01.01.00
Dnevnik
03.11.2002.
INTERVJU: MILO DOR, KNJIŽEVNIK I PREVODILAC
Potpuno sam evrocentričan
U bečkom telefonskom imeniku danas imate tri strane Jovanovića, dve strane Petrovića, mnoštvo mađarskih, poljskih i drugih prezimena. Beč je danas najmanje germanski grad, od svih ostalih na ovom govornom području, i to ga, između ostalog, čini prijatnim za život, kaže naš sagovornik
Protekle nedelje u PEN centru u Beogradu, Milu Doru , jednom od najznačajnijih savremenih književnika nemačkog govornog područja, uručena je nagrada za doprinos širenju srpske kulture u svetu. Tim povodom, u novosadskom Kulturnom centru upriličeno je (veoma posećeno) književno veče i promocija ?Romana o Milu Doru? Dragog Bugarčića (Otkrovenje, Beograd, 2002 ), uz prisustvo glavnog junaka. Život ovog čoveka, koji se rodio u Budimpešti 1923. kao Milutin Doroslovac, liči na brevijar proteklog stoleća, za koje sam kaže da je bio vek nepravdi. Kao dvadesetogodišnjak je otišao u Beč na studije i tamo živi već šest decenija. Napisao je dvadesetak knjiga:romana i eseja uglavnom, a bar polovina je prevedena na srpski. Jedina Dorova knjiga na maternjem jeziku su ?Prve i poslednje pesme? (1988 ), koju je priredila Mirjana Anđelković, sabravši stihove objavljivane u ranoj mladosti po književnim časopisima. Jednu od prvih pesama objavio je Letopis Matice srpske, kada je Milutinu Doroslovcu bilo svega 15 godina.
Nagrada srpskog PEN-a aktuelnom predsedniku austrijskog PEN-a, dodeljena je i za prevodilaštvo sa srpskog na nemački. Dobro je poznavao (i prevodio) Andrića, za koga kaže da je bio uzdržan gospodin, kao i Krležu, sa kojim je bio dugogodišnji intimus. U Novom Sadu ga je veoma obradovao susret sa prijateljem Aleksandrom Tišmom, čije je romane među prvima otkrio nemačkoj čitalačkoj publici (prvi prevod Tišmine ?Upotrebe čoveka?). Tokom devedesetih, bečka adresa Mila Dora bila je svojevrsna ambasada za putnike-namernike sa uzavrelog jugoslovenskog prostora, a prema Tišminom svedočenju, ?kula-svetilja? ljudima koji su tražili pomoć. Zahvaljujući neospornom autoritetu u tamošnjim intelektualnim krugovima, Milo Dor je svojim tekstovima uporno razbijao stereotipe o dobrim i lošim momcima u jugoslovenskom građanskom ratu. U svojoj (prvoj ili drugoj) domovini, Dor nije boravio proteklih deset godina.
Sa kakvim osećanjima danas obilazite prostore svoje rane mladosti? Čuli smo da u Novom Sadu imate bliske rođake.
- Vezu sa Beogradom i Vojvodinom nikada nisam prekidao, kaže Dor. U Novom Sadu su potomci mog rođenog brata, Doroslovci. Poslednji put sam bio ovde 1992. kada sam, uz pomoć prijatelja Milorada Grujića, snimao dokumentarac o Vojvodini. Moj otac je bio lekar, pa smo se često selili. Ordinirao je, između ostalog, u Bečkereku i u Đurđevu. Sećam sa da smo porodično dolazili u jednu prelepu slastičarnu u Novom Sadu, a tu sam prvi put posetio zoološki vrt; plakao sam što ne mogu da povedem medveda kući. Vrlo rano sam od bake naučio nemački, ali ga u godinama buđenja fašizma nisam govorio, zbog Hitlera. Kasnije sam shvatio da je to takođe jezik Getea i Šilera.
Živeo sam i u Beogradu, tu sam i počeo da se bavim književnošću. Svi smo tada bili nadrealisti i levičari. Nismo mogli da shvatimo zašto je Staljin potpisao pakt sa Hitlerom-već sam tada bio ilegalac, radio sam za partizane, ali nisu želeli da me prime u vojsku, jer sam bio premlad, a trebali su im ljudi u Beogradu.
Doživeo sam 27. mart, preživeo šestoaprilsko bombardovanje, i zarobljeništvo u Nemačkoj i radni logor u Smederevskoj Palanci. Zahvalan sam Rusima i Amerikancima što su nas oslobodili od fašizma. Sve su to sećanja koja ne mogu da nestanu tek tako.
