12.06.08
KLIŠE SLUŽI DA SE SLOMI
MARKO ŠELIĆ
... obajvljeno u Feralu, 12. juna 2008.
Za razliku od živih, koji večno mogu samo da nagađaju ima li nečega sa one strane, putnici autobusa iz mog romana "Zajedno sami" sada znaju da ima, ali stoje u mestu i čekaju da se otkloni kvar, ostavljeni da ozbiljno polome glavu oko toga šta je tačno to što ih čeka na konačnom odredištu, bez ikakvog traga ka odgovoru. Zato će, čak i bez svoje volje, iz međusobnih relacija morati da pronađu deliće rešenja. Tu stupa na scenu sve ono što je inače u vezi sa ovom glavolomkom: anđeli, pakao, raj, Bog, Đavo, reinkarnacija, uređenje kosmosa, razmatranje toga šta je duša i koje su njene odlike .
Marko Šelić poznatiji je javnosti kao Marčelo, hip-hop artista, novinar i kolumnista. Rođen je 1983. godine u Paraćinu, a živi i radi u Beogradu. Novosadska izdavačka kuća Vega media objavila je Marčelov prvi roman "Zajedno sami" koji je vrlo brzo doživeo drugo izdanje. Ovih dana Marko Šelić završava snimanje svog trećeg muzičkog albuma koji će se nastaviti na "De facto" iz 2003. i "Puzzle Shock" iz 2005. godine.
- Marčelo, u Srbiji je aktuelan vaš prvi roman "Zajedno sami". Tema je zaista zanimljiva. Glavni junak priče - Radoje Bakrač našao se u autobusu koji bi trebalo da ga kao tragično preminulog u saobraćajnoj nesreći prenese na onaj svet. No, autobus se pokvario, pa su pokojni junaci fantastične priče zarobljeni negde na granici svetova, kako kažete, u usamljenom, pokvarenom autobusu, negde u limbu između dva od mnogih svetova.
- Radni naslov romana bio je "Vere", jer se bavi upravo time: u šta sve ljudi mogu da veruju i do kojih granica. To je jedno malo preslišavanje ljudskosti - i neljudskosti, kao njene podvrste. Međutim, takav naslov zazvučao mi je pretenciozno: ova knjiga nije nikakva zbirka tvrdnji, ona ne ubeđuje nego pretpostavlja dok preispituje, nudi eventualna rešenja i tumačenja, a ne aksiome i dogme. Možda je najbolje reći da nudi maštarije s porukom. "Zajedno sami" predstavlja siže romana u dve reči: niko od tih putnika nije sam, ne mora da bude - ali, oni to ipak jesu. Što je loše, jer se kosi s ljudskom društvenom prirodom, i što je dobro, jer odgovore na lična pitanja jedino lično možemo da nađemo.
Radoje Bakrač odabran je za glavnog junaka, jer je on, kao oličenje svake vrste proseka, svojevrsna tabula rasa, onaj čiji put do odgovora kreće od apsolutne nule - što je takođe i prednost i prepreka. Za razliku od živih, koji večno mogu samo da nagađaju ima li nečega sa one strane, ovi putnici sada znaju da ima, ali stoje u mestu i čekaju da se otkloni kvar, ostavljeni da ozbiljno polome glavu oko toga šta je tačno to što ih čeka na konačnom odredištu, bez ikakvog traga ka odgovoru. Zato će, čak i bez svoje volje, iz međusobnih relacija morati da pronađu deliće rešenja. Tu stupa na scenu sve ono što je inače u vezi sa ovom glavolomkom: anđeli, pakao, raj, Bog, Đavo, reinkarnacija, uređenje kosmosa, razmatranje toga šta je duša i koje su njene odlike, ali, na kraju, ovo je jedino roman o ljudima i roman o čoveku.
Lokalna paleta
- Zanimljiva je ekipa koju ste okupili u tom autobusu. Na neki način, to su arhetipovi ljudi koji žive oko nas? Vi kao da ste u romanu spojili filmove "Maratonci trče počasni krug" i "Ko to tamo peva"...
- Može da se gleda tako, ali mislim da su ti karakteri univerzalniji: caka je samo u tome što su izrazito obojeni lokalnom paletom, pa se oseća oslanjanje na tradiciju - recimo, u obliku paralele sa filmovima koje ste pomenuli. Sa druge strane, da li su oni predstavnici celih fela ljudi - na primer, da li je pop Toma tipičan primer popa - ili su unikatne osobe čiji postupci govore samo o njima samima i ni o kome više - ostaje na čitaocu i njegovom doživljaju.
- Zanimljivo je da roman niste potpisali svojim reperskim imenom Marčelo, nego punim imenom i prezimenom: Marko Šelić. Namerno ste to učinili?
