Stiven Presfild je rođen 1943. u Porto Spejnu na Trinidadu. Pošto je 1965. diplomirao na Univerzitetu Djuk, stupio je u marince. Pripadnik ovih elitnih vojnih trupa bio je sve do 1971. godine, kada se oženio, preselio u Njujork i zaposlio kao pisac reklamnih tekstova za jednu firmu. U želji da uradi nešto kreativnije i značajnije, dao je otkaz i počeo da piše roman. Ta odluka se umalo pretvorila u njegovu životnu katastrofu. Tri godine kasnije, razveden i bez prebijene pare, živeo je u jednoj prikolici pokraj reke, od niza privremenih poslova kao što su branje voća i vožnja taksija i traktora. U međuvremenu je napisao tri romana, od kojih nijedan nije objavljen. Tada je Presfild rešio da je vreme za novu veliku promenu i odselio se u Grad snova, gde je u narednih petnaest godina napisao, ili sarađivao na pisanju trideset i četiri scenarija. Od filmova snimljenih prema njima neki su zaboravljeni vrlo brzo, i ni sam Presfild ne želi da ih se seća. Tih godina, omiljena knjiga mu je postala Bhagavad-Gita, i u njoj je pronašao i inspiraciju za prvi svoj roman koji je ne samo objavljen nego i dospeo na bestseler liste, pod naslovom The Legend of Bagger Vance (Legenda o Bageru Vensu). Za njim su usledila tri istorijska romana čija se radnja odigrava u antičkoj Grčkoj i koji su, jedan za drugim, postigli zavidan uspeh, pre svega u Sjedinjenim Državama i u Grčkoj: Gates of Fire (Ognjena kapija), Tides of War (Plime rata) i Last of the Amazons (Poslednje Amazonke). Ognjena kapija zvanično je uvrštena u obaveznu literaturu za studente Vojne akademije Sjedinjenih Država i pripadnike specijalnih pomorsko-pešadijskih jedinica. U septembru 2003. Sparta (danas sasvim malo naselje na mestu nekadašnje Leonidine kraljevine) proglašava Stivena Presfilda svojim počasnim građaninom. Poslednji Presfildov roman, objavljen u decembru 2004, nosi naslov The Virtues of War, a Novel of Alexander the Great (Vrline rata, Roman o Aleksandru Velikom).
ISTORIJSKA NAPOMENA
Godine 480. pre naše ere, persijske snage pod carem Kserksom, koje su prema Herodotu brojale dva miliona vojnika, prešle su Helespont i krenule u svojoj množini na pohod ka Grčkoj, da bi je osvojile i porobile. U očajničkom činu odlaganja, izabrane snage od tri stotine Spartanaca izaslane su do termopilskog klanca, gde su se planine i more toliko približavali da su bar delimično neutralizovali persijsko mnoštvo i njihovu konjicu. Ovde će, postojala je nada, elitni borci voljni da žrtvuju svoje živote moći za koji dan da zadrže milionsku armiju u najezdi.
Tri stotine Spartanaca sa svojim saveznicima zadržavali su osvajače sedam dana, sve dok, izlomivši u pokolju oružje i boreći se „golim šakama i zubima“ (kako je zabeležio Herodot), nisu na kraju podlegli. Spartanci i njihovi tespijski saveznici izginuli su do poslednjeg, ali merilo hrabrosti koje su postavili svojom žrtvom nadahnulo je Grke da ustanu i da u jesen i u proleće poraze Persijance u bitkama kod Salamine i Plateje, spasavši tako novorođenu zapadnu demokratiju i slobodu da ne budu zatrte u kolevci.
