01.01.00
Vreme
05.02.2000.
Knjige: "Beč, juli 1999"
Ime bagre
"Beč, juli 1999" uvodi nas u sumorni svet populističke histerije, i to one posebno perverzne vrste: one koja ne izvire iz siromaštva i besperspektivnosti, nego upravo iz materijalnog blagostanja
U danima kada celu Evropu potresa skandalozni ulazak radikalno desne, populističke - i bar jednim delom svoje retorike neofašističke - Liberalne stranke Jerga Hajdera u vladajuću koaliciju u Austriji, kod nas se pojavio prevod knjige poznatog bečkog pisca srpskog porekla Mila Dora (Milutina Doroslovca) Beč, juli 1999 (prevod Tomislav Bekić, Književna opština Vršac 1999), svojevrsna antiutopijska anticipacija dolaska na vlast jednog ksenofobnog, rasističkog, autoritarnog Pokreta (kako ga Dor naziva) na vlast u Austriji. Roman je pisan u zimu 1996/97, i odatle ovo naslovno datiranje koje se nekome danas može učiniti čudnim.
Dor svoju priču podnaslovljuje kao "povest" i to je, čini se, mnogo pogodnija - mada prilično neobavezujuća - žanrovska odrednica od izdavačeve tvrdnje da se radi o romanu. Beč, juli 1999 više je duža novela nego roman - ne zbog obima, nego zbog strukture dela. Bilo kako bilo, Beč, juli 1999 uvodi nas u sumorni svet populističke histerije, i to one posebno perverzne vrste: one koja ne izvire iz siromaštva i besperspektivnosti, nego upravo iz materijalnog blagostanja kombinovanog s provincijalnom skučenošću duha i resantimanom jedne propale carevine, traumatično lišene iluzije Veličine. Radi se, naravno, i o delu opštijeg sindroma, svojevrsnog paradoksa uspeha: u uređenim društvima Organizovani Malograđanin je užasno zabrinut da će neko - neki Stranac, Neprijatelj, Drugi - doći i ugroziti mu njegovo malo potrošačko carstvo... Na tome parazitiraju desni populistički pokreti poput Hajderove partije ili Nacionalnog fronta Žan-Mari le Pena, počasnog građanina Zemuna... Dorova Austrija iz ove "povesti" slika je društva kakvo bi nastalo kada bi ovakva ideologija preovladala: populistički Pokret polako i sistematično demontira institucije austrijske Druge republike, demokratske države nastale na razvalinama Hitlerovog poraza, i formira Treću republiku - aluzija na Treći rajh je očigledna - tvorevinu u kojoj je sve podređeno manipulaciji najnižim instinktima mase i paranoičnim fantazmama Udruženih Ćifti, na smrt preplašenih i ugroženih od svega što im je nepoznato (a sve osim vlastitog sitnoburžujskog mikrokosmosa njima je, zapravo, nepoznato). Karl Haselgruber je novi Vođa; mase mu kliču na stadionima, ulice su preplavljene njegovim pristalicama. Ambijent postaje krajnje neugodan, a sve više i opasan za strance, za ideološke neistomišljenike, za sve koji su Drugačiji. Spoljni se svet, pak, zgražava i čudi, ali ne čini ništa konkretno da se nešto promeni: Austrija ipak nije Treći rajh, a Haselgruber nije Hitler; to je isuviše mala zemlja da bi ugrozila evropsku stabilnost, prosperitet i mir, a ko bi se još bavio time šta novi vladari čine vlastitim građanima...
Narator romana je Mladen Rajkov, bečki intelektualac srpskog porekla, koji u Beču živi već pedesetak godina; iako, dakle, čitaoca svi ponuđeni "identifikacioni znaci" vuku ka poistovećivanju naratora i pisca, Milo Dor se koristi klasičnom mistifikacijom "pronađenog rukopisa", "fikcionalizujući" tako svoju povest koja je, zapravo, više esej u narativnoj formi nego tipična, minuciozno razrađena prozna struktura. Na samom kraju knjige, preuzevši od Rajkova ulogu naratora, Dor čak naglašava da Haselgruber nije Jerg Hajder, nego neki "od Hajderovih sledbenika koji njegove često nepromišljeno i olako izgovorene kafanske fraze shvataju doslovno i nastoje da ih oživotvore uz pomoć svojih mnogobrojnih istomišljenika, kako bi bila ustanovljena "Treća republika" autoritarnog karaktera". Autor, međutim, odmah domeće i indikativnu tvrdnju: "Onaj ko se opisima Rajkova oseća pogođenim, taj se s pravom oseća pogođenim."
