O krvavom raspadu Jugoslavije komunističkog kova ovde se više ne govori, pogotovo sa strancem. Ljudi naprosto pokušavaju da se usaglase u novonastaloj hrvatskoj državi. Opozicione novine, u koje ponekad bacim radoznali pogled, govore o autoritarnoj vlasti što pod pseudodemokratskom spoljašnošću pokušava da stavi pod kontrolu sve oblasti društvenog života, o nepotizmu i korupciji; ali građani Rovinja ne govore o tome, barem ne sa strancem srpskog porekla. Oni sa mnom pričaju o vremenu, o psima i cveću, brinu se zbog turističke sezone i obrazovanja svoje dece, ali ostavljaju po strani svaku vezu sa politikom, kao da je politika tabu. Ratni sukobi koji su se odigrali u ovoj zemlji kao da su kod većine građana izazvali potpuno povlačenje u privatnost.Dok moji susedi pokušavaju da u senci ujedinjene Evrope ostvare skromnu sreću, ja bih opet mogao, kao mnogo godina ranije, u miru da čeprkam po svom staračkom delu ili vodim dnevnik o postepenom slabljenju čula vida i sluha, tako da katkad vidim ljude koji su već odavno mrtvi i čujem rečenice koje niko nije izrekao. To slabljenje mojih životnih snaga takođe me primorava na sporiji hod. Uvek iznova hvatam sebe kako odmereno hodam, kao moj deda ili otac u dubokoj starosti, i moram da se nasmejem. Onda ubrzam korak, ali uskoro opet zapadam u tromi kas, koji mi se čini primereniji. Obojicu sam video u otvorenom kovčegu, kao što je to običaj kod pravoslavnih hrišćana, i ne bojim se smrti. Znam da ću u dogledno vreme umreti i pomirio sam se s tim. Ljuti me samo smrt ljudi čiji se život nasilno završava. Niko nema pravo da u ime neke providne ideologije ili klimavog religioznog pogleda na svet uništava živote drugih ljudi. A to se događa svakodnevno, ne samo u dalekoj Aziji ili Africi već i u našoj neposrednoj blizini.
Pri tom je reč o sasvim drugačijem prekoračivanju granica nego što su to moje bezazlene igrarije putnika, kome to što je stranac pomaže da dođe do jasnijeg opažanja događaja i stvari oko sebe. Tamo je biti stranac smrtonosna igra.
Već smo navikli na to da viđamo slike iscrpljene crne dece što nas gledaju velikim, tužnim očima, u kojima se ogleda čitava beda čovečanstva. Ne mogu da se naviknem na to i često plačem od besa zbog sopstvene nemoći, koja me osuđuje da dokono posmatram kako stotine hiljada nevine dece umiru od gladi, pošto naši bedni prilozi nisu dovoljni da im omoguće život dostojan čoveka. Nemoćno posmatramo kako primitivno šepurenje navodi velike azijske države poput Indije i Pakistana da aktiviraju atomske bombe kako bi pretile jedna drugoj, umesto da se usredsrede na obezbeđenje rada i hleba svojim stanovnicima. Kao i u drugim zemljama sveta ti uobraženi nacionalistički gestovi i agresije služe samo za odvraćanje pažnje od stvarnih problema i njihovo prikrivanje, jer razmetljivci što zveckaju oružjem nisu u stanju da ih reše.
Posle dužeg prepucavanja čini se da je Evropska unija odlučna da, barem u našim evropskim krajevima, spreči ponovni debakl poput onog u Bosni, pri čemu je poginulo stotine hiljada ljudi, a više od milion izgubilo celu imovinu i povrh toga domovinu.
Krvavi sukobi na Kosovu koje je Evropska unija, polako stekavši samopouzdanje, pokušala da okonča živom diplomatskom delatnošću i pretnjom vojnom intervencijom, ali još uvek uz snažnu američku podršku, odavno su bili programirani. Bankarski stručnjak potekao iz srednjih komunističkih kadrova Titove Jugoslavije, Slobodan Milošević, ukinuo je 1989. godine autonomiju dva miliona kosovskih Albanaca, koju im je petnaest godina ranije dao Tito, i pokrenuo time raspad Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Nacionalističke parole srpskog rukovodstva, koje se još uvek nazivalo komunističkim, toliko su uplašile vodeće gremije u drugim republikama da su ovi potražili spas u odvajanju. Koliko je svirepo to bilo, dobro je poznato.
