01.01.00
Politika
22.12.2001.
Prozno spremanje nevidljivog
Istorija bolesti sveta
Pet godina nakon smrti Judite Šalgo upitanost nad kartografijom ličnih i kolektivnih identiteta nezavršenog romana "Put u Birobidžan" pokazuje se kao vrh njenog književnog rada
Ritual pobune protiv poretka sveta, protiv lažno uspostavljenog identiteta sveta konačnih stvari, u nezavršenom romanu Judite Šalgo (1941-1996), "Put u Birobidžan" pretežno se odvija kroz prozno traganje za istinom emocije.
U seriji zgusnutih fragmenata, naoko nepovezanih događaja, koji se nižu po zakonima unutrašnje koherencije kako sveta, tako i romana, niz ekstatično markiranih priča, kroz podrazumevano poigravanje obrascima magijskog mišljenja, pokušava razrešiti prozni smisao na funkcionalan način neoavangardnog performansa.
Opsednuta imaginarnim i nesvesnim, onim što tek treba da se imenuje i materijalizuje, da se učini dostupnim priči i njenom smislu, ova pripovedna svest vrši upravo zgušnjavanje jednog modela sveta eksplicitno uz pomoć pisma.
Topika potrage, prema unutra i prema spolja, za ličnim ili kolektivnim identitetom, za zemljom ili bolešću, svejedno, jeste način na koji ovaj roman pokušava da bude svet. Ubedljivost njegove mimeze sveta razlog je što ovo nedovršeno delo, verovatno daleko opsežnije zamišljeno, smatramo romanom i prepuštamo se njegovim misterijama lutanja u mestu.
Metafora lutanja
Metafora lutanja, prinudnog i željenog, nametnutog od spolja ili viđena kao unutrašnji imperativ, kao ravnopravan doziv s ove ili one strane smrti, jeste ključno mesto svakog otiskivanja u ovo more priča, u groznicu pripovedanja u kojoj stalno razotkrivanje identiteta natkriljuje sve druge mentalne intrige, personalne interakcije i fikcionalna zbivanja.
Između muškog i ženskog pripovednog kontinenta, kvalifikativno diferenciranih idejom, odnosno emocijom, autorka je uspela da uspostavi romanesknu sliku sveta koja je celovita čak i kada je predstavljena naznakama nedovršenog rukopisa.
Odajući se opasnom zanatu pripovedanja u čijoj osnovi, kao i u osnovi same egzistencije, osvajanja prostora i otkrivanje sveta biva isto što i osvajanje žena i otkrivanje smrti, ova pripovedna svest pred svojim čitaocem upravo markira moći teksta, u kojem "ništa nije tek onako", a opsesivna mesta se pokazuju sudbinskim i u realitetu izvan teksta u koji lako skliznu.
Opsednuta antropološkim uvidom spram ideje slobode izbora, kako društvene, tako i seksualne, odnosno slobode igre, autorka nudi nekoliko ilustracija, dalekih paraboličnih opkoračenja viđenih u prepoznatljivom ambijentu srednjoevropskog kulturnog kruga, istorijski lociranog u prvu polovinu ćć veka.
Pitanje identiteta
Radi se - o imaginarnoj i o stvarnoj zemlji Birobidžan, negde sa samog dna istočnog Sibira, i kao metafore, ali i kao jezgra neuroze; zatim o sudbinama novosadskog predratnog pesnika Nenada Mitrova i jedne od običnih, američkih potraga za izgubljenim jevrejskim plemenima; o materijalizaciji nesvesnog kroz priču o putovanju na jugoistok Berte Papenhajm, čuvene Frojdove pacijentkinje Ani O., čija histerija stoji u samim korenima psihoanalize; o bekstvu kao razrešenju egzistencijalne pometnje druge junakinje, Bertinog beogradskog domaćina, Flore Gutman; te o otkrivanju istine o poreklu usvojene jevrejske dece nakon Drugog svetskog rata.
U realitetu koji je samo predvorje fantastike, ovaj roman se ispisuje iz podrazumevajućeg koncepta znanja i tragičnog istorijskog konteksta jevrejskog naroda. Nekoliko ilustracija koje ga čine, pokazuju autorkinu upitanost nad kartografijom identiteta, i individualnog i kolektivnog; pokazuju da i svet i priča nisu drugo do upravo kaskada metafora oko identiteta kao jezgra smisla.
Iako nedovršen, roman "Put u Birobidžan", kao nesumnjivi vrh ne samo proznog već i celokupnog književnog rada Judite Šalgo, ostaje važno svedočanstvo o literarnoj moći da se smisaono apsorbuje i prozno posprema ono nevidljivo.
Nenad ŠAPONJA