- Jašta, pa nije valjda štamparska greška. Zaista, zezanje na stranu, nije to do toga što sam ovo sad više ja nego onaj ja u muzici. Radi se samo o tome što ta dva autorska izraza ne moraju da dele istu publiku, pa ih zato na neki način valja odvojiti. Naravno, kao autoru najdraže mi je kad neko nađe spojnice između te "dvojice" - jer one postoje i biće još jasnije posle treće ploče. Hteo ja ili ne, sve se to sklapa u veću sliku, sve izlazi iz iste glave i prijatno je znati da neko sve to prati i kapira. A opet, uvek će postojati ljudi koji žele da prate samo jedno od ta dva i zato je nužno makar malo razdvojiti teren delovanja. Što se mene tiče, uživam u oba i prilično mi je zanimljivo da se "odmaram" od jednog radeći ono drugo i obrnuto.
- Planirate li objavljivanje ili promociju knjige u Hrvatskoj?
- Pa, videćemo kako stvari stoje što se promocija tiče - ali, knjiga se već sada može naći i u Hrvatskoj: kuća Algoritam je tamošnji distributer i jako sam zadovoljan što se desilo da to budu baš oni. Naišao sam na neka njihova izdanja - recimo, Gaimanov "Sandman" - i veoma su lepo i brižno priređena.
- Primetio bih da ste na neka ozbiljna pitanja koja potežete u romanu dobro odgovorili, naprosto ih razbijajući satirom, crnim humorom, groteskom. S druge strane, čini mi se da jednom bogatom lirikom, koja je jača od uobičajno hip-hoperske, razbijate one svakidašnje teme hip-hop pesama, nad kojima uvek lebdi opasnost da postanu banalne. Je li teško biti pesnik u hip-hopu?
- Bilo je teško. Sad više nije, jer sam prestao da se tražim u žanru i opterećujem time što pijem gomilu uvreda zbog nekakvog kršenja kodeksa žanra, izdaje ili slično. Neki ljudi pate od uprošćavanja: ne vole stvari koje ne možeš lako i odmah da svrstaš u neku kategoriju. Ako nisi svodljiv na nešto što je opšteprisutno, to te diskvalifikuje, ispada da nisi ništa, da si zbunjen i izgubljen. Naprotiv, ja sam prilično nađen: "problem" je samo u tome što se ne upoređujem i ne ravnam prema trendovima, ne plašim se lomljenja klišea i ne doživljavam kao poraz činjenicu da jedan deo publike neće da me prati u tome.
Moj bend i ja samo radimo svoju stvar, bez potrebe da za(o)stanemo i zapitamo se kako se ta muzika uopšte zove, i nikad neću snimiti dva ista albuma. Zato publika željna proste reprize jednim delom nestane sa svakom novom pločom, ali neki novi ljudi dođu i to je mehanizam na koji se ne žalim. Ali jednu stvar sigurno znam: istina je ono što su mi govorili kad sam počinjao - da mediokritet vrlo, vrlo aktivno vuče dole i pokušava da te slomi, da te zadrži da delite učmalost - jer svaki put kad neko u nečemu uspe, on ujedno dokaže koliko su neki drugi ljudi bedni i nesposobni u onome što rade. A to je onda debeli frust - za obe strane.
Nova energija
- Radite na trećem albumu sa naslovom "Treća strana medalje". Biste li nam otkrili šta se nalazi na toj - trećoj strani medalje?
- Bogme, svašta. Bila mi je simpatična ideja da se treći album bavi simbolikom broja tri, o tome sam želeo da pišem jer tema pruža dosta materijala. "Treća strana medalje" inače je naslov jedne epizode italijanskog stripa Dylan Dog, čiji sam zakleti fan - pa je naslov albuma omaž tom junaku i savršen naziv za album čija je glavna poruka nešto kao - "slomi kliše i nemoj da se lepiš ni na prvu ni na drugu loptu, jer stvari su najčešće nešto treće." I tekstovi i muzika žanrovski variraju i najčešće su neobična fuzija gomile različitih delića svega i svačega. Ekipa i ja mislimo da je ovaj album injekcija jedne nove energije mom opusu i stvarno uživamo u radu - do mere da nam je žao što uskoro završavamo.
- Da li se od hip-hopa u Srbiji može živeti? Vaše kolege iz Bad Copyja našli su se u srpskom VIP Velikom bratu sa Erom Ojdanićem i Milićem Vukašinovićem. Kako to komentarišete?
