01.01.00
Rec
Novembar 1997
#39
Dragana Besara
I setnja u krugu mozda ima smisla
"SLIKE IZ PRETHODNOG zIVOTA" Ljiljane DJurdjic sastavljene su od prica iz prethodne zbirke Kako sam ljubila Franca Kaspara, i od prica objavljivanih u periodici. Sve one su u ovoj zbirci dobile novo mesto -- i izabrane i nove price tretirane su kao deo posebne, novostvorene celine, kao isecci iz jednog novog teksta. Njihovo znacenje je upadljivo obelezeno kontekstom zbirke, kao sto je uostalom i knjiga Kako sam ljubila Franca Kaspara dosledno konstruisana kao jedinstvena celina, ciji sastavni delovi mogu stajati odvojeno, ali ciji se dijapazon znacenja uzbudljivo prosiruje njihovim povezivanjem. Zbirka Kako sam ljubila Franca Kaspara svojevremeno je odala dobrog pripovedaca, koji je od kolopleta zasencenih, nedorecenih i stoga evokativnih uporisnih tacaka iz zivota svojih junaka, dosledno se drzeci prigusenog ironijskog stava prema svetu, prema drugom, ne zanemarujuci pri tom ni naratora, stvarao tekst cija se polednja instanca sluti i doseze, ali ne osvaja do kraja. U Slikama iz prethodnog zivota poznati rukopis dobija nove nijanse, nove uporisne tacke, koje tako stvaraju utisak da je i knjiga rasla, razvijala se, odnosno da je dobila novo iskustvo, i da ga je, neizbezno, nacinila delom sebe.
U pricama Ljiljane DJurdjic pripovedac podseca na coveka koji pokusava da kroz maglu nasluti prizore ispred sebe, napreze oci, ali od sveg gledanja uspeva da razazna samo obrise. U medjuvremenu pramenovi magle izoblicuju stvari, i pojavljuje se nesigurni svet u kojem caruje iluzija, svet promenljiv i neopipljiv, ali koji je svojim nemogucim, do tada nevidjenim oblicima, privlacan. Likovi u ovim pricama koncentracije su materije koje se krecu po odredjenim, skrto naznacenim putanjama. Njih donekle odredjuju, lociraju u prostoru i vremenu samo naznake, jer, konacno, moze li se nesto vise reci o bilo kome? Kao sto uostalom citamo u prici "Senka tvog osmeha": "U sustini ovo znaci da svako secanje na druge, ili drugo, nosi dobru dozu ciste fikcionalne tvari koja predstavlja kako kvintesenciju postojanja, tako i kvintesenciju literature". Na drugom mestu, u prici "Covek koji je voleo ropstvo", napominje se da je nedoumica "jedini stupanj ljudskog saznanja sa kojim sigurno mozemo racunati". Jer, magla se nikada ne razilazi, a ono sto gledamo moze predstavljati zapravo "sume otrovnih pecuraka, manekene na modnoj pisti, izgladnelu decu naduvenih trbuha, porodicna ognjista", ali ne mora. I zato mahom svi "junaci", ako se tako mogu nazvati te senke u secanju, tragaju, izmedju datih tacaka zivotnih dijagrama, za odredjenom konstantom, jezgrom za koje slute da je izvor zivota, koji, gle cuda, kao da odskace od njih. Njihovo kretanje po krhkim predelima uspomena ima svoje oslonce, ali oni zele da uhvate ono za cije se hvatanje treba prvo osloboditi oslonca. Nedoumica, nesigurnost, pipanje u mraku jeste ono sto obuzima i junake i njihovog pripovedaca, svakog u svom delokrugu. Pripovedac se bori da svoju vizuru usmeri prema predmetu, ali je potpuno svestan da jakog mikroskopa koji bi priblizio i precizno predstavio stvari -- nema, junaci gledaju prema svom zivotonosnom jezgru, ali i ono se menja i rasplinjava. Kao jedina validna stvarnost iskrsava samo pisanje, samo postojanje grafickih oblika na hartiji. Najzad, i junakinja price "Senka tvog osmeha" svoja secanja nosi zabelezena u notesu, jer to je njena dusa. Mada i iskaz o beleznici kao kutiji duse nosi u sebi blagu senku podsmeha, ovaj motiv rasipa spektar koji odredjuje sudbinu pripovedaca, a zatim, u daljem raslojavanju, i njegovih likova.