Čini se da i autor, i izdavač, i pisac ovog osvrta imaju problema s definisanjem ovog dela: te roman, te povest, te novela, te narativni esej... Možda je, otud, najmanje netačno reći da je Beč, juli 1999 sve to, ali i društveni pamflet par exellence, kada sama reč "pamflet" u ovoj kulturi ne bi bila prokazana zbog mnogodecenijskih zloupotreba... Jer, Milo Dor piše ovu knjižicu u trenutku kada Hajderov populistički pokret počinje svoj ubrzani uspon, svoju vrtoglavu promociju koja ovih dana kulminira gotovo izvesnim ulaskom FPO partije u koalicionu vladu s umerenom desnicom. Vremenski locirajući radnju u neposrednu budućnost, pisac želi da upozori (pre svega domaćeg) čitaoca na blizinu i ozbiljnost opasnosti. Otuda i moto ovog dela, misao sedamnaestovekovnog rabina Manase ben Izraela: "Ono što je jednom bilo stvarno, to večno ostaje moguće." Austrija i Nemačka žive pod posebnim opterećenjem sopstvene istorije, i zato se na svaki uspon populističke i ksenofobne desnice u tim zemljama gleda s nesrazmerno većim podozrenjem; to je, s jedne strane "nepravedno" - jer isti društveni mehanizmi svugde zakonito dovode do sličnih "devijacija" - ali s druge i "normalno", jer holokaust nije bio tek "greška u sistemu", nego sama srž jednog epohalnog organizovanog zločina. Koji je, pak, krenuo upravo iz provincijsko-periferijskih lupetanja o ugroženosti, baš kao što je i Hajder krenuo iz koruške zabiti...
Svi koji poznaju i neke ranije knjige Mila Dora - a dosta ih je prevedeno na srpski - lako će u ovom delu uočiti autorovo odsustvo većih književnih, estetskih ambicija; odsustvo lepršavog stila, duhovitosti (osim u malim, dragocenim tragovima...) i tekstualne zavodljivosti kao da dodatno naglašava piščevu nakanu da ovom knjigom portretira početak jednog mogućeg raspadanja, da u narativnom flešu "ulovi" taj opasni, prelomni trenutak kada jedno društvo kreće na neizvestan put; anticipativni "crnjak" ovde je, dakle, prevashodno u funkciji Dorovog građanskog angažmana (još jedan kompromitovani, kontaminirani pojam!), glas nepristajanja na pasivnost u trenutku kada demokratske civilizacijske vrednosti dolaze pod mogući udar zadriglog neovarvarina. Sve to, pak, knjizi ništa ne oduzima na dignitetu niti, pak, na zavodljivosti. A što se čitaoca sa ovih strana tiče, za njega je negativna utopija Dorovog Beča odavno sumorna stvarnost, samo u lokalnoj, folklornoj, običajima Potkontinenta prilagođenoj varijanti: musavijoj, šlampavijoj, lošije dizajniranoj, ali ništa manje ubitačnoj. Ime bagre je, uostalom, isto na svim jezicima.
Teofil Pančić
01.01.00
Danas
29.04.2000.
Milo Dor, austrijski pisac srpskog porekla o Evropi totalitarizma i apatrida
Veliki brat je dobio mnogo male brace
Milo Dor je jedan od najistaknutijih pisaca Evrope danas. Rodjen je 1923. u Pesti, do rata je ziveo i skolovao se u Djurdjevu, Zrenjaninu i Sremskim Karlovcima, a u Beogradu zavrsio gimnaziju. Za vreme rata odveden je na prisilan rad u Nemacku, potom uhapsen i do kraja rata ostao u Becu i posle rata tamo produzio zivot. Ove godine Dor je dobio nagradu srpskog PEN-a i bice uskoro gost KOV-a.