- Radim kao kolumnista i novinar za više redakcija, držim tribine i književne večeri, nastupam gotovo svakog vikenda - i, da, živim od svega toga. Uvek može bolje, ali zadovoljan sam, uživam u radoholiji i više mi ne treba. Što se Velikog brata tiče, Đole i Čava su moji drugari i navijam za njih u svakoj varijanti pa i u toj - i to se ne menja ni zbog činjenice da ne mogu da smislim tu imbecilnu emisiju, čiji sam poziv za učešće, uz učtivo zahvaljivanje, oba puta odbio i odbio bih svaki put. Ali, sa druge strane, moji prijatelji napokon su solidno plaćeni za ono u čemu su najbolji - u pružanju dobre zabave, pa mi je s te strane jako drago. A to što je ta akcija očigledno jedini način da budu solidno plaćeni, a da ostanu pri svom zanimanju, to je problem i sramota sveta i doba u kom živimo. Bodrim ih u tome da sad pametno i dobro iskoriste pažnju koju imaju, iako me nije obradovala ideja da se uključe u sve to.
- Kako objašnjavate naglu ekspanziju hip-hopa na prostorima ex-YU? Mislite li da rat i kriza devedesetih u Srbiji sa tim imaju veze? Je li to posledica nove bejbi-bum generacije? Kada sam intervjuirao Martinu Vrbos sa MTV Adrije, voditeljku emisije o hip-hopu, ona je između ostalog rekla da smatra da je do ekspanzije hip-hopa došlo zbog težnje mladih u ex-YU zemljama ka zapadu (Amerika) gdje je hip-hop na vrhuncu. Šta vi mislite o tome?
- Slažem se s Martinom da to ima veze, ali tužno i pretužno će biti ako je krajnji cilj da stignemo zapad u njegovoj govnjivoj zabavi za vesele mediokritetlije i totalne šupljoglavce. Jer, hip-hop koji je na Balkanu mainstream - Bad Copy, Edo ili Beogradski sindikat - tamo preko bio bi težak underground, pošto nosi sa sobom poruke i nije plitak kao tacna. Ovde je baš to najpopularnije zato što je Juga bila gitarska nacija - koja danas u hopu traži alternativu i smisao, a ne banalnost i pubertetski testosteron. Naravno, i taj svetski popularni rep stigao je na domaću scenu i ima svoju publiku, ali, nema više mesta za teške reči, to su podeljeni svetovi i tako treba da bude. Samo bez mešanja, ako se ja pitam.
Arsenova muzika
- Jedna od vaših pesama govori o tom Povratku hip-hopa?
- Da, to je stvar s prvog albuma i tiče se dizanja srpske scene, koja je pre toga imala jedan period (javne) pauze. Ispostavilo se da je gomila ljudi zapravo pripremala materijale i sve je buknulo u istom momentu - počev od prvog albuma Sindikata, koji je za mene međaš u tom smislu i vatrena najava nove scene. Tad smo se borili za širenje hip-hop kulture, a sad je situacija drugačija - rodila se i hip-hop nekultura i sad bi bolje bilo da se suzbija.
- Kakva je saradnja sa hiphoperima u regionu?
- Lepa i dugogodišnja! Radio sam sa gotovo svim predstavnicima srpske scene, a od ljudi iz regiona tu su Edo Maajka, Elemental, Sett, Marvel, Preeview na novom albumu, tu su i neki novi ljudi: sjajni bitmejker Coteali, genijalni beatboxer Yula i Dash, hrvatski producent svetskog renomea - ali ni tu ne igramo na provereno, pa tako Dashova muzika ovde nije muzika za hit, po čemu je on poznat i cenjen, već muzika za jednu jako mračnu i kanda malo iščašenu stvar.
- Pesma "Suze" duet je sa Edom Maajkom. Prvo vi kažete da bi svi trebalo da znaju da se na ovim prostorima plakalo "iz istog očaja", a da ni dandanas ne znamo ni razloga, ni značaja. Čini mi se da je ova pesma naročito eksplicitna u poruci koju saopštava: zar danas treba da mrzim Hrvata ili Muslimana, pa sve nas muči ista rana... A onda Edo Majka doda: Neću više metke da ispucavam za sumnjive pretke.
- Ta pesma ima svoj život i svoje sagovornike. Jako nam je milo što je tako.
- U jednoj vašoj pesmi čuje se čak i Arsen Dedić?
- Tako je. To je pesma Nedođija BB sa mog drugog albuma. Ona je dijalog Boga i Đavola - simboličan početak mojih razmišljanja te vrste, što je kasnije mnogo dublje (i na drugačije načine) razrađeno u romanu. Gospodinu Arsenu dopao se tekst i dozvolio nam je da koristimo semplove njegove muzike. To je bilo jedno super iskustvo, stvarno, i velika čast. Delovalo nam je suludo i neostvarljivo, ali želeli smo da pokušamo i našli smo kontakt, a dalje je išlo zaprepašćujuće lako, gospodin Dedić bio je jako ljubazan i ostaćemo mu zahvalni za to.
