Svako dezintegrisano društvo teži svojoj integraciji - kakvoj takvoj - ili se u suprotnom raspada, najpre na svoje sastavne delove, potom polako nestaje i postaje neraspoznatljivo kao komadi nekadašnjih upotrebljivih predmeta na kakvoj deponiji današnjice koju okružuju trešnje u cvatu, tj. drveće na kojem lelujaju bele najlon kese. Čovek bi pomislio, izdaleka, u Japanu je, a nije. U tom smislu napore, nekih uglednih glava da dezintegracijske rupe nastale u Srbiji popune providnim polivinilom i udave sve ono što se otima opštim interesima, potpuno razumem, ali ne mogu da sledim. Naučila sam da uvek sedim u pravcu kretanja vozila, a ne na suprotnoj strani. To je kao kad se dete rađa s nogama napred; neprirodno i opasno, pogled vam je stalno uperen unazad, u ono što je već uveliko prošlo.Svedoci smo dezintegracije ne samo sopstvenog društva već i znakova dezintegracije tradicionalno velikih državnih kompleksa; vreme, naravno, podseća na vreme raspada velikih imperija kakva je bila Rimska. Kao što je 1945. u Jugoslaviji razgrađeno prethodno društvo i uvedena nova pravila koja su ustanovila institucije sistema. Sada se te iste daščare (instituti, zajednice kulture) razgrađuju i bacaju na otpad da bi se stvorile nove. Vic je u tome da stara krilatica: bez tradicije nema budućnosti, jako loše deluje u ovdašnjoj kulturi, jer se posle više od pola veka socijalizma ne razlikuje baš šta je to tradicija a šta nije: jedni vuku gore u hilandarske visine, drugi bi ipak da iskoriste nekoliko dobrih dasaka koje su iz socijalističke kuće ostale, smatrajući da se mora poštovati stepenasta hijerarhija, te da se ne možemo sad strovaljivati u dubine bez lifta - Nemanjići, monarhije i ostalo - ili leteti bez krila, tj. aviona u duhovne visine, te da moramo uživati i vrednosti koje su u međuvremenu stvorene, na primer, kao što je lift, bio on socijalistički ili monarhistički. Tako su se udružili bivši komesari, sadašnji članovi Krunskog saveta i socijalistički doktoranti - obožavaoci naroda - da spasu što se spasti može. Međutim, niko od njih ne sedi u pravcu kretanja voza, već na suprotnoj strani, i tako pojma nemaju kuda su se uputili.
Dodatna nevolja, osim ovog nepovoljnog položaja, jeste u tome što cela ta monolitna grupa (Komisija za moral i istinu; kako to poznato i skorašnje zvuči!) kojoj je pridodat i predstavnik Crkve predstavlja obožavaoce naroda - narod moraš voleti kakav je takav, prljav i kakan, inače nemaš narod, kažu prosvetitelji - koja treba da isključi mrzitelje naroda (to su oni individualci, tražitelji istine po bunjištu istorije, revolucionari po profesiji i pozivu) iz opticaja i da se bez lifta strovali u tradiciju. Kako to izgleda moglo se videti na svečanosti u Narodnoj biblioteci Srbije na kojoj je ministar za kulturu, Branislav Lečić - koji se okružio sve samim „jakim individualcima” - iz nekog razloga opet (kažu da je to radio i u predizbornoj kampanji) preporučio Srbima da ne mrze svoj narod i da se premetnu u Japance; oni bivši su hteli da postanemo Kinezi. Razlika baš i nije velika. A da je Šekspir nešto živ, sigurno ne bi napisao da ceo svet je pozornica, već da je ceo svet televizija. Pirandelov udeo, doduše, ostaje isti: razlika u broju između talenata i obožavalaca uvek je bila ista 1:10.000!Da stvari ipak napreduju, videla sam ispred crkve Lazarice gde je jedna baka šetala unuka u kolicima, a koji je imao naopako okrenut kačket, kako to odavno rade klinci u Americi. Mladi, zgodni pop, u mantiji i sa aktovkom i laptopom u ruci, čvrknuo ga je, u prolazu, po glavi uz pozdrav: „Gde si, mafijo! Samo napred, vi ste naša budućnost”.
10. april 2001.
22.03.04 Politika
Novo u knjižarskim izlozima
Pekićeva pisma supruzi - Hronika tranzicione Srbije - Monografija o Žanki Stokić
Novosadski izdavač "Solaris" priležno objavljuje knjige Borislava Pekića (1930-1992), jednog od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka - romansijera ("Hodočašće Arsenija Njegovana", sedam tomova "Zlatnog runa", "Besnilo"...), ali i dramskog pisca ("Čudo u Jerusalimu", "Buđenje vampira", "Korešpondencija"...), zahvaljujući Pekićevoj životnoj saputnici, arhitekti Ljiljani, koja o njegovoj zaostavštini vodi primernu brigu, ne mitologizirajući svoju ulogu u piščevom životu. Tako je nastala knjiga prepiske Borislava Pekića sa prijateljima, a nedavno je iz štampe izašla i druga knjiga "Korespondencije kao život" - pisma supruzi Ljiljani. U knjizi je 105 pisama, pisanih od 19. juna 1970. do 28. marta 1971. To je vreme za koje je veliki pisac, po rečima Ljiljane Pekić, govorio da je jedan od najtežih perioda u njegovom životu, kada je odlučio da se sa porodicom preseli u London, a za razliku od nekih drugih pisaca, koji su u svet odlazili jer su dobijali nameštenja, Pekiću je pred odlazak jedno jutro, u zoru, na vrata zakucala milicija i oduzela mu pasoš... Tako je ova prepiska uzbudljivo štivo o drami jednog pisca, drami porodice, ali i slika prilika u kojima se tih sedamdesetih godina živelo, naročito intelektualci koji su krčili prostore slobode...
