05.04.11 Plastelin.com
"Lovac u žitu" našeg doba
Samoubistvo nevinosti, Džefri Judžinidis
OVO JE KULTNI ROMAN Džefrija Judžinidisa, dobitnika Pulitcerove nagrade za književnost. "Samoubistvo nevinosti" je dopadljiva, crnohumorna i, na momente, čak lirska priča o prekratkom životu mističnih sestara Lisbon. Prema adaptaciji ovog romana Sofija Kopola je 1999. godine snimila zapažen debitantski film. Judžinidis na ubedljiv način pripoveda o događajima koji su se odigrali 1978. godine u katoličkoj porodici Lisbon, u gradu u kom nikad nije bilo pogreba. Ćerke Lisbonovih, profesora matematike i domaćice, imale su trinaest (Sesilija), četrnaest (Laks), petnaest (Boni), šesnaest (Meri) i sedamnaest godina (Tereza). "Bile su niske, oblih guzova sapetih farmericama i jednako oblih i mekih obraza." Njihov život se dramatično menja kada Sesilija pokuša da se ubije prerezavši vene, a potom, nakon nevine kućne žurke, skočivši sa prozora na ogradu i proburazivši levu dojku i nedokučivo srce. Ubrzo nakon Sesilije, ubijaju se i Boni (vešanjem), Tereza (overdoziranjem), Laks (trovanjem karbon monoksidom) i Meri (gurnuvši prvo glavu u rernu, a potom otrovavši se pilulama). Devojke nije spaslo ni to što su ih roditelji držali u kući, zaključane kao retke zverke. Lisbonovi u svojoj nesreći tad postaju interesantni i komšiluku, stanovnicima tipičnog američkog predgrađa, koje tavori u malograđanštini srednje klase. Devojke postaju predmetom obožavanja lokalnih dečaka, koji, čak i dvadeset godina nakon tih događaja, ne prestaju da razmišljaju o sestrama Lisbon. Proza, i lagana i teška, i melanholična i duhovita. Savršena.
TIPIČAN ODLOMAK: "Doktore, vi očigledno nikad niste bili trinaestogodišnjakinja."
PRVA REČENICA GLASI: "Onog jutra kad je i poslednja ćerka Lisbonovih oduzela sebi život - bila je to Meri, uzela je tablete za spavanje kao i Tereza - dvojica bolničara stigla su do kuće znajući tačno u kojoj su fioci noževi, gde stoji plinski šporet i na koju se gredu u podrumu može privezati uže."
POSLEDNJA REČENICA GLASI: "Na kraju više nije bilo važno koliko su godina imale, niti što su devojke, već samo to što smo ih voleli, i to što nisu čule da ih dozivamo, što nas i dalje ne čuju kako ih, proćelavi i otromboljenih stomaka, zovemo odavde, iz kućice na drvetu, da izađu iz soba u kojima su htele zauvek da budu same, same u samoubistvu, koje je dublje i od smrti, i u kojima nikad nećemo pronaći deliće koji nedostaju."
KADA BI OVA KNJIGA IMALA MIRIS: mirisala bi na bajate kokice.
PREPORUKA ZA ČITANJE: "Samoubistvo nevinosti" je "Lovac u žitu" našeg doba!
Srđan V. Tešin ("Blic")
17.02.11 Popboks
Povratak na početak ljubavi
Samoubistvo nevinosti, Džefri Judžinidis
Povratak na početak ljubavi – dok čekamo novo delo, evo zlatne prilike da se zasladimo prvim romanom jednog od najznačajnih književnih glasova današnjice, što Judžinidis nedvojbeno jeste, iako zdrav razum i krštenica govore da njegovo vreme tek dolazi
Sofija Kopola ima novi film, nazvala ga je Somewhere i nije mali broj onih koji tvrde da je dosadan. Džefri Judžinidis je u samoizloaciji jer piše novi roman. A početak ovog još jednog našeg teskobnog februara u knjižare je doneo i tačku njihovog susreta – roman Samoubistva nevinosti kojim je Judžinidis 1993. godine očarao dobar deo knjizi naklonjene planete, a Sofija Kopola pretočila u takođe uspešan i primećen debitantski film.