- U "Pismu bratu" kažete: "Tražili smo promene, dobili smo zamene". Da li i vi, Marčelo, kao većina naših sugrađana u Srbiji, čekate odgovor za koju će se stranu odlučiti Ivica Dačić, predsednik Socijalističke partije Srbije, sa svojim koalicionim partnerom Palmom i Partijom penzionera?
- Ne čekam nikoga i ništa, sam sređujem svoj život. Situacija na njega utiče mnogo, ali ja utičem više.
Mića VUJIČIĆ
10.11.08 Popboks
Ima li života pre smrti?
ZAJEDNO SAMI – Marko Šelić
U imaginarnom autobusu, metaforičnom limbu između dva od mnogih svetova, reviziju ni po čemu izuzetnih života prave likovi savremene srpske svakodnevice. Na početku knjige već mrtvi, oni „zajedno sami“ (samo zbog pogođenog naslova pisac zaslužuje pohvalu!) nastavljaju s tripovima, sukobima, strahovima, ali i ljubavima i hrabrostima. Izveštač s lica mesta je dorastao zadatku, možda samim tim što je pokušao da, danas i ovde, ponovo promisli Svedenborga i Dantea
Sve se menja, modernizuje, pa i put na onaj svet. Ovih dana, javlja autor dela Zajedno sami (VEGA media, 2008), to se obavlja savremenim, luksuznim autobusima... Međutim, u čistilištu zemlje Srbije sve je isto kao i na površini, i taj „ekspres za nedođiju” doživljava kvar... Zastoj na putu omogućava glavnom junaku da pogleda oko sebe i na kraju – preciznije rečeno, posle kraja – još jednom, poslednji put sagleda ovozemaljsko bitisanje svoje i svojih Bližnjih.
Svi su tu – i seljak, so zemlje, i političar, možda i pošten, ali “koga nikad nije svrbelo, pa ne može da zna kako da počeše”, i pop, „na čijim je usnama med, a u srcu jed”, i devojka koja zna šta hoće, i tipični srpski paranoik (preovlađujuća vrsta 90-ih), i rok zvezda, i Ciganka, i šporet s dušom... I piščev alter-ego Radoje – Raša Bakrač, koji jednako začuđeno i lucidno sagledava i sopstvenu i situaciju ljudi oko sebe.
Ovako postavljenu scenu Marko Šelić Marčelo sagledava nekad više, nekad manje uspešno. Kao što rekosmo, sama zapitanost i trud da se odgovori, ali i često maestralno ispisani redovi i zapažanja čine da čitalac oprosti pomalo zbrkanu kompoziciju i ponekad nezavršena istraživanja. Ono što valja su metatekstualna naracija i diskretne reference koje traže zahtevnog čitaoca. To i ovu knjigu, poput mnogih drugih koje imaju šta da kažu, zapravo čini ogledalom: čitalac od knjige dobije onoliko koliko u čitanje knjige uloži, bilo da je to pažnja ili erudicija.
Istina, tekst bi malo trebalo očistiti od (budimo pošteni: malo) stilskih posrtanja kao što su “kursorom u obliku penisalnog štapa kliknu na folder ’psovke’...”. Sigurni smo da pisac već zna koja su to posrtanja i zbog čega ih valja izbrisati... Nama smetaju jer mogu da skrenu pažnju čitalaca sa izvanredno iznijansiranih unutrašnjih monologa i scena koje se pojavljuju u flešbekovima junaka, a koje će pošteni kritičar svrstati u bolje momente savremene srpske proze.
Šta još valja kod Šelića? U knjizi ćete naći priču o duhovima s humanom porukom, kvalitetnu SF crticu koja ima smisla i koja podseća na najbolje dane magazina Sirijus. Knjiga je doslovno i fiction i faction, pa uz duhove i aliene na mnogo mesta servira i dobro napisane porodične priče i uvek aktuelna promišljanja čovekove sudbine.
Još tu ima da se radi... Iako je izabrana tema pogodna za polivalentnu sagu o svemu, pisac treba da zna kako sve što želi da poruči svetu ne može da stane u jednu knjigu. I ne treba. Šelić je kvalitetan pisac i tema ima još puno i, svakako, treba da bude još knjiga.
Jer, kada autor pričom u kojoj su svi junaci mrtvi ovako snažno progovori o životu, valja ga čuvati i podržavati.
