Martin Hajdeger (1889 — 1976) je bio nemački filozof. Posebno značajan je Hajdegerov doprinos tumačenju Ničeovog dela. Hajdeger je odlučujuće uticao na formiranje mnogih filozofskih pravaca postmoderne, ali i izazivao kontroverze svojim vezama sa nacistima tokom ranih tridesetih godina. Uz Huserla Hajdeger se smatra za najuticajnijeg filozofa kontinentalne tradicije.
Počeo je da studira teologiju ali se ipak opredelio za filozofiju, koju je studirao u Konstanci i Frajburgu.
Veliki uspeh knjige „Biće i vreme“ omogućio je Hajdegeru da postane profesor u Frajburgu. Predavao je filozofiju sve do penzionisanja 1945. Penzionisale su ga francuske okupacione vlasti, zbog poznatog rektorskog govora u vreme dolaska nacista na vlast, u kome je slavio "Istorijski poziv Nemačke...". Ostatak života proveo je povučeno u planinskoj kući na padinama Crne šume, ispod Švarcvalda. Hajdeger se smatra jednim od najuticajnijih filozofa 20. veka. Posebno je značajan njegov uticaj u kontinentalnoj filozofskoj tradiciji (posebno na Žan Pola Sartra) a takođe je uticao na istaknutog rimokatoličkog teologa Karla Ranera.
Hajdeger je umro u Frajburgu in Bresgau 1976.
Najznačajnija dela Martina Hajdegera su :
Biće i vreme, Šta je metafizika, Šta je filozofija, Kant i problemi metafizike, O biti razloga, O biti istine, O humanizmu, Identitet i razlika, Niče, Šumske staze...
01.01.00
Vikend Danas
23-24.06.2001.
Putevi i stranputice
Martin Hajdeger: "Sumski putevi", prevod Bozidar Zec, Plato, Beograd 2000.
Vojin Simeunovic
"Filozofija je put koji stoji pred nama, ali takav put koji smo mi vec nekako presli, inace se ne bismo znali kretati njime". To je samo jedno od mnogih odredjenja filozofije koje nalazimo u Hajdegerovom djelu i koje mozemo rekonstruisati iz njegova misljenja.
U djelu koje se nalazi pred nama to odredjenje je i nekako konkretizovano. To nije samo jedan put, nego se radi o mnostvu puteva, i to vrlo maglovitih i zamracenih. No, mi smo ih ipak "nekako" presli, jer se evidentno krecemo njima, a to ne bismo mogli da "nekako" ne znamo za njih i ne znamo za njihov pravac. No to znanje niposto nije ni naucno, ni filozofsko, ni strogo racionalno. Ono je mutno i netransparentno, ali ipak "nekakvo znanje". Zato te puteve Hajdeger naziva "sumskim". To su prastare sumske staze koje poznaje samo cuvar suma i sami autenticni stanovnici iz blizine suma, a svaki dosljak ce obavezno zalutati ako kroci tim putevima. On vec te puteve ne zna i za njega su opasni. Holz je staro ime za sumu, die Wegs-putevi, ali u sprezi sa ovom starom njemackom rijecju Holz, oni onda znace i stramputicu.
Jer, nema puta koji i ne zavodi, nema staze koja takodje ne vodi i do slijepog kraja, do mjesta iz koga vise nema izlaza. Dakle, sve je to u igri kada su u pitanju sumski putevi koji se ovdje upotrebljavaju kao metafora kojom bi se mogla oznaciti bitna karakteristika filozofije, njena sustina onako kako ju je pokusao izraziti Hajdeger.
Skoro svi tekstovi iz ove glasovite Hajdegerove knjige su vec prethodno bili prevedeni, u casopisima, ili kao zasebna izdanja, ali ovdje se oni pojavljuju u svojoj cjelini i povezanosti, te svakako tek sada u ovoj cjelini oni zadobivaju svoje pravo znacenje. Zato ovaj prevod mozemo doista oznaciti kao izdavacki dogadjaj od posebnog znacaja, jer je rijec o jednom od najznacajnih djela evropske filozofije uopste.
