Jasen Boko diplomirao je dramaturgiju i svetsku književnost, radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu kao dramaturg, a danas ima status slobodnog umetnika. Postdiplomske studije nastavio je odseku za scenario i dramu na Njujorškom univerzitetu. Deset godina predavao je predmet Lutkarstvo i scenska kultura na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Njegovih dvadesetak drama i lutkarskih igrokaza za decu i omladinu izvedeni su u više od četrdeset produkcija na profesionalnim scenama Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije, a predstave nastale po njegovim dramama putovale su na brojne domaće i međunarodne festivale, gde su i nagrađivane. Objavio je osam knjiga i bio član više žirija na međunarodnim festivalima i selektor raznih pozorišnih festivala.
20.04.12
Kako nastaje predstava
Jasen Boko
Dramaturg Jasen Boko, član žirija Zvezdarišta, autor knjige „Pozorište“, u izdanju Kreativnog centra
Autor: D. S.
Dramaturg iz Hrvatske, Jasen Boko učestvovaće u radu stručnog žirija jubilarnog, 10. međunarodnog dečjeg festivala - Pozorište Zvezdarište, koji počinje danas. Osim njega, u žiriju su i glumice Nataša Ninković i Olivera Vitorović. Boko će, zajedno sa predstavnicima svog beogradskog izdavača, Kreativnog centra, promovisati svoju knjigu-slikovnicu „Pozorište“ (ilustrovao Dušan Pavlić). Promocija je najavljena za danas u 14 sati na sceni Kult UK „Vuk Karadžić“.
U Beograd dolazite nakon skoro 15 godine, kakav je to osećaja sada?
- U Beogradu sam na studiju proveo dobar dio osamdesetih i to su za mene, kao i svake studentske godine, bile jako dobre godine, premda je upravo u drugom dijelu tog razdoblja nastajalo sve ono što je kasnije, početkom devedesetih, onako krvavo eksplodiralo na području bivše države. Posljednji put prije rata bio sam u Beogradu sredinom 1991, kad je bilo sasvim jasno što će se dogoditi, a ponovno sam došao 1997. godine, tako da sam u tom gradu imao prigodu vidjeti i uzroke, a kasnije i posljedice rata. Posljednjih godina dolazim češće, najčešće po kazališnom poslu i obnovio sam mnoga prijateljstva koja su bila vrijedna obnavljanja. Neke sam ljude, koji su odigrali ružnu ulogu u ratu, a koje sam davno imao prigodu upoznati, radije zaboravio. Jedno od tih obnovljenih „dobrih prijateljstava“ bilo je i ono s Ljiljom Marinković, vlasnicom Kreativnog centra, mojom koleginicom sa studija književnosti i na njezin je poticaj i nastala knjiga „Pozorište“ zbog koje sam sada opet u Beogradu.
Vaša slikovnica „Pozorište“, definitivno, jeste proizvod pisca i ilustratora. Objasnite nam kako izgleda takva saradnja?
- Bez ilustratora Dušana Pavlića ova bi knjiga možda postojala, ali sigurno ne bi bila ovako zanimljiva i duhovita. Vidio sam ranije njegove ilustracije u drugim izdanjima Kreativnog centra i tražio da radim upravo s njim. To se, na dobro ove knjige, i realiziralo i potpuno ste u pravu kad kažete da je ovo naš zajednički projekt, nikako samo moja knjiga. Ono što me fasciniralo jest činjenica (a pokazalo se to sad kad je knjiga u čitateljskim rukama) da osim što je beskrajno maštovit ilustrator Dušan posjeduje kreativni dar i izvan crtačkog. Gotovo svi oni kratki tekstovi unutar ilustracija „Pozorišta“ nisu moji nego njegovi tekstovi, a oni pokazuju koliko Dušan razumije duh pisca s kojim radi i još više, koliko je sam pun duha i kreativne autonomnosti. To su možda najduhovitiji i najšarmantniji dijelovi knjige i volio bih reći da sam ih ja napisao ali, nažalost, nisam. Bilo bi zanimljivo kad bih ja mogao ilustrirati nešto što Dušan napiše, no to se neće dogoditi. Ne sumnjam da on može nešto dobro napisati, ali sigurno znam da ja ne znam crtati i da moje ilustracije ne bi bile dobre po mentalno zdravlje djece.
Može li „Pozorište“ biti dobar udžbenik, odnosno kome je konkretno ova slikovnica namenjena?
- Udžbenik je riječ koju ne volim. Asocijacija je na nešto dosadno, naporno, nešto iz čega se MORA učiti... Ova knjiga nije pisana kao udžbenik niti to ima namjeru biti. Ona je pisana kao nešto iz čega mladi ljudi mogu saznati stvari o radu u kazalištu koje se inače događaju iza zatvorenih vrata i o kojima ništa ne znamo. Jedini dio kazališta koji vidimo su gledalište i gotovo „proizvod“ - predstava. Kako se do tog „proizvoda“ dolazi teško je otkriti ljudima koji nikad nisu sudjelovali u tom procesu. Ova knjiga, u duhu edicije „Saznaj i probaj“ (kojom sam već kao idejom potpuno fasciniran), najmlađima priča o kazalištu kombinacijom nekih bitnih povijesnih podataka i praktičnog rada. Ukazuje im na to da kazalište ne čini samo glumac, nego i niz drugih autorskih osobnosti i stimulira ih da sami, praktično, u okviru svojih mogućnosti, isprobaju scensku umjetnost, da produciraju, glume, režiraju, marketinški podržavaju predstavu, izrađuju kostime ili plakate...
Međutim, mislim da bi se s ovom knjigom moglo dogoditi isto što i s mojom dramom „Kazališni sat“ koja je u ovih dvadesetak godina doživjela isto toliko produkcija. Ona duhovito govori o nastanku predstave, objašnjavajući pritom upravo te, široj javnosti potpuno nepoznate, stvari koje se događaju u procesu nastajanja predstave. Pokazalo se da su tom produkcijom kao i djeca jednako zadovoljne bile i učiteljice i odgajateljice koje su iz nje naučile puno stvari o radu na predstavi koje su onda mogle i koristiti u svom radu u vrtiću i školi. Dakle, ne preporučujem „Pozorište“ kao udžbenik, ali kao knjigu iz koje nešto mogu naučiti i stariji svakako je mogu preporučiti. Ako ipak sve to znaju pa ništa i ne nauče, sigurno će se čitajući knjigu i uživajući u njezinim ilustracijama dobro zabaviti.