Milun Vasić
05.07.08 Danas
Put u stereotip
Marko Šelić, Zajedno sami
Svetski trendovi nesumnjivo stižu i u Srbiju. U ovdašnjoj književnosti, modi pretvaranja muzičara u pisce pridružio se i Marko Šelić - Marčelo. Nije jasno zbog čega umetnici, obično navikli da se izražavaju kroz pop pesme, često veoma angažovane, smatraju da im to nije dovoljno pa moraju da se raspričaju, i da nam kroz duži narativni oblik saopšte sve ono što u dva tri minuta nabijena energijom ne mogu. Kao da im nije dovoljno to što imaju priliku da kažu svoje, u jednom prijemčivom sinkretičkom obliku, već se, valjda sumnjajući u njega, okreću manje popularnoj, ali priznatijoj umetnosti. Ono što dodatno odlikuje prozu beogradskog repera je to što se on iskušava u novom mediju u potpunosti, odnosno piše fikcionalnu prozu, za razliku od uobičajenog autobiografskog selebriti pristupa.
Zajedno sami prvi je roman mladog muzičara, čoveka koji je učinio mnogo za razvoj repa na prostoru čitave bivše Jugoslavije. Voleo bih da kažem da će njegov uticaj na srbijansku književnost biti jednak, ali ne mogu. Na žalost, bez obzira na svoj talenat, Marko Šelić piše dosadnjikavu, hodočasničko-apoteističku prozu, koja ima za cilj da objavi boga u nama samima, što je plemenito, ali ne i naročito zabavno. Hipotetička situacija u kojoj se grupa ljudi, koja predstavlja presek ovdašnjeg stanovništva, dakle tipične uzorke, kao u Šijanovom fenomenalnom filmu Ko to tamo peva - nalazi u autobusu na putu ka onom svetu, nije iskorišćena na najbolji mogući način. Naprotiv, svesno se oslanjajući na filmski uzor, Šelić ne razvija intertekstualne veze i zaustavlja se samo na jednostavnoj paraleli. Tamo gde, u suštini, Šijan počinje ozbiljno da nas secira, u odnosu prema Romima (što je opet intertekstualna igra par exellance), pisac romana Zajedno sami se zaustavlja, odnosno zapada u steretipe i klišee. Njegovo poglavlje o Romkinji, i čitav niz epizoda u kojima se pojavljuje Jelena, ne izlaze iz okvira opšteprihvaćenih (čitaj: pogrešnih) sudova o Drugom i Različitom. I ne samo to. S obzirom da je drugi nepriznati cilj njegovog narativa da nas prikaže onakvim kakvi jesmo, u graničnoj situaciji, on se suviše oslanja na poznate i iscrpljene modele. Seljak Jovan, koji neodoljivo podseća na lik koji je Mića Tomić tako sjajno tumačio kod Šijana, ostaje upravo to, bleda kopija svog filmskog prauzora, sa dodatkom luka i čajne kobasice.
Narativ je sastavljen iz dvadeset i pet poglavlja, koja manje-više predstavljaju samostalne epizode likova iz autobusa. U početku će se čitaocu učiniti da postoji određeni fokalizator (Radoje Bakrač), ali će se taj privid sa napredovanjem romana polako topiti, kao što će i Radoje menjati svoje osobine, pa će lagano skliznuti od urbanog ka suburbanom, od junaka ka tipu, što je u knjiženosti uvek niži stepen. Mora se doduše priznati da u određenim epizodama Šelićev talenat ume da zablista i on pokazuje zavidan potencijal, ali celina je ipak samo prosečna, makar nam se na njenom kraju objavio bog lično, čija priroda takođe, bez obzira na svoju nameru da bude univerzalna, ostaje duboko hrišćanska, upravo zbog narativa koji priprema apoteozu, ali i zbog konteksta u kome se radnja odvija.
Jedan od problema sa kojim pisac nije uspeo da se izbori je i žanrovska pripadnost priče koju pripoveda. Ako je u pitanju hodočasnički roman, onda je apoteoza poenta kojoj se teži, a zaplet bi morao da bude u funkciji konačnog objavljivanja božanstva. U tom smislu, neke dileme bi na uverljiviji način morale da se pojave na putu koji duša treba da prođe da bi se obožila. Nedostaje, dakle, nešto što bi suvoparnoj teološkoj tlapnji dalo životnost i uverljivost. Međutim, ako je u pitanju povest o našim naravima, u tom slučaju bi priča o bogu morala da padne u zapećak, a trebalo bi da ojača društvena kritika. Šelićev narativ se stalno koleba između ove dve krajnosti i naposletku, kao što to obično biva još od Buridanovog magarca, iscrpljuje se negde između, odnosno ne uspeva da zadovolji standarde nijednog od ovih predložaka.