Danas dva spomenika čuvaju sećanja na Termopile. Na onom iz modernog doba, zvanom Leonidin spomenik po spartanskom kralju koji je tamo pao, urezan je njegov odgovor na Kserksov zahtev da Spartanci polože oružje. Sastojao se iz svega dve reči: Molon labe. „Dođi i uzmi ga.“
Drugi spomenik, iz antičkih vremena, prost je kamen u koji su urezane reči pesnika Simonida. U njegovim stihovima sažet je možda najslavniji od svih ratničkih epitafa:
Putniče, kad stigneš Spartancima, reci da padosmo verni njihovim zakonima.
Premda silnu hrabrost iskazahu svi Spartanci i Tespijci, najhrabriji od svih bejaše Spartanac po imenu Dijenek. Pripoveda se da na veče uoči bitke neki Tračanin reče mu gde Persijanci u tolikom broju lukonoša imaju da strelama svojim, kad ih odapnu, pomračuju sunce. Dijenek, opet, nezastrašen rečima ovim, uz smeh opazi: „Dobro je, jer tako ćemo se u hladu boriti.“
? HERODOT: ISTORIJA
Lisica mnoge varke zna;
divlji vepar jednu, al vrednu.
? ARHILOH
11.10.04
Stari Grci su razumjeli iracionalno
Stiven Presfild
Termopile, uzani planinski prolaz u centralnoj Grčkoj, jedno je od malobrojnih obilježja spartanske civilizacije, koja su preživjela do danas. Na tom su mjestu 300 spartanskih ratnika zadržali najezdu Persijskog carstva u Termopilskoj bici 480. godine prije naše ere. Nadahnut tom pričom i usudom Sparte, američki pisac Stiven Presfild je izuzetnim pripovjedačkim darom ispisao roman "Ognjena kapija", koju je objavila "Laguna" u prevodu Tatjane Bižić. Zamišljeni pripovjedač ove priče je jedini preživjeli ratnik poslije Termopilske bitke - štitonoša u spartanskoj teškoj pješadiji. To je povijest o spartanskom načinu življenja i umiranja, o muškarcima i ženama koji su ušli u legendu obesmrtivši svoju kulturu.
Stiven Presfild rođen je 1943. godine na Trinidadu, a živi u SAD. Poslije bezuspješnih pokušaja da napiše dobar roman, napisao je preko 35 filmskih scenarija, koji su po njegovom priznanju pretvoreni u zaboravljene filmove. Uspjeh Presfildu slijedi poslije tri romana inspirisana životom antičke Grčke - "Ognjena kapija", "Plime rata" i "Posljednja Amazonka", (po kome se snima film sa Umom Turman u glavnoj ulozi). Sva tri romana imaju zapažen uspjeh u svijetu, a naročito u Grčkoj, gdje je "Ognjena kapija" prošle godine bila najčitanija knjiga! Ovoga mjeseca u SAD će se pojaviti i Presfildova četvrta knjiga s antičkom tematikom - "Vrline rata" a to je roman o Aleksandru Velikom.
Objašnjavajući za "Vijesti" zašto je antička Grčka njegova opsesivna tema Presfild kaže:
- Naravno, postoji tu jedan iracionalan element, koji ni sam sebi ne mogu objasniti. Možda sam živio neki svoj bivši život u antičkoj Grčkoj. Ono što je u svemu tome pomalo čudno je činjenica da volim sve stvari u vezi sa antičkom Grčkom, a da me drevno Rimsko carstvo uopšte ne interesuje. Čak mi se ni moderna Grčka ne sviđa. Već je u pitanju samo jedan period. Ono što primjećujem je to da je moderni svijet, izuzev jednog njegovog manjeg dijela, više povodljiv. Postojali su ranije isti problemi, ali bilo ih je lakše shvatiti i objasniti. Tada je svijet bio mnogo manji.
Čak i događaji poput Peloponeskog rata, Sicilijanske ekspedicije, optužbi protiv Alkibijada i Sokrata, uspona Filipovog i Demostenovih govora protiv njega, Aleksandrovih osvajanja..., svi oni imaju paralele u modernom svijetu, mi ih možemo spoznati i izvući pouku.
