12.11.15 Vreme
KULTURAKNJIGE – POSLEDICE JEDNOG PUCNJA, JELICA NOVAKOVIĆ I SVEN PETERS
U stidu zgarišta i stenađorđe matić SRPSKI INTELEKTUALCI JEDNOM ĆE MORATI DA NAUČE "LEKCIJU" DA SE PRI DODIRU SA SVETOM ZAUVEK MAKNU IZ BIPARTICIJE ČIJA SU DVA NEPOMIRLJIVA DELA PREPOZNATLJIVA NAMRGOĐENA UVREĐENOST S JEDNE ILI, KAO OVDE, IZVINJAVAJUĆA MEA MAXIMA CULPA SNISHODLJIVOST S DRUGE STRANE
Skoro svatko tko se devedesetih našao u Holandiji ili Belgiji – u Nizozemlju ukratko – prepoznat će odmah ime Jelice Novaković, jednog od dvoje autora ove knjige. Njezin mali dvodjelni rječnik, kao i gramatika holandskog bili su jedini referentan, koliko ograničen, priručnik za učenje jezika, a te dvije knjižice istovremeno su figurirale i kao trajna metafora činjenice o tome da naši ljudi stigli po raspadu svoje zemlje u Beneluks, iza svih mitova o snazi i važnosti države (i država) zapravo nisu imali nikoga ni ničega – ni rječnika, ni referentnih knjiga, ni kulturnih (infra)struktura – bilo čega što pametne i brižne zemlje ostavljaju svojim subjektima kao pomoć. No to je već za drugu priču.
Njen kolega i suautor knjige Posledice jednog pucnja (srpsko izdanje Clio, 2015; u originalu: Wat kwam er uit een schot?), Belgijanac Sven Peters, otvorio je drugi krug asocijacija. Ima kod Britanaca poznata vic--igra: "Nabroj pet poznatih Belgijanaca", u kojoj (namjernim pleonazmom) insularni otočani odgovaraju ironično-samosvjesnim pop-kulturnim klišeom: "Žan-Klod van Dam", dok će neki eventualno dodati i detektiva Poaroa, fikcijski lik Agate Kristi.
Belgija je, kao i za većinu anglosaksonskog svijeta, dakako kliše male i jedva znane evropske zemlje (It’s Tuesday, so it must be Belgium, zvala se američka filmska komedija). Kad bi se iza te duhovito šovinističke šale pogledalo malo dublje, uostalom kao i kod većine takozvanih malih kultura, flamansko-valonski pečat na civilizaciji sve je osim mrlje na mapi za nevješto oko: Rubens, Van Ajk, Rene Magrit, Meterlink, Žorž Simenon, Alfred Saks, Đango Rajnhardt, Žak Brel, Erže – do naših dana i Herman Ipen, Jana Fabre, do najnovijeg, fascinantnog "pop-artista" što stoji iza nadimka Stromae.
SRPSKO-BELGIJSKE VEZE: Belgija je komplicirana i delikatna kultura, ponešto nejasnog nacionalnog identiteta, stiješnjena između dominantnijih kultura, a podijeljena jezikom i ekonomijom. Da, očita analogija bi se odmah mogla izvući – pa iako nije baš sasvim što bi se ovdje logično moglo pomisliti, ovo posljednje moglo je svakako, hipotetski bar, povezati i na dubljoj razini dvoje autora kod pisanja ovakve knjige.
Za nas ključan Prvi svjetski rat, točka je koja je vjerojatno najviše oblikovala i belgijski, trajno rezignirani nacionalni karakter. Odatle upravo, iz takve dijeljene historijske važnosti "Velikoga rata", krenulo je i dvoje autora kako bi pronašlo i osvijetlilo nešto potpuno neočito: veze između Srbije i Belgije, s događajem iz juna 1914. u Sarajevu kao zaponcem, i sve što je iz toga proizašlo.
Sam način kako je nastala knjiga Novakovićeve i Petersa ne djeluje (osim za postmoderne "optimiste") kao dobra ili ozbiljna preporuka: tekst je rezultat višemjesečnog dopisivanja na skajpu (!), što je valjda neka današnja, (post)moderna varijanta epistolarnosti. No, unatoč takvoj predpriči i "metodu", otvara se pred čitateljem jedna potpuno nepoznata a iznenađujuće bogata historija neočekivanih i katkad zapanjujućih tajnih veza između dvije zemlje.
Krećući za pištoljem, sjajnom ironičnom, žanrovskom dosjetkom i dvostrukošću – naime "brauning", model FN-1910 iz kojeg je pucao Princip, bio je belgijske proizvodnje (dok se sam lik koji ga je doturio, Šarl Duse, "belgijski profesor mačevanja i član lože", nudi odmah kao motiv za romanopisce) – iz toga knjiga se dalje otvara kao izuzetno vrijedan pregled historije pisanja belgijske i holandske štampe od trenutka atentata do početka rata i kasnije, sve do danas. Pored toga, knjiga je i svojevrsni kompendij utjecaja toga događaja i u tamošnjoj književnosti i, kuriozno, likovnosti, odnosno šire kulturi; skup silno zanimljivih tragova koje je trajno ostavio Principov pucanj – kako doslovno tako i, interesantnije, kroz tajne puteve jezika. Pregled tih veza izvršen je uzornom marljivošću i ako bude i malo pameti, budućim bi istraživačima i, nadati se, naročito literatorima mogao služiti kao neprocjenjiv "sirovi materijal". Zato, kad bi i bilo mjesta, prepričavanje otkrića iz knjige pokvarilo bi navjrjednije – da se ostavi čitatelju da otkrije, koliko mračnu toliko i čarobnu riznicu priča što su nastale iz tadašnjih veza zemalja s dva suprotna kraja Evrope.