Na pocetku Vase pripovesti "Bec, juli 1999." koja se nedavno pojavila u izdanju KOV-a, kazete, citirajuci ben - Izraela :"Ono sto je jednom bilo stvarno, to vecno ostaje moguce". Smatrate li da se fasizam, staljinisticke diktature i totalitarizam uopste, mogu ponovo pojaviti na sceni istorije ili da sa nje nikad i ne moraju sici ?
- Pripovetku "Bec, juli 1999." napisao sam 1997.g. da bih upozorio moje austrijske sugradjane, ali i nase blize i dalje susede na opasnu tendenciju, koja iz dana u dan postaje sve ociglednija. Radi se o tendenciji da se ponovi totalitarno stanje kome teze desno orijentisani pokreti. Istorija se ne ponavlja, ali odredjeni pokreti koje ljudi preziru, varijacija su propale fasisticke ideologije. To se prepoznaje i po jeziku kojim se ljudi iz tih pokreta sluze, a koji se napaja iz taloga govora smusenih diktatura. Danas se uopste ne moze zamisliti kako je diktatorima lako u nase doba masmedija, jer mogu da sprovedu totalnu kontrolu nad gradjanima cele drzave ili celokupnog drustva. Veoma je tesko pobediti ovakve tendencije, jer protivnici imaju na raspolaganju citave aparate, kojima po zelji mogu da kontrolisu i manipulisu ljudima.
Ovakve situacije na koje opominjem svoje sugradjane, postale su u nekim oblastima stvarnost.
Imate li utisak da je u dvadesetom veku biti pisac uvek znacilo i biti apatrid ?
- Osecam se Evropljaninom jer verujem da postoji zajednicka evropska kultura u kojoj razliciti narodi imaju svoga udela i koja nas sve obavezuje. Bez grckih filozofa, italijanskih renesansnih slikara, francuskih moralista i prosvetitelja, engleskih ekonomista, nemackih i ruskih pesnika, ne bi bilo evropske kulture. Sve takozvane nacionalne kulture su varijante nase zajednicke kulture, na koju mozemo da budemo ponosni. Da je Evropa moja domovina narocito jako osecam kada odem na neki drugi kontinent i ponovo se vratim "kuci". A moja kuca je London, Pariz, Berlin, kao i Prag, Budimpesta, Bec ili Beograd.
Kako objasnjavate izvesnu hladnocu i distancu Beca prema Vama, Celanu i, narocito, Federmanu ?
U svakoj zemlji postoje dva osnovna stava, provincijalni, nazadan, u pravom smislu reci mracano drzanje i na drugoj strani humanisticki i kosmopolitski, koji zahteva otvorene granice. Moja generacija autora, kojoj pripadaju Ingeborg Bahman, Paul Celan, Rajnhard Federman i mnogi drugi, posle rata pripadala je kosmopolitizmu, po tradiciji, narocto jevrejskih intelektualaca ovoga grada, tako da je uvek nailazila na odbijanje kod onih ljudi jucerasnjice, sa zastarelim shvatanjima. Na svu radost, ovde postoji mlada, neopterecena generacija koja pocinje da nas otkriva.
Nalazite li da se Orvelov svet trenutno nalazi paralelno i u sirovoj gradji zivota, kao i u literaturi i da to ni sam Orvel nije mogao pretpostavljati ?
- Orvelov roman "1984", koji je nastao 1948. g. smatran je, uglavnom, kao antistaljinisticko delo, a pri tom se zaboravilo da je Orvel, koji se borio u gradjanskom ratu u Spaniji i bio na strani republikanaca, nije mislio samo na staljinizam, vec i na fasizam u svojoj knjizi. Od njegovog "velikog brata", koji je nadgledao i konrtrolisao zivot svojih podanika sve do spavace sobe, nastala su mnoga mala braca koja pokusavaju da otezaju zivot gradjanima Evrope. Ipak, verujem da njihovi glupi govori, kao na primer, govor naseg desno orijentisanog barda Jerga Hajdera, budi ljude koji su jos u stanju da razmisljaju. Tako se nema, prividno ravnodusna masa, razvija u politicke zainteresovane individue, kojima se ne moze tek tako manipulisati. Zbog toga Jerg Hajder gubi kod nas u Austriji iz dana i dan sve vise pristalica.