S obzirom da je u pitanju prvi roman, ovakve greške nisu neobične, iako bismo od jednog već afirmisanog umetnika, kolumniste i čoveka koji je uspeo da se nametne kao glasnogovornik generacije, mogli očekivati znatno više - možda pre svega da se pozabavi problemima značajnim za ljude koje, želeo ne želeo, predstavlja. Verujem da će već u sledećem romanu Marko Šelić ispraviti početničke greške i da će njegov talenat dobiti bolju priliku da dođe do izražaja.
Vladimir Arsenić
24.05.08 Politika
Marčelov haronovski autobus
„Zajedno sami” Marko Šelić, Marčelo
Taj haronovski autobus se pokvario, pa su pokojni junaci fantastične priče zarobljeni negde na granici svetova, između stanice na kojoj životare živi i stanice na kojoj počivaju mrtvi
Na početku svog prvog romana „Zajedno sami” ( izdanje VEGA media, Novi Sad, 2008), Marko Šelić, de facto: poznati hip-hop muzičar Marčelo, kao neku vrstu prologa citira pesmu Branimira Živojinovića „Vožnja autobusom”. Bio je jedan od onih pasmurnih dana;/htedoh da uđem, a onda se uskolebah:/Kuda to voziš, majstore? – Do Kalemegdana/ili do crnog neba?
Živojinovićevi stihovi odlično najavljuju Šelićev roman čiji su junaci krenuli na onu drugu, nebesku, crnu stranu stiha. Glavni junak ove zanimljive priče Radoje Bakrač našao se u autobusu koji bi trebalo da ga kao tragično preminulog u saobraćajnoj nesreći prenese na onaj svet. No, kako to već kod nas biva, taj haronovski autobus se pokvario, pa su pokojni junaci fantastične priče zarobljeni negde na granici svetova, između stanice na kojoj životare živi i stanice na kojoj počivaju mrtvi. U usamljenom, pokvarenom autobusu, negde u limbu između dva od mnogih svetova.
Pre nego što shvati u kakvom se prevozu našao, Radoje Bakrač će, po onom dobrom starom običaju, između sna i jave, imati priliku da na brzinu premota ceo život u njegovim poslednjim trenucima. Scena u kojoj glavni junak gleda film svoga života i to nigde drugde do u prepunom bioskopu, pred veoma probranim krdom alapača, opajdara, vućumara, ogovarača i ostalih stručnih kadrova visokokvalifikovanih za sumiranje tuđih života u smiraj dana, kako je već to pametno smislio Marko Šelić – biće jedna od najurnebesnijih scena romana koja dobro najavljuje sa kakvim ćemo poglavljima tek imati posla. Fantastika, satira, crni humor i groteska u službi priče o svođenju životnog računa upravo na onoj neutralnoj teritoriji između života i smrti – teritoriji na kojoj čovek, taman i u pokvarenom autobusu, ne pripada nikom, već mora da stane i samog sebe pogleda u oči, baš tako: zajedno sam, te sumira rezultate i podvuče crtu proživljenog pre nego što zakorači u drugi svet.
Iako sve to na prvi pogled možda deluje složeno, Marko Šelić pripoveda kristalno jasno i pregledno, gradeći fabulu oko priča ljudi koji sa glavnim junakom Radojem Bakračom sede u autobusu i čekaju da vide šta će dalje biti. Svaki od njih ima svoju priču koja mora biti ispripovedana, priču koja će na toj granici svetova srušiti svaki stereotip. Bakrač je sasvim običan junak, bez bilo kakvih neobičnih atributa kakve literarni junaci obično imaju, a njegovi saputnici upravo su oni likovi koje možemo sresti po gradskim i prigradskim autobusima, tajanstvene, nervozne ili pak sa lukom u ustima.
Mada se propisno zafrkava i mada je zaista vrlo duhovit, Marko Šelić u romanu „Zajedno sami” poteže ozbiljna, filozofsko-religiozna pitanja, koja su na svu sreću prikrivena fantastikom, ironijom, parodijom, groteskom, crnim humorom. U najvećem delu romana preozbiljnost i težinu jedne ovakve večne teme, pisac uspeva da razblaži upravo tim svojim crnohumornim pristupom celoj priči, ali, ipak, na retkim mestima gde humor i parodija na trenutke nestanu ili izgube intenzitet, priče postaju suviše eksplicitne u ponudi pouka, što ne bi morao biti slučaj, jer ih groteska, baš kada su prikriveni, čini efektnijim. U poslednjem poglavlju, na primer, gde bog pred Radojem protejski menja lik, te je čas Hrist, čas Buda, Alah, Zevs ili Perun – oseti se nedostatak satire koja je autora na izvestan način sve vreme odvajala od priče, gradeći izvesnu kritičku distancu prema čitavoj stvari, pa to poslednje dvadeset peto poglavlje, može biti, nije oslobođeno od izvesne banalnosti. No, bez obzira na te sitne zamerke, Šelićev jezik, pronicljivost, duhovitost i način na koji vodi priču o majstoru koji vozi do crnog neba, svakako ukazuju na pripovedački talenat (zašto ne reći: odavno primećen u Marčelovim hip-hop pesmama) – talenat kome svakako treba posvetiti pažnju.