U antičkoj Grčkoj su postojala druga pravila mišljenja i življenja.
- Činjenica je da je svijet antičke Grčke bio prije-hrišćanski, prije-frojdovski, prije-marksistički, prije-potrošački. Postojao je prije masovnog društva. Tada je bilo daleko manje "moranja". Drevni Grci su svijet posmatrali, smatram, bistrijim očima, nego što to mi danas činimo.
Takođe sam pokušao da predstavim tragičan pogled na život, koji je, kao što znamo, kod grčkih dramskih pisaca izražen do perfekcije. Ti naši moderni stavovi koji preovlađuju ili promjene za kojima toliko žudimo, za mene su čista glupost. Stari Grci su razumjeli te iracionalne snage, kao što je dobro, fatum, lična sudbina. Između svega toga oni su nalazili jednakost, držali ravnotežu, uprkos najboljim i najvećim herojskim naporima ljudi. To se meni čini kao prava realnost!
"Ognjena kapija" je takođe knjiga o hrabrosti, tačnije, o različitim vrstama hrabrosti? Spartanci su bili primjer za "hrabra srca", zar ne?
- Tačno. Tema "Ognjene kapije" zapravo je hrabrost. Svaki lik je oličenje drugačije vrste hrabrosti. Leonid je otjelotvorenje viteške vrijednosti, Areta i Paraleja predstavljaju različite oblike ženske smjelosti; Polinik ima urođenu, bogomdanu odvažnost lava ili orla, dok je Aleksandrova hrabrost više iz moralnog kodeksa, nego iz njegovog unutrašnjeg poriva. Po meni, centralni lik je Dijenek, čija je hrabrost, kao što ste i pročitali, hrabrost svakog čovjeka. Ona mu nije data prirodno, već je morao da radi na njoj, da vježba, da ispituje njenu osnovu. On ju je proizvodio od trena do trena, kao što mnogi muškarci to čine, iz najveće prirodne želje, sukobljavajući se sa svojim strahovima, koji nijesu beznačajni. I on je to učinio razumom. On je taj kome se ja najviše divim. Druga tema "Kapije" bila bi: Dobri Kralj protiv Lošeg Kralja. Obojica za nas predstavljaju kraljeve, i u spoljnoj formi (književno, Leonid i Kserks) i u unutrašnjoj manifestaciji. Dobar Kralj nosi istu odjeću kao i njegovi ljudi, bori se na njihovoj strani, stavlja njihove interese ispred svojih i žrtvuje se za dobro svoje zajednice. Loš Kralj postavio je sebe na zlatni tron, gleda bitku izdaleka i više se bavi svojom taštinom, nego kako će mu preživjeti ljudi. I pored toga Kserks nije u potpunosti loš. On ima neke od najboljih i najoštroumnijih zapažanja u cijeloj priči.
Koliko su filozofi i pisci antičke Grčke uticali na Vaš rad?
- Svakako da su jak uticaj na mene ostavili pisci i filozofi antičke Grčke. Naročito Ksenofont po svom viđenju Sparte. Bolje ju je poznavao od bilo kog drugog i kao što je poznato nijedan Spartanac nije ostavio nijednu zapisanu riječ o svojoj domovini. Tukididu se strahovito divim zbog njegovih jasnih pogleda, međutim, vrlo pesimističnih, na ljudsku prirodu. A, Sokratu zbog njegove plemenitosti.
Vujica OGNJENOVIĆ
Vojničko iskustvo i imaginacija
U "Ognjenoj kapiji" opisali ste bitku kod Termopila i život u Sparti i Grčkoj za vrijeme invazije Persijanaca. Kakva ste istraživanja obavili prije nego što ste počeli da pišete tu knjigu?