PRAVDANJE: Pored konkretnih izvora i iznešenih, iskopanih podataka, knjigu čini serija komentara i impresija koje ispisuje dvoje autora-sugovornika što kroz spomenute kompjuterske sesije "razgovaraju" o historiji događaja i njegovoj percepciji i tumačenjima u Belgiji i Holandiji. Nastranu što se pri tome brzo javlja prva uočljiva mana, čisto tehničke prirode – izmjene glasova korespondenata, kad piše Novaković a kad Peters, nisu grafički označeni na stranici, što često zbunjuje čitatelja – nažalost, upravo njihove opaske, zaključci i povlačenje nekih analogija (vrlo paušalnih, čim se autori nađu u malignom "tada i danas" žanru proizvoljnosti usporedbi), iz više razloga kvare neupitnu vrijednost impresivne, metodično skupljene, arhivske građe i literature. Nesumnjiva implicitna vrlina knjige jest i to što ona spada u mali ali beskrajno bitan korpus antirevizionističkih knjiga o Atentatu i posljedicama, u svjetlu goleme produkcije historijskog revizionizma spram Principovog pucnja. U tom smislu, čak i kad su argumenti, pogotovo oni Novakovićeve, kristalno jasni i materijalno i etički neumoljivi, sve je izneseno takvim slabašnim, do iritacije pomirljivim tonom, da to na kraju izaziva spektakularnu kontrareakciju.
U takvoj retorsko-misaonoj slaboći nalazi se i kardinalna greška ove, rekli smo, važne knjige. Za primjer: jedna tipična holandska, samouvjerena novinarska budala tako, konsternirano pita autoricu da "kako je moguće da je u Beogradu dato ime ulice jednom ubici" – eto, taj neznalačko-moralizatorski licemjerni princip ostao je do danas kao sama suština bitnog dijela kulture s kojom Novakovićeva pokušava ovako, suviše pomirljivo komunicirati. Ona odmah pada u daljnju grešku, također uobičajenu: u ton gotovo izvinjavajući, što je poznata pojava kod mnogih u srbijanskoj inteligenciji, traumatiziranoj medijskom slikom o kolektivu i vječnim vlastitim strahom od moguće optužbe za nacionalizam. Zato, i kad odmah potom navodi niz Principovih prethodnika i suvremenika – redom boraca za slobodu i tiranoubojica – Novakovićeva, za razliku od tradicionalno "relaksiranog" Zapadnjaka, Belgijanca Petersa, djeluje kao da se permanentno brani, umjesto da parira ideologiji i neznanju isključivo iz pozicije i stava jednakosti. Tu je stvar trebalo riješiti drugačije, radikalno, jednom nedvosmislenom i prezirnom gestom – da se sve to, takav neznalački stereotip, uz argumentaciju jasno – odbije kao uvreda, apodiktički, onako kao što se jedino može postupati s agresivnim ignorantima koji po definiciji uvijek dolaze u paketu s toksično tupim pridikovanjem. Ovakav manjak snage, ponovo, kao trajna popudbina dijalektičke slabosti, pitanje je i nečega drugog – stila naime, retorske kapacitiranosti, u klasičnom smislu ars rhetoricae (prostije: umjesto da on tebi – ti njemu očitaš lekciju), a kao rezultanta gore navedene kolektivne psihološke uslovljenosti i, iz nje, anksioznosti.
Srbijanski intelektualci zbog toga će jednom morati naučiti drugačiju, a ključnu "lekciju" – to da se pri dodiru sa svijetom maknu zauvijek iz biparticije čija su dva nepomirljiva dijela prepoznatljiva namrgođena uvrijeđenost s jedne ili, kao ovdje, izvinjavajuća mea maxima culpa snishodljivost (pa makar se iznosili neoborivi kontraargumenti!), s druge strane.
Svaki Bildung, humboltovski rečeno, svako buduće intelektualno odrastanje ovdašnje, ovisit će uvelike upravo od nadilaženja te dvije suprotnosti – bez toga nema zrelosti, bez toga će se uvijek ostati u inferiornosti podesnoj za paternaliziranje svake vrste i od svake strane kojoj to bude palo napamet. U stjecanju samosvijesti i borbi protiv potonjega, upravo ovi primjeri odnosa jedne slabo znane sjevernoevropske kulture spram ključnog perioda naše povijesti pak, mogli bi jednom biti neočekivan oslonac i osnaženje.