Citav svet je prikljucen na mrezu interneta, mobilni telefoni ne prestaju da zvone, no cini se da covek nikad nije bio usamljeniji nego danas. Nalazite li da Jozef K. svakog jutra iz ogledala gleda svakoga od nas ?
- Internet i mobilni telefoni su isto tako kao i televizija i druga tehnicka dostignuca samo ravnodusni aparati. Sve zavisi od toga sta se preko njih saopstava i kako. U devetnaestom veku postojao je pokret onih koji su unistavali masine i bili protiv industrijalizacije, iz straha da bi masine mogle zameniti ljude. Kao star covek, sve vise se bavim mladim ljudima, da bih sa njima zajedno sacinio jednu pravilnu orijentaciju, neku vrstu kompasa koji treba da pomogne da se snadjemo u ovom haoticnom vremenu i od njega napravimo svet dostojan coveka i ljubavi. Putem intenzivnog razgovora, mogu se savladati i probiti barijere samoce.
Kako Vam izgleda jugoslovenska istorijsko-literarna situacija? Da li se nas domaci pakao zavrsava ili je tek poceo ?
- Nemam pravo da dajem sud o situaciji intelektualaca u danasnjoj Jugoslaviji. I kod vas postoji citav niz budnih intelektualaca i prosvetitelja kojima bi trebalo dati vise publiciteta. Trudim se da kao prevodilac budem i posrednik i pomognem njima "koji pozivaju u pustinji", da im se pruzi podrska u njihovom nimalo zavidnom radu, da bi se pakao, u kome su prisiljeni da zive, jednom zavrsio.
Sanja Domazet
Dnevnik
03.11.2002.
INTERVJU: MILO DOR, KNJIŽEVNIK I PREVODILAC
Potpuno sam evrocentričan
U bečkom telefonskom imeniku danas imate tri strane Jovanovića, dve strane Petrovića, mnoštvo mađarskih, poljskih i drugih prezimena. Beč je danas najmanje germanski grad, od svih ostalih na ovom govornom području, i to ga, između ostalog, čini prijatnim za život, kaže naš sagovornik
Protekle nedelje u PEN centru u Beogradu, Milu Doru , jednom od najznačajnijih savremenih književnika nemačkog govornog područja, uručena je nagrada za doprinos širenju srpske kulture u svetu. Tim povodom, u novosadskom Kulturnom centru upriličeno je (veoma posećeno) književno veče i promocija ?Romana o Milu Doru? Dragog Bugarčića (Otkrovenje, Beograd, 2002 ), uz prisustvo glavnog junaka. Život ovog čoveka, koji se rodio u Budimpešti 1923. kao Milutin Doroslovac, liči na brevijar proteklog stoleća, za koje sam kaže da je bio vek nepravdi. Kao dvadesetogodišnjak je otišao u Beč na studije i tamo živi već šest decenija. Napisao je dvadesetak knjiga:romana i eseja uglavnom, a bar polovina je prevedena na srpski. Jedina Dorova knjiga na maternjem jeziku su ?Prve i poslednje pesme? (1988 ), koju je priredila Mirjana Anđelković, sabravši stihove objavljivane u ranoj mladosti po književnim časopisima. Jednu od prvih pesama objavio je Letopis Matice srpske, kada je Milutinu Doroslovcu bilo svega 15 godina.