- Prije nego što ću početi da pišem "Ognjenu kapiju" pročitao sam puno djela antičkih pisaca, od kojih su najznačajniji Herodot i Diodor sa Sicilije, kao i dosta savremenih udžbenika o Sparti, koji su mi bili dost-upni. Ja zapravo nijesam posjetio nekadašnju Spartu i Termopile sve dok nijesam završio knjigu. Veliki dio ovog romana bazira se na mom ličnom vojničkom iskustvu i sopstvenoj imaginaciji.
27.03.04 Pobjeda
Obilježja spartanske civilizacije
Stiven Presfild: “Ognjena kapija”
Roman upliće istorijsko i mistično s dirljivom ljubavnom pričom, dostiže vrhunac u uzbudljivoj i stravičnoj epskoj bici, i izrasta u djelo koje se čita u dahu i dovodi homerovsko predanje u 21. vijek
Epski roman o bici kod Termopila, “Ognjena kapija”, autora Stivena Persfilda, objavljen je nedavno u izdanju “Lagune”.
“Ognjena kapija” je nevjerovatno uzbudljivo, dirljivo i dobro napisano književno djelo. Rijetko kom piscu uspijeva da oživi jedan istorijski trenutak s toliko majstorstva, kompetentnosti i psihološkog uvida. Stiven Presfild nije bio u Termopilskoj bici 480. godine prije naše ere, ali kad pročitate njegovu knjigu povjerovaćete da jeste, a povjerovaćete da ste bili i sami, bilježi Nelson de Mil.
“Jedno od malobrojnih obiležja spartanske civilizacije koja su preživjela do danas leži u uzanom planinskom prolazu zvanom Termopile. Na tom su mjestu tri stotine najboljih spartanskih ratnika zadržali najezdu Persijskog carstva. Jednostavan kamen s uklesanim natpisom obilježava mjesto gdje su pali. Nadahnut ovim kamenom i zainteresovan usudom Sparte, Stiven Presfild je izvanredno objedinio učenost s pripovijedačkim darom. “Ognjena kapija”, koju priča jedini preživjeli poslije ove epske bitke – štitonoša u spartanskoj teškoj pešadiji – opčinjavajuća je pripovest o čovjeku pridobijenom spartanskim načinom življenja i umiranja, i o muškarcima i ženama koji su ušli u legendu obesmrtivši svoju kulturu. “Ognjena kapija” upliće istorijsko i mistično s dirljivom ljubavnom pričom, dostiže vrhunac u uzbudljivoj i stravičnoj epskoj bici, i izrasta u djelo koje se čita u dahu i dovodi homerovsko predanje u 21. vijek”...A u “istorijskoj napomeni” ovog djela, između ostalog, piše: “Godine 480. prije naše ere, persijske snage pod carem Kserksom, koje su prema Herodotu brojale dva miliona vojnika, prešle su Helespont i krenule u svojoj množini na pohod ka Grčkoj, da bi je osvojile i porobile. U očajničkom činu odlaganja, izabrane snage od tri stotine Spartanaca izaslane su do termopilskog klanca, gdje su se planine i more toliko približavali da su bar djelimično neutralizovali persijsko mnoštvo i njihovu konjicu. Ovdje će, postojala je nada, elitni borci voljni da žrtvuju svoje živote moći za koji dan da zadrže milionsku armiju u najezdi.
Tri stotine Spartanaca sa svojim saveznicima zadržavali su osvajače sedam dana, sve dok, izlomivši u pokolju oružje i boreći se „golim šakama i zubima“ (kako je zabeležio Herodot), nisu na kraju podlegli. Spartanci i njihovi tespijski saveznici izginuli su do posljednjeg, ali mjerilo hrabrosti koje su postavili svojom žrtvom nadahnulo je Grke da ustanu i da u jesen i u proljeće poraze Persijance u bitkama kod Salamine i Plateje, spasavši tako novorođenu zapadnu demokratiju i slobodu da ne budu zatrte u kolijevci”...
R.K.
