13.06.05
Pisanje kao mesto boravka
Jelena Marković
Gradska narodna biblioteka “Žarko Zrenjanin” u Zrenjaninu, sem redovne, već decenijama veoma uspešno razvija i izdavačku delatnost. Ovih dana, u ediciji Savremena proza, u kojoj objavljuju pisci sa eks-ju prostora, izašao je roman “Stopalo kineske žene ili Kako je selo naučilo osećaje” Jelene Marković.
Autorka je veoma poznata i priznata u Hrvatskoj i BiH, a domaćoj književnoj javnosti, najpre vojvođanskoj, upravo se predstavlja.
Jelena Marković (Čačak, 1975) živi na relaciji Užice - Sarajevo, filozofiju je diplomirala u Beogradu i profesionalni je pisac. Do sada je objavila dve zbirke pripovedaka, dva romana, poetsku zbirku i dramu i gotovo sve su nagrađene (na književnom konkursu zrenjaninske “Ulaznice”1994, nagrada “Milutin Uskoković” za pripovetku 2002, Disovo proleće za poeziju, VBZ- ovo priznanje za roman godine u Hrvatskoj 2003, za “Escajg za teletinu” i dr.). NJena, zasad jedina drama “Kritika čistog uma na balkanski način” izvedena je 2001. u Teatru M.B.H. u Beču.
Najnoviji roman “Stopalo kineske žene...”, vešto je vođena priča o ljubavi, strasti i preljubi, u konzervativnoj seoskoj sredini, negde na granici, u Banatu. Književni milje bilo kog sela koje ima crkvu, školu, desetak đaka i učiteljicu koja je došla odnekud. I zaplet koji svaki lik objašnjava na svoj način.
- Ovaj roman sam pisala tri godine, od 1997. do 2000. - rekla je Jelena Marković. U to vreme bila sam prijavljena na tri adrese, u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. I to je za mene značilo bogatstvo, bez obzira na konfuziju kod poštara i izdavača. Nigde nemam dedovinu, nisam izbeglica, a mesto boravka sam sticala sopstvenim radom, kao profesionalni pisac.
O „ženskom pismu”
- Kad neko pomene tzv. žensko pismo u literaturi, posumnjam na pežorativno značenje i zapitam se da taj ne misli slučajno na onu gomilu žena pisaca iz “Narodne knjige”? Uvek me ta sintagma asocira na prodavnicu stvari za decu, gde vas pitaju “Želite li plavo za dečaka, ili roza za devojčicu?”.
Pol nije moja prva odrednica. Znam žene sa mnogo dominantnijim muškim nego ženskim osobinama i obrnuto. Nisam čak sigurna ni šta u meni i kad preovlađuje, ni šta drugi vide u meni. Jednostavno rečeno, ne znam šta znači “žensko pismo”. Jedini pravi način je da što bolje radite svoj posao, pa i posao pisca- kaže Jelena Marković.
Volim da kažem kako sam tri meseca književnica, a tri meseca domaćica, nemam fiksne obaveze koje me dnevno troše. Kao u onoj pričici da vam cigareta skraćuje život za nekoliko minuta, alkohol, za nekoliko sati, a dodatak je da vam radno vreme oduzima osam sati života dnevno. Nije lako kao što izgleda: imam ceo svoj dan za sebe, postoji vreme kad doživljavam i vreme kad pišem o tome.-
Naša sagovornica smatra da Srbija, Bih i Hrvatska više nisu jedinstven kulturni prostor, bez obzira na isti jezik i zajedničku prošlost. I da se o književnom životu novonastalih država, kod suseda malo zna.
- Mnogo je primera koji to dokazuju, objašnjava Jelena Marković. Miljenko Jergović je ultra književna zvezda u Hrvatskoj, u Italiji su ga nedavno proglasili za najboljeg stranog pisca. Ovde su za njega čuli samo retki znalci. Ili Asmir Kujović, jedan od najboljih pisaca BiH: on je iz Sandžaka otišao na studije u Sarajevo i tamo ostao. Naravno, važi i obrnuto.
I ovde i tamo, za neke knjige se ne bi ni znalo, da nisu nagrađene. Ta mašinerija , često pogrešno, izdigne autora i knjigu, koju u drugim okolnostima verovatno ne biste ni pročitali.- Markovićeva ovde prepoznaje više književnih miljea, a sa akademsko-sterilnim krugovima, kako sama kaže-nema kontakte. Upućena je u rad mlađih pisaca, koji su joj generacijski i stvaralačku bliski. Veoma ceni knjige za decu Dejana Aleksića, poeziju Milene Marković, prozu Vladimira Arsenijevića. Kao autorka ili kao član žirija, kretala se po književnim festivalima, a naročito dobrim smatra one u Vrbasu, Zaječaru , Čačku. Voli da čita, odrasla je na klasicima i rado im se vraća.
- Pripadam generacijama koje su za školsku lektiru čitale Tolstoja i Šolohova. A danas razmišljam, ko bi mogao da piše jedan roman čitavih 16 godina, kao što je Šolohov pisao “Tihi Don”? I ko u ovakvoj Srbiji, koja je do pola tehnološki višak i živi od danas do sutra, ima vremena i volje da čita klasike?
