možda bi najbolje mogli da posvedoče autori najpoznatijih, uglavnom multimedijskih trilogija našeg doba, kao što su Kum, Matriks ili pak Gospodar prstenova.
Vojnovičev odgovor na ovaj zanatski izazov u isti mah je iznenađujući i karakterističan za njegov spisateljski senzibilitet. Ne menjajući ništa u stilu i načinu pripovedanja, do kraja, moglo bi se kazati, vernom tradiciji velike ruske humorističko-satirične književnosti, autor Neprikosnovenog lica i Pretendenta na presto posegao je ovoga puta za mogućnostima antiklimaksno izvedenog prikazivanja u paradoksalnom i istovremeno spektakularnom duhu „izneverenih očekivanja“. Uobičajenom burlesknom spoju sredstava komedije zabune/intrige s tematikom političke satire, kroz koju defiluju značajne istorijske ličnosti (Staljin, Berija, Truman, Gorbačov itd.), pridružen je, drugim rečima, krajnje slobodan i „snižavajući“ tretman famoznog kulta ličnosti, ali isto tako i egzilantsko-disidentskog kulta druge, izabrane domovine.
U središtu pripovedanja pri tome se, u neku ruku mimo očekivanja, ne nalazi Čonkinov, nego Staljinov lik, s tim što su obojica podvrgnuti omiljenom Vojnovičevom postupku zamene identiteta, i doslovno realizovanom u primeni „šekspirovskog“ motiva glume na životnoj „pozornici“. U Džugašvilijevom slučaju sve to je još „oplemenjeno“ sarkastično-grotesknim oblikovanjem koje figuru velikog satrapa na dvosmislen način prevodi u područje fikcije i nadrealnosti, budući da je uvodi u domen karikaturalnosti i kvazibasnolikosti („Staljin je na engleskom pastuv“), u isti mah je smeštajući na marginu istorije po načelu „šta-bi-bilo-kad-bi-bilo“, ovde uprizorenom u alternativnom biografskom rukavcu dotrajavanja u anonimnosti provincijske čamotinje.
Na isti način, uostalom, završava i sâm Čonkin, koji se od „slučajnog“ heroja antifašističke borbe preobražava u „tipsku“ figuru američkog farmera, tek potkraj života, u gorbačovljevskoj eri, kadrog da još jednom poseti domovinu, da bi se potom vratio u svakodnevnu rutinu života u Ohaju. Dobijajući, posle svih peripetija, najposle ironijski sigurno pribežište od istorije kao satiruće lakrdije i pogubne tragikomedije, Vojnovičevi junaci skončavaju zapravo na način dostojan autorovog ukupnog poimanja života. Zbog toga su nam valjda i vraćeni onda kad smo već zaboravili na njih – da nas podsete na to da je ono što sada živimo, ili odživljavamo, zapravo već davno odigrano na velikoj komedijskoj pozornici koju po navici zovemo svetom.
Tihomir Brajović