10.05.05 Dnevnik - Novine i časopisi
Mit koji postaje stvarnost
Srednja Evropa, Milo Dor
Milo Dor (Milutin Doroslovac, rođen 1923. u Budimpešti) detinjstvo je proveo u Bačkoj i Banatu, najviše u Velikom Bečkereku (današnjem Zrenjaninu), školovao se u Beogradu a 1943. deportovan je na prisilni rad u Beč gde i danas živi. Autor je nekolikih romana i pripovedaka, poezije, drame, eseja, putopisa; jedan je od najznačajnih savremenih pisaca u Austriji. «Srednja Evropa - mit ili stvarnost i drugi eseji» je izbor (priredio Dragi Bugarčić) Dorovih eseja-zapisa objavljenih u knjigama i književnoj periodici od 1976. do 2000. Knjigu otvara esej «Srednja Evropa - mit ili stvarnost» iz 1996. koji razmatra pojam Srednja Evropa koji već tridesetak godina opstaje u raznovrsnim govorima i tekstovima političara i istoričara odnosno širokog spektra teoretičara koji razmišljaju o savremenom vremenu i perspektivama Evrope. Svojevrsna osnova, zajednički imenitelj ili kohezioni element pojma-ideje Srednje Evrope jeste Austrougarska monarhija. Dor o monarhiji ne izriče apriori ni pozitivne ni negativne sudove; nije ni njen glorifikator niti kritičar. Ovu državnu tvorevinu tretira kao činjenicu koja je postojala i prestala, bila i dobra i loša svojim podanicima. Dora inetersuju ostaci monarhije koji su živi. Reč je o vidljivim obeležjima, brojnim arhitektonskim rešenjima, jugendstilu, mnoštvu identičnih zgrada "posejanih" po zemaljama oko Jadranskog mora, širom Balkana, preko Beča i Budimpešte, do Praga; reč je o mreži puteva, pruga i kanala, o određenim administrativnim ustrojstvima. Ali, deo zaostavštine je i dublji element skriven u ljudima koji žive na ovim geografskim koordinatama: u pitanju je iskustvo multikulturalnosti, tolerancije, doze samostalnosti i inicijative. Ove osobine, mada decenijama gušene razbuktalim nacionalizmima, vatrenim govorima i ratovima, mogu po Doru biti zalog zajedničkog života na opštu dobrobit svih. Dorova vizija Srednje Evrope je duboko humanistička, insistira na plemenitosti ljudi i naroda a ne na primitivizmu i ksenofobiji; okrenuta je budućnosti a nije talac prošlosti.
Eseji u ovoj knjizi nisu deklamatorski i propagandni. Dor odbija da pisanje svede na tezu i njeno dokazivanje. Bira ličniji pristup. Svaki tekst u osnovi je ličan, vezan za piščev život, logoraško stradanje, putovanja, nedoumice, susrete sa običnim ljudima ili kolegama po peru, za njegovo životno sazrevanje. Zapisi o Veneciji, Dubrovniku, Trstu, Pragu, Beču, Beogradu, Budimpešti, Sloveniji, Zrenjaninu jesu putopisni dnevnici prepuni istorijskih podataka, pogleda na sadašnjost, dnevnu politiku, na tendencije. Opisi pejzaža i gradova nadahnuti su, na momente poetski; istorija, kroz koju meandriraju, nije suvoparni skup činjenica već pokušaj da se sagledavanjem života predaka protumači egzistencija savremenika. Takozvani "velikani istorije", vojskovođe, državnici, pesnici ili avanturisti, otkrivaju se kao ne uvek spretni i odlučni već i kolebljivi, vođeni svojim željama, kompleksima i fiksacijama. Otuda istorija nije neumitni sled događaja već često zavisna od slučaja, pogrešaka i zabluda. Isti zakoni vladaju i danas, nasumičnosti određuju sudbine naroda, njihove muke i stradanja, kako pisac poručuje svom sinu, «na ovom još uvek lepom svetu». Upravo zbog delovanja tih razornih sila, nužno je insistirati na onome dobrom što je istorija ostavila.
Kako se knjiga bliži kraju Dorovi eseji su ličniji. Opšti okvir i dalje postoji ali težište je na ličnom iskustvu, omiljenoj poeziji, muzici, sećanjima. U redovima duboko intimnim autor uspeva da ga ne zavede melanholija; piše sa puno emocija ali bez melodramatičkih uzleta, svestan mogućnosti i ograničenja godina mladosti, posleratne nemaštine, intelektualne konfuzije sredine u kojoj je počeo da stvara. Nakon što se sklope korice, čitalac postaje svestan da je upoznao pisca koji je živeo u teškim vremenima, u njima opstao i formirao se kao pažljiv posmatrač i analitičar istorije i tekućih dešavanja. No, Dor nije samo pasivan intelektualac koji kritikuje okruženje; on nadahnuto i ubedljivo, predlaže i određena postupanja kao zalog bolje budućnosti naših potomaka.
Ilija Bakić