25.10.08
Italija je zemlja u kojoj gotovo svi pisu, a samo nekolicina cita
Paolo Boneso
"Skrivene radosti - nehoticna sjecanja jednog vinopije" roman italijanskog pisca Paola Bonesa originalna je prica o starosti, naziranju smrti i sjecanjima na divne trenutke u zivotu. Glavni junak ovog romana, covjek koji vec dugo zivi sam, uoci svog stotog rodendana odlucuje da svoj jubilej proslavi uz vina narucivana iz svih krajeva svijeta. On namjerava da uz pomoc vina izbrise sve uspomene na sopstvenu proslost i tako se prepusti vjecnom snu. Ali, efekat je suprotan- boca za bocom podstice nizanje uspomena u obliku prica naslovljenih po onim vinima koja su ih vratila u zivot.
Nostalgicnim, filozofskim tonom, Boneso predocava prefinjenu, stilski raskosnu mjesavinu opisa zena, pejzaza i vina u jednu pulsirajucu omamljenost cudesnim zivotnim strujanjima. Roman pocinje citatom iz "Legende o svetom bekriji" Jozefa Rota ("Neka Bog svima nama, nama bekrijama, podari jednu laku i lijepu smrt")."Skrivene radosti" je u prevodu Igora Vidovica objavio "Mono i Manjana". O svom romanu na pocetku razgovora za "ART Vijesti" Paolo Boneso je rekao:- Pisanje o veoma starom covjeku, predstavljanje samo njega sa sopstvenom prosloscu, a da pri tome vise ne vidi buducnost pred sobom, moze se smatrati "izazovom", jer danas najuspjesniji romani sirom svijeta nam govore o mladim ljudima. Tako je svuda sirom svijeta (suvisno je da podsjecam na tinejdzera po imenu Hari) i posebno u Italiji gdje se u posljednjoj deceniji siri prava "eksplozija" romana o mladoj generaciji.
Ne treba da zaboravimo izazov koji je pred sobom imao moj izdavac u Italiji, isto kao sto je cak i veci pred sobom imao srpski izdavac "Mono i Manjana" i prevodilac Igor Vidovic, kojima zelim da se puno zahvalim.
. "Skrivene radosti" je roman o zivotnim rezultatima. Kako Vas junak posmatra sopstveni zivot? Je li on pesimista?
- Glavni junak, zapravo, ne moze pobjeci od stroge i iskrene samoprocjene rezultata svog dugog zivota. Medutim, vise nego sto odmjerava da li je za ili protiv, starac se zadrzava na onome sto nije bio u mogucnosti da ucini ili ostvari. On, takode, oklijeva po osjecanju gubitka, kako nije "igrao igru" u potpunosti i kompletno, onako kako osjeca da je to trebao da ucini. On nije pesimista na pravi nacin, ali on se osjeca kao neko ko nema vise sansi uz pomoc kojih bi se mogao spasiti.
. Dakle, "Skrivene radosti" su roman o sjecanjima, a kakav je zaplet romana?
- Uoci svog stotog rodendana, covjek, koji je bio povucen u samocu vec duze vremena, pozeli da to proslavi u svojoj maloj kuci na obali mora uz pazljivo birane boce vina poslate iz svih krajeva svijeta. On namjerava da se napije uz pomoc pica da zaboravi svako sjecanje na svoju proslost i da se preda smrti. Medutim, dok se preda organizovanju "solo zabave", starac ne moze da se odupre carobnom, zavodljivom mirisu koji se siri iz boca, uzivajuci u njima "bez promisljenosti ili stida". Intenzivno pice vodi do efekta suprotnog planiranom, iz sjecanja izranjaju ponovo rodene kratke price, ciji su naslovi imena vina.
. Vina, a posebno razlicita vrsta vina imaju posebnu ulogu u Vasem romanu. Kakvu?
- Svaka prica ponaosob nalik je vrsti dnevnika sa putovanja u kome se glavni likovi (i vina su medu njima) mijesaju sa ljudima slucajno upoznatim, zenama kojih se sjecaju, zabavnim, tajanstvenim ili bolnim situacijama.
Vina kroz roman su kao muzika kroz film: ona ucestvuju u stvaranju atmosfere i naglasavaju najznacajnije trenutke. Tako da vino igra duplu ulogu: ono je prijatelj odan u svakom trenutku kada pojedinicna prica izade iz realnosti, jer pomaze dogadajima da nastanu iz odredene prilike i okolnosti; ono tjesi i hrabri kada ista ta prica ili nisto drugo nijesu za pamcenje.
. "Skrivene radosti" su, takode, i roman o starosti.?