Nagrada srpskog PEN-a aktuelnom predsedniku austrijskog PEN-a, dodeljena je i za prevodilaštvo sa srpskog na nemački. Dobro je poznavao (i prevodio) Andrića, za koga kaže da je bio uzdržan gospodin, kao i Krležu, sa kojim je bio dugogodišnji intimus. U Novom Sadu ga je veoma obradovao susret sa prijateljem Aleksandrom Tišmom, čije je romane među prvima otkrio nemačkoj čitalačkoj publici (prvi prevod Tišmine ?Upotrebe čoveka?). Tokom devedesetih, bečka adresa Mila Dora bila je svojevrsna ambasada za putnike-namernike sa uzavrelog jugoslovenskog prostora, a prema Tišminom svedočenju, ?kula-svetilja? ljudima koji su tražili pomoć. Zahvaljujući neospornom autoritetu u tamošnjim intelektualnim krugovima, Milo Dor je svojim tekstovima uporno razbijao stereotipe o dobrim i lošim momcima u jugoslovenskom građanskom ratu. U svojoj (prvoj ili drugoj) domovini, Dor nije boravio proteklih deset godina.
Sa kakvim osećanjima danas obilazite prostore svoje rane mladosti? Čuli smo da u Novom Sadu imate bliske rođake.
- Vezu sa Beogradom i Vojvodinom nikada nisam prekidao, kaže Dor. U Novom Sadu su potomci mog rođenog brata, Doroslovci. Poslednji put sam bio ovde 1992. kada sam, uz pomoć prijatelja Milorada Grujića, snimao dokumentarac o Vojvodini. Moj otac je bio lekar, pa smo se često selili. Ordinirao je, između ostalog, u Bečkereku i u Đurđevu. Sećam sa da smo porodično dolazili u jednu prelepu slastičarnu u Novom Sadu, a tu sam prvi put posetio zoološki vrt; plakao sam što ne mogu da povedem medveda kući. Vrlo rano sam od bake naučio nemački, ali ga u godinama buđenja fašizma nisam govorio, zbog Hitlera. Kasnije sam shvatio da je to takođe jezik Getea i Šilera.
Živeo sam i u Beogradu, tu sam i počeo da se bavim književnošću. Svi smo tada bili nadrealisti i levičari. Nismo mogli da shvatimo zašto je Staljin potpisao pakt sa Hitlerom-već sam tada bio ilegalac, radio sam za partizane, ali nisu želeli da me prime u vojsku, jer sam bio premlad, a trebali su im ljudi u Beogradu.
Doživeo sam 27. mart, preživeo šestoaprilsko bombardovanje, i zarobljeništvo u Nemačkoj i radni logor u Smederevskoj Palanci. Zahvalan sam Rusima i Amerikancima što su nas oslobodili od fašizma. Sve su to sećanja koja ne mogu da nestanu tek tako.
Već početkom pedesetih, doduše u Beču, počeli ste da pišete o drugom licu pobedničkog, komunističkog režima. Osećate li gorčinu zbog izneverenih ideala sopstvene mladosti?
-Da, već 1952. objavio sam ?Mrtvace na odsustvu?; tu govorim o pobednicima koji su proganjali poražene, a poraženi su bili nemački civili. Knjiga je na srpskom objavljena tek 1987. a nedavno je izašlo i dopunjeno izdanje.
Ceo 20. vek je period užasnih nepravdi. Sve što sam do sada napisao, može se koncentrisati u pitanje kako i zašto ljudi postaju ubice. Neljudska zbivanja i postupci pojedinaca, uvek i iznova potiskuju humanost i to me stalno šokira. Neki evropski intelektualci, poput Petera Handkea, tvrde da je srednja Evropa samo meteorološki pojam. Drugi vas svrstavaju u najizrazitije autore tog prostora. Kako se vi osećate?
Dor i Hajnrih Bel
Početkom pedesetih, grupa mladih pisaca putovala je Nemačkom i publici iščitavala svoje još neobjavljene radove. Među njima su bili Hajnrih Bel i Milo Dor, koji je predstavljao odlomke ?Mrtvaca na odsustvu?. Organizatori su predvideli nagradu publike i nakon brojnih književnih susretanja sa čitaocima, iznos od hiljadu maraka pripao je Milu Doru.
Pošto su on i Bel bili prijatelji, a ovaj drugi bez novca i siromašan, Milo Dor je galantno svoju nagradu poklonio potonjem slavnom nemačkom nobelovcu. , ispričali su nam ljudi koji znaju za ovaj događaj.