LJudi manje čitaju i iz drugih razloga. Internet, na primer, nudi mnogo zanimljivih sadržaja, a prebogata je i ponuda novina, periodike uopšte. Nekad su svi dnevni listovi bili isti, a danas neki liče na romane.- Kao preporuku za “Stopalo kineske žene...”, autorka nam je ispričala i ovo:
- Mnogo toga doživljavamo kao opšte mesto, dok nam se ne dogodi. Ako vam neko ispriča priču o “ljubavnom trouglu”, to deluje izlizano, petparački, kao TV “sapunica”. Kada se to vama dogodi, shvatite da opštih mesta nema i setite se Tolstoja:ono što je napisao za srećne i nesrećne porodice, važi i za brakove. Uz napomenu da je svako (ljubavno) neverstvo i slatko i gorko na svoj način.
Radmila Lotina
>>Glas javnosti 12.6.2005
Jelena Marković o romanu "Stopalo kineske žene" i životu između Beograda, Sarajeva i Zagreba
Ne želim da budem seoska učiteljica
Uvek sam se plašila mogućnosti da se odreknem izazova i pomislim da sam u jednom trenutku dosegla konačni nivo. Uvek može da dođe "nešto" preko konačnog nivoa, što će vas zagolicati, a vi ne znate gde pripadate
- Kao devojčica sam imala tu priču, ne znam odakle, da sve što ne želim da mi se u životu desi jeste to da budem dobra seoska učiteljica koja završava sa seoskim stolarom, sve dok znam da postoji neki Rus koji jednoga dana može da dođe na posed svoga dede da vidi kakva je to banatska zemlja. Uvek sam se plašila mogućnosti da se odreknem izazova i da pomislim da sam u jednom trenutku dosegla konačni nivo. Jer, uvek može da dođe "nešto" preko konačno izabranog nivoa, što će vas negde zagolicati, a vi ne znate gde pripadate.
Mislim da se ne sme konačno odabrati nijedan nivo. To je priča kojom pokušavam da živim, a to je i paradoks u kojem je učiteljica - odgovara Jelena Marković na pitanje da li je naslov njenog novog drugog romana "Stopalo kineske žene ili Kako je selo naučilo osećaje" metafora koja pokriva dobar deo našeg mentaliteta.
Jelena je ovih dana u Beogradu i Novom Sadu promovisala, prilično tiho, svoj drugi roman, ali ova rođena Čačanka, koja sada živi na relaciji Beograd - Sarajevo - Zagreb, uveliko je poznata kod naših komšija. Jelena je 2003. godine dobila prestižnu hrvatsku književnu nagradu V. B. Z. za roman "Escajg za teletinu", a koji će u toku godine, u nešto izmenjenom obliku, objaviti "Stubovi kulture".
-Zašto ste radnju nove knjige smestili na selo?
- "Stopalo kineske žene" je, uslovno rečeno, bajka u kojoj glavni junaci nisu likovi nego osećanja koja vode te likove. A sve bajke se i dešavaju "iza sedam mora i sedam gora". Plašila sam se da bi gotovo nemoguće bilo dobiti u gradu tu vrstu ekstrema. U stvari, Boris i dolazi iz gradske priče, iz nečega što je suvo i trulo. I ima razloga što se sve dešava negde u Banatu.
"Tipično" hrvatsko ime
Da li se malo "opustio" taj problem ko je koje nacionalnosti? Imaju li problem sa Vama?
- Taj problem ignorišem, čak i u pokušaju, kao mogućnost. Mada, često su me pitali kako ste vi iz Srbije kada imate tipično hrvatsko ime i prezime. E, onda im je objasnim da je i svaka treća iz Srbije Jelena Marković i da nam više ni srednje slovo nije dovoljno za raspoznavanje. Malo teže u Federaciji prolazim kao staro bošnjačko ime i prezime.
-A to su?
- Budući da živim između Bosne, Hrvatske i Srbije, vrlo je zeznuto locirati teritoriju na koju neko polaže pravo. Da sam radnju locirala u Bosni, a da neko dođe, uvek će se postaviti pitanje - a ko to ima pravo, itd. Kada pogledate istoriju Banata, tu postoje sela koja su osnovana negde u 18. veku i koja se nisu mnogo menjala. Uvek ih nešto gazi, što skorbut i kolera, što Tisa, ali su uvek imala crkvu i školu u kojoj je uvek bilo po 12 đaka. Ni manje ni više, već nekoliko vekova. Bila su "dovoljno" svetska da tada imaju školu i crkvu, a opet ne dovoljno otvorena da imaju 30 đaka.
I ta otvorenost je onda bila jako pipava - a to je pitanje iz romana. Otvoreno je da učiteljica može da reaguje na čoveka iz belog sveta, a opet toliko je zatvoreno da ona nailazi na osudu provincije. To "stopalo kineske žene" je asocijacija na onaj običaj da žene pre udaje "testiraju" tako što im stopala stavljaju u teške drvene sandale i zavisno od toga koliki teret izdrže - toliko su bile "sposobne za udaju". Te drvene papučice su norme, običaji, malograđanština...
-Jelena trenutno radi u nedeljniku Dani u Sarajevu, a u Zagrebu pripremaju predstavu po njenom tekstu.
- Poslednje tri godine sam prisutna na sajmovima knjiga "Interliber" i u Puli, ta saradnja sada ide sama od sebe i mnogo sam angažovanija tamo nego ovde.
-Da li Vam je krivo zbog toga?
- Ma ne, nisam ja pokušavala ovde, pa bila odbijena. Nisu meni ni Bosna ni Hrvatska mesto za beg. Sticaj je okolnosti da sam otišla, a onda me je neki moj napredak u radu i zadesio tamo. V. B. Z. nagrada jeste bila odskočna daska za Hrvatsku, jer je konkurencija velika, medijski je jako pokrivena. I eto, to se meni desilo tamo.
T. Čanak