- Jeste, ali starost je samo jedan zgodan put kojim sam se ja posluzio. Svakom od nas se ponekad dese flesbekovi sopstvene proslosti. Mnogo puta, rekao bih. Zapravo, kada pustimo sebe da se pitamo i cudimo svemu sto smo ucinili i iznad svega sve sto nijesmo ucinili, sta je proslo mimo naseg vidokruga, a da nijesmo bili sposobni da uhvatimo trenutak, onda osjecamo ono sto ja nazivam "nepotpunoscu". Mislim da mozemo osjecati frustraciju zbog izgubljenih prilika, preokrenuti zivot, staviti ga u nase ruke i prema njemu "imati dug" zauvijek. Sanse nam se pojavljuju nakratko, a brzo isparavaju. Mi samo imamo nekoliko sekundi da ih prepoznamo i zgrabimo; poslije toga, sve nestaje: ljepota, ljubav, uzbudenje, zelja, tajnovitost, nase srce prestaje da tuce zbog emocija. To je sve. Mi nemamo nista da izgubimo, ali osjecaj nepotpunosti, potpune svjesnosti nase nesposobnosti, nespremnosti, gluposti. Osjecati isto sto i jedan stari ljudski stvor, znaci da nema opravdanja za potpunu beskorisnost: jer suvise je kasno za jednu priliku vise.
. Zasto je tema romana "Skrivene radosti" tako univerzalna?
- Prije svega zato sto je svako od nas dovoljno iskusio kako je zivot tezak, nemilosrdan, nepravedan, a jedina prilika koju imamo pored toga je da istrazimo ljepotu. Uzbudljiva ispovijest starog covjeka zvuci kao upozorenje da ne trosimo uzaludno nase vrijeme i prilike. Sakupljeno je puno razocarenja koja mi nijesmo prezivjeli, a to moze biti veoma tezak teret; roman tiho sugerise kako se kloniti zamki u koje je stari covjek bio uhvacen. Po tome, roman je neka vrsta egzorcizma.
Pomenuli ste kraljicu Jelenu, koja je bila crnogorska princeza i posljednja kraljica Italije. Koliko je danas u Italiji jako sjecanje na nju i njeno porijeklo iz Crne Gore?
- Kako je Jelena umrla prije vise od pedeset godina, danas nije tako jako sjecanje na nju. U doba kada je Jelena umrla, Italija je vec bila republika, tako da taj dogadaj nije bio naglasen. Kao sto znate, kraljevskoj porodici je bilo zabranjeno da se vrati u Italiju oko pedeset godina; te cinjenice su doprinijele da su mnoge stvari u vezi sa porodicom Savoja uglavnom zaboravljene.
Pitao sam i moju majku da li ona pamti nesto u vezi sa Jelenom, ali ona se ne sjeca, mozda iz gore vec pomenutih razloga.
. Da li ste probali neka od crnogorskih vina?
- Da, jesam. Uzivao sam u vinima "vranac pro corde" i "sasso negro". Dobra vina!
. Vasa profesija nije u direktnoj vezi sa pisanjem i knjizevnoscu, kako ste se zainteresovali za pisanje?
- Pogodili ste sustinu. Zivjeti od pisanja je ekstremno tesko iznad svega u Italiji, gdje citanje, posteno, nije "nacionalni sport". Ja sam poceo da pisem jos kada sam bio u tinejdzerskim godinama, a sanjao sam da postanem pisac jos od svoje sedme godine, kada je jedan moj sastav iznenadio i izazvao emocije kod moje uciteljice i drugova iz skole. Da budem iskren, moj djetinji san bio je da budem pisac po pravom osjecaju rijeci, pa da mi i pode za rukom da zivim od pisanja. Kao sto ste i pomenuli u Vasem pitanju, ja moram da radim nesto sasvim drugo da bih opstao.
. Vasa prva knjiga bila je "Jiwe, kamen Afrike". O cemu je ta knjiga?
- Taj roman je tezi i eksperimentalniji od romana "Skrivene radosti". To je vrsta posredovanja o bolu i patnji u svijetu posmatranom kroz oci africkih zivotinja, u njihovoj svakodnevnoj borbi za opstanak. Veoma nasilne scene, sa predatorima kao glavnim likovima, sa njihovim ne-izborom zivjeti ili ne zivjeti, jer ih cist instinkt sparuje i reprodukuje.
I zaplet je, takode , cudan: mladi putnik luta Afrikom posto se prikljucio jednoj kopnenoj ekspediciji. Kuvarica u toj druzini je mlada zena i strast se rasplamsava izmedu putnika i nje. Prilicno normalno, zar ne? Ali, "najcudnija" stvar je intima izmedu dva stvorenja iz tako razlicitih svjetova, sto dovodi do ostvarenja starog africkog prorocanstva: trudnoca muskarca koji ce roditi dijete. Tako da je knjiga, takode, opis tog "nemoguceg" nacina porodaja covjeka koji nikada u svom zivotu nije zelio da bude otac. Sada ce se on "suociti" sa prorocanstvom da postane majka.