Toliko o srednjeevropskoj gospodstvenosti i prijateljstvu.
-Ja sam u svakom pogledu evropocentričan. Upravo o tome sada pišem knjigu, posvećenu pokojnoj supruzi Elizabeti, sa kojom sam živeo 45 godina. Ona je bila pola Italijanka, pola Poljakinja, ali u suštini - prava Bečlijka. Kada mislim, pišem ili govorim o Elizabeti, poistovećujem je sa Bečom. Naši lični odnosi slični su mojim osećanjima prema tom gradu.
Uz nju sam shvatio šta znači pojam srednje Evrope. Neki to pogrešno povezuju sa Austro-Ugarskom monarhijom, koja je s razlogom propala. Srednja Evropa, između ostalog, znači posebno stanje duha, izvanrednu mešavinu kultura i naroda koje se dopunjuju i prožimaju, kroz pripadnost starim civilizacijama, na kojima počiva i današnji svet. U bečkom telefonskom imeniku danas imate tri strane Jovanovića, dve strane Petrovića, mnoštvo mađarskih, poljskih i mnogih drugih prezimena. Beč je najmanje germanski grad, od svih ostalih na ovom govornom području i to ga, između ostalog, čini prijatnim za život.
U knjizi Dragog Bugarčića, koja ima više autora, takođe se tvrdi da ja jesam srednjeevropski pisac. Ima tu jedno poglavlje koje se zove ?Kvartet B?:u njemu se govori o Budipešti, Bečkereku, Beogradu i Beču, a to su gradovi u kojima sam rođen, u kojima sam živeo, ponekad se skrivao i danas živim.
U istoriji je bilo nekoliko neuspelih pokušaja ujedinjavanja Evrope. Da li će ovo tekuće uspeti?
-Sjedinjene Američke Države su velike zato što su ujedinjene, a to može postati i Evropa. Srećan sam što je Evropa moja domovina i što u njoj imam više zavičaja. Sećam se da sam nakon prvog boravka u SAD, sleteo u Hamburg - i bilo mi je toplo oko srca, iako je to klimatski veoma hladan grad.
Nadam se da će Evropa smoći snage da se ujedini. Dolaze teška vremena, ne samo u ekonomskom smislu, Azija se budi, stvara se konkurencija na svim poljima života. Evropske države moraju da postanu celina i da shvate da sa susedima ne moraju da se vole, ali moraju da se poštuju. Verujem da su ratovi zbog teritorija ovde prošlost, jer će granice biti samo formalne. To je neminovnost i za bivše i za sadašnje jugoslovenske prostore.
Rekoste da vas nagrada srpskog PEN-a posebno raduje. Zašto?
-Primam je s osećajem da nije bilo uzalud sve ono što sam uradio. Pre svega na približavanju srpske i austrijsko-nemačke književnosti i kulture.
Nadam se da ću još stići da sačinim i na nemački prevedem antologiju srpske moderne poezije. To mi je jedna od neispunjenih književno-prevodilačkih želja.
Radmila Lotina
Politika
21.12.2002.
Književni angažman: Milo Dor
Pisanje kao ispovedanje
Budući da pisac nije političar koji ljudima obećava nacionalni ili socijalni raj, što se kasnije uvek pokaže kao lažno, njemu ne preostaje ništa drugo nego da brine o pojedincu i da ga uzme u zaštitu od nasrtaja takozvane većine
Izdavačka kuća "Otkrovenje" kontinuirano objavljuje romane prozaiste i dramskog pisca Mila Dora, koji živi u Beču, i istaknuti je autor i na nemačkom govornom području. Do sada je uz pomoć fondacije Kultur-kontakt "Otkrovenje" objavilo dve knjige iz "Beogradske trilogije" Mila Dora - romane "Sećanje samo" i "Mrtvaci na odsustvu", a ovih dana treba da se pojavi i poslednji tom, pod nazivom "Beli grad".
