Rođen je 1975. godine u Beogradu. Piše drame, aforizme, pesme i kratke priče. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Odsek za istoriju i diplomirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Studije istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu završio je 2002. godine sa odbranjenim diplomskim radom Kad su cvetale tikve - istorija jedne zabrane. Diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti 2004. godine, na odseku za dramaturgiju, kao najbolji student godine na ovom smeru. Magistrirao 2006. godine na FDU, na teatrologiji, sa tezom “Sloveni kao dramatis personae u dramama engleskog govornog područja 1878-1990“. Autor dramskih tekstova Sistem (Narodno pozorište Užice, 2001) i Zubi ( Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2004). Saradnik na više istraživačkih projekata. U pripremi je njegov prvi roman “Glečer” u izdanju “Derete” . Knjiga drama „Bliskost“ (Svetozar Marković, Zaječar, 2006).
Autor je desetak različitih dramskih i dokumentarnih formi emitovanih na Drugom i Trećem programu Radio-Beograda. Dramaturg je Razvojnog centra izvođačkih umetnosti i umetnički direktor Nezavisne pozorišne scene MKC SISTEM u Beogradu. Drame Iza i Izlazak objavio je u književnim časopisima Stanje stvari i Koraci. Objavio je knjige aforizama Pij Sokrate, država časti (Matica srpska, 1998) i Neće moći (Alma, 2006). Autor je scenarija za crtane tv-serije Bebice i Parobrod Srbija (RTS 1, sezona 2003/2004). Dramatizacije i adaptacije:Stultitiae laus (“Pohvala ludosti”Erazmo Roterdamski, RCIU, Beograd, 2002) Propadanje-čin poslednji (po motivima drama iz “Najkraćih drama na svetu”(priredio Jovan Ćirilov), Nezavisna scena MKC Sistem, Beograd, 2003), 4: 48 Psychosis (Sarah Kane, Edmonton, Alberta, Kanada, 2005), Pozorište bratske ljubavi i finansijskog uspeha Džoija i Stivija (Jacquelyn Reingold, Nezavisna scena MKC Sistem, Beograd, 2006),Priča o novčiću (Kemal Mahmutefendić,Narodno pozorište Zenica, 2006), „Aladin“ (Pinokio, Beograd, 2007). Reditelj i scenarista kratkometražnog filma: “Get up you lazy bastard!”
Objavio je istorijsku studiju Kako je Tito razbijao “ Tikve“ (Narodna knjiga, 2005). Rad „Srbi u američkom filmu 1927-1984“ objavio je u Godišnjaku za društvenu istoriju avgusta 2005. godine.
Dobitnik je nagrade Josip Kulundžić za izuzetan uspeh na polju dramaturgije (2004), prve nagrade za poeziju “Rade Tomić” (2006), druge nagrade Radio-Beograda za originalnu radio-dramu General Odovije (2003), Vibove nagrade (2001) i Zlatne kacige (1997) za aforizme. Dobitnik je tri nagrade časopisa Ulaznica u Zrenjaninu: prve za priču Paket (2003), druge za esej Metatekstualnost u filmu „Zaseda“ Živojina Pavlovića(2004) i druge za priču Dan Y Dwr (2005). Objavljivao je i objavljuje tekstove u časopisima i listovima: NIN, Danas, Koraci, Književni list, URB, Reč, Stanje stvari , Braničevo, Kvartal, Znak, Polja, Gradina, Treći trg ....
14.05.11 Danas
Pola u jednom
Vođa, Aleksandar Novaković
Glavni (anti)junak romana je Stojan Stamenković, karikaturalno predstavljeni lik kapetana srpske kraljevske vojske, jedan od rezervnih igrača Apisove Crne ruke, nemilosrdni ubica u ratu i notorni pijanac u miru, koji nakon balkanskih ratova živi u iščekivanju konačnog, „Trećeg Sudnjeg Dana“. Novaković je sa nedvosmislene antiratne i antinacionalističke pozicije napisao roman-satiru koji razobličava „velikosrpsku ideologiju“ i od nje neodvojivu figuru srpskog vojnika kao bezgrešnog viteza-heroja. Na doslovnom nivou, prikazao je krvavo naličje ratova s početka 20. veka, koji su sveta zemlja „patriotske“ istoriografske idealizacije, dok se alegorijsko značenje romana za današnjeg čitaoca odnosi pre svega na ratove iz devedesetih.