Onoj egzistencijalnoj nesigurnosti, neuhvatljivosti, koja svoju antitezu nalazi u detinjastoj odlucnosti da se vec jednom rascisti sa tim maglama, i lepo kupi notes da bi se stvari makar malo dovele u red, kompatibilna je upadljiva opsednutost brojevima. Nije, cini se, slucajno sto zbirka Kako sam ljubila Franca Kaspara ima sedam prica, i sto su price ove zbirke podeljene u poglavlja od po (magicne) tri price. Trijade formiraju mikro celine, sacinjene od celija-prica, a cetiri trijade cine knjigu. Najzad, nije li u simbolici brojeva sjedinjena numericka preciznost, notirani kvantitet sa beskrajnim, slojevitim konotacijama?
Svaka trijada predstavlja jedno motivsko usmerenje. Na pocetku je to musko pismo u kojem za svojim osmisljenjem tragaju akuser, bivsi zatocenik nemackog logora i jedan potomak zagrizenog udbasa. Treba, naravno, imati u vidu da ovakvo navodjenje realija, imenovanje, predstavlja posao efektan koliko i hvatanje magle u saku. To je, ipak, i put citaoca koji i sam dotice oslonce da bi se potom upustio u fantazmagoricno putovanje kroz simbole, metafore i intertekstualne spone, da bi najzad i on dosao do svog jezgra price, koje je onoliko definitivno koliko je definitivno traganje za adekvatnim imenovanjem sveta, ili pokusaj da se u svetu uspostavi neki pravilan poredak, ili teznja da se cak i u otrcanom obliku dozivi i ostvari ljubav. U drugom ciklusu smisaoni centar se samo naslucuje kroz konfrontaciju vidjenja i vidjenog, ili konfrontaciju dva misljenja. Osnovni pravac narativnog toka ide od onog koji gleda i dozivljava prema okolini, prema predmetima i konstelacijama okoline, sto predstavlja, najblaze receno, problematicnu poziciju. U ovim pricama citalac se suocava sa svim mogucim implikacijama odnosa prema vidjenom. Zbog toga su u prici "Citavu noc gori svetlo kod suseda Pavla" suprotstavljena dva glasa, jedan racionalan, antejski vezan za zemlju i njene plodove, i drugi refleksivan, melanholican i pomalo cinican. Treci ciklus obelezava zenski glas, koji se u odnosu na svet ne snalazi nimalo bolje od muskog, mada se u pricama "Posle dvadeset godina: border-line" i "Senka tvog osmeha" nazire barem prividna pobeda, tesko osvojena na skliskom terenu. I najzad, u poslednoj trijadi prica, ono sto predstavlja istoriju zauzelo je skoro pocasno mesto, ali nije uspelo da tkivo naracije potpuno podredi sebi. U ovoj zbirci, u kojoj se problematizuje status pripovedaceve pozicije, jedan pojam koji zbog svoje nametljive i nametnute objektivnosti dozivljavamo cesto kao krajnje vulgarnu realnost, ne moze da bude u centru interesovanja. I on je, naime, prevucen tankom koprenom magle, ma koliko se trudio da bude ubedljiv i jasan. U ovom ciklusu secanja, nedavni istorijski dogadjaji dati su kao ne mnogo upadljiv, ali postojan ram oko slike sveta, ram koji datoj slici ipak postavlja ogranicenja. Ipak se i tu cita ne bas utesna misao da se covek tom totalnom apsurdu istorije moze suprotstaviti jedino cinom zbog kojeg pristojan svet ima puno pravo da tog coveka smatra za idiota, kao u prici "Mesni dorucak".
Proza Ljiljane DJurdjic svoju nesumnjivu vrednost crpi iz viseslojnosti tretiranih odnosa, jer svaki krug price otvara vrata za sledeci, koji ni sam nije poslednji. Autorka usmerava svoj, po definiciji nesavrsen, ljudski pogled ka nesavrsenom i ejasnom svetu, da bi ga opet vratila sebi i svom cinu pisanja. Metatekstualni iskazi su imanentni naraciji, jer se, na kraju krajeva, problem junaka ne razlikuje mnogo od problema autora. Zato bi na ovu knjigu mogle da se odnose recenice iz price "Kako sam ljubila Franca Kaspara": "Kazem: moglo bi se, bez ikakve namere da sva ta ispisivanja, najzad i dobiju obris moga lica. Ako bi se tako sta i desilo, bila bi to ona ista stupica koja bi me vratila u onu sobu u Sarlotenstrase gde je, zapravo, i zapocelo sve".
Pisanje knjige je igra u kojoj lovac postaje ulovljen, i u kojoj se u krajnjoj konsekvenci vracamo na mesto odakle smo posli, da bi ceo taj tok dobio formu kruga. Ipak, iz tog kruga isijavaju znacenja i on pocinje tek tada da lici na ono jezgro za kojim svi odreda tragaju.