01.01.00
Politika
28.12.2002.
O vizuelnom
Preobražaj mita
Salvador Dali "Oslobađanje prstiju"; izdavač "Prosveta", Niš, 2002. Prevod Olgica Bošnjaković
Magijska strana zbirke eseja Salvadora Dalija (1904), prema Alenu Boskeu najslavnijeg slikara 20. veka posle Pikasa, majstora gromopucatelnih izjava u kojima je čitavog života neštedimice davao svoju ličnost svim znatiželjnicima bez razlike, dozvoljava da se kroz prividni (ne)red njihovog pisma pojave odsutni sadržaj, odsutni znak kojim se ističe nemoć krajnosnog poimanja te svesti, odnosno nemoć da se iskusi totalitet teorijskog znanja o umetnosti. I načina Dalijeve imaginacije, postupka i procedure umetnosti stvaranja i stvaranja umetnosti.
Simbolički poredak tekstova Dalijeve "teorije", iako koncentrisane oko osnovnih postulata mišljenja iz kojeg su nadrealisti još više pojačali iracionalistički karakter simbolističkog pokreta u umetnosti a rušenje konvencionalne i razumljive upotrebe jezika označenih prizora (sadržaja) slike doveli do apsurda, nosi u sebi neke od principa o "nesvarljivom" u znanju, i teoriji tzv. transcendentalnog opravdanja. I to onog preko kojeg proklamuje automatizam "doteranih, odnosno lazuriranih" slika koje se vizuelno javljaju kod umetnika, što ih poput senke prate.
Mistički prorok
Njihovo se filozofsko značenje sastoji u tome što nam nude "iskustvo" umetnosti u njenom "nomadskom stanju" ideja, suspregnutih sa stanjima ideja toka (pod)svesti u njenoj najdivljijoj zbrci i usamljenosti.
Utisak je da su Dalijevi eseji pisani u nekom somnabulističkom stanju, ni u snu, ni na javi, što je kod njega lik "savesnog studenta nadrealizma" metaforički preobrazilo u lik teoretičara sa ambicijama vizionara, mističkog proroka i fantaste. Onog kod koga je transparentno verbalizovana sklonost prema fantomima, mađiji i okultizmu. I koji veruje u preobražaj mita "u smislu da se hipnotički nepokretan lik Narcisove figure postepeno gubi sve dok ne postane potpuno nevidljiv ako se u njega, izvesno vreme i sa malog odstojanja, rasejano zagleda" posmatračevo oko.
Rečju, u Dalijevom esejističkom slučaju u pitanju je profil slikara /teoretičara opsednutog "temama" raznih religijskih kultova divljaka i storijama bolesnih duševnih stanja, ali i okrenutom prema svemu natčulnom i iracionalnom. Mističkom i fantomskom. Sablasnom. U kontekstu "vladavine" izazova i provokacija. I njihovih "propovedi".
Teror imaginarnog
Analiza fantoma i sablasti kod Dalija zagovara unutrašnji nalog da se u slikarstvu "maltene fotografski dočaravaju prizori iz nevidljivog sveta". Te da područja sna i iracionalnih polja budu glavne psihičke "teritorije". Kod Dalija te "teritorije", kontaminirane su izvesnom vrstom "terora imaginarnog", uz napomenu da je njegov teorijsko-esejistički univerzum u znaku poricanja fizičkih zakona koji su još važili u vreme njegove studentske mladosti.
Na kraju treba istaći da ovi eseji svedoče o tome kako se u Dalijevom mišljenju postepeno izgradila teorija, kao jedna od najprovokativnijih tekovina nadrealističkog pokreta. I "paranoja kritika" koju je Dali utemeljio kao "formulu vidovitosti", zauzimajući se u njoj za stav, po kojem svakom predelu, svakom biću, svakom fenomenu treba odreći nepromenljivost jer se iza činjeničnog zida ocrtavaju dvojnici tih istih predmeta, bića i fenomena kao druga vizuelna datost.
Zoran M. MANDIĆ