Pisao je Pekić pisma u London supruzi i kćerki i tako ostavio iza sebe potresan dokumenat o jednom životu i vremenu. Ali, ovim dvema knjigama Borislav Pekić se književnoj javnosti predstavlja i kao pismopisac prvog reda. (Urednici Saša Radonjić i Nebojša Burzan)
Draž kolumne
Centar za unapređivanje pravnih studija i "Astimbo knjiga" iz Beograda objavili su novu knjigu Ljiljane Đurđić "Presvlačenje No 5102000" (Hronika tranzicione Srbije). Pisac ove knjige kolumni (štampanih a i neštampanih u listu "Danas") zapažena je u javnosti kao pesnik, pripovedač, esejista i prevodilac. Tako reći, ogledala se u nizu književnih žanrova i u svima se izdvajala po svojim osobenim darovima - izuzetnom originalnošću u pesništvu, kritičnošću u esejima i, naročito, u kolumnama. Ovo je knjiga žestokih, oporih hronika o životu koji smo živeli i živimo i danas. Bez dlake na jeziku, Ljiljana Đurđić nas podseća:
"Kolumnu su pisali mnogi i mnogi, veliki i mali pisci, od pronalaska štampe do danas, od predivnog Dž. B. Šoa do nadobudnog Umberta Eka. Uostalom, šta bi Montenj danas bio da je nešto živ - običan kolumnista!"
Po njenom shvatanju - kolumna je vrh novinarstva, zato je ova knjiga veoma edukativna, aktuelna i danas kao i juče.
Još jedna svestrana ličnost - pesnik, putopisac, romansijer, scenarista... Goran Lazović (1962) objavio je knjigu "Kokarda pod jastukom" (izdavač "SrboArt" Beograd, urednik Slobodan Đukić). To je uzbudljivo publicističko delo - u njemu Lazović pita i zapitkuje sina Draže Mihailovića, kćerku đenerala Milana Nedića, kćerku Dragiše Vasića, sina Pavla Đurišića, suprugu Nikole Kalabića... Po rečima dr Vasilija Kalezića, pisca predgovora, knjiga Gorana Lazovića je znamen, i svedočanstvo, i uspomena, ponajviše i ponajbolje svih koji su u toj dramatičnoj knjizi.
Hercegovačka rapsodija
I novo izdanje, znatno dopunjeno, bogato ilustrovano monografije "Žanka Stokić" dr Petra Volka, pobudiće pozornost čitalaca na dramu jedne od najvećih ličnosti srpskog glumišta uopšte. Pored Pere Dobrinovića, Dobrice Milutinovića - Žanka Stokić (1888-1947), legendarna Nušićeva "Gospođa ministarka" dobila je knjigu kakvu zaslužuje. Volk je rekonstruisao njen život od rođenja pa do ispraćaja na Topčiderskom groblju, po njenoj želji - na volovskim kolima, na julskom danu, prekrivena cvećem... (Izdavač Narodno pozorište u Beogradu, urednik Željko Hubač).
Radovan Ždrale (1929), Hercegovac koji je godinama veoma prisutan u kulturnom životu Vojvodine, pre svega kao romansijer, pripovedač, esejista, dramski pisac, ali i vajar (autor je više od 3000 skulptura od plemenitog i ukrasnog kamena). Ovih dana Ždrale je objavio dvotomnu romanesknu hroniku "Hercegovačka rapsodija" (izdavač Udruženje Srba iz Hercegovine u Vojvodini, urednici Žarko Ružić i Jovo Radoš).
Recenzenti naglašavaju da ova knjiga predstavlja "literarno oblikovanje i saopštavanje autentičnih istorijskih događaja (ustanci u Hercegovini protiv Turaka 1852-1878. godine), pri čemu je istorijska faktografija znalački obogaćena umetničkom imaginacijom i stvaralačkom maštovitošću, što tvori skladno epsko-lirsku kompoziciju, koja se prima kroz uzvišena osećanja srca i duše". Dakle, u ovom romanu hronici čitaoci će uživati u priči o vojvodama kao što su Luka Vukalović, ili Mićo Ljubibratić, ali i u opisima vojske Omer-paše Latasa, harambašama, sekretarima, austrijskim generalima, ili glasovima iz groba, člancima iz onovremene štampe...
R. Popović