10.05.08 Danas
Blago koje čuva budućnost
Borivoje Marinković, Zaboravljeni bratstvenici po peru
Mnogo je knjiga o srpskoj književnosti. Malo ih je, međutim, o XVIII stoleću. Kad je reč o tom periodu u našoj literaturi koji se, često, naziva prosvetiteljstvom, prva imena koja čitaocu padaju na um jesu Dositej Obradović, Simeon Piščević i... Tu već zastaje dah u nabrajanju. Razmišlja se, dalje, koliko ovaj period nije iznedrio ni mnogo ni velikih imena. Takav čitalac onda nesumnjivo ne poznaje knjige Borivoja Marinkovića, profesora Novosadskog univerziteta, naučnika koji je, i to upravo taj uglednik, konstituisao studijski predmet Srpska književnost XVIII veka. Srpskoj kulturi poklonio je sopstveno ogledalo kroz dvotomnu Srpsku građansku poeziju; knjigom o Emanuilu Jankoviću napisao je prvu (!) monografiju o jednom piscu prosvetiteljskog veka; knjigom (u dva toma) o Hadži-Ruvimu pokazao je kako je srpska književnost pre Ustanka živela i južno od Save i Dunava, u turskom delu; o prebogatoj a zatomljenoj račanskoj tradiciji i Jeroteju Račaninu, autoru prvog putopisa u nas; u pet tomova zabeležio je, uz uvodne studije, sve bibliografske podatke o našem ćiriličkom štamparstvu; priređivao je dela Dositeja Obradovića, i u časopisu Kovčežić objavljivao literaturu o našem velikanu; mnogobrojnim studijama upozoravao je nauku na ozbiljnost, važnost i nezaobilaznost rada u arhivama kako bi se otkrile nove književne činjenice. Po strani se takvom čitaocu ostavljaju monografije Borivoja Marinkovića o Vladimiru Ćoroviću, mada je i u njima jasno prisustvo srpskog velikog građanskog doba.
Za svoju najnoviju knjigu izabrao je devetnaest svojih radova i podelio ih u dve celine. Obe se, međutim, zajedničkom temom - o piscima skrajnutim u književnoistorijskom vidokrugu - objedinjuju u poraznoj činjenici o tome koliko malo znamo o sebi, koliko, čak, već desetinama godina ove studije postoje rasute po časopisima, a nisu bile dovoljne da se izmeni ukupna slika o srpskom XVIII stoleću. Udes koji je te naše stvaraoce pratio u njihovom životnom veku, nastavio je svoj tragični bilans i danas. Knjiga Borivoja Marinkovića upozorava nas kako "podjednako od savremenika poznati, oni su podjednako od potomaka bili zaboravljeni. Retki su slučajevi u kojima se susreću njihova imena, još ređi u kojima se pominje njihova književna delatnost". Tako nas ova knjiga bogata činjenicama upozorava, kroz analizu i tananu interpretaciju, na dela Dionisija Novakovića, Simeona Končarevića, Vasilija Jovanovića Brkića, Pavela Nenadovića Mlađeg, Silvestra Popovića, pesnika Aleksija Vezilića, Mihaila Maksimovića, Vasilija Petrovića Njegoša, Partenija Pavlovića, Jovana Avakumovića, Jovana Čarnojevića, Jovana Stefanovića Balovića, Dimitrija Čarnojevića, Mojseja Raškovića... Ima ih još.Uzeti ovakvu knjigu u ruke znači zaroniti u istraživačko tkivo stilski, vrhunski odnegovanog govora. Čak i kad se u naslovima ovih tekstova nađe reč, a počesto je ima, skica, to jeste skromnost onog tipa istraživača koji zna da se sigurno još nešto može pronaći. A ti radovi najmanje su skice, to su celovite studije, zasnovane na činjenicama koje su uvek pravi istraživački dragulji u svojim nalazima. Ne sećam se da sam skoro čitala sličnu knjigu. Ove radove poznavala sam i ranije. Sad, okupljeni u koricama izdanja Službenog glasnika, oni se pokazuju u novom svetlu. To je onaj zrak koji književni istoričar nesebično nudi svojoj kulturi koja, prema ovoj knjizi, uopšte nije siromašna ni piscima, ni književnim žanrovima, ni temama i idejama. Priznanje izdavaču što je pružio ruku srpskom osamnaestom veku. To je redak, gotovo po izuzetku, primer razumevanja koliko prosvetiteljska baština jeste tradicija našem romantizmu u savremenoj književnosti. Kad se, konačno, pogleda i ilustracija na koricama, detalj sa Žefarovićeve freske, Nojev kovčeg, onda je simbolika i knjige i vrednosti izdavača potpuno jasan. To je naše blago koje nam čuva budućnost. Nije stoga ni čudno ni neuobičajeno što je ova knjiga Borivoja Marinkovića nagrađena na nedavnom sajmu knjiga u Banja Luci.
Mirjana D.Stefanović