Već početkom pedesetih, doduše u Beču, počeli ste da pišete o drugom licu pobedničkog, komunističkog režima. Osećate li gorčinu zbog izneverenih ideala sopstvene mladosti?
-Da, već 1952. objavio sam ?Mrtvace na odsustvu?; tu govorim o pobednicima koji su proganjali poražene, a poraženi su bili nemački civili. Knjiga je na srpskom objavljena tek 1987. a nedavno je izašlo i dopunjeno izdanje.
Ceo 20. vek je period užasnih nepravdi. Sve što sam do sada napisao, može se koncentrisati u pitanje kako i zašto ljudi postaju ubice. Neljudska zbivanja i postupci pojedinaca, uvek i iznova potiskuju humanost i to me stalno šokira. Neki evropski intelektualci, poput Petera Handkea, tvrde da je srednja Evropa samo meteorološki pojam. Drugi vas svrstavaju u najizrazitije autore tog prostora. Kako se vi osećate?
Dor i Hajnrih Bel
Početkom pedesetih, grupa mladih pisaca putovala je Nemačkom i publici iščitavala svoje još neobjavljene radove. Među njima su bili Hajnrih Bel i Milo Dor, koji je predstavljao odlomke ?Mrtvaca na odsustvu?. Organizatori su predvideli nagradu publike i nakon brojnih književnih susretanja sa čitaocima, iznos od hiljadu maraka pripao je Milu Doru.
Pošto su on i Bel bili prijatelji, a ovaj drugi bez novca i siromašan, Milo Dor je galantno svoju nagradu poklonio potonjem slavnom nemačkom nobelovcu. , ispričali su nam ljudi koji znaju za ovaj događaj.
Toliko o srednjeevropskoj gospodstvenosti i prijateljstvu.
-Ja sam u svakom pogledu evropocentričan. Upravo o tome sada pišem knjigu, posvećenu pokojnoj supruzi Elizabeti, sa kojom sam živeo 45 godina. Ona je bila pola Italijanka, pola Poljakinja, ali u suštini - prava Bečlijka. Kada mislim, pišem ili govorim o Elizabeti, poistovećujem je sa Bečom. Naši lični odnosi slični su mojim osećanjima prema tom gradu.
Uz nju sam shvatio šta znači pojam srednje Evrope. Neki to pogrešno povezuju sa Austro-Ugarskom monarhijom, koja je s razlogom propala. Srednja Evropa, između ostalog, znači posebno stanje duha, izvanrednu mešavinu kultura i naroda koje se dopunjuju i prožimaju, kroz pripadnost starim civilizacijama, na kojima počiva i današnji svet. U bečkom telefonskom imeniku danas imate tri strane Jovanovića, dve strane Petrovića, mnoštvo mađarskih, poljskih i mnogih drugih prezimena. Beč je najmanje germanski grad, od svih ostalih na ovom govornom području i to ga, između ostalog, čini prijatnim za život.
U knjizi Dragog Bugarčića, koja ima više autora, takođe se tvrdi da ja jesam srednjeevropski pisac. Ima tu jedno poglavlje koje se zove ?Kvartet B?:u njemu se govori o Budipešti, Bečkereku, Beogradu i Beču, a to su gradovi u kojima sam rođen, u kojima sam živeo, ponekad se skrivao i danas živim.
U istoriji je bilo nekoliko neuspelih pokušaja ujedinjavanja Evrope. Da li će ovo tekuće uspeti?
-Sjedinjene Američke Države su velike zato što su ujedinjene, a to može postati i Evropa. Srećan sam što je Evropa moja domovina i što u njoj imam više zavičaja. Sećam se da sam nakon prvog boravka u SAD, sleteo u Hamburg - i bilo mi je toplo oko srca, iako je to klimatski veoma hladan grad.
Nadam se da će Evropa smoći snage da se ujedini. Dolaze teška vremena, ne samo u ekonomskom smislu, Azija se budi, stvara se konkurencija na svim poljima života. Evropske države moraju da postanu celina i da shvate da sa susedima ne moraju da se vole, ali moraju da se poštuju. Verujem da su ratovi zbog teritorija ovde prošlost, jer će granice biti samo formalne. To je neminovnost i za bivše i za sadašnje jugoslovenske prostore.
Rekoste da vas nagrada srpskog PEN-a posebno raduje. Zašto?
-Primam je s osećajem da nije bilo uzalud sve ono što sam uradio. Pre svega na približavanju srpske i austrijsko-nemačke književnosti i kulture.
Nadam se da ću još stići da sačinim i na nemački prevedem antologiju srpske moderne poezije. To mi je jedna od neispunjenih književno-prevodilačkih želja.
Radmila Lotina