Vođa je nagrađen na „natječaju“ zagrebačkog V.B.Z za „najbolji novi, originalni i neobjavljeni roman na hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“. Ta činjenica umanjuje kritičku oštrinu Novakovićevog četvrtog romana (ranije objavio Glečer, Keltsku priču i Dva u jednom). Naročito kada se ima u vidu izdavačeva beleška na zadnjoj korici, napisana hrvatskim jezikom, gde stoji da je reč o romanu koji je „bolna vivisekcija (...) paranoičnog duha (...) koji pokreće, opslužuje i hrani sve naše ratove od pamtivijeka pa do današnjeg vremena“, jer je, nažalost, teško verovatno da se za hrvatskog čitaoca alegoričnost Vođe proteže i na „njihove“ devedesete ili, na primer, na period NDH.
Stojan je prevashodno socijalno tipizirani lik, izdanak srbijanske seljačke epsko-patrijarhalne zajednice, poslat u vojnike „da se izbavi od gladi“. Tipski elementi su dobro odabrani, ali ipak previše uprošćeni i šematizovani. Posebno su neuverljivi likovi oca, koji ga odvraća od vojske, i majke, koja mu želi upravo takvu „karijeru“ („Sine, vojska je maloumna, vojska je krv!“ - „Postaćeš majčin gardista... Motikom u životu nećeš mahnuti!“) Stojanovi moralni i vrednosni horizonti bez ostatka su u folklorno-epskim koordinatama: vatreni ratnički nacionalizam/tribalizam (njegov bog je „Bog Otac Nacije tj. Bog Otac Armije“), san o „junačkoj smrti“ na „viteškom megdanu“, opsednutost stvaranjem „Velike Srbije“. To je, međutim, grubo hiperbolisano, tako da Stojan nema onu složenu „harizmu“ negativnog junaka i ostaje (samo) „papirnata“ karikatura. Zbog toga scene u kojima ga vidimo kako bez milosti naređuje pokolj albanskih žena i dece gube odgovarajući egzistencijalni naboj i tragizam. Uverljive psihološke nijanse njegovog karaktera - ogromni stid u javnoj kući (gde je inače redovan gost) i zgražavanje nad kolegama koji traže maloletnice, nepristajanje na korupciju radi napredovanja u vojnoj hijerarhiji i mržnja prema ratnim profiterima („te sitne šićardžije“), antiklerikalnost kao specifičan vid zlikovačke trezvenosti i prezir prema beogradskom „dokonom, naparfemisanom svetu“ („To rata videlo nije“) - ipak su nedovoljne da promene ukupan utisak karikaturalne plošnosti.
Radnja u romanu, osim epiloga, smeštena je u jedan dan, „istorijski“ Vidovdan 1914. i obuhvata Stojanovu šetnju kroz slavljenički, karnevalski Beograd, od Kalemegdana do voždovačkog druma i „kumodraških kupusišta“. Fabula se, kroz junakova sećanja i snove, proteže na njegovo odrastanje, školovanje i „vojevanja“ u balkanskim ratovima, dok u kapetanovim (alkoholnim?) halucinacijama pred čitaoca iskrsavaju (istinite) vizije budućnosti sve do početka Drugog svetskog rata. U završnom poglavlju, Stojan se kao ugledni penzionisani general budi u zoru 6. aprila 1941, pred početak nemačkog bombardovanja, tako da na kraju ostaje nejasno šta je „zapravo“ bilo san, a šta java. Bez obzira na to, Novaković je uspeo živopisno da (re)konstruiše atmosferu epohe pred Prvi svetski rat, sliku tadašnjih Beograđana i Beograda, glavnih prestoničkih ulica, trgova i kafana, tako da se Vođa može čitati i kao istorijski roman. Stojanov put - od jutra do duboke noći, postepeno sve pijaniji, iracionalniji i nasilniji junak koji se kreće od centra ka periferiji - ima odličan simbolički potencijal „antihodočašća“.