Judžinidis je od ranije prisutan u ponudi ovdašnjih izdavača i knjižara – pre nekoliko leta objavljen je srpski prevod njegovog najuspešnijeg rada dosad – virtuozno izvedenog i na ozbiljnim ambicijama i uz dosta odvažnosti koncipiranog romana (tačnije, velikog američkog romana) Midseks. U tom romanu Judžinidis (istini za volju, procenom prevoditeljke i izdavača prekšten u doslovnije i nimalo tačnije Eugenides) kao narator pripoveda sudbinu istinskog čuda – devojčice koja usled retke mutacije hromozoma ne podleže uobičajenim i nužnim polnim promenama, te levitira negde na razmeđi dva pola. Judžinidis se tom prilikom, na tragu Sternovog Tristama Šendija, poigrao kako anatomskim datostima, ukorenjenim polnim dualitetom, ali i konvencijama romanopisanja, te su bučne i srčane pohvale, koje su ujedinile i Opru Vinfri i neporecivo verziranije poznavaoce lepe književnosti, došle kao nimalo iznenađujući sled stvari.
Sada smo, zahvaljujući potezu beogradskog izdavača Booka, u prilici da se upoznamo sa književnim genijem u fazi nastajanja i (samo)oblikovanja. Samoubistva nevinosti (kod nas dostupna u tačnom i smirenom prevodu Aleksandra Milajića) sa punim opravdanjem je zaslužio pravu lavinu hvalospeva što je dovelo do pozornosti na mnogim meridijanima i trideset prevoda diljem planete.
Samoubistva nevinosti je, za razliku od barokne i razmahane proze kojom je Judžinidis omađijao mnoge u Midseksu, svedena i „tiha“ proza, a koji opet već na uzorku prvih desetak stranica opčinjava, uzbuđuje i nagoni na dalje čitanje. Iako njegov literarni glas upadljivo odudara od šireg konteksta savremene američke književnosti, Judžinidis u slučaju Samoubistava nevinosti, romana neupitne umetničke vrednosti i visoko zahtevnog štiva po svim merilima, prerasta u pravi page-turner, što je karakteristična prvenstveno za anglosaksonsku, izričito populističku književnost.
Samoubistva nevinosti je, poput Midlseksa, priča o odrastanju u drastičnim okolnostima; umesto egzotičnih polnih mutacija, Judžinidis nam ovde servira priču o sazrevanju grupe momaka iz snenog i do visokog sjaja uprizorenog američkog predgrađa, priču o grupi junoša (sakrivenih iza kolektivnog naratora, oličenog u zbunjućem, ali dakako efektnom „mi“) koji spoznaju svet zaljubljeni, tačnije očarani lepotom i snolikom nesvakidašnjošću pet sestara Lisbon koje će uskoro sve do jedne izvršiti samoubistva.
Ovde dolazimo do ključne preokupacije autora – nastojanjem da pojasni ono teško pojmljivo, da rasvetli taj strašni događaj, autor nenametljivim pristupom, delikatno razmatra pitanje samoubistva kao jedine slobode date ljudskim jedinkama, ali istovremeno i slobode koja ukida sam pojam slobode. Kako će u samom finišu jedan od usputnih junaka lakonski poentirati – „Svaka mudrost se završava paradoksom“. Momci koji sa druge strane ulice ili iz kućice na drvetu obožavaju pet malodobnih lepotica zatomljenih u kući u kojoj caruju tišina, neizrečeno i verska rigidnost, paradoksalno ne uspevaju da pomognu voljenim damama u nevolji. Judžinidis ne okleva kada dođe do neumitnog zaključka – zarobljeni u svoje priče, svoje tuge i more, osuđeni na ropstva vlastitog sopstva, u potpunoj smo nemogućnosti da pojmimo druge i drugost, da bismo na kraju ostali zagledani u prošle odnose koji u potpunosti oblikuju ovo naše sada, a dobrim delom i maglovitu budućnost.
I gotovo čitavo punoletstvo u odnosu na prvobitno izdanje, Samoubistvo nevinosti je primer vrhunske književnosti i značajna stavka u spoznaji potencijala jednog od najznačajnih autora današnjice.
Zoran Janković