01.01.00
NIN
21.01.2000.
Filozofija
Hajdegerov imago
Postoje, koliko vidim, tri mogućnosti, ili tri puta filozofskog utemeljenja postmoderne. Ova knjiga Hajdegerovih predavanja i rasprava, objavljena 1967. godine, ovde u prevodu Zorana Zeca, iz Hajdegerove takozvane druge faze - posle "Bivstva vremena" - pokazuje da bi ovaj Hajdegerov "novi početak" mogao da bude jedan od ovih puteva. I to, možda, jedan od onih glavnih. Iako se teoretičari ne slažu u tome koji su to putevi, štaviše i o tome da li je takav put uopšte moguć jer, prema ovim mišljenjima, takozvana postmoderna postoji u književnosti, umetnosti, arhitekturi, pa i kulinarstvu, ali ne i u filozofiji. Po mom mišljenju, ta tri puta su fenomenološki (ovde spada i sam Hajdeger), strukturalistički i analitički put. Kada velim da Hajdeger spada u najstariju fenomenološku verziju filozofske postmoderne, ne mislim na stranputicu Huserlove fenomenologije jezika, o kojoj je pisao Derida, nego upravo na ono što je Derida nazvao Hajdegerovim imagom, priznajući u jednom razgovoru da je i sam potpuno u vlasti ovog imaga. Šta to znači, objašnjavaju upravo ova "predavanja i rasprave, od kojih su najznačajnija ona posvećena prevladavanju metafizike i logosu. Ali, da pre toga kažem da analitička verzija postmoderne počinje sa Vitgenštajnovim filozofskim istraživanjima posvećenim jeziku, dok strukturalizam otkriva diskurs kao mikrofiziku moći. Ova ideja predstavlja put kojim postmoderna ulazi u stvarnost. Kada se prema tome veli da postmoderna ne govori o stvarnosti nego o diskursima, na primer, idemo kod zubara kada nas zaboli zub, ili u zatvor kada zgrešimo, odnosno, prekršimo neko pravilo, onda iza ovih stvarnosti fenomena deluje ova mikrofizika moći koju razotkriva ova postmoderna genealogija.
Iz ovih "predavanja i rasprava" postaje očigledno da je postmoderna svoj proboj iz metafizike, odnosno novovekovnog "predmetnog mišljenja", koje je u samoj osnovi modernog sveta života i naučnog pogona modernog života uopšte ostvarila upravo dekonstrukcijom ove metafizike koju Derida na Hajdegerovom tragu naziva "metafizikom prisutnosti". Hajdeger, kao što sam rekao, govori o predmetnom mišljenju novovekovne metafizike, koje stoji u temeljima moderne nauke, koja označava prevladavanje ili poslednju etapu ove metafizike.
Tako je, prema Hajdegeru, sudbina mišljenja u tome da "na videlo iznese suštinu moderne tehnike". Osnovna crta dosadašnjeg mišljenja jeste, opet, predstavljanje, ili "predmetno mišljenje kao skok u tamu". Jer, osnovni Hajdegerov problem upravo je pitanje: "Zašto se bivstvovanje pojavljuje kao predmetnost, zašto bivstvovanje znači predmetnost, tako da ostaje opasnost da nam "u svemu što je tačno bude uskraćena istina". Zato će on reći da "nauka ne misli". Zato je suština tehnike "kao sudbina razotkrivanja najveća opasnost".
Da je senka Hajdegerovog imaga doista velika, pokazuje, međutim, tek njegovo predavanje o logosu iz 1951. godine, u kome se nalazi skica njegove teorije o jeziku kao bivstvovanju. Jer, jezik nije, kako to veli Hajdeger, "ozvučavajuće označenje", iz čega je Derida u "Glasu i fenomenu" izveo "transcendentalnu iluziju svesti"; jezik je već po sebi događaj bivstvovanja: "ova neiscrpna tajna da se samo kazivanje određuje kao dopuštanje da stvari skupa leže pred nama kao bivstvovanje". "Zato smrtno slušanje mora da se usredsredi na nešto drugo, a ne na zvuk" (ili značenje). "Mi ne slušamo zato što imamo uši; mi imamo uši zato što slušamo." Da li je ovaj imago o jeziku doista rešenje suprotnosti između čulnog i misaonog koju pokazuje i skriva jezik, to pitanje ostaje otvoreno.