U cemu bi, ukratko, bio znacaj pojedinih rasprava, koje se ovdje nalaze. Sta je to po cemu ovu prvu raspravu, O porijeklu umjetnickog djela, mozemo nazvati raspravom koja nas suocava s prvim i poslednjim pitanjima misljenja. Postoji mnostvo aspekata koje rasprava sadrzi. Istaknimo samo jedan. To je karakteristicno Hajdegerovo povezivanje istine umjetnosti, istine bica i ljudskog bica koje se pojavljuje u liku umjetnika. Umjetnicko djelo je, po Hajdegeru, jedino mjesto gdje "istina bica stavlja samu sebe u neko konkretno stanje, u neku konkretnu formu, i neku covjeku dostupnu raspolozivu pojavu. Istina bica samu sebe stavlja u neko umjetnicko djelo, kaze Hajdeger, i to je jedini nacin kojim mozemo legitimno da komuniciramo sa tim bicem, ili bicem u cjelini, sve zavisi od toga koje je bice u pitanju.
Sa istinom bica neposredno i direktno ta komunikacija nije moguca, jer za covjeka tako nesto kao istina bica po sebi, nije dostupno. Ta komunikacija se zbiva putem umjetnosti jer tek u njenim ostvarenjima, zbiva se nesto tako kao sto je "stavljanje istine bica u neka djela". Hajdeger tu svoju tezu ilustruje slikom Van Goga: seljacke cipele. Tek na toj slici seljackih cipela, kaze Hajdeger, mi ulazimo u komunikaciju sa istinom teskog seljackog zivota, ali i sa prirodom u kojoj on zivi. Tek ta slika odaje muku seljackih koraka koji se krecu poljem koje seljak ore, te ostrinu vjetra koji huci nad poljima, ali i lelujanje zrelog zita i njegovo spremanje. Sve to ne mozemo uociti u neposrednom susretu sa "bicem" koje se zove seljacka cipela.
Ali to da se "istina jednog bica ili bica u cjelini sama od sebe stavlja u neko djelo /umjetnicko/, ipak je posredovano onim sto zovemo umjetnik i njegova stvaralacka sposobnost, obdarenost. Bez toga ipak nema nikakvog umjetnickog djela, bez obzira na to sto u umjetnickom djelu primarno jeste to sto se sama "istina bica stavlja u neko djelo". Iako, dakle, kao sto znamo, bez umjetnika nema nikakvog umjetnickog djela, ipak je, po ovim Hajdegerovim analizama, njegova funkcija u uspostavljanju neke istine umjetnosti, sekundarna, u odnosu na ono sto on naziva istinom bica. Ona je ta moc koja samu sebe stavlja u neko djelo i tek kroz djelo ona postaje transparentna i dostupna ljudima.
Ali istina bica ima iznad sebe, ili u svojoj osnovi, neku visu istinu u kojoj se nalazi umjetnik u liku ljudskog bica i upravo ta povlastena pozicija umjetnika ne kao umjetnika nego kao ljudskog bica omogucuje ovu transformaciju "istine bica u istinu umjetnosti". Ta visa istina unutar koje se uvijek nalazi umjetnik kao ljudsko bice je "istina bitka, ili smisao bitka". To je nesto unutar cega se nalazi svako ljudsko bice i tek ta situacija svakom ljudskom bicu omogucuje ovu ili onu djelatnost, ovakav ili onakav susret sa svijetom i bicima u njemu, a umjetniku omogucuje da se putem njegove djelatnosti dogodi to cudo da se "sama istina bica od sebe stavlja u neko delo". Zato filozofija nadilazi umjetnost jer se ona pita za "istinu bitka" unutar koje se vazda nalazi svako ljudsko bice. Umjetnost nam, ipak, predocava samo istinu bica.
Ali daleko punije i sadrzajnije, sveobuhvatnije i autenticnije nego sto to moze filozofija i nauka. Izvan njenog domasaja ostaje ono sto Hajdeger naziva "istinom bitka". A to je nesto sto oduvijek prozima svaku ljudsku egzistenciju, te do cega nije mogla doprijetiti ni tradicionalna filozofija. Tek njegova misao Hajdegerova, smatra on raskriva ovo podrucje kao izvorno podrucje egzistencije i kao prvu temu filozofije.
I sve druge rasprave su pisane u ovom misaonoj pretenziji i pokusaju da se pokaze kako su najizvornija pitanja zivota covjeka ostala skrivena kako za umjetnost tako i za tradicionalnu filozofiju i nauku. Njih je na neki izvorni nacin naznacila prva grcka filozofija prirode, ali je to ostalo nerazvijeno. Zato se Hajdeger ovdje vraca na Anaksimandra kako bi podsjetio na taj izvorni nacin misljenja koji nije bio opterecen filozofskim pojmovima i kategorijama koje sprecavaju prodor misljenja do same stvari filozofije, do samog izvornog zivota.
