28.03.09 Danas
Nauka u pravom ključu
Tragom Dositeja, Borivoje Marinković
Uzimajući za jedno od svojih najvažnijih polazišta stav Isidore Sekulić kako je „nauka jaka kad se baci u pojedinost“, Borivoje Marinković, profesor Novosadskog univerziteta, jedan od najboljih, možda i najvažniji, poznavalac života i dela Dositeja Obradovića, poklonio je čitaocima pravu mudrost.
U knjizi je okupio 39 svojih radova, mada ih ima još o ovom prosvetitelju, i podelio ih u dve grupe; prvu od njih (Teme) posvetio je većim studijama, koje sagledavaju neke od stvaralačkih Dositejevih celina, a u drugu (Datumi) uključio je manje, svakako ne manje inspirativne u tragalačkom postupku, radove o pojedinačnim problemima koji, u traganju za istinom, postaju pravi pronalazački biseri. Ni činjenica što su objavljivani u periodičnim publikacijama i kao komentari studije uz sabrana Dositejeva dela, u rasponu od 1958. do 1989, ne umanjuje ovu kvalifikaciju. Iz mnogo razloga. I svi su valjani. U njima je i kritičkog stava prema nauci i njenoj metodi.
Prevashodno književni istoričar, najčešće epohe srpskog prosvetiteljstva, kojoj je podario i jedinu monografiju o jednom piscu, Emanuilu Jankoviću, Borivoje Marinković ostaje dosledno, i to je ispravno, uverenja kako sve počinje od građe i činjenica, od čitanja arhivskih podataka, a potom, a jednakovredno i objektivno, njihove minuciozne interpretacije. Ne može da mu se omakne, i nikad nije, da ne proveri podatak naveden u već postojećoj sekundarnoj literaturi, ne bi li u njemu pronašao i nešto drugo i nešto više. Ne zamagljujući svoje istraživanje nikakvim nepotrebnim teorijama, udubljujući se sa strašću u proveru svake, na primer, Dositejeve beogradske adrese, priča nam i priču o ondašnjem Beogradu, dodajući tako svom viđenju širinu kojoj u vidokrugu nije samo Dositej. Kad govori o portretima našeg velikana, iščačka i iz Biblioteke Filozofskog fakulteta u Novom Sadu raritetni primerak Basana iz 1788/1789 i, gle, u njemu nepoznat portret Dositejev u izradi Stefana Subotića; upozorava nas to profesor na činjenicu da treba zagledati u svaki primerak sačuvane knjige 18. stoleća, jer se u njemu može štošta nepoznatog, a prevažnog, naći, ali nam istovremeno priča priču i o srpskom bakrorezu i o slikaru i njegovom životu. Šire se tako ovi radovi, bokore se temama uhvaćenim centralnom – u traganju za Dositejem.
Zna Borivoje Marinković i oštrinom da se okomi na neznalce i, dositejevski kazano, „lenjivce“ i „tunjejadce“ u nauci, koji nespremni za mukotrpno bibliotečko sedenje i čitanje, uzimaju zdravo za gotovo ono što je negde nekako kazano. Pardona za takve nema, jer šire pogrešne podatke, što je pogubno za nauku. Čitalac uživa nad stranicama takvih analitičkih priča, uči kako se istražuje književnoistorijski, šta znači i koju vrednost ima provera podatka. Prepisku Dositejevu niko bolje, svestranije i celovitije nije obradio nego – Borivoje Marinković, objavljujući o tome, u ovoj knjizi, petnaest radova. Posle ovog književnog istoričara niko nije otkrio nijedno novo Dositejevo pismo ili njemu upućeno. Sva zasluga otkrića danas pristupačne korespondencije pripada Borivoju Marinkoviću.
O tome koliko su u literarnom sadružju Dositej i usmena narodna književnost – opet je najbolje istražio ovaj profesor. Objavio je i knjigu anegdota o Dositeju (Dositej u govoru i tvoru, 1961). Uputio je na drukčije viđenje Dositejeva tri boravka u Dalmaciji i o njegovom književnom i besedničkom delu nastalom tu, među Srbima. Ispravio nas, jednim prilogom, u načinu čitanja rumunskog vladike i dobrotvora Điuke. Opomenuo nas da krenemo, u razumevanju Dositeja i srpskog prosvetiteljstva, tragom zapisa Dositejevih suvremenika. Ukazao na štamparsku špekulaciju budimskog izdanja Sobranija. Prvi je napomenuo kako je Dositejevo delo Život i priključenija uistinu roman s postupcima autobiografskim. To je mnogo i dragoceno za srpsku nauku.
I kad se čitalac ponovo vrati podatku o vremenu prvog izdavanja ovih radova okupljenih u knjizi tako skromno nazvanom – Tragom Dositeja – valjda misleći na to kako ovi radovi jesu građa za, konačno!, jednom i monografiju o velikanu prosvetiteljstva, po kojem se ova epoha u nekim periodizacijama metaforično zove i njegovim imenom, ipak ostaje izvesna doza tuge. Da li smo u vreme njihovog nastanka uočili mnoge od tih ispravki i novih činjenica do kojih je došao Borivoje Marinković. Ne bih da delujem skeptički, mada iz takve izjave iskri doza nepoverenja. Poništava mi je ova knjiga, koja nas uči kako treba da izgleda nauka u pravom ključu.
Mirjana D. Stefanović