Priznat u svetu, Milo Dor je ove godine bio počastvovan i objavljivanjem njegovih sabranih dela na francuskom jeziku, a u "Otkrovenju" je takođe štampan i "Roman o Milu Doru" Dragog Bugarčića, posvećen u celosti ovom piscu. Milo Dor, nezaobilazna spona između književnosti našeg i nemačkog govornog područja, nedavno je boravio u Beogradu, da bi primio priznanje Srpskog PEN centra za zasluge upravo na tom polju.
? Pripadate piscima koji veruju da književnost kritičkom reči može da utiče na pozitivne promene u društvu. Koji je uslov da takva kritička reč padne na plodno tlo?
- Književnost nije nikada vršila direktan uticaj na politiku trenutka zato što se svojim delovanjem, za razliku od političke aktivnosti, ne obraća masi već pojedincu, mada na dugu stazu ona ipak može da doprinese nastanku jedne nove svesti. Da bi, međutim, nastala nova svest potrebno je vreme. Pisac piše, dakle, najčešće za sledeću generaciju, ili za prvu generaciju iza nje, koja pokušava da se snađe u naizgled "iščašenom" svetu. Autori Grupe 47, poput Hajnriha Bela, Hansa Magnusa Encensbergera, Gintera Grasa ili Petera Vajsa suštinski su doprineli nastajanju jedne nove svesti u Nemačkoj i tako su u presudnoj meri olakšali suočavanje sa mračnom prošlošću svoje zemlje. U književnosti nije reč o pripisivanju krivice, već o tome da čitalac postane svestan postupaka i situacija koje su to omogućile. Pisac je svedok svog vremena, a ne njegov sudija.
Prikaz vremena
? Najnoviji roman Gintera Grasa "Hodom raka" otvara drugi aspekt rata: svesno prećutkivanje sopstvene nesreće zbog snage nesreće koju smo naneli drugom. Ima li kraja krivici, ima li nade za krivce?
- Ceo niz autora koji pišu na nemačkom jeziku bavio se nacionalsocijalizmom, Drugim svetskim ratom i njegovim posledicama, kao na primer Hajnrih Bel u romanu "Gde si bio Adame?", ili Ginter Gras u romanima "Limeni doboš" i "Pseće godine". U svom najnovijem romanu "Hodom raka" Gras veoma ubedljivo piše, ali bez lažnih emocija, o nesreći nemačkog naroda koji je mnogim drugim narodima doneo nesreću, bez namere da vlastitu krivicu potisne ili je prebaci na druge.
? Nema čoveka kome rat ne donosi sramotu: ako nije učestvovao u sukobima, onda je sigurno, ako hoće da bude pošten prema sebi, makar u mislima grešio. Da li tek kajanje, i pokajanje, dopuštaju isceljenje?
- Očigledno je u prirodi samog čoveka da krivicu zbog nesreće sveta podmeće drugima. Ako sam dobro razumeo Frojda, on smatra da privođenje svesti i imenovanje vlastite krivice vodi ka tome da se čovek nje oslobodi. To je kao kod ispovedanja. Pisanje liči na ispovedanje koje se pred istorijom vrši za sebe i u ime drugih, dakle za čitaoce.
? O čemu sada treba da govori pisac, kad ni u sebi ne nalazi mir? Ili je spas u dobroti, u ljubavi, makar i ne bile uzvraćene?
- S obzirom na to da se ubrajam među "angažovane" autore, verujem da se naš zadatak sastoji uglavnom u tome da se kroz što "objektivnije" prikazivanje događaja našeg vremena čitalac pobudi da o njemu stvori vlastitu sliku. Zanimljivo je konstatovati da preživljavaju uglavnom one knjige koje, pored svoje umetničke vrednosti, posreduju pravu atmosferu i istinit prikaz svog vremena. Budući da je nacionalno i političko ludilo izobličilo lice naše planete, smatram da je veoma važna borba protiv svake vrste fanatizma u koje ubrajam i religiozno ludilo. Ajnštajn je rekao da postoje dve stvari koje su beskrajne, svemir i ljudska glupost. Jedino, kad je o svemiru reč to nije baš tako izvesno.
Novo prosvećivanje
? Kada biste pisali hroniku našeg doba, od čega biste krenuli, šta bi bila njena suština, a kako biste je završili?