U pripovedanju se smenjuju perspektiva junaka (unutrašnji monolog u trećem licu) i perspektiva sveznajućeg naratora/rezonera, i tu leži glavni nedostatak Novakovićevog Vođe. Nevešto preplitanje narativnih perspektiva proizvodi komičko-satirični efekat koji je žurnalistički jednostran i jednosmeran. Kod naracije tog tipa (kao što znamo iz klasičnih primera Virdžinije Vulf ili Foknera), ključno je pažljivo ekonomisanje informacijama i postizanje one zavodljive površinske neprozirnosti teksta. Novaković je to žrtvovao da bi pojačao političko-ideološku „poruku“ romana, koja je postala previše transparentna (transparent viri iz romana). Kao u knjigama za decu, čitaocu je sve „nacrtano“. Podsećajući ga, poput preglasnog suflera, na njegove zločine, narator poziva junaka da preispita savest („Savest je za žene“), a slična teatralna prenaglašenost prisutna je i kada narator navlači na sebe neku od rezonerskih maski („komunac“ Dimitrije Tucović, Radoje Domanović, mladi poručnik Borisavljević koji izvrši samoubistvo, „sifražetkinja“ iz kafane Moskva, student socijalista). Vođa je, dakle, (pamfletski) površna satira protiv srpskih nacionalističkih ideologema i „patriotskih“ istoriografskih mitologema. Ni više, ali ni manje od toga.
Goran Lazičić
06.12.10 e-novine.com
Lideri srpskog ludila
Aleksandar Novaković, Vođa
Novaković raskrinkava balkanske ratove i njihovu oslobodilačku ideologiju kao krvavi pir prepun ratnih zločina, pljačke i besmislenog ubijanja. Upravo su to Mladić i njemu slični zlikovci bez greške kopirali, stavljajući smešne šapke iz pozorišnog fundusa na svoje zločinačke glave. Novaković je prikazao i kako deluje rasna ideologija koja Albance prikazuje kao inferiorne Srbima. Zastrašujuće u čitavom tom sklopu jeste što su ove predstave još prisutne u glavi našeg prosečnog sugrađanina
Nagrada na konkursu VBZ-a, najvećeg regionalnog izdavača, koja srazmerno tome predstavlja i nagradu sa najvećim iznosom koji se dodeljuje za romaneskni rukopis, ove godine je pripala beogradskom piscu Aleksandru Novakoviću za roman Vođa. Sociologija ove nagrade je neobična jer se radovi šalju pod šifrom što donekle odbija pisce od „ugleda“ da se okušaju u takmičenju sa „nepoznatima“, jer pomislite samo da neko „velik“ pošalje roman koji prođe neprimećeno, kakav bi to udar na sujetu bio. Ovo odmah povlači za sobom i pitanje oštrine konkurencije, međutim, žiri u čiju kompetenciju ne treba sumnjati svake godine primi dovoljan broj radova i propisno se namuči, a u kojoj je to meri može se videti i po tome što se i rukopisima koji uđu u uži izbor takođe nudi izdavački ugovor. Na žalost, ova nagrada, kao i druge regionalne nagrade, bez obzira što ih dobijaju srbijanski pisci, ovdašnju javnost ostavljaju ravnodušnom. Nije to, naravno, čudno. I mnogo ozbiljnije stvari drže stanovnike ove „srećne“ zemlje zaokupljene problemima pinkovskih farmera ili preživara (preživljača?) sa jedne od, prve?!, Krstićevih televizija. Ipak, poslenici kulture, a posebno književnosti, takođe su gluvi na činjenicu da im kolege i koleginice doživljavaju veliki uspeh u bliskom kulturnom prostoru koji nema potrebu za prevođenjem. E, to iznenađuje, i na koncu vređa inteligenciju, jer se estete estetikom bave samo kad to odgovara njihovom neposrednom nacionalnom četvororukom interesu na domaćem terenu - na kome, gle čuda, mogu da igraju prljavo koliko im volja, jer je sudija/kadija ionako njihov. Na koncu, ni tema ovogodišnjeg, a iskreno ni prethodnog romana VBZ-ovog laureata iz Srbije (Crnkovićev Beograd za pokojnike) nije muzika za njihove uši, naprotiv.