Nenad Daković
01.01.00
Danas
17.06.2000.
Martin Hajdeger: "Predavanja i rasprave"
Spasavanje od istine
Razmisljajuci o dugotrajnom sukobu izmedju Jevreja i Palestinaca, jedan savremeni jevrejski knjizevnik je napisao: "Naizgled neresiv i trajni sukob izmedju Jevreja i Palestinaca nije moguce rijesiti sve dok se strane u sukobu pozivaju na istinu i pravdu, jer i istina i pravda podjednako pripadaju i jednoj i drugoj strani. Sukob je moguce rijesiti onog casa kad i jedna i druga strana zanemare i istinu i pravdu i pozovu se na zivot. Jer, zivot je, izvjesno, ponad svake istine i svake pravde i pripada objema stranama mnogo vise nego ove apstraktne kategorije, ma sta one znacile. U svetoj jevrejskoj knjizi pise: "Izmedju pravde i zivota, biraj zivot", zakljucuje svoja razmisljanja poznati pisac.
Zasto navodim ove rijeci povodom Hajdegerove "Zbirke rasprava i predavanja"? Upravo stoga sto je bas Hajdeger, najtemeljitije u filozofiji dvadesetog vijeka, spoznao da se "zapadnjacka metafizika odvija u znaku nacelne pometenosti", te da ta pometenost proizvodi i pometenost u realnom istorijskom zbivanju, upravo stoga sto je nejasno i problematicno porijeklo sredisnje filozofske kategorije: kategorije istine. Sta je istina - to jos uvijek niko ne zna iako se sve u filozofiji i nauci, umjetnosti i religiji, politici i prakticnom zivotu uopste, sabire i odvija u znaku te nesretne i pogubne kategorije. Moze se slobodno reci da je citavo Hajdegerovo djelo nastalo kao pokusaj da se udje u trag ove sudbonosne filozofske rijeci. Dvije su rasprave bas sasvim eksplicitno usmjerene na ovaj problem: "O biti istine" i "Aletheia" (istina).
Sta je Hajdeger ustanovio? Prije svega to da je u evropsku filozofiju preko latinskog jezika, usao krivi prevod grcke rijeci "aletheia" koja u ranogrckom misljenju zauzima ono mjesto koje ce kasnije zaposjesti nesporna i neproblematicna rijec istina. Latinska rijec "veritas", francuski "la verite", njemacka "die Wahrheit", srpski "istina", sustinski ne odgovaraju svome originalu iz koga su izvedene i prenesene u evropske jezike. Taj krivi prevod, po misljenju Hajdegerovom, nije obicna lingvisticka greska nego sudbonosan dogadjaj u zapadnoevropskoj filozofiji i kulturi, a time i u citavoj zapadnoevropskoj istoriji, jer je jova upravo oktroirana filozofskim smislom i znacenjem ove proklete i krive rijeci.
Ta nesretna lingvisticka greska dovela je i do utemeljenja evropskog hriscanstva koje je apstraktni pojam istine uzdiglo na rang apsolutnog i nenastalog bozanskog bica koje prozima sve sto jest i u detalje odredjuje tok realnog istorijskog zbivanja. Ta nije Nice (Nietshce) uzaludno uzviknuo: "Potrebna nam je umjetnost da bismo se spasili od istine", upravo u svom obracunu sa hriscanskim pogledom na svijet i citavom hijerarhijom hriscanskih vrijednosti.