- Bez obzira na sav napredak nauke i tehnike, čovek kao da je u ranijim mračnijim epohama zastao u vlastitom razvitku, tako da je hitno potrebno novo prosvećivanje. Budući da pisac nije političar koji ljudima obećava nacionalni ili socijalni raj, što se kasnije uvek pokaže kao lažno, njemu ne preostaje ništa drugo nego da se brine o pojedincu i da ga uzme u zaštitu od nasrtaja takozvane većine i da ga ohrabri kako bi mogao da preživi na ovoj, još uvek lepoj Zemlji.
? Mitovi kojima se i savremeni čovek zavarava - o lepoti, o večnosti, o naciji, o slobodi - u sebi sadrže i zlokobno zrno ekskluzivnosti. Zašto meni mora biti dobro samo ako je drugome loše? Je li to večni dokument, i izvor umetnosti?
- Nacionalni mitovi donose samo nesreću, kako vlastitom, tako i drugim narodima. Pisac ne bi trebalo da učestvuje u izgradnji takvih mitova, sem ako je reč o mitu bratstva i ravnopravnosti svih naroda na Zemlji. Ja sam poreklom Srbin, ali mojim venama ne teče srpska krv, već krv grupe A1-negativna, tako da mi u slučaju nužde život može spasti neki žuti ili crni stanovnik planete koji ima istu krvnu grupu. Srpski mit mi je jednako dubiozan kao i germanski ili američki.
Ja sam ubeđeni Evropljanin jer smatram da evropska kultura obrazuje jedinstvo. Sve nacionalne kulture nisu izrasle na vlastitoj podlozi, jer se kod njih radi samo o varijacijama ukupnoevropske kulture. Naše pismo (sanskrit), kao i našu religiju dobili smo sa Bliskog istoka. Grčka je polazište evropske kulture, kojoj su kasnije doprineli Rimljani, a zatim Italijani sa svojom renesansom, Francuzi sa velikim prosvetiteljstvom, Englezi sa svojom ekonomskom naukom, Nemci sa svojim filozofima i Rusi sa svojim pesnicima. Međusobno srodni su čak i narodne melodije i narodni plesovi, što svaki etnolog može lako dokazati. Srodstvo je veće nego razlike koje izvesni zlonamerni političari prenaglašavaju. To važi i za narode bivše Jugoslavije, koji naravno sa svim slabostima i karakternim osobinama pripadaju Evropi.
Na kraju bih citirao jednog velikog kolegu. Reč je o Volteru, koji je rekao: "Ljudi, volite jedni druge jer ko bi vas, do đavola, inače voleo".
Anđelka CVIJIĆ
01.01.00
Danas
25.05.2000.
Milo Dor kao knjizevni junak
Juce je u sali G-17 plus, odrzan razgovor o knjizevnom delu uglednog austrijskog pisca Milo Dora, koji je organizovalo Drustvo srpsko-nemacko-austrijskog prijateljstva iz Vrsca i izdavacka kuca Stubovi kulture. Ivan Ivanji, prvi prevodilac Milo Dora istakao je da je rec o knjizevniku koji je u zivotu bio veci junak nego njegovi knjizevni junaci, a koji je, pored svog velikog knjizevnog opusa, visoko vrednovanog u Austriji i Evropi, mnogo uradio i na poboljsanjiu socijalnog statusa austrijskih pisaca, ali i na popularizaciji literature pisane na srpskom jeziku, tako sto je preveo veliki broj nasih dramskih i proznih pisaca. Predrag Markovic je primetio da je Dor ucinio veoma mnogo za pripadnike ove knjizevnosti, tako da se, zahvaljujuci Doru srpski pisci u Becu osecaju kao kod kuce, ali da nasa sredina nije ucinila nista da se Dor u Beogradu oseca kao kod kuce.
Gojko Bozovic je napomenuo da Dorovo delo karakterise ironijska perspektiva, kafkijanska atmosfera, srednjeevropski kompleks knjizevnih tema, preplitanje vremena i jasno isprofilisani glavni junaci, ali i da Dor ukazuje da covek od istorije jos uvek nista nije naucio.
S. D.