Radi se, dakle, o romanu koji bi se mogao nazvati romanom toka svesti - pojedinačne, svesti glavnog junaka kapetana Stojana Stamenkovića, ali i istorijske; u pitanju je srpska nacionalistička oligarhija oličena najpre u vojsci i Službi. Ono što takođe podseća na modernističke romane iz tridesetih godina dvadesetog stoleća jeste da se gotovo čitav roman (osim poslednjeg poglavlja) odigrava jednog od značajnijih datuma u evropskoj istoriji, a verovatno najznačajnijeg za srpsku nacionalnu mitologiju, 28. juna 1914, ne samo zbog toga što je to početak Prvog svetskog rata, već i zato što je Vidovdan, datum-obletnica Kosovske bitke. Dodatna generička podudarnost je što se u romanu naizgled ne dešava ništa, odnosno sve ono važno što roman ima da saopšti svojim čitaocima već se dogodilo i sada se samo proživljava iznova u svesti protagoniste, pijanca i ratnog zločinca. Događaji u glavnom vremenskom planu romana jesu samoubistvo jednog Stamenkovićevog saborca, kao i osveta Službe (Apisovih crnorukaša) svom neposlušnom i raskalašnom članu.
Roman je značajan i zanimljiv iz dva razloga. On veoma svesno dira u srpsku vojsku, njeno „herojstvo“ i „požrtvovanje“. I to smeta establišmentu stoga što je ta institucija sistema u koju građani i dan danas imaju najveće poverenja (sic!) ostala „sveto“ mesto srpskog nacionalizma - ono na čemu se, kroz literarno i ideološko smeće poput Knjige o Milutinu Danka Popovića i Vremena smrti kalemara iz Velike Drenove (kome je upućena i direktna ironična posveta u knjizi), gradila fikcija koju su kasnije slavili generali iz Šumskog rajha, stavljajući kapu s kokardom i plastičnim šiltom na glavu; Novaković, dakle, raskrinkava balkanske ratove i njihovu oslobodilačku ideologiju kao krvavi pir prepun ratnih zločina, pljačke i besmislenog ubijanja. Upravo su to Mladić i njemu slični zlikovci bez greške kopirali, stavljajući smešne šapke iz pozorišnog fundusa na svoje zločinačke glave. Novaković je prikazao i kako deluje rasna ideologija koja Albance prikazuje kao inferiorne Srbima. Zastrašujuće u čitavom tom sklopu jeste što su ove predstave još prisutne u glavi našeg prosečnog sugrađanina.
Druga stvar koja ovom romanu pribavlja status odlične knjige jeste što se zločinački um daje u psihološki uverljivom portretu mirnodopskog pijanca i nasilnika. U jednom trenutku se čini da je to preterano i da nije potrebno uopšte uveravati čitaoce da je Stojan Stamenković ljudsko biće. Međutim, autor je mudro i iskusno produbio lik protagoniste, dajući mu u pojedinim trenucima i tragičnu dubinu čoveka sa margine, psihički nestabilnog usamljenika koji u sukob sa Službom stupa iz ličnih uverenja i tako postaje žrtva. Međutim, u kratkom, ali ironičnom finalu, u kojem Stojana Stamenkovića zatičemo u ulozi penzionisanog generala u zoru 6. aprila 1941. godine, otkriva se njegova prava priroda i oni delovi romana koji su zamirisali na tragediju prosto padaju u vodu.
Novaković je napisao jednu književno uverljivu i uspelu studiju slučaja koja je univerzalno primenljiva, posebno u balkanskim društvima u kojima su Drugost i Različitost na toliko visokoj ceni da ih je najbolje uništiti do temelja. Ono što posebno raduje jeste da je Vođa očigledan napredak u odnosu na Novakovićeve prethodne knjige. Stoga ne iznenađuje što mu je pripala tako značajna nagrada kao što je ova na VBZ-ovom književnom konkursu.
Vladimir Arsenić