Ministar kaže da mu ne pada na pamet da čita sopstveni dosije, da on zna šta je sa kim pričao.
"Nego, odavno sam bio u Službi, pa ne mogu da se setim šta se sve može naći u njima. Primera radi, da li su u dosijeima samo telefonski razgovori koje sam ja vodio ili još ponešto? Možda se tamo nalazi neki razgovor moje žene sa nekom osobom koja je ocenjena interesantnom za Službu, pa je i to stavljeno u dosije?", pita me ministar.
Kažem ministru da nema šanse, da je Pravilnik o informisanju u službi jasan i da se ponegde u našim dosijeima mogu naći dokumenta koja nisu u skladu sa pravilnikom.
"Inače, sve centre u Srbiji povremeno obilazi komisija i ostvaruje uvide u sve vrste dosijea i obavezno uništava onu vrstu dokumenata koja ne smeju da se nađu u njima. Tako da, i ako se našao neki razgovor vaše supruge sa nekim, on je sigurno uništen u međuvremenu", završavam priču ministru.
Ministar lakše diše, vidim da mu je pao kamen sa srca. Ali, tu nije kraj.
"Vidite profesore kako se zaoštrila situacija na jugu Srbije. Žao mi je Čovića, jedva vidi Beograd. Eto, pre neki dan je bio u vladi Srbije pa mi se, onako u hodu, požalio na neke probleme i reče: Vidiš Duško koliko sam zauzet, vodim rat sa albanskim teroristima na jugu Srbije, pa te molim da uzmeš moj dosije iz UDBE. Pročitaj ga i vidi ima li nečeg interesantnog u njemu"
Gledam ministra i ne mogu da verujem. Da li se on to šali ili misli da ne vidim šta se to iza brda valja. Da li sam mu dao ili ne neki odgovor, ne mogu da se setim, što da kvarim prijateljstvo dva bivša potpredsednika. Inače, dok sam bio načelnik beogradskog centra od 1993, do 1998. godine Čović nije bio pod merama, niti je imao dosije. Dosije mu je napravio tek Rade Marković.
Da dodam i to da ministru nisam svojevremeno dao njegov dosije, ali su to uradili rukovodioci posle mene, Andra Savić i Milorad Bracanović tokom 2002. godine. I ne samo njegov, već i Dragoljuba Mićunovića da, kako kaže moj ministar, čitaju predmet u duetu. Daj bože da su zaista čitali zajedno, jer mi to pre liči na priču o Čovićevom dosijeu. A zašto? Pa sećam se kada me je ministar, nakon donošenja Uredbe o otvaranju dosijea, jedne večeri odveo u Klub poslanika na večeru. Usput mi reče kako će nas tamo čekati Dragoljub Mićunović, pa da malo razgovaramo o njegovom dosijeu. Nije mi bilo najjasnije kakve ja imam veze sa tim, ali šta je tu je. Stekao sam utisak tokom večere da je i profesor Mićunović bio zbunjen i temom i mojim prisustvom. NJega sopstveni dosije ni malo nije interesovao. Kad sam već bio tu, rekao sam Mićunoviću da se Služba u moje vreme njime sporadično bavila, ali da ja nikad nisam čitao njegov dosije i da, pošteno rečeno, nemam pojma šta u njemu piše. Bila je to jedna od neprijatnijih večera u mom životu. Zato i sumnjam da su ikada zajedno čitali njegov dosije.
Da se vratim i na priču o Taniću. Sve to što sam ispričao Mihajloviću o njegovom političkom savetniku Taniću nije smetalo ministru da, kada Tanić već neće u Srbiju, on ode na sastanak s njim do Pariza i to u oktobru 2001. godine. Nije uspeo da ga ubedi da se vrati u Srbiju. Prema ministrovim rečima, Tanić nije mogao da oprosti srpskoj službi torturu i batine. To je sve što mi je ministar rekao, bez pominjanja da je Tanića jedva prepoznao, jer je već tada promenio lični opis.
A koja je uopšte priča o Tanićevoj sudbini nakon napuštanja Srbije?
Isprepadani Tanić, domogavši se slobode, donosi odluku ne samo da se neće vratiti u Srbiju, već da svoju dugogodišnju saradnju sa Službom do kraja obelodani Englezima. Pragmatični Englezi jedva su dočekali priliku. Vrlo brzo sledi i Tanićeva detaljna ispovest. Celi posao vodi Bazbi sa ekipom operativaca zaduženih za Balkan. Razgovori traju nekoliko dana. Preko svoje mreže i dokumentacije detaljno proveravaju podatke koje je Tanić dao.