Mića Vujičić
06.03.08 Vreme
Zastoj u limbu
Zajedno sami, Marko Šelić alias Marčelo
U svom debitantskom romanu Marko Šelić alias Marčelo šalje junake do i preko ruba smrti samo zato da bi im dao priliku da pretresu pitanja koja more one žive
Postade mi jasno da ono što živi ne mora sa sobom imati i dušu. I da nešto može imati dušu čak i ako nije živo. A te snežne i jezive noći, jedna mala devojčica rodila je jednom šporetu dušu.
Živa je istina: kada si pop zvezda, možeš nadrndati bilo šta, ili čak ništa, nazvati to knjigom i biti siguran da će se prodavati – to jest, bar neko vreme... Česti zlosrećni pokušaji – globalni i lokalni – onih koji inače pevaju i sviraju, da se dokažu kao pisci, svakog iskusnijeg čitaoca čine unapred podozrivim prema štivu ovakvog porekla. Nije zato zameriti nekome ko sa takvom merom opreza pristupa i romanu Marka Šelića, do sada poznatog jedino kao Marčelo, momka kojem inače polazi za rukom i glavom nešto što se već činilo gotovo nemogućim: da u kontinuitetu stvara inteligentnu i poštenu hip-hop liriku na srpskom: ništa teletina i tako to, ništa udvaranje kriminogenoj, huliganizovanoj i ostaloj stoci, ništa kulovsko frajerisanje i džulovsko desničarenje, ništa geng-beng i ostali "blokovski" mambo-džambo. Samo prikladno termički obrađena krtina turobne nam društvene stvarnosti.
Kažem, oprez je prirodan, no srećom u ovom slučaju i suvišan. Marko Šelić svojim prvencem ne eksploatiše Marčela kao sopstvenu tvorevinu i alter ego, tako pogodan za brčkanje u opštim mestima jedne žešće izanđale pop-mitologije (znate već ono: naš junak ide na turneje, odvaja ribe, ludo se provodi kroteći opasne poroke, te usput, blago nama, spontano filozofira...), nego se od njega preventivno odmiče, razložno tražeći "novo" autorsko ime za (publici) novo izražajno sredstvo. Utoliko ni roman-prvenac Zajedno sami (Vega media, Novi Sad 2008) ne deluje kao Marčelovo "proširenje područja borbe", nego pre kao Šelićevo strateško otvaranje jednog sasvim novog fronta. Sa kojeg mladi pisac teško da će tek tako da odstupi.
Zajedno sami roman je smešten ponajvećma u limbu između Ovog i Onog sveta, u onom hipu u kojem – po jednoj uvreženoj predstavi, jer Mi Živi volimo to tako nekako da zamišljamo – čovek "svodi račune", u kojem mu se – kako Šelić ironično prikazuje kroz urnebesno uvodno poglavlje – "odvrti film života". Njegov je glavni junak i rezoner Radoje Bakrač jedan tipični mlađi beogradski everyman sadašnjice, ni po čemu, reklo bi se, vidno različit od tolikih drugih. Bakračeva je svakodnevnica uobičajeni miks rintanja i... hm, polupraznog vremena između dva rintanja. Svakoga se dana Bakrač klati u gradskom prevozu, i moglo bi to tako da potraje još decenijama da mu se u nekom trenutku nije dogodio maler: pravo iz dremljivih snova živoga čoveka, on upada ("posredstvom" saobraćajne nesreće) u zaumni svet mrtvih, a nesmirenih, onih koji se takođe, gle, jednim autobusom prevoze od sveta živih ka Onom Tamo. Dobro, dešava se, ima toga; samo, Bakraču i društvu se pokvari autobus, onaj metafizički, i tako se oni malko zaglave u limbu između svetova – šta kažete na to?! Nepredviđeni zastoj na jednosmernoj ontološkoj trasi... Tjah, nije ni Tamo Gore sve baš besprekorno organizovano, daleko od toga, i fantastičko-satirički Šelićev nerv neće se suzdržati da malo ne "proanalizira" birokratske mehanizme kako Gornjeg, tako bogme i onog Donjeg sveta, kao i moguće neprijatne greške u dodeljivanju i "sprovođenju" naših sudbina: šta ako neki šrafčić u Velikom Knjigovodstvu zariba, pa tuđom greškom & nepažnjom fasujete sudbinu koja je trebalo da pripadne nekome drugom?