Kao sto mozete zamisliti, zaplet (ali takode i stil sadrzi puno africkih izraza i imena iz svahili, shona i ndeble jezika) sto cini knjigu veoma teskom za citanje. I jos jedan trik: krije se u naslovu. Jiwe, na svahili jeziku znaci kamen. To zvuci kao zensko ime Petra. Prevod naslova je: "Jiwe, kamen Afrike", sto znaci: Kamen (Petra, Jiwe), kamen Afrike. Rijec kamen je koriscena dvaput, jednom za ime djevojke i drugi put da oznaci pravi kamen.
. Sta nam mozete reci o savremenoj italijanskoj knjizevnosti. Koji pisci i koje knjige su bestseleri i dobro ocijenjene knjige?
- Veoma komplikovano je odgovoriti. Italija je zemlja u kojoj gotovo da svi pisu, a samo nekolicina cita. Pravi bestseleri su "knjige" za ljude koji najcesce ne citaju. Ja mislim da su te knjige stvarane sa izuzetnom paznjom za prodaju. Ne zelim da ih pominjem, jer mi ovdje govorimo o knjizevnosti, a ne o proizvodima. Ja mislim da to nije knjizevnost, u pravom smislu ove rijeci.
Koliko se tice ozbiljne knjizevnosti, ja bih mogao samo da naglasim neke od knjiga koje sam volio u svojoj "karijeri" citaoca: "Horcynus Orca" Stefana D"Ariga, "Nicati na suncu " Remoa Moronea, "Centurija" Dorda Manganelija, "Nevidljivi gradovi" Itala Kalvina, "Filozofski dijalozi" Cesare Pavezea, "Jedna ljubav" Dina Bucatija, "Mracno zlo" Duzepea Berta i naravno, mnoge, mnoge druge...
Kad sam neutjesno tuzan odem u Argentinu
Kritika nalazi slicnosti Vaseg romana "Skrivene radosti" sa djelima Borhesa, Gabrijela Garsije Markesa, Luisa Sepulvede. Slazete li se sa ovim konstatacijama?
- Latinoamericka knjizevnost je zaista veoma uticala na mene. Suvisno je reci da sam jako privrzen Kortasaru, Argedasu, Mutisu i naravno svim tim velikim piscima koje pominje kritika. Ja sam nekoliko puta isao Juznom Amerikom: po pustinjama, planinama, vulkanima. Argentina je moja omiljena zemlja. Svaki put kada bih osjetio neutjesnu tugu, umor od zivota, isao bih tamo da me oplemeni njena neuporediva ljepota.
Neki od najuzbudljivijih memoarskih romana temelje se na posmatranju Cilea, Bolivije, Brazila i naravno, Argentine. Planiram da opet idem tamo, samo da osjetim utjehu, iako je prevod na vas jezik "Skrivenih radosti" bio veliko iznenadenje za mene i cudesna utjeha, takode. Mozda bi Crna Gora bila moj sljedeci horizont za istrazivanje ljepota. Ko zna.
Utisci sa Cetinja
Boravili ste i u Crnoj Gori. Kakve utiske nosite?
- U Crnoj Gori sam boravio kratko. Ne vise od dvije nedjelje na Cetinju, jednom u julu i drugi put u oktobru 2007. godine. Imao sam zadatak da rukovodim jednom radnom grupom, da pomazem zvanicnicima crnogorske javne administracije u ucescu u projektu ciklicnog menadzmenta, metodologiji za planiranje projekata na bilo kojim poljima koja se odnose na razvoj teritorija, a sto je podpomognuto od strane Evropske komisije. Na kraju naseg radnog dana imao sam priliku da "istrazujem" Cetinje, cesto zajedno sa vrlo specijalnim "vodicima", sto su moji "studenti" bili za mene, od pomoci, prijatni, darezljivi. Nepotrebno je reci da ih sve pamtim. Oni su me vodili u Narodni muzej Crne Gore (nesto od italijanskih stvari je predstavljeno tamo, posto je kraljica Jelena zivjela i u Torinu, gradu odakle sam ja), u Muzicku akademiju (puno ljudi je tamo sklono muzici, zar ne?). Sam sam isao u Cetinjski manastir i Zetski dom (da li sam ovo ispravno rekao?), posto sam imao naviku da sjedim na stepenicama dvorske crkve rano ujutru, samo da "udahnem vazduha" i koncentrisem se prije casova.
Ono sto me je najvise iznenadilo bila je kolicina mladih ljudi, njihova radoznalost (mnogo njih me je pitalo sta bih trebalo da radim u Crnoj Gori) i iznad svega njihov interes za kulturne aspekte. Bio sam zadivljen njihovim ucescem u nekim muzickim desavanjima.
Imao sam osjecaj da je to veoma mirno mjesto, daleko od groznicavog zivotnog stila sjeverne Italije. Mislim da Crna Gora zasluzuje vise obzira sa turistickog gledista, cak iako znam da imate sve vise i vise posjetilaca. Nadam se da necete napraviti istu gresku kao neki djelovi Italije, koji su uzasno unisteni zbog neispravnog tumacenja turizma.
Vujica OGNJENOVIC