Pomorski trgovci, ratnici i mecene

05.07.03 Pobjeda

Prostor koji nazivamo Bokom Kotorskom je, danas prisutan, prirodni pejsaz. Ali svaki prirodni pejsaz je, pogotovo ako u njemu zive ljudi, ujedno i istorijski pejsaz: jer prostor ne postoji bez vremena kao sto vrijeme ne postoji bez prostora. Vrijeme ispunjava prostor stalno novim sastojcima - ili ga od njih prazni - a to stalno unosenje ili iznosenje elemenata u sliku, slici daje nove smislove, nova znacenja i tako je mijenja. Tu dijalektiku odnosa vremena i prostora bez pocetka i kraja nazivamo istorijom.Ucinilo mi se da se osnovne kategorije istorije: vrijeme kao medij, i prostor kao sadrzatelj u kome se istorija dogadja, malo gdje tako eksplicitno, gotovo taktilno dozivljavaju kao u Boki Kotorskoj, malom zalivu uvucenom duboko u obalu juznog Jadrana, i da ta mala oblast moze da sluzi kao uzorna parcela za proucavanje i poucavanje istorije uopste. Naime osjetljivog putnika, koji Boki, danas, prilazi iz drugog istorijskog prostora u kome istorija nije tako ocigledna, neobicno pobudjuje na razmisljanje posvemasnja suceljenost raznovremenog i istovremenog tj. mnostvo vremenskih slojeva i ritmova stecenih i preslozenih u istoj (da li istoj?) prostornoj posudi. Tako sam i ja, pri prvom susretu sa Bokom - a tome ima dobrih petnaestak godina - zivo osjetio vrijeme, jer sam ugledao jos gusto prisutne zapise koje je u sliku predjela unijelo drugo vrijeme, plemenite linije i proporcije u kamenovima i slogovima kucâ, palatâ i zvonikâ, a koje potonje vrijeme iz slike predjela jos nije izbrisalo. Ti stari biljezi, ma koliko izlagani imanentnim silama prirode, nemaru, odbacivanju ili, u najnovije vrijeme neobuzdavanoj agresiji i nipodastavanju, jos uvijek su dominantni i markantni u pejsazu, sto, valjda, govori u prilog vremena u kome su ostavljeni a na stetu vremenâ koja su posledovala. Mnozina tih vidnih zapisa u vremenu i biljega u prostoru pobudjivala je da ih se pokusa zamisliti u punoci vremena kada su nacinjeni, te na razmisljanje zasto ih je njihovo vrijeme, uopste, u toj meri stvorilo.
U toj igri uobrazilje, do ruku mi je slucajno dosao clanak meni nepoznatog pisca Milosa Milosevica: Naselja, kultura stanovanja, drustveni zivot i obicaji u Boki Kotorskoj u vrijeme mletacke vladavine. Tim clankom meni su se najedanput otvorila zakljucana vrata vremena, vremena kada je na obalama Zaliva cvjetala jedna civilizacija koja je zivjela od mora, a slika predjela popunila se svim onim sto danas nedostaje - prije svega ljudskim akterima i njihovim raznolikim pregnucima.
Ali sa stranica spomenutog rada zaiskrilo je jos nesto, nesvakidasnja sposobnost opazanja i pisceva osjetljivost koji su navodili na misao da on, u stvari, nije u akademskom odnosu s predmetom svog istrazivanja, ili to nije primarno, vec u intimnom, tzv. odnosu uosjecavanja. Naravno, da me je, tako rijedak, slucaj privukao i nagonio da pisca dalje iscitavam. Otkrivao sam, tako, pomocu napomena ispod teksta njegovih, i radova drugih autora - naslove drugih njegovih radova, i, lagano, gradio sliku njegovih interesovanja. Predamnom su se otvarale stranice djelovanja jednog raskosnog duha kome nista sto je ljudsko nije ostajalo strano, i shvatio sam da se nalazim pred djelom-spomenikom jedne uzvisene privrzenosti zavicaju: pisac je zalozio sve svoje darove i sva svoja znanja da spozna i u duhu vaspostavi izgubljeni svijet svojih predaka i likove svoga zavicaja. NJegovi preci, shvatio sam, gradili su brodove i plovili su morima, sledujuci maksimu NAVIGARE NECESSE, VIVERE NON NECESSE EST (PLOVITI SE MORA A ZIVETI NE MORA) da bi sto sire razmakli tijesne okvire svojih zivota za sebe i svoje potomstvo, a on je, u miru svog Arhiva, slijedio tragove koje su oni ostavili, sljedujuci misao da nista sto je otrgnuto od zaborava nije zanavijek umrlo. Kada bi osjetio granice izrazajnih sredstava u jednom registru - proznom, pisac je smjelo - i podjednako uvjerljivo - pribjegavao drugom: poetskom. Ali istorija i poezija nisu kod naseg autora nikako djelovio davno pokidane cjeline duha, one su jedno; nekad prozete na papiru stampanoga rada, nekad silom konvencija razdvojene, ali stalno komplementarne.
Znajuci da ce uvazeni sagovornici kompetentno govoriti o postignucima g. Milosevica u nauci istorije, dakako istorije shvacene u sirokom, najsirem, smislu te rijeci, pomislio sam da nije neskromno od mene da uputim paznju na skrivena znacenja i poruke njegovog djela. A ono, kao i svako veliko djelo, ima vise slojeva, vise lica, vise znacenja, koja se odmah ne podaju nasem razumijevanju. Jedna od vrlina toga djela, koja je na mene snazno uticala, je epistemoloska postavka da je istorija proslost, sadasnjost i buducnost, iz koje slijedi da u istoriji nista trajno ne iscezava vec se samo preobrazava, a iz tog uvjerenja mi, ako ga cvrsto za sebe prihvatimo, mozemo crpsti nadu da ce davno prekinuti ili deformisani procesi zivota, stvaranja i razumjevanja jednom biti ponovno uspostavljeni.
Nijedan veliki umjetnik, naucnik, mislilac ili djelatnik, receno je, nece nikada dovrsiti svoje zivotno djelo jer - ako bi ga dovrsio - ne bi ostavio nista drugima da rade. Milosevicevo naucno i umetnicko djelo je originalno, zadivljujuce raznovrsno i misaono veoma podsticajno. Sljedbenici ga mogu dopunjavati, popravljati ili dogradjivati u raznim pravcima, ali je, cini mi se, neophodno da ga, u cjelini, upoznaju. Knjiga "Pomorski trgovci, ratnici i mecene" je moj skromni prilog tom upoznavanju.

Vlastimir Djokic