Hajdeger je, dakle, pokazao da u samom pojmu istine ima nesto sto ga bitno iskrivljuje. Polazeci od analize lingvisticke greske koja se dogodila u samoj klici nastanka latinske rijeci veritas iz grcke rijeci aletheia, Hajdeger ulazi u trag stvarnom i epohalnom znacenju onoga sto svi zovemo istina, a niko ne zna sta je to. Ono sto svi zovemo istinom - obicna je lingvisticka konstrukcija, mogao bi glasiti sasvim kratak Hajdegerov zakljucak. To je lingvisticka konstrukcija jer latinska rijec veritas (istina) nije uspjela obuhvatiti bitna znacenja i bitne aspekte starogrcke rijeci iz koje je nastala (aletheia). Iz te grcke rijeci izostali su upravo oni aspekti koji upucuju na zivot i zivotnost, na zivotnu konstelaciju u kojoj se svagda nalazi svako ljudsko bice i koja se uvijek pojavljuje kao primarna i odlucujuca cinjenica u svemu sto covjek radi i o cemu razmislja.
To je ono trajno elementarno stanje zivota koje covjeku omogucuje "opstanak-u-svijetu" (Hajdeger), otvara ga prema sebi i prema drugim bicima, uvodi ga u jedan zivotni spontanitet i zivotni smisao unutar koga covjek uopste moze razviti svoje "stvaralacke" snage i ispoljavati se i potvrdjivati kao ljudsko bice. Stoga se, misli Hajdeger, starogrcka rijec "aletheia" nije mogla u latinskom pojaviti kao "veritas", niti u njemackom kao "die Wahrheit", dakle, ne kao istina, nego kao: neskrivenost, prisutnost, prisnost, otvorenost, otkrivenost, ali ponekada i kao zakritost, skrivenost, ono sto se vazda skriva svojim raskrivanjem. Rijecju: to je ono sto iskazuje najpuniju sadrzinu zivota, njegove najdublje i najskrivenije konstelacije, koje su medjutim, uvijek prisutne u svakoj formi ljudske egzistencije.
To je ono najizvornije podrucje zivota unutar koga se pojavljuje svako ljudsko bice i koje mu omogucuje susret sa svijetom i bicima u njemu. To je dakle ono sto prethodi svakoj istini koju nam ispostavlja nauka i filozofija, religija i umjetnost, politika i teorija uopste.
Hajdegerovo prodiranje u pozadinu svih istina, i pozadinu istine kao takve, onako kako je ona formulisana i zapadnoevropskim jezicima i zapadnoevropskoj kulturi, od epohalnog je znacaja. Makar i samo ovo Hajdegerovo otkrice bilo praceno izvjesnim lingvistickim i misaonim konstrukcijama, ono je bez ikakve sumnje uspjelo uci u trag laznoj legitimaciji onoga sto se zove istina, a prije svega onoga sto se zove apsolutna ili sveta istina, te tako uzdrmati same temelje zapadnoevropske duhovne gradjevine koja se gradila na preziru zivota i njegova zrtvovanja u ime necega sto se vazda pokazivalo kao obmana i zabluda, kao otvorena laz. "Istina je laz", kratko je odbrusio Nice u suocenju sa onim sto hriscanska civilizacija nudi kao svoju najvecu vrijednost. Nema nikakve istine povrh i mimo zivota. Zivot je ta vrhovna vrijednost i najvisa istina, govorio je nemacki filozof.
I upravo je taj niceovski motiv odveo Hajdegera na temeljitije filozofsko promisljanje porijekla i smisla onoga sto se u evropskim jezicima zove istina.
Pored rasprava o Anaksminadru, Parmenidu i Heraklitu, u kojima se nalaze ovdje skicirane Hajdegerove misli o porijeklu i znacenju rijeci istina, u ovoj Zbirci su objavljene i sledece studije: "Pitanje o tehnici", "Nauka i razmisljanje", "Prevladavanje metafizike", "Ko je Niceov Zaratustra", "Sta znaci misljenje", "Gradjenje, stanovanje, misljenje", "Stvar... pesnicki stanuje covek".
Vojin Simeunovic