Ono možda izgleda i komplikovano i pretenciozno, ali nije. Šelić je zapravo u svoj autobus smestio galeriju junaka koji reprezentuju neke opšteljudske tipove ličnosti, mada snažno obojene lokalnim, srpskim koloritom, i onda ih samo pustio da se ponašaju, a on stao sa strane i meraklijski merkao šta će da se desi... Tu su, u tom magic busu, nakrcani i "urbani" i ruralni, i stari i mladi, i tamnoputi i beli, i marginalci i ljudi od vlasti, i svetovni i crkveni, svi oni koji svakako promiču scenama naših života. To nužno budi izvesne reminiscencije na davni Kovačevićev Sabirni centar, no ovom su čitaocu – rekao bih i piscu – više na pameti bila neka druga razmatranja Života, Smrti, Smisla i opasnosti od botulizma, poput recimo Smisla života Montija Pajtona. Nema tu, da ne bude zabune, nikakvih direktnih linkova, radi se tek o tome da je Šelić poslao svoje junake na rub i preko ruba smrti samo zato da bi iz tako "ekstremne" (ne)egzistencijalne situacije izvukao maksimum za pretresanje i aktuelnih i "večnih" pitanja koja muče i more one žive. A ono što ih mori jeste ogromno neznanje o sebi i o drugima, neiscrpni okean predrasuda, lakoća okrutnosti i teškoća ljubavi, nemoć pred silama ovozemaljskim koje nizašta odnose sve što je čoveku drago. I ponad svega toga: čovekova sposobnost da istraje u svakoj užasnoj i gruboj zabludi. Zar i po cenu smrti, svoje ili tuđe? Ma, i gore od toga: po cenu pakla. Jer, Marko Šelić zna, i govori na jedan način, ono što Marčelo govori na drugi: stvari često ne stoje onako kako to na prvi pogled izgleda. Onaj ko se predstavlja kao anđeo mogao bi biti neko sasvim, baš sasvim drugi, onaj ko se kune u svoju pravovernost mogao bi se jednom naći pred groznim licem i kopitima svog pravog poslodavca, a onaj koga ljudi prikazuju kao đavola ili đavolicu mogao bi biti detinje čista duša... Uostalom, kad smo već kod duše, Šelić nam, kroz jednu surovo potresnu, nekako fjodorovsku epizodu (mislim, dakako, na pisca Bednih ljudi), pokazuje da i jedan običan šporet može imati dušu, čak mašala više duše od mnogog čoveka, osobito baš onog koji se razmeće svojom nadležnošću za pitanja duše...
Zajedno sami roman je koji otvoreno govori o "velikim" i "konačnim" pitanjima, što ga čini na neki prijatan način "anahronim", mada to čini uz veliku dozu humora, bez kojeg danas to kanda nikako više ne ide. Zagrizavši ovako krupan zalogaj, debitant Šelić je imao bezbroj prilika da se oklizne i smandrlja, ali je vešto zaobišao većinu njih. To će reći da će Marčelo ubuduće morati jako da se potrudi ako ne želi da mu Marko Šelić ne ukrade šou!
Teofil Pančić
27.02.08 B92
Marčelov prvi roman
"Zajedno sami" Marko Šelić
Novosadska izdavačka kuća "Vegamedia" objavila je nedavno prvi roman beogradskog rep muzičara Marka Šelića, poznatijeg kao Marčelo.
O Marčelovom romanu, koji nosi naslov "Zajedno sami", književni kritičar Mihajlo Pantić navodi: "Roman Zajedno sami Marka Šelića na poseban način, duhovito ispričanom pričom, obnavlja prastaru misao da čovek, bio kralj ili prosjak, do istine o sopstvenom životu dolazi na međi svetova, u času prelaska na onu stranu... Marko Šelić nam svoju verziju povesti o Raju i Paklu pripoveda nepretenciozno, maštovito, i upravo stoga njegova groteska, njegova iščašena, crnohumorna vizuelizacija pejzaža onostranosti, tragom srodnih pokušaja, deluje uverljivo..."
Roman "Zajedno sami" trenutno se može naći u bolje snabdevenim beogradskim i novosadskim knjižarama, kao i preko internet strane izdavača "Vegamedije".
Što se Marčelove muzičke karijere tiče, njegov treći studijski album, pod radnim nazivom "Treća strana medalje", u procesu je snimanja i njegov izlazak se planira sredinom maja ove godine za izdavačku kuća "Multimedia".
Marko Šelić Marčelo redovni je kolumnista i novinar mesečnika "Huper" i dnevne "Politike". U martu prošle godine Udruženje izdavača i knjižara Vojvodine imenovalo ga je ambasadorom knjige i čitanja.